Povodom ubistva u Centru za socijalni rad, o nasilju nad ženama govore Nataša Jović, pomoćnica generalnog sekretara Zaštitnika građana, i Tanja Ignjatović iz Autonomnog ženskog centra. Razgovor vodila Svetlana Lukić.

Svetlana Lukić: Prema najnovijim podacima, od početka ove godine u Srbiji je ubijeno 18 žena. Ali u Centru za socijalni rad na Novom Beogradu smo imali smrt u prisustvu vlasti. Ova žena je ubijena u centru za socijalni rad. Taj čovek je bio bomba sa odloženim dejstvom i toga dana je prosto eksplodirao. Molim vas Tanja da nam objasnite paradigmatičnost ovog strašnog slučaja.

Tanja Ignjatović: Kada pogledamo te slučajeve ubistava, vidimo da se radi o 3-4 tipične sistemske greške. Prvo, neko nije prepoznao nasilje ili većina relevantnih službi u sistemu ga nisu prepoznale, nisu razmenile informacije o njemu, nisu postupile u skladu sa onim što su nadležnosti državnih organa – dakle, ne šta hoće žena, šta kažu deca, šta čini nasilnik, nego šta nam stoji na raspolaganju. Takođe je primetno da ništa nismo naučili iz sličnih događaja iz prošle ili pretprošle godine.

Tako da nije stvar u tome da li će u konkretnom slučaju odgovarati profesionalci koji su na njemu radili – možda je i to potrebno da bi se nešto promenilo – nego kako ćemo sistemski uvesti obavezu postavljanja određenih pitanja i ispitivanja bezbednosnih rizika. To treba da budu poslovi u koje svako od nas: centar za socijalni rad, policija, tužilaštvo i sud ulazi i iz pozicije profesionalca i iz lične pozicije.

Ono čime se mi u Autonomnom ženskom centru bavimo u poslednje vreme su nagomilane predrasude prema ženama u srpskom društvu. Ta količina diskriminacije oblikuje jednu nepostojeću realnost o slučaju, u kojem je početna hipoteza to da je žena odgovorna.

Da li ljudi ne vide, ne prepoznaju nasilje? Da li ne razumeju da je to nasilje, jer kontrolu, izolaciju i ljubomoru ne prepoznaju kao nasilje, dakle ne priznaju psihološko nasilje kao nasilje? Bojim se da društvo koje do te mere neguje diskriminaciju prema ženama, do mržnje prema njima, i do te mere podržava svaki vid nasilništva, nema velikih šansi da to ispravi.

Svetlana Lukić: Tu imamo dva problema. Jedan je to što se nasilju tepa da je porodična svađa. Drugi nivo problema je to što je na primer ovaj čovek bio u zatvoru. On je osuđivani nasilnik.

Tanja Ignjatović: Neko je smislio da nezavisno od toga što je otac nasilan prema majci, on ima pravo da viđa decu, što je potpuno pogrešno tumačenje prava. Dete ima pravo da održava kontakte sa svojim roditeljima samo ako je to u njegovom najboljem interesu. Ne postoji ništa strašnije što otac može da učini detetu nego da bude nasilan prema njegovoj majci. Takve kontakte treba suspendovati do daljnjeg. Radila sam istraživanje baš o tome kako centar za socijalni rad i sud ukrštaju nasilje u partnerskoj relaciji sa roditeljstvom. Većina će vam reći da „dete ima pravo da viđa roditelja“.

Čak i u okolnostima predloženih kontrolisanih uslova, sud i centar propuštaju da naglase da deca u centar za socijalni rad ne moraju biti dovođena od strane majke. Niko prethodno ne porazgovara sa majkom, da se provere svi bezbednosni rizici. Socijalni radnici ne mogu da promene sudsku odluku, ali mogu da je privremeno suspenduju zbog bezbednosnih rizika. Njihov posao je da zaštite decu. To je državni organ koji može da odvede dete iz kuće bez ikakvog dokumenta, što ne može ni policija, ako je u pitanju zaštita života i zdravlja tog deteta. Dakle, to su ogromna ovlašćenja koja se retko koriste.

