„At this point you’d have to pay me NOT to protest / Sada biste morali da mi platite da NE protestujem“
Jedan od transparenata na „No kings“ protestu u Americi
Koliko košta revolucija? Ako pitate Donalda Trampa, košta onoliko koliko je Soros spreman da plati za nju. Ako pitate Aleksandra Vučića, košta koliko su određene (zna on tačno koje, ali neće da kaže) članice EU spremne da daju. Koje boje je revolucija? Tramp ne koristi termin „obojena revolucija“. Taj izraz nije odomaćen u SAD-u kao kod nas. Vučić još nije odlučio koju boju da joj dodeli, pa nemamo odgovor na to pitanje. Šta se u stvari dešava? Građani i građanke reaguju na autoritarne vođe na jedini način koji znaju. Izlaze na ulice u nadi da će njihova brojnost biti dovoljna da stavi vođama do znanja da ne kontrolišu baš sve. Da ima onih koji su spremni da im se suprotstave.
Velike su razlike između situacije u SAD-u i Srbiji. Međutim, sličnosti su u najmanju ruku interesantne. Ne samo među pomenutim vođama. Tu je cela ekipa tzv „suverenista“. Odlučili su da podele ceo svet na „suvereniste“ i „globaliste“, da sebe proglase za dobre momke, one koji samo žele da uređuju svoje države onako kako oni smatraju da je najbolje. U toj ekipi su i Fico, Putin, Orban, ali zadržaćemo se samo na Trampu i Vučiću za sada. Proglašavaju se jedinim čuvarima suvereniteta, a svi prate isti scenario. Ako bi moglo da se govori o nekoj plaćenoj revoluciji, bila bi to njihova revolucija. Dobro plaćena od strane milijardera i organizovanog kriminala. Njihova revolucija nema boju. Ona je bezbojna i opasna.
Scenario koji prati bezbojna revolucija je jednostavan. Vođa preuzima sve funkcije, proglašava sebe za jedinog predstavnika pravog, dobrog naroda i jedinog koji može da sačuva mir i donese ekonomski prosperitet. Sve to uz očuvanje tradicionalnih vrednosti. To njihovo očuvanje mira najčešće ide uz naoružavanje i pomaganje agresorima da se naoružaju. Ekonomski prosperitet se postiže štelovanjem statistika, zaduživanjima i forama sitnih prevaranata. Uz pomoć medija koje kontrolišu projektuju sliku sveta u kome su oni najjači i najpametniji.
Vođe o kojima je ovde reč, kao i njihovi sledbenici, užasno su licemerni. Puna su im usta porodice dok varaju žene i sprečavaju usvajanje zakona koji bi pomogli porodicama. Puna su im usta brige za narod dok grade nepotrebne stadione i daju milijarde drugim autoritarnim vođama. Velika je greška hvatati se za to. To licemerje nije slučajno, nije im se omaklo i nije čak ni demonstracija moći. To licemerje je obećanje. U suštini, to je osnovna tradicionalna vrednost za koju se zaista bore. Da pripadnici određene klase imaju više prava, da mogu da nameću svoja pravila pripadnicima ostalih klasa koje smatraju manje vrednim, manje ljudskim. Narodu ostaje samo da ih ubedi da su baš oni pripadnici te „njihove“ klase, i eto njima moći za koju smatraju da im pripada i privilegija koje idu uz to.
Bez problema lažu, ali ih je nemoguće uhvatiti u laži. Zato što nastavljaju da lažu. Gledaju u oči i lažu. Nemaju stida i srama. Prosti su. Na dan „No kings“ protesta u SAD-u, Tramp je objavio AI generisan spot u kome on lično, sa krunom na glavi, iz aviona na demonstrante baca fekalije. Vučićev SNS je imao onaj uradak sa srednjim prstom. Tramp ruši Belu kuću kako bi izgradio kič salu za ugošćavanje svojih sponzora, Vučić diže šatore u sred Beograda za ugošćavanje kriminalaca. Koriste parapolicijske snage i nasilje.
Kako se boriti protiv bezbojne revolucije i koliko ta borba košta? Košta vremena, slobode, posla. Mnogi su već platili tu cenu i nastavljaju da je plaćaju. Najvažnije je shvatiti da ćemo na kraju svi platiti tu cenu i da borba protiv bezbojne revolucije nije izbor već nužnost. Moramo da naučimo da prepoznamo kada i sami koristimo scenario bezbojne revolucije i da ga odbacimo. Iznad svega, moramo da definišemo budućnost kakvu želimo i da se izborimo za nju.
Peščanik.net, 30.10.2025.
NADSTREŠNICA