Izraelska desnica za Trumpa
Građanima je u anketi postavljeno pitanje koga bi voleli da vide na mestu predsednika SAD: 44 posto je izabralo Trumpa, Hitlerovog obožavaoca, seksualnog napasnika i šovinistu.
Građanima je u anketi postavljeno pitanje koga bi voleli da vide na mestu predsednika SAD: 44 posto je izabralo Trumpa, Hitlerovog obožavaoca, seksualnog napasnika i šovinistu.
S obzirom na česta hodočašća Trampovih lakeja u Budimpeštu kao prestonicu „nacionalnog konzervativizma“ – Mađarska predstavlja nagoveštaj kako bi mogao da izgleda drugi Trampov mandat.
Centar za američke studije – Od kada je Tviter postao X, na platformi je mnogo više ekstremističkog sadržaja, propagiranja desničarskih uverenja i anti-woke histerije. Sve je izraženiji i antisemitizam.
Vrhovni sud SAD – koji je već optuživan za kršenje načela demokratije – treba da odigra ulogu spasitelja koji će Trumpu vratiti pravo da se kandiduje i konačni sud prepustiti glasačima.
Da li je moguć zamor od tužbi protiv Trampa? Čini se da svake nedelje stiže nova optužnica; opravdano je izgubiti nit o detaljima četiri velika procesa s kojima se zasad suočava bivši predsednik.
Trump se trenutno brani sa slobode, ali mogao bi biti utamničen jer uprkos opomenama suda ne prestaje da preti porotnicima, tužiocima, sudijama i mogućim svedocima.
Smenu populističkih režima, ako do smene dođe, naročito opasnom čine lideri koji tvrde da samo oni predstavljaju narod, a uz to imaju masovnu podršku i mnogo toga da izgube.
Jedan je obelodanio tajna dokumenta u nadi da će to zaustaviti Vijetnamski rat, o kojem je država godinama lagala nastojeći da ga opravda i produži. Drugi je tajne odneo kući.
Objavljena je optužnica koja Trampa tereti da je iz Bele kuće neovlašćeno odneo državne tajne, uprkos upozorenjima. U kutijama poređanim u toaletu, rasutim po ostavi, zadržao je moć.
Dakle, konačno se desilo. Protiv Trampa je podignuta optužnica, ali ona verovatno neće zadovoljiti njegove protivnike. Možda nas očekuje antiklimaks.
Ova odluka jeste pogrešna ali teško da je to kraj demokratije, kako misle razni alarmisti. Mada poslednji potez najveće društvene mreže na svetu zaista potvrđuje njeno neverovatno licemerje.
Trampu su konačno stali na rep opasni i dobro organizovani – bibliotekari. Opšta satisfakcija pismenih građana Amerike i celog sveta mogla se čuti kao globalni uzdah olakšanja.
Posle poraza 2002. Orban je obznanio da „domovina ne može biti u opoziciji“. Pod „domovinom“ je mislio na sebe kao jedinog pravog predstavnika Mađarske: ako on nije u vladi, onda je vlada oteta.
Drugi pokušaj impičmenta Donalda Tampa nije uspeo. Prvi (2019) je bio usmeren na opoziv pre isteka mandata, a drugi na to da se spreči da on opet preuzme neku javnu funkciju, naročito predsedničku.
Trump je opasniji od običnog lažova jer je otkrio način da ekonomskog dvojnika prirodnih nauka iskoristi za svoje potrebe. Iza svake državne politike krije se neka ekonomska hipoteza.
Njegova nesposobnost da prizna izborni poraz povezana je s njegovom nesposobnošću da prizna i ožali umrle u pandemiji. Da je priznao poraz bio bi gubitnik, a on to nikako ne sme biti.
Fašizam uvek nastupa potpuno autonomno u odnosu na krupni kapital. Dok tragate za njegovim tajnim korenima u kapitalu, on preoblikuje svet u skladu sa svojim bizarnim fantazijama.
Proterivanje Donalda Trampa sa društvenih mreža i brisanje Parlera sa interneta vratili su u fokus pitanje kako regulisati onlajn prostor. Nije to nova rasprava – vrtimo se u krug već skoro 25 godina.
Još uvek važeći predsednik Amerike bio je išutiran iz društva poput seoskog kabadahije i bilo mu je onemogućeno da se oglašava. Dobro, ne baš iz društva nego sa društvenih mreža…
Kada su bivši sekretari odbrane objavili da vojska nema ulogu u smeni vlasti u Americi, bilo je jasno da od uvođenja vanrednog stanja i proglašenja Trampa za pobednika izbora neće biti ništa.
Krivac za loše stanje u Sjedinjenim Državama svakako nije Trump. On je tek klovnovsko lice jedne pogubne republikanske politike, za koju bi bila nezaslužena pohvala nazvati je konzervativnom.
U napadu na Kapitol pojavili su se tipovi, provereno predstavnici najstrašnijih desnih grupa, kostimirani slično grupi Village People. Jedan od njih (sa rogovima) predstavlja organizaciju QAnon.
Fotograf je u kadru uhvatio maskiranog uzurpatora u sali za sednice američkog kongresa sa znakom junaka „Punishera“ na grudima. To je bilo dovoljno da se zatraži da Marvel Comics ukine strip.
Ako se zalažete za vraćanje prava glasa osuđivanim zločincima, kako ćete opravdati doživotnu zabranu bavljenja politikom za Trumpa? Šta ako se on pokaje i promeni? Zar ne treba da budemo dosledni?
Imam samo dva moguća objašnjenja zašto se policija Kapitola nije dovoljno pripremila ni primenila silu. Ili su bili u dosluhu sa jurišnicima, ili ih nisu shvatili ozbiljno, što će reći: nisu ih se plašili.
Posle opsade Kongresa sa raznih strana stižu predlozi da se na predsednika Trampa primeni 25. Amandman na Ustav SAD i da se on hitno smeni sa funkcije. To međutim nije tako jednostavno.
Demonstranti se zaleću uz stepenice u pokušaju da nasilno prodru u parlament – donedavno je to bila scena rezervisana isključivo za zemlje istočne Evrope, Latinske Amerike i trećeg sveta.
Sa nevericom smo gledali kako ološ razbija po Kapitolu, napujdan od poremećenog predsednika. Dobri novinari i komentatori su se mučili da nađu izraze za taj događaj, ali ne i sveštenik Vornok.
Predsednik je tražio 11.780 glasova. Toliko mu nedostaje da pobedi. Mogao je da traži i mnogo više, jer ih je na hiljade više i dobio, tobože veruje on. Ali skroman je: ako mu fali 11.780 toliko će i tražiti.
Ovo su loša vremena za radikalno desničarske konzervativce. Donald Trump je morao da se pomiri sa Bidenovom pobedom. Boris Johnson je bio prinuđen da odustane od brexita bez sporazuma.
Tramp je zaključio da američku tradiciju u arhitekturi predstavljaju samo „klasične“ zgrade kao što je Kongres. Američki narod ne smatra lepom modernu arhitekturu, posebno ne brutalizam.
Već smo navikli na to da nas Tramp uvek iznova izneverava i to povezujemo sa dve odlike njegove vladavine: surovost i militantna nesposobnost. Ali postoji i treća, tipična za autokratije: ravnodušnost.