Nataša Jović: Ovakvi slučajevi obeshrabruju. Posle 14 slučajeva ubistava žena u 2016. uputili smo niz preporuka. Femicid nije slučajni događaj. Možda niko nije mogao da spreči samo ubistvo, ali sve što je doprinelo fatalnom konačnom ishodu je moglo biti sprečeno. U 12 od 14 ispitanih slučajeva femicida u 2016. godini sled događaja je bio identičan: sve je počelo psihološkim nasiljem i završilo se ubistvom. Period između prvog nasilja, prve uvrede, prve psovke, prve pretnje i ubistva je jako dug. On se meri godinama. U tom periodu smo utvrdili potpunu pasivnost državnih službi.

Žene koje trpe nasilje su često nemoćne. Nemaju gde da odu, nemaju sredstva za život. Od porodice dobijaju poruke da ne dolazi u obzir da se vrate u roditeljsku kuću. Nemaju finansijsku, psihološku ni pravnu pomoć. Kada odu u policiju ili u centar za socijalni rad, redovno im se uzvraća pitanjem „Šta si ti uradila da do toga dođe“ i dobijaju upozorenja od strane policije. Dakle, kada one pozovu i kažu „Pretio mi je da će me ubiti“, policija dođe i oboje upozori da svoje probleme rešavaju na sudu i u centru za socijalni rad.

Sledi izveštavanje tužioca od strane policije, gde policijski službenici ovakve događaje karakterišu kao porodične nesuglasice, verbalni sukob, narušene porodične odnose, loše bračne odnose, čak i kada je bilo fizičkog nasilja. Dakle, bio je šamar, davljenje, šutiranje, udaranje u glavu, a neki policijski službenici su to opisivali kao konflikt. Neki od njih čak ulaze u ocene da to nije krivično delo i prekršaj.

Uvođenje tužilačke istrage je negde dovelo do toga da policajci više ne pišu svoje izveštaje, već samo usmeno prepričaju tužiocu šta se dogodilo. Pa ako policijski službenik događaj u kome je žena dobila šamar vidi kao porodični konflikt, on će ga tako predočiti tužiocu. Evo, 2014. godine zamenica javnog tužioca u jednoj opštini nam je rekla da u preko 90 odsto slučajeva žene insistiraju da budu oslobođene od dužnosti svedočenja, tako da tužilaštvo ne može ništa da učini i da su žene najveći krivci za svoj položaj. Dakle, to je izjava koja dolazi od organa koji je po novom Zakonu o sprečavanju nasilja u porodici ključni organ koji treba da pokrene sistem i brzo obezbedi zaštitu i prekid nasilja.

Još jedno naše saznanje iz 2014. godine jeste izdašna upotreba instituta odlaganja krivičnog gonjenja, odnosno diverzije krivičnog postupka. Kontradiktorno je da vi kao država kažete da će nasilje nad ženama biti vaš prioritet, a onda takvu vrstu nasilja koje ima krivično-pravnu sankciju ublažite davanjem mogućnosti da se odlaže krivično gonjenje, tako što će počinilac u humanitarne svrhe uplatiti određeni iznos. Dakle, novcem nikoga nismo sankcionisali. Naprotiv, kao država smo poslali poruku da onaj ko ima para može na miru da tuče ženu i decu.

A i kada ovakvi slučajevi odu u krivični postupak, u 67% slučajeva se izriče uslovna osuda. I sada se postavlja pitanje razlike između naše deklarativne i suštinske politike. Pored ovih 14 slučajeva, ispitivali smo još skoro 50 slučajeva nasilja gde su žene preživele i u kojima ima dece. Zaključili smo da porodično nasilje, odnosno nasilje nad majkom, nasilje nad drugim bliskim članovima porodice: nad bakom, starijom sestrom, tetkom i tako dalje – prosto nije u vidnom polju kada se odlučuje o starateljstvu nad decom. Porodično nasilje ostaje nevidljivo.

Generalno, državni organi rešenje problema odnosa u kome je žena bila žrtva vide u razdvajanju žene od nasilnika. Zanemaruje se činjenica da je upravo razdvajanje često uzrok smrtnih ishoda ovih odnosa. U pitanju je psihološki mehanizam koji pojačava agresiju kod vršilaca nasilja kada im objekat kontrole izmiče. Zato je bitno da u sistemu socijalne zaštite, kao i u sudu, postoji svest o instrumentalizaciji dece posle razdvajanja. Prinudno zadržavanje deteta koje je dodeljeno majci, koje po 15 godina ne vidi majku, u službi je nasilja, ono služi daljoj kontroli nad tom ženom. Dakle, interes deteta je tu podređen interesu nasilnika da nastavi da kontroliše tu ženu, to jest da produži vršenje nasilja nad njom.

