- Peščanik - https://pescanik.net -

Beleške o socijalnom radu

Foto: Predrag Trokicić

Najskoriji primeri nasilja izazvali su različite reakcije zaposlenih u socijalnoj zaštiti. U medijima i na socijalnim mrežama su se pojavila podsećanja na rizike i uslove rada u socijalnoj zaštiti, ukazivanja na sistemske manjkavosti ove službe, saopštenja ministra koja pokazuju raskorak između donosioca odluka i stanja na terenu itd. Oglasio se i bivši ministar rada, zapošljavanja i socijalne politike, kome je očigledno laknulo jer se nasilje dogodilo po završetku njegovog mandata.1

Ovaj tekst je nastao kao reakcija na pokušaje spinovanja od strane nadležnih, ali i iz potrebe da se u kratkoj analizi reakcija stručne javnosti ukaže na stare i manje vidljive boljke socijalnog rada i socijalne politike u Srbiji. Potrebno je zapitati se kako smo došli dovde i da li je reakcija nadležnih odgovarajuća. U tom smislu, ne treba nasedati na priče o neumitnoj sudbini i na zamene teza, jer važno je postaviti pitanje o trafici čak i dok Hilandar gori.

Socijalna sfera obiluje paradoksima i logično je da i profesija koja u svom nazivu ima „društvo“ pati od njih. Socijalni radnici bi trebalo da se neprekidno pitaju o granici između brige i kontrole, ili za koga tačno oni rade: za državu/elitu/muškarce ili za građane/siromašne/manjine? Ova dilema je izvor neprekidne krize identiteta ove profesije, ali i prilika za samospoznaju i kreativnost socijalnih radnika. Legitimitet socijalnom radu kao profesiji daje borba protiv socijalne nepravde. U izvorne mandate socijalnog rada spada kritička refleksija o strukturalnim uzrocima opresije i na njoj zasnovana akcija.2 S tim u vezi važno je prepoznati da, kada su društvene dinamike u pitanju, empatija sama po sebi često ima anestetičko dejstvo.3 Bez kritičke svesti, jasnog fokusa na odnose moći u društvu i aktivističkog refleksa socijalni rad je nepotpun, gubi svoju osnovanost i postaje oruđe u rukama moćnika. Bez volje da menjaju društvo, socijalnim radnicima ostaje neugodna misija „da čuvaju društveno dno tu gde jeste, daleko od pogleda, i da budu dežurni krivci kada nešto pođe po zlu“ (Smith, 2008).

Stanje u centrima za socijalni rad je odavno jako loše. Pritom se ne misli samo na nedostatak kadrova, resursa i stručnosti, jer ovo je samo delimičan odgovor na pitanje zašto su se dva nedavna ubistva dogodila baš u centrima za socijalni rad. Zbog odsustva zaštitnih mehanizama, ovakva mesta su „bezbedna“ za sprovođenje nasilja. Predstavnici vlasti su najavili da će se to promeniti. Bolje ikad nego nikad. Važno je da vidimo širu sliku i da se podsetimo da su problemi socijalne zaštite u Srbiji znatno dublji i da se ne iscrpljuju pojedinačnim aktima nasilja.

Prvo, potrebno je znati da su centri za socijalni rad, i pored svih dobrih namera aktera socijalne zaštite, ipak deo lanca državne kontrole, pogotovo kontrole nižih slojeva društva. Oni su institucije koje ne primenjuju fizičku silu, već operišu sa onim što je Fuko nazvao meka moć: kontrola kroz brigu i podršku. Ovo je generalna primedba ne samo socijalnom radu, već i svim sličnim profesijama, koja je povezana sa već navedenim paradoksima. Za izlazak iz ove situacije ne postoje gotova rešenja; ona čak mogu biti i štetna.4

