- Peščanik - https://pescanik.net -

Ana pod šlemom

Foto: Predrag Trokicić

Hoćemo li ponovo u rat? Ministar Vulin je svoju vojnu obuku započeo taktički nepostojećim urbanim maršem sa padobrancima. To jeste funkcionalni sukob interesa: čovek nesposoban za vojsku hoda sa specijalcima, ne bi li nekako overio svoju faličnu alfa mužjačku dominaciju. Ali, tako to ne ide ni među babunima. Vulin je ponovo bio predmet podsmeha, pokušavajući da uradi ono što ne razume, zato što je (ponovo) promašio ideju o tome kako, zašto i gde se po niškoj čaršiji kreće vojska koja se ubrzano kadrovski osipa. Naravno, to nikada neće saznati, jer zauvek ostaje onaj koji nikada nije bio unutra.

Najava moguće invazije srpske vojske na sever Kosova nastala je uglavnom kao odgovor na škripac u kome se vrhovni našao povodom uloge Milana Radoičića u njegovoj političkoj sudbini. Novi dramoseraj ga udaljava od strašnih sećanja na mrtve neprijatelje među Srbima.

Ma koliko se gicao i pozivao na državni poligraf, Oliver Ivanović mu kopa po savesti, budi ga noću, dolazi mu u košmare ne dopuštajući da bude konačno i zauvek zatrpan uvredljivim zlikovačkim zaboravom. Sada je skoro sasvim izvesno, Ivanovića je ubio bratski rafal, za spas Srba od Srbina.

Rada Trajković kaže da Radoičić nije zaštitnik naroda nego sirovi napasnik i nasilnik, Vučićev gaulajter za sever i izaslanik najmračnijeg političkog podzemlja. Neka vrsta režimsko-mafijaškog kentaura, momka za najprljavije poslove u kojima se bez prekida odvija srpsko-srpski obračun, kakav je bio i onaj sa Oliverom Ivanovićem. I kurir za vezu sa Haradinajem.

Vučić je konačno pribegao nekoj verziji tihovanja i oslobađanja od gomile strahova koji su ga spopali. Počeo je da govori sebi u bradu, pravi melodramske pauze, posle kojih ne dolazi ništa osim praznih rečenica i tugaljivih uzdaha, prenemaganja i sladunjavog samosažaljenja. Priznaje da ni za šta nema rešenja tamo gde je rešenje neizbežno, ali da će ga ipak negde možda pronaći.

Priteran je uza zid, traže od njega ono što su već uzeli, a on ni po koju cenu neće dati ono što je već dao. Duboko tuguje za nečim što još nije spoznao, a ni mi, koji pratimo njegov užasavajući politički uspon, još nismo saznali o čemu se razgovaralo u Briselu: o granicama ili razgraničenju. O priznanju ili obostranoj anatemi, o hibernaciji sukoba, o kompromisu ili sumanutoj odlučnosti u negaciji vladarskog kukavičluka. Ili ni o čemu!

Rekao je da će nam sve objasniti kad za to bude vreme. Ali, izgleda da je ono isteklo, i to prilično davno. Nedostaje vreme da bi se razumeo prostor koji je davno izgubljen, a u onome što je nedostižno srpska vlast apstrahuje samo ljude. Kao da je Kosovo prazna njiva, pa se bez pameti i sa traljavom snagom valja vratiti u oduzeti posed, uz smrtonosnu upotrebu kosovskih Srba ispod Ibra, kojima matica nije fizički dostupna.

Ništa od toga Vučić nije u stanju da objasni čak ni sebi, umesto da se bar u jednom poštenom obraćanju naciji uspravi i počne: Ljudi, ovako stoje stvari…

Ali, one ne stoje nikako, bar ako slušamo budalaste ekspresije Marka Đurića, ili estradne spoljnopolitičke podvige Ivice Dačića, koji istražuje stene po Pacifiku, one koje su priznale, pa povukle priznanje. To su nevažni trijumfi koji vode u ponor, ne zbog tih beznačajnih diplomatskih prevrata, nego zato što naš ministar nikada nije razumeo suštinu stvari: njegovo je da gaji dobre odnose sa silama koje jesu priznale Kosovo, jer će one odrediti sudbinu Srbije, priznala ona stvarnost ili ne.

