- Peščanik - https://pescanik.net -

Azil (za pse)

Foto: Suzana Ilić

Uspomeni na Leksa, psa

Sokobanja je zvanično ekološka opština. To je mesto gde se svake godine održava Međunarodna izložba pasa svih rasa CACIB. Ima i prihvatilište (azil) za pse. Reklo bi se, ekološko-kinološki raj.

Nažalost taj azil je istočno, suviše istočno od bilo kog poimanja raja. Sokobanjski azil za pse osnovan je na inicijativu veterinara i ljubitelja pasa, pre nepune četiri godine. Osnovala ga je Opština, a staranje o psima povereno je Javnom komunalnom preduzeću „Napredak“. Već u vreme osnivanja, bilo je iskusnih ljudi koji su osnivanje azila primili sa skepsom. Azil, govorili su, a tako i jeste, mora da predstavlja nešto drugo i mnogo više od prostora. (Pokazaće se da je ovde i pojam „prostora“ relativno shvaćen.) Pored toga što je sklonište, azil treba da bude i utočište – zaštita od vremenskih (ne)prilika, da bude redovno opskrbljeno hranom i vodom, da se odvoje štenci od odraslih pasa, da bude obezbeđena veterinarska briga, a najmanje vakcinacija, sterilizacija, održavanje higijene prostora i životinja. Cilj svakog psećeg azila, a to ga razlikuje od ljudskih, jeste privremenost, koja treba da bude krunisana udomljavanjem pasa. Ovaj azil nema ništa od toga. On je ogledalo tipične naprednjačke trenutne improvizacije i, kako je jedan veterinar rekao, „paravan za nesposobnost, nebrigu, nehumanost“.

Kad je sokobanjska Opština osnovala azil, postojali su planovi o tome kako treba da bude uređen. Štaviše, za to uređenje Javno komunalno preduzeće je od Opštine dobilo i novac. Po planu, međutim, ni u jednom segmentu nije postupljeno. Prvobitna improvizacija sastojala se od žicom delimično ograđene betonske površine. Tek posle upornog insistiranja Udruženja za zaštitu životinja „Bono“ iz Sokobanje, izgrađena je nastrešnica i odvojeni su štenci od odraslih pasa. O oko četrdesetak pasa, koliko ih prosečno ima u azilu, „brinu“ dva uposlenika rečenog komunalnog preduzeća. „Briga“ se sastoji u tome što se pojave ujutru, bace hranu uglavnom po betonu, jer postoji samo jedna hranilica, delimično očiste ograđeni prostor i odu. Psi su u preostalom vremenu prepušteni sami sebi. Mnogi od njih su izgladneli i žedni, jer ne uspevaju da se izbore za hranu i vodu sa jačima. Nije neobično da tad promene ponašanje i bivaju proglašeni agresivnim, što je dovoljan razlog da ih ubiju. Iako bi morale biti, neke ženke nisu sterilisane i ostaju skotne. Prihvataju se nevakcinisani štenci, šire se oboljenja i mnogi od njih su uginuli. Ono što ove životinje imaju od veterinara jeste čipovanje i vakcinacija protiv besnila. Čuvari pasa ne prijavljuju oboljenja veterinarima, tako da psi ne preživljavaju inače lako izlečive bolesti. Udruženje „Bono“ kao i udruženje za zaštitu životinja iz Niša posećuju azil redovno, obaveštavaju o propustima, ali se retko kad na to obrati pažnja. Psi se spasavaju od logoraške mršavosti time što Udruženje „Bono“ prikuplja hranu gde stigne.

Nedavno je usred azila pronađen mrtav pas, a po znacima njegovih ostataka moglo se zaključiti da je bar dva dana mrtav. Imao je krvavu njušku i vrat, verovatno su ga ubili jači psi. Mrtvog psa nisu pronašli uposlenici komunalnog preduzeća, pronašla da je aktivistkinja Udruženja „Bono“, Suzana Ilić. Njen post na Fejsbuku nosi naslov Horor – sokobanjski šinteraj: „Tuga do neba. Nigde nikog. Životinje gladne, nigde kap vode, fekalije po celoj površini. Na sredini šinteraja leži mrtav pas. Od dva radnika koja rade u šinteraju, jedan je povređen, a drugi je na godišnjem odmoru… Pored svih dogovora, razgovora, prijava, ovde se ništa ne menja.“

Suzana Ilić je svoj post ilustrovala fotografijama koje je sama napravila. Teško ih je gledati.

Ovo nije prvi put da se fasadni pseći raj u Sokobanji pojavljuje kao pakao. Pre tri godine izvršeno je masovno trovanje pasa svih rasa upravo u Sokobanji. Lokalni organi nisu učinili ništa. Trovanje nikad nije istraženo.

Jeste, mnogo ljudi teško živi. Jeste, imamo koronu. Ali sve to ne opravdava surovu fasadu navodne brige za pse. Ovaj „azil“ se mora uljuditi ili raspustiti. Prestao je da bude azil, postao je logor. Ne samo ljudi, ni psi ne treba da životare i umiru u logoru.

Peščanik.net, 29.08.2020.


The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)