- Peščanik - https://pescanik.net -

Bez biznisa – nema rata

Rene Magritte, The Great War, 1964.

Onaj čuveni švedski Institut SIPRI, koji se bavi ratom, tvrdi da je naglo palo oduševljenje za ratovanje u svetu. Od kako je Obama rešio da po prvi put u poslednjih 150 godina smanji izdatke za vojsku u SAD, a to znači i za industriju koja proizvodi oružje i ratove, takozvani vojno-indutrijski kompleks naglo traži odstupnicu u mirnodopskim poslovima. Ako je to tačno, onda prisustvujemo jednoj od najhumanijih kontrarevolucija u istoriji. Negde pedesetih godina, kada je usledio nagli pad cena sirovina, otkriven profit od reciklaže te prestala jagma za tuđim teritorijama, postalo je jasno da se rat više ne isplati, sem sa zemljama bogatim naftom. Vojni lobiji su se bili okrenuli “ravnoteži straha” i sličnim izmišljotinama, kako bi nastavili da i sa manje rata muzu beskonačne pare iz državnih kasa. Oružje ipak služi da bi se ubijalo, i kako reče Čehov, puška koja se pojavi u prvom činu mora da opali u poslednjem.

Dugo, čak predugo, vojni izdaci, vojska, vojna industrija su bili sveta krava u koju niko nije smeo da dirne. Prilikom rasprave o budžetu za 1987. godinu, u Skupštini SFRJ postavljen je zahtev da vojska obrazloži za šta će trošiti pare. Tadašnji ministar odbrane admiral Mamula, kome Lazanski sada pomaže da pere ruke od sramnog raspada zemlje i JNA, digao se besno i sa celom uniformisanom svitom protestno napustio zasedanje, demonstrirajući nepoštovanje parlamenta.

Školski primer moći vojnog lobija je smena Donalda Ramsfelda, sekretara odbrane SAD. Uspešni biznismen, desničarski političar i u dva navrata ministar vojni, Ramsfeld je u doba Buša Mlađeg shvatio da ogromna vojska i ratni arsenal nemaju više istorijskog i profitnog smisla za državu, pa je predložio stvaranje manje operativne sile sposobne da deluje brzo i efikasno bilo gde u svetu. Njegovi “neokon” (ultradesnica) kolege naterali su ga da se povuče 2006. godine. Nesmotreno je dirnuo u interese najmoćnije industrije SAD. Navodim to da bih ukazao na hrabrost Obame i odijum koji je navukao na sebe dirnuvši u militarističke interese i time pruživši moćan argument ratobornim republikancima da ga ruše na sledećim izborima.

Stvar je ipak krenula. Ministarstvo trgovine SAD, pored ostalih, donelo je obimne mere u skladu sa Programom konverzije odbrane, budući da izvoz oružja ima ogroman udeo u poslovima. Ako Amerika krene putem smanjenja vojske i vojne industrije, kao najnedostižnija u sektoru, slediće je i drugi, od kojih su joj mnogi dokazivali odanost kupujući njeno oružje. Moglo bi to biti efikasnije nego što su bili SALT programi. Jer, Amerika drži 23 odsto svetskog BDP-a, ali i 46 odsto svetskog vojnog potencijala i industrije.

Najupečatljivije se na udaru našao program famoznog nevidljivog lovca bombardera F-35 koji je bio zamišljen kao okosnica naoružanja većine zemalja Zapada u narednih 40 godina. Firma Lokheed-Martin, gigant sa prometom od oko 50 milijardi dolara godišnje i 140.000 zaposlenih, nosilac posla F-35, naglo prelazi na civilne poslove, takođe i Boeing (64 milijarde i 160.000 zaposlenih), posle smanjenja vojnih porudžbina za 35 milijardi, sledi Raytheon (26 milijardi i 72.000 zaposlenih) – svi traže odstupnicu. Rockwell Collins već nudi orijentacione sisteme za F-35 prilagođene civilnoj upotrebi… Razlog je smanjenje vojnih izdataka za 450 milijardi u narednih 10 godina. Već tokom ove godine oni će biti manji za ukupno 47 milijardi dolara.

