- Peščanik - https://pescanik.net -

Autokratija i ravnodušnost

Foto: Wikimedia Commons

Prizori ljudi koji primaju prve vakcine protiv kovida-19 najavljuju izlazak iz naše noćne more. Ali još stotine hiljada ljudi u SAD bi moglo umreti do kraja pandemije. Povratak životu bez socijalnog distanciranja, samoizolacije i usamljenosti mogao bi biti nepotrebno usporen time što Trampova administracija nije obezbedila dovoljnu količinu vakcina. Već smo navikli na to da nas ovaj predsednik svakim svojim potezom izneverava i to povezujemo sa dve odlike njegove vladavine: surovost i militantna nesposobnost. Ali postoji i treća, tipična za skoro sve autokratije: ravnodušnost.

Prošle nedelje Tajms je izvestio da je pred kraj testiranja Pfizerove vakcine američka vlada ponovo odbila njihovu ponudu od nekoliko stotina miliona dodatnih doza. U tekstu nema objašnjenja za ovu odluku, izuzev anonimnog izvora koji kaže da Pfizer „prosto nije mogao da dobije novac od vlade“ pre nego što pruži konačni dokaz da je njihova vakcina efikasna. Osim što je sitničava, ova izjava je i besmislena: Pfizer nije uzeo novac iz federalnog budžeta za istraživanje i razvoj kroz vladin program za razvoj vakcine, Operacija „Brzina vorpa“, i američka vlada ne bi morala da plati vakcine u slučaju neuspeha kliničkih testova. Pošto je priča objavljena, voditelj Tajmsovog podkasta „Dnevnik“ Majkl Barbaro insistirao je da novinarka Šaron LaFranije otkrije ko je doneo odluku da se odustane od rezervacije dodatnih doza vakcine i zašto. Čini se da jasnog odgovora nema – neko je to prosto učinio.

Jedna od korisnih formula političke teorije 20. veka je ona o „banalnosti zla“ Hane Arent, nastala iz njenog pokušaja da shvati motive Adolfa Ajhmana, arhitekte Holokausta. Fraza se tumači tako da je Ajhman uprkos svojoj visokoj funkciji bio samo šraf u mašini koja bi radila i bez njega, da je bio bezoblična ličnost koja bi se prilagodila svakom vremenu. Sve je to tačno. Ali ono što je Arent možda najviše zapanjilo dok je izveštavala sa Ajhmanovog suđenja za New Yorker bila je njegova ravnodušnost. Ona primećuje da se on ne seća svojih najvećih ubilačkih postupaka, ne zato što ima slabo pamćenje ili se pravi da ih je zaboravio, već zato što ga nije briga. Ajhman se inače odlično sećao svega što je smatrao nepravdom protiv sebe: tokom suđenja u Jerusalimu neprestano se žalio na uslove u zatvoru i precizno evocirao događaje koji su mu koristili u karijeri, kao kada su ga neki važni ljudi pozvali na kuglanje.

Paralele se same povlače. Iz svega što znamo o Donaldu Trampu on će se 2020. verovatno sećati kao godine kada su mu nepravdu naneli birači, sudovi i mediji – i kao godine kada je išao na golf. U vreme korona virusa Tramp je čas sazivao brifinge, čas se ponašao kao da je pandemija gotova, preporučivao izbeljivač kao lek i hvalio se svojim silovitim oporavkom od korone. U jednom je bio dosledan: u Americi je umrlo 300.000 ljudi, milioni njih su se razboleli – a njega je bilo baš briga. Reportaže vredne pamćenja zabeležile su sebične i surove postupke administracije u vreme pandemije, kao kada je predsednikov zet Džared Kušner otkrio da virus nesrazmerno jače pogađa države SAD-a u kojima su na vlasti demokrati, ili kada je Tramp uskratio pomoć državama čiji su ga guverneri kritikovali. On je izgleda hteo da ukine i sve restrikcije u toku pandemije kada mu je zatrebao skok ekonomije da bi povećao svoje šanse za reizbor. Takođe je javno, vatreno, očajnički prizivao vakcinu da bi je pripisao u svoje zasluge. Administracija je uložila puno novca u Operaciju „Brzina vorpa“, a onda je sve propalo bez jasnog razloga. Možda je neko pomislio da to nije njegov posao. Ili je želeo da napakosti Pfizeru koji je odbio novac koji je Tramp delio šakom i kapom. Ili je neko možda samouvereno pretpostavio da će uvek moći da natera Pfizer da proizvede još vakcina. Tramp je verovatno otišao na golf.

Napisala sam puno tekstova i nekoliko knjiga o transformaciji Rusije pod Vladimirom Putinom, ali mi je uvek bilo teško da opišem osećaj odliva kreativnosti i imaginacije iz društva od njegovog dolaska na vlast. Glavni uzrok tome nije samo cenzura, pa čak ni zastrašivanje, koliko ravnodušnost. Kada je recimo država preuzela kontrolu nad javnim TV servisom nije došlo samo do cenzure vesti: novog šefa naprosto nije bilo briga za kvalitet programa. Isto se desilo i sa drugim medijima, arhitekturom, kinematografijom. Živeti u autokratiji je između ostalog jako dosadno.

Ništa me nije tako podsetilo na Rusiju kao zakasneli pokušaj Trampove administracije da podstakne Amerikance da se vakcinišu. To se nastavlja na raniji pokušaj ministarstva zdravlja u kome je straćeno ili čak nije ni potrošeno više od četvrt milijarde dolara pošto su službenici krenuli da proveravaju ideološku podobnost 274 slavnih ljudi, koji su možda bili pozvani da učestvuju u ovom poduhvatu, a možda i nisu. Prema objavljenoj dokumentaciji izgleda da su mnoge zvezde diskvalifikovane zbog svog stava o Trampu. Nekoliko njih je odbilo poziv, a tek nekolicina je prihvatila, među kojima i Denis Kvejd koji je onda povukao svoj pristanak, pa je kampanja otkazana. Da li je sve bila prevara? Ili glupava verzija holivudskog lova na veštice? Možda i nije. Verovatno je to bila još jedna priča o predsedniku i administraciji koji ne mare za ljude, nego samo za to ko ih nije ispoštovao.

The New Yorker, 15.12.2020.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 17.12.2020.

TRAMPOZOIK