- Peščanik - https://pescanik.net -

Bauk „soroša“ nad Budimpeštom i Beogradom

Foto: Konstantin Novaković

Dana 28. marta mađarske vlasti su objavile predlog izmena Zakona o visokom obrazovanju, koje se tiču funkcionisanja stranih visokoškolskih ustanova u ovoj zemlji. Iz teksta predloženih izmena, a i kroz kasnije izjave predstavnika vladajuće stranke Fides, postalo je jasno da je predlog usmeren pre svega protiv Centralnoevropskog univerziteta u Budimpešti (CEU), kao dvojnog pravnog lica (registrovanog u američkoj državi Njujork pod imenom Central European University, i u Mađarskoj kao Közép-európai Egyetem) čije se obrazovne aktivnosti obavljaju isključivo u Mađarskoj, ali su diplome akreditovane u obema državama.

Prema predloženim izmenama, da bi nastavio svoje funkcionisanje na teritoriji Mađarske, CEU je dužan da otvori kampus u državi Njujork, kao i da promeni ime pod kojim je postojao prethodnih 25 godina. Time čitav koncept ovog univerziteta gubi smisao, koji je upravo bio u nuđenju međunarodno akreditovanih obrazovnih programa na „domaćem terenu“; o dodatnim finansijskim i logističkim problemima koje takva promena nosi da i ne govorimo. Novim zakonskim rešenjem bilo bi takođe znatno otežano zapošljavanje naučnog osoblja iz trećih zemalja, čime bi se „pan-srednjoevropska“ komponenta univerzitetske misije izgubila. Po ubrzanoj proceduri, svega nedelju dana pošto je vest o izmeni zakona dospela u javnost, vladajuća koalicija Fides-KDNP usvojila je izmene zakona, sa 123 glasa „za“ i 38 glasova „protiv“. Univerzitetu je ostavljeno svega šest meseci da ugovori sporazum između Stejt dipartmenta i mađarske vlade o funkcionisanju američkog pravnog lica, dok je za početak akademskog programa u državi Njujork dato samo devet meseci. Trenutna strategija rektora je da se apeluje na predsednika Mađarske da inicira preispitivanje ustavnosti zakona, a u krajnjem da slučaj bude iznet pred Evropski sud u Strazburu.

Vest o mogućem izmeštanju ili čak zatvaranju CEU je izazvala veliku pažnju evropskih medija, koji su je uglavnom stavili u kontekst urušavanja demokratije u regionu. Pritom su mediji tendenciozno prikazivali ovaj slučaj kao lični sukob između autokrate i milijardera (uz akcenat na pežorativni naziv „Sorošev univerzitet“, iako sam Džordž Soroš više nije u upravnom odboru), zanemarujući ogroman značaj koji je ova škola imala za razvoj društvenih nauka i humanistike ne samo u Mađarskoj, već i na celom istoku Evrope. O površnosti teze o navodnom uticaju Džordža Soroša i njegove fondacije na sam sadržaj obrazovanja na CEU, ali i o pozitivnom uticaju postojanja jedne takve ustanove na tlu Srednje Evrope na povećanje dostupnosti postdiplomskog obrazovanja za diskriminisane društvene grupe već je pisano, kao i o promašenoj levoj kritici ovog univerziteta.

Ohrabruje otvorena podrška koju su uputili brojni mađarski univerziteti, instituti, pa čak i Agencija za akreditaciju. U protestu centralnim ulicama Budimpešte i pravljenju ljudskog lanca oko zgrade CEU-a učestvovale su hiljade studenata drugih visokih škola (koji je potom nezakonito pratila mađarska policija). Društvene mreže su preplavljene heštegovima #istandwithceu, dok su bivši studenti animirali i svoje političke predstavnike da intervenišu u Evropskom parlamentu protiv izmene zakona. Sve ovo je pokazatelj da usvojeni zakon ne podržava veliki deo upravo one zajednice koju je navodno trebalo da zaštiti od „nepravedne privilegovanosti CEU-a“. Takođe, impresivna je lista ustanova i pojedinaca širom sveta koji su javno izrazili svoju podršku da univerzitet ostane u Mađarskoj. Tu se pokazala važnost međunarodne saradnje i otvorenosti visokoškolskih institucija, kao i renome koji je CEU uspeo da stekne za 25 godina postojanja. Ipak, male su šanse da će domaći i inostrani glasovi podrške pokolebati Orbanovu vladu u nameri da onemogući nastavak rada CEU-a u Mađarskoj. Prvenstveno zato što je ovaj potez namenjen onom delu javnosti koji nije naklonjen ili obavešten o aktivnostima i važnosti ovog univerziteta, i za koji on simbolizuje upliv belosvetskog krupnog kapitala u unutrašnje poslove jedne male suverene zemlje. Pravi cilj zakonskog rešenja i nije da se CEU „upodobi“ domaćem pravnom sistemu, već da se odstrani subverzivni džep koji je do sada izmicao kontroli vlasti.

Paradoksalno, ovaj obračun mađarskih vlasti s CEU-om donekle otkriva i neuspeh samog univerziteta u jednom od svojih originalnih zadataka – da podstakne proces pluralizacije na istočnoevropskoj političkoj sceni. Četvrt veka po osnivanju, matična država ove ustanove zapada u sve veći „iliberalizam“, ksenofobiju i autokratiju, a situacija nije mnogo bolja (ili je čak gora) u svim susednim državama, iz kojih upravo dolazi većina studenata i nastavnog kadra CEU-a. S jedne strane to odslikava nemoć ove ustanove da na značajniji način podstakne društvene promene šire zajednice. S druge strane, upravo brojni diplomci CEU-a koji su u međuvremenu prišli konzervativnoj politici Fidesa (među njima i Zoltan Kovač, portparol mađarske vlade i jedan od trenutno najvatrenijih protivnika univerziteta) protivreče uvreženom stereotipu o ovoj školi kao Soroševoj „praonici mozgova“ i „centru za indoktrinaciju“.