Drugo i konkretnije, zbog kidanja veza između sistema socijalne zaštite i srpske realnosti koju odlikuju siromaštvo i nezaposlenost, gubitka perspektive i konfuznih poruka nosilaca vlasti, centri za socijalni rad su prepoznati kao mesta u kojima apstraktan sistem vlasti poprima opipljive oblike i postaje dostupan za simboličke i konkretne akte otpora demoralisanog građanstva. Pritom želim da ukažem na rastući jaz između potreba stanovništva i mandata ovih državnih ustanova. Diskurs koji već dugo postoji u socijalnoj zaštiti, u trenucima krize kao što je ova nameće teme zaštite socijalnih radnika ne samo od počinilaca nasilja, već i od ostalih socijalnih „slučajeva“: siromašnih, nezaposlenih…

U poslednjih 20-ak godina, socijalni radnici u Srbiji su protestovali nekoliko puta, ali samo zbog finansijskih i materijalnih uslova rada.5 Profesija se prelako pomirila sa rastućom pauperizacijom, prekarijatizacijom i degradacijom prava na dostojanstveni rad (na primer sprovođenje Uredbe o merama socijalne uključenosti korisnika novčane socijalne pomoći, štetne odredbe Zakona o radu i slično).6 Teško je socijalne radnike u Srbiji zamisliti kako kreću stopama kolega iz Britanije i izlaze na ulice u znak solidarnosti sa svojim klijentima. Ova profesija je primetno odsutna i u tekućoj krizi sa tražiocima azila i migrantima.

Šta je razlog ove situacije? Možda loš obrazovni kurikulum? Simptomatično je da u najprestižnijoj ustanovi za obrazovanje socijalnih radnika, Fakultetu političkih nauka, još uvek postoji predmet koji se zove Socijalna patologija, iako su delovi tog silabusa i ranije bili predmet opravdane kritike javnosti. Deo razloga je možda u neoliberalnoj dekonstrukciji mehanizama društvene solidarnosti. Možda su razlozi za letargiju u socijalnoj zaštiti korupcija, partokratija i nestručnost.7 O napredovanju u službi i građenju karijere retko ko razmišlja – važno je naći bilo kakav posao. A možda je uzrok to što se socijani radnici nikada ne zapitaju da li je pristanak na rad u ovako teškim uslovima, kada su napori unapred osuđeni na propast – čin predaje i izdaja klijenata.

Bilo kako bilo, utvrđivanje individualne odgovornosti je svakako potrebno. Ako su procena i postupanje bili loši, odgovorni bi trebalo da budu sankcionisani. Ali to neće rešiti krizu. Potrebna je reforma obrazovanja socijalnih radnika u smeru razvoja kritičkog mišljenja i anti-opresivne prakse. Potrebna je i jasna poruka o nepoželjnosti nasilja (ako može Mali, zašto ne mogu i ja). Potrebni su i bolji zakoni koji će se primenjivati. Ako pogledamo Zakon o sprečavanju nasilja u porodici, koji je nedavno stupio na snagu, videćemo da on ne daje odgovor na pitanje šta raditi sa počiniocima nasilja za vreme zatvorske kazne i posle izlaska iz zatvora. Dalje, ne postoji sukob interesa socijalnih radnika i radnika u nevladinim organizacijama ili nezavisnim državnim organima, koji „ne znaju kako je raditi u centrima za socijalni rad“. Kolege iz nevladinog sektora često ukazuju na ono što bi sami socijalni radnici trebalo da uvide, a to je da je stanje ljudskih prava u Srbiji veoma loše.

Na kraju treba reći da nema sukoba između socijalnih radnika i njihovih klijenata. Nama socijalnim radnicima možda je potrebno i podsećanje da je socijalni rad poziv, a ne samo profesija, i da se za svoje dostojanstvo socijalni radnici moraju izboriti sami. To im neće dati ni nosioci vlasti, ni kapital, koji se očigledno rukovode nekom drugom logikom. Takođe, potrebno je da se podsetimo da su naše sudbine neraskidivo povezane sa sudbinama onih sa kojima radimo. Ukoliko to ne uvidimo, nastavićemo da tavorimo u paradigmi „socijale“, areni borbe socijalnih radnika i klijenata, dok vlast sprovodi svoj business as usual.

