- Peščanik - https://pescanik.net -

Amsterdam

Foto: Predrag Trokicić

Neprekidno mislim o tome šta mi osim slobode nedostaje. Sećanje i stvarnost, na primer. Ko se uopšte usudio da napravi granicu za godine u kojima se još može tragati za izgubljenim vremenom? Makar i sa Marselom Prustom i njegovim udžbenikom. Svi imamo samo ono što nam je ostalo, tako kaže učitelj melanholije.

Običan, produženi espreso, čaša vode. Ljudi oko mene. Mnogi od njih više nisu nigde.

Niko ne može, ne ume da napravi inventar, niti da se seti svega čega je lišen. Ili uskraćen za dodir, koji više i ne pamti. Šta to beše? Strah, a ne virus će ubiti ljudsku zajednicu.

Svakoga dana gledamo preko svake mere odvratna lica, jedno od njih, najodvratnije, nikada ne izlazi iz vidnog polja. Sablasti na večnoj straži. Nehotice bacamo poglede na retardirane tamničare koji su se dokopali ključeva, pa smo sada njihovi sužnji. Ni pre zarobljavanja nije bilo mnogo bolje, isto je smeće bilo naš krem. I tada se umiralo, ali vladajuća fukara se nije setila da obične smrti, mnogo češće nego ove danas, iskoristi da nas pohapsi.

Premijerka tvrdi da nije obična građanka, niti je njen šef običan. A mi jesmo. Ona je izuzetna, čudna i neobična po svemu što je čini, ne bi bilo pristojno moje saosećanje. Kao običan građanin poklanjam neželjenih 100 evra deci bez roditeljske brige, inače će ih Đuka upotrebiti za nacističku bakljadu. Neka me neko uputi kako da naložim darodavcu da učini ono što želim.

Čini mi se da sam nekada bar slobodno hodao, ne primećujući uticaj nedostojnih na moj takozvani život.

Ovo je samo nostalgija za zlim vremenima, koja su bila tek nešto bolja od najgorih. Mada takvom osećanju inače nisam sklon, štrecne me ponekad.

Jul 2017. Sedim u Amsterdamu, zadnja pošta Mirijevo. Sedim tamo svakoga jutra, čitam dosadne novine kojih nema. Navika je bolest, kaže Mirko, nekadašnji profesor sa DIF-a, koji dugo i bez žalbe na bolove umire od bolesti koju nije želeo da prizna.

Ispred kafeterije dajem neku izjavu za N1. Sa jednog stola ustaje glavati bumbar: „Jel vi to nešto protiv Vučića, majku vam j…m?!“ Snimatelj hladnokrvno odgovara: „Da, protiv njega, majku ti j…m!“ Bumbar se vraća i seda. Bumbari oko njega se glasno smeju.

U septembru umire Petar Lazić, filozof, satiričar svetskog glasa, sa kojim sam, godinu ranije, na tribinama čitao njegovu Kratku istoriju duše, beskrajnu priču o putovanju po nepoznatom, pri čemu se ne zna ni ko putuje.

Samo je jednom bio u Amsterdamu, rekavši: I zbog ove sam krčme potegao čak u Mirijevo. Petra Pajića, autora pesme Srbija je na robiji, nikada nisam nagovorio. Jel tamo pivo 0,3? Jeste, mada bi moglo da se iskamči i zidarsko. Ama ne, nikada ne idem na 0,3.

Jun 2018. Za (sastavljenim) stolovima grupa policajaca, bez prestanka raspravljaju o slučajevima koje nisu rešili. A nisu nijedan. Njihov šarm je jednostavan: šef mi uvek učtivo nazove dobro jutro, u bilo koje doba dana. I pita kako sam. Kažem da sam dobro. Ali policajac sumnja. Njegovo je da nikome ne veruje. Dobro ste? U redu ako tako kažete!

Dan kasnije u Amsterdamu uglavnom isti ljudi. Učtivi pozdravi. Zove me Sreto, novinar u dubokoj penziji. Nikada me ranije nije zvao.

Gde si? – kaže.

Evo me u Amsterdamu.

Aha, izvini. U romingu si. Ne stigoh da mu objasnim da nisam. Amsterdam u Mirijevu, pa to za Sretu ne postoji. Nije moguće.

Novembar 2018. Utorak. Za petak se dogovaram sa Jovom Antonijevićem, veteranom Ilustrovane da popijemo kafu. U Amsterdamu.