U našem sistemu socijalne zaštite se u najboljem slučaju govori o deci kao o indirektnim žrtvama, što je samo po sebi sporan stav. Mi od 2011. centrima upućujemo preporuke da decu koja su prisustvovala porodičnom nasilju treba da razumeju kao neposredne žrtve nasilja nad njima samima. Zaista ne razumem kako se može razdvajati uloga vršioca nasilja u porodici od njegove uloge kao roditelja. Da li na primer policajac koji je zloupotrebljavao svoju poziciju da bi fizički napadao komšije, svoju majku, ženu – može biti procenjen kao roditelj sa dovoljno kompetencija da se neposredno brine o detetu? U ovom slučaju, koji je stvaran, pokazalo se da je sledeće 4 godine on vršio ozbiljno emocionalno zlostavljanje deteta potpunim onemogućavanjem da vidi majku, dotle da je dete samo iznalazilo načine da se viđa sa majkom u školskom veceu itd.

Treba prestati sa procenama roditeljske kompetencije bez istorije porodičnog nasilja. Takođe, često čujemo, i u zdravstvenim ustanovama, da mi „ne možemo ništa kad ona neće“. Nasilje nad ženama nije problem žena i žene žrtve, to je naš problem, jer mi treba da gradimo društvo u kome je nasilje zabranjeno, a to nije moguće ako svu odgovornost za gonjenje nasilnika svalimo na žrtvu. Ovde se ipak dovoljno dugo govori o nasilju, mehanizmu nasilja, ciklusu nasilja, krugovima nasilja, a mi i dalje imamo crno-belu sliku da ako ona neće, onda je ona odgovorna što napasnik nije kažnjen.

Znači, od nje očekujemo da nam pribavi sve dokaze, a uz to ide i upozorenje: „Neka bude spremna da ide do kraja“. To je strašna poruka. Žrtva već izdržava. Ona treba da dobije poruku: „Trebalo je ranije da dođeš, ali sada će ti biti lakše, jer si uključila sistem“. Ne, njoj se kaže: „To što si izdržala je ništa prema onome što ti sledi“. I to nije daleko od istine: dužina trajanja postupaka, broj ročišta i davanja izjava žrtve zaista se mogu smatrati sekundarnom viktimizacijom. Isto važi i za decu žrtve nasilja.

Svetlana Lukić: Da ne pominjemo činjenicu da su često nasilnici policajci. Pa hajde ti sada idi u policijsku stanicu da ga prijaviš.

Nataša Jović: Nedavno smo imali sporan slučaj u kome je otac policijskog službenika ubio svoju bivšu partnerku službenim oružjem svoga sina. Taj sin je nakon incidenta koji je prethodio ubistvu bivšoj partnerki svog oca poslao poruku: „Samo ti reci ono što smo se dogovorili i sve će biti u redu“. Tu se niko nije pozabavio time kako je to oružje držano u kući, to jest kako je otac došao do službenog oružja svoga sina.

Svetlana Lukić: Vraćam se ponovo na ovaj slučaj na Novom Beogradu. Prvo, tamo je nasilje prijavljivano mnogo puta. Tokom suđenja za nasilje koje je učinio nad sinom ustanovljeno je da on boluje od postraumatskog ili vijetnamskog sindroma, kako mi to zovemo. Ako je na suđenju za maltretiranje sopstvenog deteta to uzimano u obzir, kako ta stvar nije uzimana u obzir kasnije, kada je trebalo da viđa dete i ženu?

Tanja Ignjatović: Do ovog novog zakona, čija je primena počela tek 1. juna ove godine, nije postojala obaveza ispitivanja bezbednosnih rizika na sistematičan način. Dakle, posebni policijski protokol o zaštiti žena od nasilja sastojao se od liste sa 14 bezbednosnih rizika, među kojima su bili i zdravstveni. Pravosuđe nije imalo nikakvu listu, pa policijski službenik i tužilac nisu govorili istim jezikom. Tužilac će eventualno pitati za oružje, ali u slučajevima u kojima je postupao Zaštitnik građana čak ni to pitanje nije sistematski ispitivano, to jest nije se utvrđivala mogućnost ilegalnog poseda oružja.

