- Peščanik - https://pescanik.net -

Bomba

Foto: Predrag Trokicić

Prikaz knjiga: 1. Fred Kaplan, „The Bomb: Presidents, generals, and the secret history of nuclear war / Bomba: Predsednici, generali i tajna istorija nuklearnog rata“, Simon and Schuster, 2021; 2. Keir A. Lieber i Daryl G. Press, „The Myth of the nuclear revolution: Power politics in the atomic age / Mit o nuklearnoj revoluciji: Politika moći u atomskom dobu“, Cornell, 2020.

Da biste napravili nuklearnu bombu, potreban vam je uranijum. Taj deo je lak. Rude uranijuma ima u izobilju, ali nije upotrebljiva u svom prirodnom stanju. Za pravljenje bombe ona se mora obogatiti da bi se povećala koncentracija izotopa uranijuma-235. Uranijum koji se koristi za oružje obogaćen je oko 90%, ali u slučaju krajnje potrebe može se koristiti i onaj obogaćen oko 50%. Uranijum se takođe može propustiti kroz reaktor i obraditi tako da se od njega dobije plutonijum-239, drugi glavni materijal za nuklearnu bombu. Obogaćivanje nije direktno. U jednom trenutku, udeo postrojenja za difuziju gasova Projekta Menhetn (istraživačkog poduhvata koji je urodio prvim nuklearnim oružjem) u ukupnoj potrošnji električne energije u Sjedinjenim Državama bio je 5-10 odsto. Ali ako možete da nabavite fisioni materijal, možete da napravite bombu. Većini ljudi su verovatno poznate osnovne činjenice: nuklearna reakcija podrazumeva cepanje jednog atoma, pri čemu se izbacuje izvestan broj neutrona, a oni zatim cepaju jezgra drugih atoma u blizini, i tako dalje. Nuklearna bomba proizvodi reakciju fisije u superkritičnoj masi nuklearnog materijala, koji se drži u posebnom sudu da bi reakcija bila efikasnija. Početna eksplozija zagreva fisiono jezgro na više miliona stepeni Celzijusa. Bomba se širi i stvara ogromnu vatrenu loptu ili sićušno sunce, kako ko to vidi. Udarni talas se prostire prema spoljašnjosti. Kako se lopta podiže, vazduh i prašina bivaju usisani u stub ispod nje i formira se oblak u obliku pečurke. Oni koji su prisustvovali nuklearnim probama kažu da su imali utisak cepanja vazduha.

Nuklearno oružje upotrebljeno u Hirošimi bilo je primitivno: 60 kg obogaćenog uranijuma nateranog da udari sam sebe. Bomba bačena na Nagasaki bila je modernije, implozivne vrste. Sadržala je samo 6 kg plutonijuma i bila otprilike veličine kugle koju bacaju sportisti. Ali sve fisione bombe su primitivne u poređenju s termonuklearnom (ili hidrogenskom) bombom čije se dejstvo meri megatonama, a ne kilotonama. Ona sadrži fisionu bombu odvojenu stiroporom od sekundarne fuzione naprave, koja je zapravo jezgro od fisionog materijala, okruženo, u današnje vreme, vodoničnim izotopom litijum deuterida. Kad se detonira prva faza, radijacija koju emituje fisiona eksplozija pokreće fuzionu reakciju u izotopima vodonika, što je druga faza. Dve faze bombe hrane se jedna drugom poput nekakvih autotrofnih babuški.

Velike termonuklearne bombe su hiljadu puta jače od prvih nuklearnih oružja. Jedna će uništiti nekoliko kvadratnih kilometara grada, a druga na stotine. Prve žrtve ubijaju snaga i vrelina udarnog talasa. Od njegovog prostiranja ljudsko telo se sabija, što izaziva embolije i gnječi pluća i srce. Onda sledi toplotni udar, koji izaziva najteže opekotine na izloženoj koži. Veliki procenat žrtava u Hirošimi i Nagasakiju ubila je vrelina. Manji broj je izgoreo u ruševinama. Pored udara i visoke temperature, tu je i jonizujuće zračenje, koje oštećuje pojedinačne atome, menja krv i koštanu srž, razbija hromozome i nepopravljivo uništava ćelije. Žrtve povraćaju, pate od ataksije – gubitka koordinacije mišićnih pokreta – i delirijuma. O dugotrajnim radioaktivnim padavinama manje se zna. Žitelji Maršalskih ostrva, koji su 1954. bili izloženi radioaktivnim padavinama za 24 sata su dobili „beta opekotine“. Nuklearne probe su učinile njihove atole nenastanjivim.