Daj, ne zajebavaj. Kakva kafa! Po dve rakije, ti i ja. Najmanje.

Slabo pijem rakiju, kažem.

Ama ne opiri se, kad ne znaš šta ti pričam. Ne budi metiljav.

Čekam u petak do 12 Jovu, docni već čitav sat. Prelistavam novine. Među čituljama njegova slika. U bog te tvoj, šta je ovo? Profesor Mirko pita: jesi li ga poznavao.

Ne odgovaram.

Krajem avgusta 2019. odlazi i Mirko, atleta do smrti. Zabolele ga kosti, pregledali ga, nisu samo kosti, nego sve. I već je na Lešću.

I Sreto Dragaš nestaje pre nego što sam mu javio da nisam u romingu. Bio je gost Bosne u Majke Jevrosime, sve dok se Bosna nije ugasila. Tamo smo se sretali početkom veka. Do Amsterdama nikada nije stigao.

Avgust 2019. ibidem. Čitam u Buci brutalni tekst Marka Vidojkovića. Marko, dobrodušni momak, dinamični pisac i kreativni roker, postaje lud samo pred ugrožavanjem onoga što on jeste i okoline u kojoj živi.

Dogovaramo se da popijemo po pivo. Dobro, najmanje dva po odrasloj osobi u Amsterdamu. Za početak.

Pivo je odlično, vrelina usklađena sa umerenim tempom ispijanja.

Posle prvog piva selfi. Naše, ne preterano omiljene fizionomije dajemo na uvid javnosti. Marko piše: nas dvojica, Stojadinović i Marko Vidojković, j……o vam …!

Nije rekao ni kome ni šta. Znaju oni, kaže Vidojković.

Izvršni glagolski oblik, ne odnosi se na čestite staramajke koje su rodile hulje. Nisu mogle da znaju. To je bio samo načelni, katarzični, rekao bih literarni otklon od stvarnosti, koji je nezavisan od inače nepostojećeg akta. Kafanska upotreba glagola, ublažena parafraza Bukovskog.

Ispijanje kafe, piva i vina u Amsterdamu provedeno u dnevnim etapama od 2016-2019, svedoči o vremenu za koje smo verovali da se može podneti. Danas, sve to deluje kao nedostižno uživanje i nasušna dnevna radost koja se više ničemu ne opire, koja se ne opisuje, ali postoji i ne može se oduzeti. Mada, može, i te kako.

U tim godinama, iz mog skromnog života, pre toga iz svog, otišlo je tridesetak mojih prijatelja, sa kojima sam delio najbolje priče i vrelinu i hladovinu mirijevskog Amsterdama. Tamo sam pronašao novi Šumatovac, kad su njegovi heroji već bili mrtvi.

Lično ne poznajem nikoga koga je odnela korona. Da čuknem u drvo, kao privremeno sujeverni agnostik.

Možda je nešto drugo pre nego što je trebalo, pobilo toliko dragocenih ljudi.

Kad su oni umirali, verovali smo da sve što nas se tiče, može da zavisi samo od nas.

Maj 2020. U štali parlamenta Srbije, osoba Ana Brnabić, retkom kombinacijom tenora i baritona govori da su ljudi iz opozicije lažovi i kukavice. Ona je glasnogovornik opasne sekte, i podseća na obrednu figuru piromana, spremnu za ritualno paljenje svoje žrtve. Izgleda jezivo, nikada u istoriji srpske politike nije bilo takve revolucije.

Sinoć je pokušan linč Dragana Đilasa i njegove porodice. Vučić i njegov bata poslali su svoje mafijaške ukoljice na vrata čoveka pod progonom. SA odredi, pod komandom Đuke Bizona. Poslednji čas.

Godinama poznajem Dragana Đilasa. Nikada ga nisam video tako potresenog.

Moraćemo da se odbranimo. Svim sredstvima, po svaku cenu.

Prekjuče sam se čuo sa Markom: kako si druže?

Dobro sam, čuvaj se.

Od čega, od koga?

Znamo i ti i ja.

Ali, neka se čuvaju i oni. Mislim da imaju razloga. Najebaće potpuno.

Uskoro u Amsterdam, na pivo?

Uskoro! Kad padne jebeni vođa bande.

Misliš da će pasti?

Nema mu spasa!

Peščanik.net, 04.05.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)