Mogu li se ova događanja povezati sa stanjem u akademskoj i studentskoj zajednici u Srbiji, i šta govore o trenutnim dešavanjima u njoj? Kao u Srbiji, i u Mađarskoj je na vlasti partija sa izrazito autoritarnim tendencijama, iako je u srpskom slučaju fasada „proevropskog“ opredeljenja nešto očuvanija zbog kandidatskog položaja Srbije za ulazak u Evropsku uniju. Očigledna je erozija demokratskih tekovina u obema zemljama, gde režimi uživaju sumnjivu većinsku podršku građana, uz sistemsku borbu protiv svake vrste opozicionog delovanja. Svaki pokušaj suprotstavljanja vlastima se u provladinim pamfletima etiketira kao antidržavna zavera pod tajnim vođstvom „soroša“ (namerno malim početnim slovom i pod znacima navoda, jer se u takvom diskursu ime ne vezuje za konkretnu osobu, već za skup teorija zavere i strahova autoritarnih vlastodržaca i osujećenih nacionalista).

Srpski mediji su događaje u Mađarskoj uglavnom ignorisali. Za sada su Beogradska otvorena škola (BOŠ) i Fakultet političkih nauka u Beogradu javno izrazili podršku CEU-u, dok je grupa bivših studenata iz Srbije potpisala peticiju mađarskim vlastima. Nesumnjivo da bi vest o mogućem izmeštanju „Soroševog univerziteta“, da je osvanula u srpskim medijima, izazvala likovanje u velikom delu domaće javnosti, ali mesta radovanju ne bi smelo biti, ni među radikalnim levičarima ni među zadrtim nacionalistima. Opšte je poznato međusobno podržavanje srpskih i mađarskih vlastodržaca (očitovano i u otvorenoj podršci Fidesa predsedničkoj kampanji Aleksandra Vučića), uz sve sličnosti njihove populističke retorike i antidemokratskih mera. Ono što CEU predstavlja za Orbana, to je za Vučića bilo koji pokušaj političke opozicije, bilo u vidu protivkandidata na izborima, postojanja stranaka koje nisu u koaliciji sa SNS-om, medija koji će kritički izveštavati o njegovim aktivnostima ili studenata koji svoje nezadovoljstvo javno izražavaju na ulici. I u jednoj i u drugoj zemlji protivnicima se lepi etiketa „soroševaca“, što u prevodu znači da su dotični izdajnici koji rade protiv države i nacije i kao takvi podložni svim vrstama satanizacije. Orbanu je nebitno što najveću grupu studenata i zaposlenih na CEU-u čine upravo Mađari (o ekonomskim blagodetima boravka stotina stranih studenata i predavača u Budimpeštu da i ne govorimo), kao što je i Vučićevim pamfletistima nezamislivo da neko kritikuje režim iz najboljih namera prema Srbiji.

Važno je podržati opstanak CEU-a u ovom delu Evrope, bez obzira na sve potencijalne razloge za kritiku (i levu i desnu) njegovog osnivača. Ovde se više ne radi o slaganju ili neslaganju sa finansijskim, političkim ili filantropskim radom jednog milijardera, već o pravu na akademsku slobodu i mogućnost ravnopravnog učešća stručnjaka iz podvlašćenih delova Evrope u evropskim i svetskim naučnim tokovima. Pored toga, mobilizatorske strategije viđene u borbi CEU zajednice trebalo bi da posluže kao primer srpskim univerzitetima kako se treba boriti za odbranu principa akademskog poštenja i slobode mišljenja, čak i u uslovima očekivanog poraza. Razloga za aktivizam ima na pretek, bilo da je reč o podršci studentskim protestima protiv kršenja procedura tokom poslednjih izbora, adekvatnoj osudi plagiranja akademskih radova na državnim i privatnim univerzitetima ili o borbi protiv budžetskog zanemarivanja naučne i obrazovne delatnosti. Gradonačelnik Beograda, inače nosilac doktorske titule sumnjive validnosti, nije sledio primer svojih kolega iz Beča i Vilnijusa, pa nije ponudio gostoprimstvo CEU-u u slučaju izmeštanja (recimo, na nekoj od poljana koje bi trebalo da predstavljaju Beograd na vodi), iako bi takva investicija donela daleko više koristi (i materijalne i naučne) srpskom društvu nego Potemkinova sela sa makete u Geozavodu. Nažalost, mogućnost da jedna vlast koja je napravila brend od lažiranih diploma dovede renomirani svetski univerzitet na svoju teritoriju deluje još neverovatnije od mogućnosti da Orban izgubi pravnu bitku u sistemu nad kojim je uspostavio gotovo potpunu kontrolu.

Autor je doktorand i predavač na Odeljenju za savremenu istoriju Univerziteta Justus Libih u Gisenu i diplomac Centralnoevropskog univerziteta (CEU) u Budimpešti i Univerziteta u Beogradu.

Peščanik.net, 10.04.2017.

Srodni linkovi:

Jan-Werner Müller – Mađarski rat protiv obrazovanja

Végel László – Ništa neće biti isto

Tena Erceg: Nenad Dimitrijević – intervju

Tena Erceg – Zatvoreno društvo

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU
VIKTOR ORBAN