- Peščanik - https://pescanik.net -

Beleške o neizvedenoj revoluciji

Ukrajina, Tunel ljubavi, foto: Oleg Gordienko

Vrhunac takozvane ukrajinske evrokrize („evrorevolucije“ koja se i pored toga što su je više puta najavljivali nije dogodila) je prošao. Sada će, kao zamena kratkom periodu političke aktivnosti, emocionalnog poleta i građanske samoorganizacije, nastupiti uobičajeni period reakcije, osvete, kontrarevolucije. Ova je „evrokriza“ obe suprostavljene strane koje su se spremale za okršaj tek na izborima 2015, u mnogo čemu uhvatila u raskoraku. Ozbiljna proba budućeg političkog sukoba nastupila je mnogo ranije i primorala učesnike da na brzinu primenjuju i stare i nove, još nedorađene tehnologije koje su pokazale stepen gotovosti jednih i nivo nepripremljenosti drugih. Sada će se obe strane potruditi da iz ovih događaja izvuku pouke i da se pripreme za nove političke (i ne samo) bitke. A zainteresovani ruski posmatrač bi prateći dramu ove neuspele evrorevolucije, odmah mogao da formuliše nekoliko zaključaka.

1. Prvo što direktno upada u oči je razlika u mentalnom sklopu (frame of mind) ukrajinskog i ruskog društva. Banditi, prestupnici i nasilnici se, nažalost, svuda mogu sresti, ali stepen rasprostranjenosti političkog i društvenog ponašanja zasnovanog na pravilima agresivno-kriminalnog kodeksa u Ukrajini principijelno se razlikuje od onog u Rusiji. Po stepenu političkih i građanskih sloboda, po osećaju za ljudsko dostojanstvo, po spremnosti da se priznaju i prava oponenta, uopšte po trpeljivosti, po težnji za integracijom u napredniji deo sveta, po svemu tome su ove dve danas najveće slovenske zemlje sasvim različite. U godišnjem izveštaju nevladine organizacije Freedom House, ukupan indeks političkih i građanskih sloboda u Ukrajini je danas dva puta puta viši od onog u Rusiji: 57 i 26.

2. Drugo, „evrokriza“ nam je pokazala koliko su se za poslednjih dvadest i nešto više godina, naše dve zemlje razišle. Još početkom 90-ih, često su bili vođeni razgovori o tome kako je „veštačko razdvajanje Ukrajine i Rusije besmisleno“. A danas, političku, institucionalnu i uopšte razliku u pogledima na svet više niko ne dovodi u sumnju. I mada je BDP po glavi stanovnika u današnjoj Ukrajini blizu dva puta niži nego u Rusiji, ta siromašna Ukrajina se mentalno već nalazi u jednom sasvim drugom političkom svetu. Sredinom 90-ih, između Rusije i Ukrajine nije bilo nekakve primetne razlike u broju kojim se označava sumarni indeks političkih i građanskih sloboda. Već 2003, Rusija je zaostajala za Ukrajinom punih deset indeksnih poena (42 i 52), a danas je njeno zaostajanje više nego dvostruko.

3. U poslednjih deset godina upadljivo je napredovala kulturno-politička konsolidacija ukrajinskog društva. Za vreme Narandžaste revolucije 2004, Ukrajina je bila podeljena praktično na dve jednake polovine – Zapad i Centar, protiv Istoka i Juga. U prvom krugu predsedničkih izbora 2004, razlika u broju glasova koje su osvojili V. Juščenko i V. Janukovič bila je zaista ništavna – 39,9% protiv 39,3%. Prošlo je devet godina, i u avgustu 2013. istraživanja javnog mnjenja su pokazala da se u Ukrajini, nasuprot zagovornicima evroazijskog političkog projekta formiralo značajno preimućstvo pristalica integracije s Evropom – 45% protiv 36%. A što se tiče konkretnog pitanja o potpisivanju saglasnosti o udruživanju sa EU, u tom istom istraživanju je još više Ukrajinaca odgovorilo „za“ – 49% protiv 31%. Nesumnjivo da će aktuelna „evrokriza“, nezavisno od privremene pozicije vlasti, još šire konsolidovati ukrajinsko društvo i da će još više uvećati razliku u korist onih koji teže integraciji sa Evropom a ne sa Evroazijom.

