- Peščanik - https://pescanik.net -

Bezdomni putnici

Nakon uznemirujućih prizora sa ukrajinskog Majdana, potom napetog zveckanja oružjem na Krimu, gde živi, kako javljaju mediji, većinsko rusko stanovištvo koje želi otcepljenje od Ukrajine, situacija se u ovom delu sveta ne smiruje. Govori se, najčešće i često frazeološki, o suverenitetu, o ugroženosti nacije, o potrebi suživota i saradnje, dok se prenebregava jedno posebno i osetljivo pitanje, rekli bismo pitanje nad pitanjima – položaj tatarske zajednice. Pojedini mediji su izvestili da među krimskim Tatarima vlada panika, da su uplašeni zbog dolaska ruske vojske, da strahuju za svoje živote i da predosećaju novi, strašni egzodus.

Zabrinutost i teskoba uznemirila je oko 300.000 krimskih Tatara, koji čine 13 posto stanovništva na Krimu. Uplašeni za svoju bezbednost zatražili su zaštitu od Turske, sa kojom su najpre povezani religijski, pa je na nedavno održanom sastanku Tursko-krimskog udruženja u Ankari ministar inostranih poslova Turske Ahmet Davutoglu rekao: ,,Gde kod da se nalaze naša braća i sestre, bićemo prvi koji će im priteći u pomoć.’’

Većina krimskih Tatara snažno su podržavali proteste protiv Viktora Janukoviča zbog čega još više strahuju od osvete nakon upada ruske vojske na Krim. Većina njih, onih starijih Tatara, podseća se, suznih očiju, na masovni pogrom svojih članova porodice tokom Drugog svetskog rata, kada je polovinom maja 1944. godine, nakon što su sovjetske snage oslobodile Krim od nemačke vojske, proterano 194.155 Tatara. No, njihova sudbina bila je prožeta žestokom represijom Staljinovih čistki krajem 30-ih, kada su izgubili sva stečena prava nakon Oktobarske revolucije. O tome svedoči i istoričar poreklom sa Krima Hakan Kirimli koji kaže da su krimski Tatari nakon kolapsa carskog režima dobili jedinstvenu priliku za nacionalno ujedinjenje i najveću priliku da se izbore za svoja osnovna prava, među prvima, odobrenje da tatarski postane jedan od zvaničnih jezika na Krimu. Uprkos tome, pod Staljinom su usledili strašni progoni, snažni porezi, glad, rečju masovni pogrom tatarskog naroda.

Stoga, dolazak Nemaca na Krim, početkom 1941. godine, za njih je bio svojevrsno oslobođenje od Staljinovog terora, veliki broj Tatara pristupio je nemačkoj vojsci, a zbog brojnih dezertera iz Crvene armije Staljin je odlučio da po hitnom postupku iseli tatarsko stanavništvo pod optužbom izdaje. Hakan Kirimli napominje da je iseljenje počelo iznenada, da su porodice imale samo 15-20 minuta za pripremu, dok su u rukama mogli nositi samo onoliko koliko su bili kadri da ponesu u tom trenutku. Prevozilo ih je u železničkim vagonima, hrane i vode nije bilo danima, mrtva tela nisu mogla biti uklonjena, tokom putovanja nije bilo nikakve medicinske pomoći što je uzrokovalo veliki broj smrtnih slučajeva, usled gladi, žeđi, infektivnih bolesti, iscrpljenosti, a postoji podatak da je nekoliko hiljada njih umrlo od gušenja.

Nakon dolaska u Uzbekistan gde je naseljeno preko 100.000 ljudi, potom u Tadžikistan, Kazahstan i Sibir, Tatari su živeli u specijalnim naseljima, logorima, iz kojim nisu smeli izlaziti jer bi time prekršili zakon i bivali zatvoreni uz strašno i zversko mučenje. Zbog nehigijenskih uslova, iscrpljenosti i nedovoljne medicinske nege u novim životnim okolnostima umrlo je preko 50 000 ljudi. U takvim uslovima Tatarima je bilo isuviše teško da organizuju bilo kakav pokret otpora. Nakon Staljinove smrti oni su delom oslobođeni nametnute krivice iz rata, a posle brojnih protesta religijskih zajednica i krimskih iseljenika 1967. usvojen je poseban dekret kojim se oslobođaju optužbi, ali su do povratka na Krim morali da čekaju tek do početka 90-ih, kada je avgusta 1991. proglašena ukrajinska nezavisnost. Nakon toga, veliki broj Tatara vratio se u svoju državu i na svoju zemlju.