Mi godinama izbegavamo da napravimo sistem, to jest listu rizika koja važi u svakom slučaju nasilja, što nam pomaže da se trijažom brzo dođe do svega što ukazuje na povećani rizik od nasilja. Policijski protokol je sasvim pristojan, ali on nikada nije bio obavezan. E sad, šta ćete videti na listama bezbednosnih rizika koje smo mogli da preuzmemo iz Engleske ili Amerike? Videćete da svaka od njih zapravo sadrži manji ili veći broj različitih indikatora i da su oni delimično kulturološki određeni. Dakle, u američkim listama ćete videti da su neka nasilja opasnija, na primer davljenje. Kada ima davljenja, američka lista otvara još 6-8 novih pitanja.

U engleskim listama opet vidite druga pitanja: da li je nasilje činjeno u prisustvu dece? To povećava rizik. Da li je to seksualno nasilje? I to povećava rizik. Ali u tim listama nisam videla pitanje „Da li je nasilnik bio na ratištu?“, jer to nije kontekst tih država decenijama unazad, od 2. svetskog rata (za profesionalne vojnike ove zemlje imaju posebne programe). Mi smo zanemarili da su ovde na ratištu bili civili, to jest ne dobrovoljci nego rezerva, dakle ljudi koji su služili vojsku davnih dana, pa su onda pozvani da odu u rat. Tu su i paravojne formacije, policijske formacije, regularna vojska, dakle ogroman broj ljudi u ratovima koje mi zvanično nismo vodili.

Nataša je pominjala policijske službenike. Oni su bili na Kosovu, to znamo. Sećam se te 2000. godine kada su počele priče o nasilju i kada su nam se policijski službenici žalili: „Govorili su nam da je to kao semafor: kada ste tamo zeleno, a kada se vratite crveno“. Znači, pravila koja važe na ratištu ne važe u civilnom životu. Kao da čovek može tako da se uključuje i isključuje. To su nam govorili ljudi zgroženi time što se radilo, a o čemu su morali da ćute.

Kada niko ne priča o tome i niko ne vidi da je to problem, vi ne možete da živite drugačije nego da to potisnete, ali to što ste vi to potisnuli ne znači da je to nestalo. Dakle, postoje neke životne okolnosti koje detoniraju tu tempiranu bombu. Onda smo ustanovili da je svaki slučaj masovnog ubistva od Velike ili Male Ivanče do Žitišta bio povezan sa posedovanjem oružja, legalnim i ilegalnim, i sa time da su ti učinioci ili neko njihov bili na ratištu. Svaki od njih je povezan sa posedovanjem oružja i sa ratištem.

Sem par nevladinih organizacija koje su se bavile veteranima i postraumatskim stresom, ne postoji sistemski organizovana briga o tim ljudima. Uslovna kazna ili zatvor je dobra prilika da tim ljudima bude ponuđena pomoć psihologa. Naravno, ima i nasilnika bez prethodnih traumatskih iskustava.

Nataša je lepo istakla poruku našeg društva ženi koja trpi nasilje: „Razvedite se, napustite ga, ostavite sve. Vi ste odgovorni za dobrobit dece. Ako trpite nasilje, vi ne štitite svoju decu“. Ženama se preti korektivnim nadzorom zato što ne prijavljuju svoje partnere koji su nasilni prema njima ili deci. Ta žena zna zašto ga ne prijavljuje. Njima je jasno da će se nasilje povećati kada ga napuste. Trebalo bi da žena to sve kaže centru za socijalni rad, da se onda tamo napravi individualni bezbednosni plan: šta ona nikako ne sme da čini, šta mora da obezbedi, kako da napravi svoju internu, neformalnu socijalnu mrežu podrške, da sakupi ljude koji će je obaveštavati o nasilniku, koji će voditi računa kojim putem ona ide na posao.

Tu je i pitanje da li da njena adresa bude javna i na koju adresu joj stiže pošta iz suda. Dakle, izlazi iz zatvora neko ko je osuđen za nasilje. Šta bi bila prva normalna intervencija institucija? Onaj ko takvoga pusti na uslovni otpust 3 ili 4 meseca ranije, mora to da javi policiji, da ona kaže centru za socijalni rad, da centar javi njegovoj porodici. Da se vidi šta je on poručivao iz zatvora, čega se treba najviše plašiti? Ona to najbolje zna. Bez stručne podrške u postupcima, bez službi za podršku žrtvama, deci – ona sama sve mora da organizuje. Ona u svemu mora da učestvuje. Ona je jedini izvor informacija, a pritom joj se ne veruje.