Italijanska tehnička vlada traži izlaz iz narudžbine 131 aviona F-35 vrednosti 25 miljardi evra, pa makar ostala bez već uložene dve milijarde. Od nedavno ona angažuje vojne bespilotne letilice da bi snimila bespravnu gradnju itd. Nemačka smanjuje narudžbine Eurofightera sa 177 na 140 aviona, helikoptera NH90 sa 140 na 122, tenkova Leopard 2A6 sa 350 na 225 i broj vojnika sa 206 na 185 hiljada… Čak i Izrael smanjuje vojni budžet za 800 miliona dolara. Ovo liči na pravu zarazu. Kolateralna dobit od finansijske krize je krunjenje biznisa uvijenog u ratnički mit. Rata će dakako biti i dalje, ali samo onoga koji se veoma isplati. Doktrine o sferama interesa ustupaju mesto profitabilnim poslovima. Nigerija je primer kako će se potpirivati unutrašnji i “bilateralni” sukobi, tamo gde se oružje može odmah naplatiti naftom i čvrstim novcem. Sirotinja pada u zasenak. Ako je tako sa oružjem, valja očekivati da se škrti fondovi OUN-a za ekonomski razvoj najsiromašnjih zemalja približe nuli.

Naravno da ima mnogo onih do kojih ovaj trend nije dospeo. Kina planira povećanje izdataka za vojne svrhe za 140 odsto do 2015. godine. Ipak, njen ovogodišnji budžet iznosi 114, a američki (smanjen) 682 milijarde dolara! Brazil, Indija, Argentina, Indonezija, svi oni koji naglo napreduju ekonomski naglo se i naoružavaju. Živimo u vremenu kada se prosperitet još uvek ne dokazuje samo standardom stanovnika nego i vojnom silom. Među deset zemalja koje srazmerno broju stanovinika i dohotka najviše izdvajaju za naoružanje i vojsku, Grčka je na prvom mestu i uprkos finansijskoj katastrofi ne planira smanjenje, bojeći se Turske, i obrnuto. U Evropi se na spisku apsolutno besmislenog vojnog siledžijstva nalaze, po veličini izdvajanja iz BDP-a, redom: Srbija, Bugarska, Estonija, Slovenija, Hrvatska…

Sklon sam, iako me niko nije pitao ni pri popisu stanovništva, da se deklarišem – bez “ako”, “ali” i sličnih ruralnih odstupnica – kao pacifista, koji smatra da je čak i Sun Cuova (Sun Tzu) briljantna “Umetnost rata” mudrost upregnuta u kočije ludila. Parafrazirao bih Poperovu sentencu o pravdi na sledeći način – humanošću inspirisani pacifizam nije dominirao ni posle Prvog svetskog rata, kada je bio u žiži zahvaljujući Remarku i generaciji sjajnih antiratnih pisaca, ne dominira ni danas, niti će verovatno dominirati u doglednoj budućnosti – ali je to razlog više da se za njega zalažemo.

Biznis i finansije, februar 2012, štampano izdanje

Peščanik.net, 07.02.2012.


The following two tabs change content below.
Milutin Mitrović (1931-2020) novinar, 1954. kao urednik Studenta primljen u Udruženje novinara i ostao trajno privržen tom poslu. Studirao prava i italijansku književnost, ali nijedne od tih studija nije završio, pa je zato studirao za svaki tekst. Najveći deo radnog veka proveo u nedeljniku Ekonomska politika, gde je obavljao poslove od saradnika do glavnog urednika i direktora. U toj novini je osnovno pravilo bilo da se čitaocu pruži što više relevantnih informacija, a da se sopstvena mudrovanja ostave za susrete sa prijateljima u bifeu. Tekstovi su mu objavljivani ili prenošeni u kanadskim, američkim, finskim i italijanskim medijima, a trajnije je sarađivao sa švajcarskim časopisom Galatea. Pisao za Biznis i finansije i Peščanik. Fabrika knjiga i Peščanik su mu objavili knjigu „Dnevnik globalne krize“.

Latest posts by Milutin Mitrović (see all)