Da nije tako, euforija posle „interpolske pobede“ nad Kosovom ne bi nas dovodila na granicu ratne pretnje „svojoj“ južnoj pokrajini zbog afere oko keksa. A zatim je stiglo nešto još ozbiljnije: Kosovo formira vojsku. A to znači da nama iz matice sleduje obaveza zaštite ugroženog naroda. Mobilizacija, trube, Lazanski u maskirnoj uniformi, koji poziva Ruse da pomognu. To proizvodi neposredni rat protiv Alijanse, što nas, navikle da masovno ginemo, nikako neće sprečiti da krenemo u konačnu kataklizmu, bez Rusa naravno.

Ista grupa na vlasti, sem opravdano odsutnih, vraća nas u devedesete, koristeći svoje lobotomirane političke mozgove, i silu koja ne postoji.

Da se vrhovni iz duboke, nemoćne rezignacije ne bi preterano bavio svojim poslom oko vojske, i ponovo odlazio na „tajna mesta“, prekjuče se oglasila premijerka. Ana Brnabić je suviše glasno lupila u ratničke daire i iz svog digitalnog sveta krenula u agresivne vojne projekcije. Zna li ona nešto što mi ne znamo? Ne verujem, jer njena pretnja spasilačkom vojnom invazijom može da bude samo proizvod trusta pilećih mozgova.

Brnabić je otprilike rekla da Srbija razmišlja o upotrebi vojske na Kosovu „i da je to jedna od opcija na stolu“. Svoju neprirodnu ratobornu narogušenost premijerka je probala da razblaži opštim mestom, vezanim za očekivanja: „nadamo se da nikada nećemo morati to da upotrebimo, ali nažalost…“

Mislim da je ipak bolje da takve brljotine pravi onaj koji to najbolje ume, Crna Guja srpskog ratovodstva, Aleksandar Vučić.

U stvari, to se tako ne radi; čak i ako „postoji ratna opcija na stolu“ pretnja se u vidu ezopovskog upozorenja saopštava drugačijim jezikom, formulacijama koje se ne moraju tumačiti kao glupa agresivnost bez pokrića. Opcija na stolu je samo pokušaj da vlast ohrabri sebe pred saznanjem o svojoj nesposobnosti i nemoći. Silno sam radoznao da bar naslutim suštinu opcije koja je na okruglom Aninom stolu, pod nadzorom vrhovnog: da li je to planirana separatna operacija, koja bi primirila kosovsku vojsku i zaštitila Srbe?

Zvuči kao utopija, jer je takav poduhvat neizvodiv. Ili je u opticaju niz specijalnih operacija, ili totalna invazija i pokušaj da se teritorija vrati, a Vučić na posebno okićenoj bedeviji projezdi Prištinom, uz ovacije oslobođenog naroda i podršku onih koji su bacali bombe 1999?

Svaka od navedenih mogućnosti, a i od onih koje nisu, nepovratno donosi porazan ishod i nestanak uslova za opstanak Srba na Kosovu i u Srbiji.

Ana se manula digitalizacije, metnula šlem i započela karijeru zamenika glavnog vojskovođe. Trijumvirat Vučić, Vulin i Brnabić želi po svaku cenu da uđe u istoriju i da odatle ne izlazi. Samo ih zamislite na čelu kolone i nađite poetu da ih uzida u temelje moderne srpske urnebesne, tragikomične epike!

Za mirni izlaz iz krize, koji je jedini uslov opstanka, pamet je potrebna samo tamo gde je najmanje ima. Nad nama stoluju bandoglave kukavice, koje ne umeju da smisle ništa osim onoga što ne smeju niti umeju da urade. Ako već žele da ratuju, a druge izlaze ne uspeju da nađu – neka prvo zakotrljaju svoje glave!

Peščanik.net, 07.12.2018.

Srodni link: Dejan Ilić – Pilićari


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)