Kada čitate nalaze i mišljenja i postupanja, vidite da nisu uzete u obzir presude o nasilju, izveštaji domova zdravlja ili medicinska dokumentacija, izveštaji o tome da li je žena boravila u sugrnoj kući. Mišljenje suda se piše bez uvida u sva ta dokumenta. Zato tamo piše da oni ne mogu da procene da li je to nasilje, da je to partnerski sukob u kome obe strane jednako učestvuju.

U ovoj zemlji vi ne možete da ubedite ljude da žrtva može da se brani. Ona je žrtva samo ako je pasivna, bespomoćna, ako plače, ako je pretučena. Pa ni tada neće dobiti sve što joj je potrebno.

Dakle, ako ona izgleda kao neko ko je rešen, ko neće da odustane, često će joj zbog toga prebaciti odgovornost za rasturanje porodice. Ponekad joj sud preti oduzimanjem dece. U jednom liku imate žrtvu, suprugu-partnerku i majku, 3 ženske uloge opterećene ogromnom koncentracijom društvenih predrasuda. Žena nema nikakvu šansu ako ne izgleda kao tipična žrtva, to jest bespomoćno biće. To bespomoćno biće je najčešće depresivno i ne može da izdrži borbu kroz institucije sistema, nema energije i često odustaje od svega. E, onda je ona kriva zato što je odustala.

One žene koje neće da odustanu, koje zastupaju svoja prava i prava svoje dece i koje se bore – njih društvo ne priznaje kao žrtve. I vi ne znate kako da izađete na kraj sa tim protivrečnim predrasudama. Naravno, uvek vam kažu: prijavite. Dobro, prijavimo i šta onda? Šta mi nudite u tom postupku sem da me postavite kao živi štit. Ja idem ispred vas, a vi se svi iza mene krijete. A vi ste institucija, kod vas je moć, vi jedni možete da ga zaustavite, imate sve instrumente za to.

Svetlana Lukić: Nataša, jedna od mantri koja se ponavlja posle ovakvih slučajeva je da treba poboljšati koordinaciju. Ko tu ne razmenjuje informacije i kako neko može da strada zbog toga.

Nataša Jović: Recimo, u porodičnom zakonu postoji obaveza centra za socijalni rad da ima evidenciju porodičnog nasilja. Da bi to imao, mora da dobije presudu suda. On ih ne dobija. Zašto ih ne dobija? Pa zato što sudije kažu „Mi nismo znali da je to potrebno“. Imamo i primere dobre prakse zasnovane na ličnim kapacitetima ljudi u sistemu. Ali čim taj čovek ode, sistem krene da tone.

Sada imamo i dodatni problem kapaciteta. Evo, već treću godinu imamo zabranu zasnivanja radnog odnosa u javnom sektoru, trpimo konstantan pritisak da smanjimo broj zaposlenih. Niko ne obraća pažnju na ono što govore republički zavod za socijalnu zaštitu i Zaštitnik građana i nevladine organizacije – da se broj stručnih radnika smanjuje iz godine u godinu, da se upražnjavaju radna mesta prirodnim odlivom: ljudi odlaze u penziju.

Ljudi odlaze iz socijalne zaštite. Radna mesta se ne popunjavaju. Centri šalju obrasce ministarstvima za popunu radnih mesta. Ne dobijaju čak ni odbijanje nego ništa. Imamo recimo jedan centar u Merošini koji ima samo 3 stručna radnika, a samo u jednom danu su imali 4 prijave nasilja. Imamo centre bez psihologa, bez pravnika, gde su pravnici supervizori, a ne može pravnik supervizirati stručni rad psihologa ili socijalnog radnika. Imamo svakojake situacije koje su ozbiljne prepreke za pravilan rad u slučajevima nasilja i imamo sistem koji to toleriše i ne rešava taj problem.

Tanja Ignjatović: Zakon je propisao hitne mere, specijalnu obuku, koordinaciju i evidenciju. Zakon kaže: od 1. juna policija vodi svoju evidenciju, centar svoju, tužilaštvo i sud svoje, a postoji i jedinstvena elektronska evidencija. Tužilac može da vidi evidencije od policije, centra i tužilaštva da bi mogao da zna da li je potrebna hitna mera. Ali mi nemamo evidenciju prijava nasilja, izrečenih hitnih mera, produženih hitnih mera, mera zaštite iz porodičnog zakona, privremenih mera, produženih mera, odnosno realnih mera i individualnih planova zaštite. Dakle, u prvom mesecu primene toga zakona treba konstatovati ko sabotira zakon. Mi smo stručnjaci u sabotiranju svakog zakona.