Reference

Foucault, M. (1991) ‘Questions of method.’ In: Burchell, G., Gordon, C. and Miller, P. (Eds.) The Foucault Effect Chicago: University of Chicago Press. pp. 73-86.

Smith, R. (2008) Social work and power. Palgrave.

Autor je socijalni radnik.

Peščanik.net, 18.07.2017.

Srodni linkovi:

Rastislav Dinić – Privatni život stabilokratije

Dragoslav Pantić – Ko to gleda u tuđe dvorište?

Ana Jovanović – Formule ubijanja

Dejan Ilić – Odgovor ili odmazda

Tanja Ignjatović – Ko ne radi svoj posao

Saša Đorđević – Zavisni od oružja

Adriana Zaharijević – Melanholični, nejednaki i lišeni zdravog razuma

Sofija Mandić – Skuvali ste ribe

Ana Jovanović – Ljudski faktor rizika, deo II

VIDEO – Ubistvo u kontrolisanim uslovima

Ana Jovanović – Ljudski faktor rizika


________________

  1. Prvo se oglasila njegova stranka, ad hominem napadima na inicijatore smene Aleksandra Vulina.
  2. Deo internacionalne definicije socijalnog rada glasi: „Ključni mandati profesije socijalnoga rada su: promocija društvene promene, socijalni razvoj, socijalna kohezija, te osnaživanje i oslobađanje ljudi. Socijalni rad je praktična profesija i akademska disciplina koja prepoznaje da sprega istorijskih, socio-ekonomskih, kulturnih, spacijalnih, političkih i ličnih faktora može služiti kao mogućnost i/ili prepreka za ostvarivanje blagostanja i razvoja ljudi. Strukturalne barijere doprinose perpetuiranju nejednakosti, diskriminacije, izrabljivanja i ugnjetavanja. Razvoj kritičke svesti kroz refleksiju o strukturalnim izvorima ugnjetavanja i/ili privilegija na osnovu kriterija poput rase, klase, jezika, religije, roda, invalidnosti, kulturne i seksualne orijentacije, te razvoj strategija delovanja na adresiranju strukturalnih i ličnih prepreka su centralni za emancipacijsku praksu koja ima dva osnovna cilja: osnaživanje i oslobađanje ljudi“. I u Kodeksu profesionalne etike stručnih radnika socijalne zaštite Srbije u članovima 13 i 14 navodi se da su socijalni radnici dužni da ukazuju na nepravične politike i prakse i da im se suprotstavljaju.
  3. Više o ovome poslušajte ovde.
  4. „Nisam siguran da je ono o čemu se govori poslednjih 15 godina demobilišuće… Ako se socijalni radnici koje pominjete kolebaju, to samo pokazuje da oni još uvek tragaju i da nisu anestetizovani ili sterilisani – naprotiv. I upravo zbog te njihove potrebe ne treba mene da pitate „šta da se radi“. Ako želimo prave odgovore na pitanja socijalnih radnika, najvažnije je da ih ne sputavamo nekim unapred zadatim, proročkim diskursom“. Foucault, M. (1991) ‘Questions of method.’ In: Burchell, G., Gordon, C. and Miller, P. (Eds.) The Foucault Effect Chicago: University of Chicago Press. pp. 73-86.
  5. U najnovijem talasu protesta, socijalni radnici preko centara za socijalni rad tuže ministarstvo zbog naknade za pasivna dežurstva u slučajevima nasilja. Nekoliko centara za socijalni rad u Srbiji je već dobilo ove tužbe.
  6. Vidi analize Marija Reljanovića na Peščaniku.
  7. Evo primera „efikasne“ saradnje ministarstva i rukovodećeg kadra u ustanovama socijalne zaštite.