Dva mjeseca prije izbora 1990. rodonačelnik hrvatskog revizionizma povjesničar i general Franjo Tuđman izrekao je često citiranu rečenicu: „NDH nije bila samo nacifašistička tvorevina, nego i izraz želje hrvatskog naroda za samostalnom državom“. U toj rečenici sažima se sada već trodecenijska debata moderne i demokratske Hrvatske o identitetu NDH radi koje veliki dio mlađih generacija Hrvata nema pravu sliku o sopstvenoj prošlosti u 20. vijeku. Učili su da je NDH bila hrvatska država, koja je imala slabosti, a jugoslavenski socijalizam totalitarizam koji je bio protiv hrvatskih interesa. Prilagodljiv đak, mada je učio istoriju iz drugih knjiga, jeste aktuelni hrvatski premijer Plenković koji je na fonu svog oca nacije ustvrdio na sjednici hrvatske vlade 14 maja sljedeće:
„Dok je konac Drugog svjetskog rata u zapadnoj Europi označio kraj neviđenim ratnim strahotama i fašističkim zločinima, u kojima posebno mjesto ima holokaust, u Hrvatskoj je svibanj 1945. nažalost i sinonim za strašne poratne komunističke zločine. Tada su deseci tisuća ljudi, razoružanih vojnika poraženih snaga, ali i velik broj nedužnih civila koji su bježali od uspostave komunističkog režima, od Bleiburga preko Tezna i duž Križnog puta, odnosno u kolonama smrti, pobijeni bez suda i zakapani bez groba.“
Pandemija je spriječila tradicionalni protokol državne podrške njegovanju „bleiburškog mita“ u Austriji, pa su se „naivno“ dosjetili da ga pod pokroviteljstvom Sabora Hrvatske prebace u drugu državu i jedan od najvećih gradova stradalnika ustaškog terora u periodu od 1941 do 1945 – Sarajevo. Među ubijenim najviše je bilo Jevreja koji se kao zajednica više nikada nisu biološki oporavili u gradu od stradanja u Drugom svjetskom ratu. Sarajevo kada se spomene vladavina NDH i ustašluk pamti zvjerske zločine koji su znali okrutnošću šokirati i naciste, poput paljenja peglom, zabodenih šiljaka u sljepoočnice, masovnih vješanja u centru grada – Marijin Dvor, trudnih i osakaćenih tijela zatrpanih u jamama. Historija je zabilježila – mučki je ubijeno skoro deset hiljada stanovnika. I danas u Sarajevu živi veliki broj potomaka žrtava i nekolicina preživjelih svjedoka.
Dakle, autorima političke ideje izmještanja „bleiburške mise“ koju je predvodio nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić u katedrali Srca Isusova bilo je jasno da će izazvati pravi politički potres. BiH je opterećena etničkim netrpeljivostima i politikama koje su odgovorne za stradanja u Drugom svjetskom ratu, ali i u ratu koji i današnje generacije pamte iz 90-ih. Koliko god se post festum kardinal Puljić trudi da uz podršku svojih medijskih servisa objasni svoje i postupke Crkve, teško može opravdati neodgovornu odluku da misu održi u Sarajevu; svima je jasno da je to samo dio kontinuiranog političkog koncepta destabiliziranja BiH. U svojim izjavama kardinal prešućuje inicijatore komemoriranja, proustaški Počasni bleiburški vod kojeg predvode jedan bivši obavještajac, osuđeni ubica Bože Vukušić i osumnjičenik za silovanje u ratu 90-ih Vice Vukojević. Međutim, kardinal neoprostivo zamjera članu Predsjedništva BiH Željki Komšiću njegovo protivljenje rehabilitaciji ustaštva kada traži da se pomoli i za duše nevino ubijenih žrtava tih istih zločinaca. U otvorenom pismu Komšić podsjeća kardinala „da se sjeti zločina Crne legije Jure Francetića, zločina Maksa Luburića u Sarajevu, i pomoli se za duše hiljada nevinih civila uključujući i djecu pobijenu na najbrutalniji način u Jasenovcu i Donjoj Gradini. Ili ako neće, onda sebe radi da makar pročita nešto o istim tim zločincima i njihovim zločinima, i da sam u sebi prihvati da su ti za koje želi da se moli u sarajevskoj katedrali, počinili takve zločine od kojih su se užasavali čak i njihovi nacistički gospodari.“
Kardinal je nakon završetka mise bijesno komentarisao ovaj istup člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda optužujući ga da nikada nije pozitivno govorio o Hrvatima i katolicima. Onda je potegnuo i nacionalno/rasni „argument“ koji neprijatno podsjeća na nacističke teorije o čistoći gena rekavši:
„On nosi jednu averziju prema nama. I ja se ne mogu načuditi odakle mu ta odbojnost. Ajde što može biti politička, ali genetska, to je jedna opasnost. Ovim on, zapravo, pokazuje što nosi u sebi.“
Ne znam na što je kardinal mislio, ali politički protivnici Komšića često koriste Titovu sliku u njegovom kabinetu kao krunski dokaz da nije „pravi“, legitimni Hrvat. Historijski – većina hrvatskog naroda podupirala je Narodnooslobodilačku borbu na čelu s Titovim komunistima. Svi Hrvati nikada nisu bili, niti će ikada biti ustaše. Zna to i Komšić, pa zato i piše antifašistička savjetodavna pisma uzoritom kardinalu.
Brojni svjetski mediji su pisali o komemorativnoj misi za žrtve Bleiburga, ali i o hiljadama ljudi koji su protestvovali na ulicama Sarajeva protiv tog događaja.