4. Tokom poslednjih nekoliko nedelja, u ukrajinskom društvu i van njega, došlo je do preciznog utvrđivanja samog predmeta spora između dva politička bloka. U početku je pitanje o tome hoće li se Ukrajina priključiti EU ili će se učlaniti u Carinski savez, imalo uglavnom ekonomski karakter. Baš je tako to pitanje javno interpretirao i sam V. Putin, i svi ruski emisari koje je on redovno mesecima slao u Ukrajinu. I predsednik ukrajinske vlade N. Azarov i predsednik V. Janukovič su svoje odluke o odustajanju od daljih pregovora sa Evropskom unijom obrazložili takođe čisto ekonomskim motivima. Međutim, Putinove izjave i stavovi su ovom pitanju postepeno sve više umanjivali njegov ekonomski i sve ubedljivije pokazivali njegov geopolitički karakter. U međuvremenu je postalo jasno sledeće: dok je Janukovič integraciju Ukrajine sa EU video kao zgodan predmet za sitnu trgovinu i kratkoročne manevre koji će lično njemu obezbediti drugi predsednički mandat, dotle Putin, a kako se pokazalo i većina Ukrajinaca (naravno, u obrnutom smislu), tu istu stvar smatra odlučujućom i to pitanje razmatra kao čisto geopolitički problem. Ispostavilo se da je i za Putina, i za većinu Ukrajinaca, odluka o geografskom smeru integracije prerasla u stvar čije su dimenzije postale istinski egzistencijalno značajne.

5. Ovo novo viđenje stvari sobom je donelo nekoliko važnih posledica. Prvo, cena odluke o integraciji je naglo porasla, tako da su suprotstavljene strane, osim samožrtvovanja (J. Timošenko, I. Bogoslovskaja), sada spremne čak i na fizički obračun na ulicama Kijeva. Drugo, sukob koji je do sada imao uglavnom unutrašnjepolitički karakter, odjednom je dobio vrlo uočljive spoljnopolitičke razmere. Putin koji je do pre nekog vremena u Ukrajini bio najpopularniji političar, sada je u očima većine Ukrajinaca nesporno postao oličenje imperijalnog zla. Tu ulogu je zajedno sa njim dobila i zvanična Rusija. Treće, dogodilo se zaista poražavajuće brzo diskreditovanje i marginalizacija Janukoviča. Godine truda investiranih u formiranje imidža jednog, reklo bi se, potpuno nezavisnog političara, završile su na đubrištu. Poslušno sprovodeći cinične naredbe iz Moskve, on se za samo nekoliko dana u očima miliona ljudi pretvorio u marionetu kojoj se više ne može verovati. I na kraju, kao posledica ukrajinske krize, odnosi između Evrope i Rusije će se sigurno u znatnoj meri pogoršati. Briselska birokratija koja se dugo vremena starala da ne preduzima bilo kakve korake koji bi zaoštravali odnose s Putinom i koja je pune četiri godine radila na ukrajinskom projektu, sada je njegovim munjevitim sahranjivanjem ostala na cedilu i prilično ponižena. Ona to Putinu neće tek tako oprostiti.