Iako svoji na svome Tatari su povratkom na Krim dospeli u nove probleme, najpre materijalne i egzistencijalne prirode, potom nesrećni zbog nedovoljno jasne sistemske uređenosti zajednice kojoj pripadaju. Bilo gde da su došli Tatari su bili drugi, nepotrebni, ugnjetavani, marginalizovani. Sama njihova pojava stereotipno je povezivana sa nasiljem, buntovništvom, gotovo zauvek ostali su obeleženi svojim mongolskim korenima surovih ratnika, koji su za vreme Otomanskog carstva bili velika vojna opasnost. Neophodno je, u ovom kratkom prikazu, napomenuti da se vojna delatnost Tatara u Ukrajini dešava još od 1220. godine, nakon čega su na meti Tatara često bile ukrajinske kneževine i grad Kijev, a da se sukobi nastavljaju i tokom 15. i 16. veka kada su mnogi Ukrajinci zbog poljske okupacije pobegli upravo na prostor Krima, gde su dobili naziv kozaci. Dok je reč kozak u tatarskom jeziku stekla značenje razbojnika, u ukrajinskom je narečju označavala slobodnog čoveka, oslobođenog državnih nameta i poreza. U tom razdoblju, tačnije od 1440. do 1783. na poluostrvu Krimu Tatari su uspostavili državu pod nazivom Krimski Kanat, koji je nakon 1475. postao turskim protektoratom. Tatari su, u narednim vekovima, pod pritiskom brojnih vlasti i diskriminacije morali često napuštati svoje domove na Krimu i seliti se po svetu, najviše u Tursku. Postali su, vrlo brzo, bezdomni putnici. Oni koji su ostali na teritoriji Krima, navode islamski istoričari religije, bili su primorani da se utope u većinu, ,,da se izoluju od ostalog islamskog sveta što je rezultiralo da su muslimani na Krimu, i u Rusiji, bili u dubokom neznanju kada je u pitanju predanje o islamskoj veri’’.

Istorijsko nasleđe, sukobi i primirja između kozaka i Tatara, kao i sukobi sa Sovjetskim savezom ostavili su trajan pečat nesigurnosti u ovoj regiji. Iz takve nesigurnosti javlja se želja za kolektivizacijom pa se nakon politike iznuđenog naseljavanja poluostrva Krima etničkim Rusima javljaju glasovi sa željom za većom autonomijom u sklopu Ukrajine. Za istoričare, kada je u pitanju Krim, dileme nema – teritorijalno i povijesno Krim neupitno i bez dvojbe pripada Ukrajini. U Istoriji Ukrajine, koju potpisuju ugledni istoričari Mihajlo Sergijovič Gruševskij, Volodimir Mihajlovič Kubijovič, Orest Subtelnij i Sergij Jekelčuk, stoji: ,,Staljin je nakon Drugog svetskog rata izvršio korenitu etničku čistku iselivši gotovo sve Tatare i doselivši novo rusko stanovništvo, koje je u konačnici stvorilo natpolovičnu većinu učinivši Ukrajince građanima drugog reda na vlastitom poluostrvu. Krim su nakon Drugog svetskog rata uz pomoć rusifikacijske politike kolonizovali uglavnom ruski vojni i politički penzioneri koji su sve više isticali pravo na taj teren, ali su se slabo uključivali u ekonomski život regije i time su regiju učinili zavisnom o tuđoj pomoći.” Nadalje, dodaju: ,,Ruski nacionalizam koji se susreće u krimskoj regiji isključivo je posledica mlade aktivne rusifikacijske politike, te netolerancije između različitih etničkih kultura i represivne politike prema brojnim lokalnim Tatarima.”

Bivši vođa krimsko-tatarskog medžlisa Mustafa Dzhemilev, koji je u vreme Sovjetskog saveza proveo godine u zatvoru zbog ,,antisovjetske propagande’’, u više je navrata izjavljivao da krimski Tatari nikada neće postati deo Rusije jer je tamo uvek bio nasilan odnos prema drugim narodima. Danas su Tatari na Krimu ujedinjeni oko nacionalne stranke Medžlis krimskog tatarskog naroda, i njihov je glavni cilj ne dopustiti da se ova autonomna regija odvoji od Ukrajine. Lider stranke Refat Chubarov izjavio je: ,,Upozorili smo ih kako krimski Tatari neće dopustiti da se ovo desi. Tatari neće dati da se o sudbini ove zemlje odlučuje bez njih’’. Ubrzo je, mirnijim tonom, rekao: ,,Moramo da očuvamo mir. Nema nikakvih odreda, nikakvog naoružanja, ljudi mogu sebi da pomognu samo mirnim ponašanjem.”

Napeta situacija na Krimu iznedrila je mogućnost referenduma o statusu Krima koji, da podvučemo, sadašnja ukrajinska vlast odbacuje kao nelegitiman. U obzir dolaze dva pitanja: – Da li bi Krim trebao postati deo Ruske Federacije? – Da li bi se Krim trebao vratiti na Ustav iz 1992. prema kojem je regiji data veća autonomija? Ma koje pitanje da bude postavljeno, jasno je da svaka destabilizacija Krima i mešanje Rusije u njegov status doprinose približavanju krimskih Tatara politici kijevskih demonstranata sa Majdana. Zato se danas svet treba zapitati, da li su ukrajinski Tatari nova kolateralna žrtva visoke politike i da li njihova sudbina može potresti i veliku Rusiju obzirom da u Tatarstanu, sa sedištem u Kazanju, živi skoro 60 posto tatarskog stanovništva. Tatari i većina centralnoazijskih naroda, naroda koji su još uvek u potrazi sa svojim identitetom, sa sobom nose duboko utisnuti pečat odbačenosti, i zajedničku prošlost nasilja onih jačih prema bezdomnim, slabijim i uplašenim narodima koji vole slobodu, iznad svega.

Peščanik.net, 09.03.2014.

UKRAJINA