- Peščanik - https://pescanik.net -

Belo kako bilo

Petrovaradin, foto: Neda Radulović-Viswanatha

Taman kada smo pomislili da će ova predizborna kampanja proteći bez rasprava o famoznom “belom glasu”, koje su obeležile neke ranije kampanje, najpre je tema reafirmisana u emisiji Zumiranje, a poslednjih dana i ovde, na Peščaniku.

Nisam imao potrebu niti želju da o, ispostavilo se, fenomenu ovdašnjeg parlamentarizma, ponovo naglas razmišljam, smatrajući da je o tome već sve rečeno, ali me je tekst Vesne Pešić na izvestan način podstakao da, ne bez doze nelagode, opet nakratko “uzmem reč”.

“Da bi se pitanje belog glasa raščistilo”, kaže gospođa Pešić na početku svog teksta, “treba se vratiti na “teoriju o malom i velikom zlu” na koju se beli glas pozivao.”

Najpre, mislim da se ideja belog glasa uopšte nije zasnivala na teoriji o manjem i većem zlu, već, naprotiv, na odsustvu dobre političke ponude, što, paradoksalno, autorka i sama tvrdi u nastavku citirane rečenice. O manjem i većem zlu su govorili upravo oni koji su u mogućnosti da se (iz principijelnih razloga) glasački listić učini nevažećim, videli opasnost da manje zlo na vlasti bude zamenjeno većim. Oni su, dakle, teoriju belog glasa stavili u kontekst i osporavali je sa takoreći metafizičke tačke gledišta koja podrazumeva izbor: ili – ili.

Ono, međutim, što zbunjuje, sadržano je u sledećoj rečenici gospođe Pešić: “Vraćajući se unazad i gledajući realno stanje koje imamo u poslednje četiri godine, meni se čini da teorija o neglasanju za manje zlo u situaciji kada postoji veliko zlo, nije ispravna.”

Šta nam ova rečenica govori? Da pre četiri godine nije postojalo veliko zlo, te da Vesna Pešić tada nije branila princip da usled nedostatka dobre ponude u glasačku kutiju ubaci nevažeći listić, već da je to učinila iz nekog drugog razloga? Ili da, za razliku od Vladimira Pavićevića, koji je svoj stav po tom pitanju izneo u pomenutoj emisiji Zumiranje, nije bila svesna posledica svog legitimnog prava da ne glasa ni za koga? Meni se čini, više puta pažljivo je pročitavši, da ovom rečenicom autorka daje potvrdan odgovor na drugo pitanje. Jer da je znala kako će veće zlo vladati naredne četiri godine, dala bi svoj glas manjem zlu, bez obzira što je i ono takođe zlo. To se, rekao bih, potvrđuje i u nastavku teksta, gde gospođa Pešić kaže da je glupo makar i indirektno pomoći velikom zlu da se dokopa vlasti, naročito u uslovima mlade demokratije i krhkih institucija.

Upravo to je bio stav protivnika belog glasa, koji su tvrdili da se njime odmaže manjem zlu da (zauvek) zadrži vladajuću poziciju, pritom nas uveravajući kako je za vakta tog “manjeg” zla postojao princip smenjovosti vlasti. Sada je jasno da je postojao, i još uvek postoji, ali da su se svi rukovodili mišlju da treba glasati za manje zlo, odnosno da ne treba poništiti listić, nikada ne bismo došli do tog principa. Kao pristalica ideje belog glasa, smatrao sam i smatram da u odsustvu dobre političke ponude, tj. mogućnosti da glasam Za, neću glasati ni Protiv, to jest da u pogledu “zla” nemam nikakvu dilemu.

Imam, međutim, dilemu da li je Vesna Pešić zaista znala zašto je 2012. bila “beli glas”, koju pojačava i sledeća rečenica: “Dakle, treba birati “manje zlo” u svim situacijama u kojima postoji jaka stranka “velikog zla” pod kojom se podrazumevaju profašističke, neliberalne i antidemokratske političke organizacije.”

Opet sam nekoliko puta pročitao ovu misao i ne mogu a da ne pitam autorku da li je moguće da 2012. nije znala da je SNS jaka stranka velikog zla, što će reći profašistička, neliberalna i antidemokratska, ili nešto od toga? I još jednom moram da se zamislim: zašto je pre četiri godine gospođa Pešić podržavala ideju belog glasa? Prošlo je dovoljno vremena da se i pristalice i protivnici belog glasa uvere kako je vladala napredna stranka, i u pogledu ocene te vladavine nema razlike između onima koji su ne tako davno bili za manje zlo i onih koji su bili za princip neglasanja Protiv. Svi se slažemo da je Aleksandar Vučić suvereni vladar naših života, ali to nipošto ne znači da odgovornost za njegov politički uspon snose nevažeći glasački listići. Ako se zna da je to veliko političko zlo postalo još veće upravo za vladavine malog ili manjeg zla, onda bi i pristalice manjeg zla, kao i oni koji su ga činili, u najmanju ruku morali da se zamisle i postave pitanje sopstvene odgovornosti.

Na kraju svog teksta, Vesna Pešić zaključuje: “… na ovim vanrednim izborima, ma koliko oni bili nejasni i ničim izazvani, beli glas nema nikakvog smisla… Pošto se radi o borbi protiv Vučićevog autoritarnog režima, demokratski orijentisani građani imaju za koga da glasaju, a i vreme je da se u ovoj stisci između autoritarne vlasti i ultranacionalističkih snaga koje ulaze u parlament, smanji doza razočarenja “prethodnom vlašću” i pruži joj se nova šansa. A beli glas svesno odbaci kao opcija.”

Slažem se sa gospođom Pešić da ovoga puta beli glas zaista nema naročitog smisla, ali za razliku od nje, mislim da ovoga puta imamo za koga da glasamo, to jest da bi trebalo da pružimo šansu onim ljudima koji nisu imali priliku da nas razočaraju, što, naravno, ne znači da to ne bi učinili ukoliko bi im se nekim čudom ukazala prilika.

A pošto je sama istakla da na ovu temu nije zatvorila raspravu, molim Vesnu Pešić da nam, koliko god to naizgled bilo nebitno, možda još jednom, kratko i jasno objasni zašto je, imajući u vidu sve što je u svom tekstu iznela, pre četiri godine bila pobornik belog glasa.

Peščanik.net, 19.04.2016.

Srodni linkovi:

Stevan Filipović – Pustoš

Petar Kojdić – Boja glasa

Aleksa I. Jorga – Suverenost i odgovornost

Vesna Pešić – Još jednom, poslednji put

Miloš Ćirić – Izbor poraženih

Vesna Pešić – O belom glasu, još jednom

Aleksa I. Jorga – Beli glas, opet?

BELI GLAS