6. Bez obzira na očigledno preimućstvo i veliku podršku široke javnosti, pristalice integracije Ukrajine u Evropu su prvu rundu ove borbe izgubili. Mada su demonstranti na ulicama Kijeva i drugih gradova, kao i većina ostalih građana na njihovoj strani, ključni politički resursi – vlada, parlament (Верховная Рада), sile bezbednosti – su u potpunosti u rukama protivnika. Najavljene, ali još neprihvaćene ostavke nekolicine pripadnika izvršne vlasti  i izlazak nekoliko deputata iz parlamentarne frakcije vladajuće Partije regiona, nisu mogle da utiču na raspored političkih snaga u parlamentu. Neznatne štete koje je režim doživeo biće brzo nadoknađene i nakon toga će on ponovo biti u punoj snazi. Tim pre ako taj proces bude praćen (što se nikako ne da isključiti) kampanjom sistematskog uništavanja opozicije. Recimo, po Putinovim receptima. Mada, strogo govoreći, Janukovič je već pokazao da se na tom poslu i bez Putina vrlo dobro snalazi. Za poslednje tri godine, to jest od kada se nalazi na mestu predsednika, Janukovič je na poslu uništavanja slobodnog društva ostvario zaista upečatljive rezultate. Za samo tri godine, indeks političkih sloboda u Ukrajini je pao za čitavih 16 poena – sa 73 na 57. Da bi dostigao taj isti rezultat, doduše s pokazateljima na znatno nižem nivou, Putinu je trebalo celih deset godina „političkog rada“ – sa 42 poena 2003, na 26 indeksnih poena 2013.

7. Budući da je „evrokriza“ pružila ogromne količine dokumentarnog materijala o metodama koje radi zaštite svoje vlasti autoritarni režim koristi u borbi protiv opozicije i građanskog društva uopšte, poslednja ukrajinska iskustva imaju posebnu vrednost za takozvanu rusku građansku javnost. Meki (zasada relativno „meki“) autoritarni režim Janukoviča nam je dao izuzetnu mogućnost da se detaljno upoznamo sa sveobuhvatnom primenom takvih instrumenata primenjenih od strane specijalnih službi „bezbednosti“, kao što su npr. nezakonito formirani odredi najamnih provokatora (tzv. титушки), pripadnici unutrašnje armije (внутренние войска) preoubučeni u civilna odela, provokativni napadi na policiju s pokušajima rušenja spomenika i zauzimanja zgrada državne administracije. Pod svetlom pruženih informacija, primena ovih i ostalih omiljenih instrumenata kojima se sistematski koriste specijalne službe u Moskvi, Minsku i na drugim mestima, postala je mnogo jasnija.

8. Imajući u vidu razliku između mekog autoritarnog režima Janukoviča i tvrdog autoritarnog režima Putina, ne sme se zaboravljati da je arsenal sredstava za sistematsko gušenje opozicije i građanskog društva u savremenoj Rusiji mnogo širi i istančaniji od onog koji se danas primenjuje u Ukrajini. Donekle jasniju sliku o dvadesetogodišnjem iskustvu vladajućih režima u primeni raznih oblika nasilja nad građanima (od snajperista iz redova specijalaca, preko plaćenih ubistava političkih protivnika i građanskih aktivista, pa do masovne primene teške vojne tehnike), pružaju nam mnogobrojni primeri minulih događaja na teritoriji bivšeg SSSR-a i današnje Rusije: Tbilisi 1989, Vilnus 1991, Prigradski reon 1992, Moskva 1993, Severni Kavkaz 1994-2013, Gruzija 2002-2012.

9. Ukrajiska „evrokriza“ je samo najsvežiji primer, a arsenal instrumenata nasilja koje autoritarni režimi primenjuju radi gušenja političke opozicije i uništavanja građanskog društva je nešto što treba redovno napominjati. I to ne zato da bi se plašili građani. To je građanskom društvu neophodno radi tačnijeg razumevanja same prirode autoritarnih režima i radi razrade metoda suprotstavljanja s kojima bi se istovremeno obezbedili i najveća efikasnost i najmanji rizici.

Andrej Ilarionov, Radio Eho Moskve blog, 04.12.2013.

Preveo s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 12.12.2013.

UKRAJINA