„Njihov protest je bio jedan od najvećih vjerski i etnički mješanih antifašističkih skupova u Bosni u više od dvije decenije“, piše u jednom od izvještaja. Lažni promotori „europskih vrijednosti“ iz HDZ-a sa svojim plaćenim novinarima i intelektualcima nisu lako podnijeli ovu medijsku šamarčinu, krenuli su na silu dokazivati kako je Sarajevo netolerantno, nazadno, nedostojno mjesto zajedničkog života u kojem divljaju jugo-komunisti i titoisti, pobornici jednoumlja. Šovinistički intonirani tekstovi i naslovi o „kraju evropskog Jerusalema“ i notorne laži o tome kako su „katolici postali građani drugog reda u Sarajevu“ postaju koordinirani nastup crkve i politike sa jasnim ciljem kompromitacije većinskog, bošnjačkog Sarajeva kao glavnog grada nemoguće, disfunkcionalne države BiH. A šta je zapravo bio najveći „grijeh“ razočaranih Sarajlija koji su odgovorili antifašističkom šetnjom uz taktove partizanske Bella Ciao?! Očekivali su nekakve moralne principe vjerske zajednice koja neće imati selektivan pristup u odabiru žrtava. Rimokatoličkoj crkvi u BiH i Hrvatskoj ostaje na savjesti da već decenijama sistematično odaje počast samo ubijenima s jedne strane, onima u Bleiburgu koji se tretiraju u vladajućim političkim krugovima kao borci za hrvatsku slobodu. Istine radi, tamo se nesumnjivo desio zločin nad jednim dijelom i nedužnih civila, tu nema spora. Čak i da su svi ubijeni bili ratni zločinci, a nisu, egzekucija bez suđenja, pa i bez utvrđivanja identiteta nema moralnog opravdanja. Međutim, ne spominje se historijski fakt da su ustaškom vodstvu partizani više puta nudili pregovore nakon 9. maja i kapitulacije Njemačke, kada su prošli kroz Celje. Dakle, taj narativ, kakav se prezentira na Bleiburgu i oko njega, jest dobrim dijelom ustašonostalgičarska ili ustašofilska konstrukcija. U prilog tome ide i činjenica da je tu bilo ubijenih i muslimana te pravoslavaca, članova četničkih jedinica iz BiH, Srbije i Crne Gore. No, molitve za pravoslavce kojih ih je ubijeno nešto manje nego muslimana nije bilo, jer je politička namjera hrvatskoga nacionalizma da se sve svede na obračun jugo-komunističkog i jugo-srpskog režima s hrvatstvom. Političko uporište mnogih koji žele izjednačiti djelovanje ustaškog i partizanskog pokreta jeste u rezoluciji Evropskog parlamenta koji je u isti koš stavio sve totalitarne režime: nacizam, fašizam i komunizam. To se ponavlja kao politička mantra, koristi kao prostor za moralnu relativizaciju fašističkih zločina ili blasfemično svođenje da su u konačnici Jasenovac i Bleiburg isto. Ova evropska rezolucija može biti valjana u nekim zemljama bivšeg sovjetskog lagera, ali zasigurno ne i u Hrvatskoj kao ni u BiH. Jedna jugoslovenska zastava sa petokrakom i kozaračko kolo kod Vječne vatre poslužilo je kao neoboriv dokaz negatorima sarajevskog skupa da je to bio „komunistički bal“ vampira iz prošlosti. Latili su se pisanja desni bošnjački krugovi upozoravajući na veliku opasnost reafirmacije duha jugoslovenstva u nekadašnjem gradu, bastionu komunizma i čvrste partijske ruke. Naravno, to je pogrešna premisa jer su na tim fotografijama uglavnom mlađi ljudi koji noseći simbole nekadašnje socijalističke tvorevine dozivaju društvo s manje socijalnih razlika u odnosu na društvo u kojem sada živimo. O tom vremenu i danas sirotinja misli afirmativno za razliku od novostvorenih elita, jer su svoje bogatstvo dobrim dijelom stekli privatizirajući društveno vlasništvo stvoreno za vrijeme Titovog vakta. To je takođe na neki način i inat dominantnim narativima etničkih podjela. Iz socijalističkog društva se pamti koncept interetničke suradnje nasuprot međuetničke konfrontacije u kojem sadašnje stranačke oligarhije stiču legitimitet, i zbog toga grade negativan odnos prema tom vremenu bratstva. Antifašizam i međunacionalni sklad su trajna i najvrednija baština koja se veže za to vrijeme, Tito ih je uspio privremeno održati životnim.
Naposljetku, antifašizam nije sinonim za komunizam, to je civilizacijska vrednota na kojoj počivaju moderni temelji EU. Subotnji marš antifašista jako je iznervirao nacoše sa svih strana koji će se i dalje skribomanski utrkivati kako uvrijediti Sarajlije i umanjiti značaj skupa nesuvislim i zlobnim komentarima. U Sarajevu se sigurno mnogo toga treba mijenjati, ali radi tog lijepog majskog dana solidarnosti i saosjećanja sa žrtvama ustaškog terora iz Drugog svjetskog rata današnje Sarajevo se još više voli i poštuje u civilizovanom svijetu.
Peščanik.net, 25.05.2020.
Srodni linkovi:
Svetlana Slapšak – Etika cediljke
Dragan Markovina – Sarajevo post festum
Heni Erceg – Travestija sjećanja
Dragan Markovina – Jesu li Bosna i Hercegovina u istoj državi?