Kako je moguće da imamo meru zaštite u obliku zabrane prilaska, a da se ona ne primenjuje? Zašto da plaćamo boravak žene i dvoje dece u sigurnoj kući kad možemo nasilnika lepo da udaljimo i da ta žena ostane u svojoj kući sa svojom decom? Godišnje imamo 1.200 žena i dece u sigurnim kućama. Zar nije lakše udaljiti učinioce nasilja?

Takođe bih skrenula pažnju i na institut tužilačkog oportuniteta. Pa nije valjda da jedino Autonomni ženski centar ili Mreža Žene protiv nasilja znaju da je Srbija ratifikovala Konvenciju protiv nasilja prema ženama i nasilja u porodici, gde se u članu 148 kaže da je „zabranjeno alternativno razrešenje sporova u situacijama nasilja u porodici“. Zabranjeno!

Svetlana Lukić: To se obično odnosi na krivična dela kojima je zaprećena kazna bila do 3, a sada je do 5 godina. Zanimljiv je spisak dela za koja može da se odloži krivično gonjenje: ako se popeo na banderu pa krao struju, ako je napravio saobraćajni prekršaj (ali ne kada prođe kroz crveno svetlo, za to već mora da ide u zatvor) – i ako je zlostavljao ženu i decu. Vlasti se hvale kako je to neverovatno uspelo, da nasilnici plaćaju visoke novčane kazne od kojih država ima koristi.

Nataša Jović: Oportunitet je zasnovan na ideji postizanja generalne prevencije. Generalna prevencija je odvraćanje drugih od vršenja krivičnih dela. Da li mi postižemo generalnu prevenciju ako kažemo da je dovoljno da nasilnik uplati novac u humanitarne svrhe. Samo 25 odsto prijava koje dođu u tužilaštvo ode na optuženje. Većina tih ljudi dobije uslovne kazne. Često čujemo da se prilikom odmeravanja kazne vodi računa i o kapacitetima ustanova za izdržavanje kazne. Takođe smo čuli da uzdržavanje centara za socijalni rad da pokreću postupke ima veze sa količinom novca koja im je obezbeđena u budžetu u te svrhe. Dakle, imamo uplive administrativnih, prostornih, tehničkih i ostalih nedaća, koje rešavamo tako što nam prolazi i povećava se nasilje nad ženama i decom.

Mi imamo krivična dela u kojima ne može da se izrekne uslovna osuda. Možda je i kod tih učinilaca zaista bilo dovoljno zapretiti im, ali je to delo takve društvene opasnosti da mi kao država kažemo „Bogami, za ova krivična dela neće moći da se izriče uslovna osuda“. To važi za slučaj seksualnog zlostavljanja dece. I delim stav države da je seksualno zlostavljanje dece takvo krvično delo i takva društvena opasnost da nema mesta izricanju uslovne osude. Ali ja onda pitam: zašto nasilje nad ženom u porodici i partnerskim odnosima, i nasilje nad decom, zlostavljanje i zanemarivanje dece u porodici, nije društvena opasnost istog stepena?

Nasilje je u porastu i poprima sve bizarnije oblike. A nemamo fokusiran odgovor države na to. Na primer, da se kaže: više nećemo izricati uslovnu osudu u 70% slučajeva. To je podatak iz 2014. godine. Ostaje mi da se nadam da je bolji u godinama koje su usledile.

Tanja Ignjatović: Ovaj poslednji slučaj nas podseća na pitanje veze između zlostavljanja žena preko dece i zloupotrebe mehanizma roditeljskih prava. To mora biti stavljeno u fokus. I konačno, treba jasno odrediti odgovornost institucija. Bez toga ćemo nastaviti da se viđamo ovim tužnim povodom.

Peščanik.net, 15.07.2017.

Srodni linkovi:

Rastislav Dinić – Privatni život stabilokratije

Dragoslav Pantić – Ko to gleda u tuđe dvorište?

Ana Jovanović – Formule ubijanja

Dejan Ilić – Odgovor ili odmazda

Marko Sinđić – Beleške o socijalnom radu

Tanja Ignjatović – Ko ne radi svoj posao

Saša Đorđević – Zavisni od oružja

Adriana Zaharijević – Melanholični, nejednaki i lišeni zdravog razuma

Sofija Mandić – Skuvali ste ribe

Ana Jovanović – Ljudski faktor rizika, deo II

Ana Jovanović – Ljudski faktor rizika

FEMINIZAM