Uobičajena sudbina revolucionarnih oružja je da njihova slava bude pomračena čim se otkriju protivmere ili čim ih svi nabave. Teško je, međutim, smisliti delotvornu odbranu od termonuklearnog oružja. Njegovu upotrebu je, umesto toga, ograničila sama njegova moć. Rat je uvek katastrofa za poražene, a ponekad i za pobednike: Sovjetski Savez je izgubio 13% stanovništva u Drugom svetskom ratu. Ali pre pronalaska nuklearnog oružja pobeda nije značila potpuno uništenje. Ironija svoje vrste je da je oružje koje ubija gradove stiglo u trenutku kad je čovečanstvo postalo pretežno urbana vrsta.

Nuklearno oružje nije korišćeno u ratu posle 1945, ali je bilo mnogo kritičnih situacija. Godine 1956. iznad Mediterana je nestao bombarder B-47 koji je nosio dve nuklearne bombe. Nikad nije pronađen. Godine 1960. američke sisteme za rano upozoravanje pokrenuo je Mesec, a jednom su to učinila jata gusaka selica. Godine 1966, B-92 je eksplodirao u vazduhu i ispustio tri termonuklearne bombe na jedno špansko selo (jezgra nisu eksplodirala). To su nesrećni slučajevi. Više se zna o situacijama kad nam je visila nad glavom pretnja da bi nuklearno oružje svakog časa moglo biti upotrebljeno. Zemlje koje imaju nuklearno oružje često tvrde da samo njihov predsednik ili vlada mogu izdati naređenje o njegovoj upotrebi, ali priznaju da bi ih u praksi to učinilo ranjivim: šta ako državni vođa umre u kritičnom trenutku? Većina dopušta delegiranje, tako da u ekstremnim slučajevima osobe na nižem položaju ili vojni zapovednici mogu izdati naređenje o nuklearnom napadu.

Knjiga Freda Kaplana Čarobnjaci Armagedona (The Wizards of Armageddon, 1983) dragocen je prikaz rane američke nuklearne strategije. Neposredno posle Drugog svetskog rata, američki vojni teoretičari su bili impresionirani snagom onog što Kaplan naziva „apsolutno oružje“, ali su to uglavnom videli kao unapređenje oprobanih tehnika zapaljivih bombi. Bernard Brodie, profesor na Jejlu, a zatim istraživač u korporaciji RAND, opisao je implikacije nuklearnog oružja 1946: tu ne može biti pobednika u konvencionalnom smislu i prednost se više sastoji u mogućnosti pretnje nego u njenom ostvarenju. Da biste predupredili napad potrebno je da pokažete da ste u stanju da ga uzvratite. Kad država obznani da ima moć da uzvrati udar bezmalo je nezamislivo da će biti napadnuta.

Sjedinjene Države su izgubile nuklearni monopol 1949, ali su ostale daleko najmoćnija nuklearna država na svetu. Po svim merilima američka teritorija je bila vrlo bezbedna. Ali razvoj nuklearne tehnologije i interkontinentalnih balističkih raketa bio je potencijalna pretnja. Ako je glavna briga bezbednost stanovništva ili čak države, bilo bi racionalno da Sjedinjene Države insistiraju na kontroli naoružanja ili tehnologije nuklearnog oružja. O tome se, međutim, nikad nije ozbiljno razmišljalo. Prvu termonuklearnu napravu detonirale su Sjedinjene Države 1952. na bivšem ostrvu Elugelab (koje je ta bomba uništila). Sovjetski Savez je napravio svoje prvo termonuklearno oružje tri godine kasnije. Šezdesetih godina prošlog veka supersile su bile u stanju da lansiraju nuklearne bombe pomoću raketa koje se kreću brzinom od približno 25.000 kilometara na sat.

Za Sjedinjene Države se postavljalo sledeće pitanje: na koji način zemlja treba da upražnjava svoju globalnu moć, od Guama do Konga, u svetu koji raspolaže nuklearnim oružjem? Ključno je bilo to da SAD zadrži imperijalne protektorate, između ostalog Zapadnu Evropu. Za vreme Eisenhowerovog mandata, američka politika se sastojala od pretnji Sovjetskom Savezu da će se uzvratiti „žestokom odmazdom“ kad god bi došlo do neslaganja na periferiji sovjetskog bloka. Političko vođstvo je izražavalo ono što je već bila vojna politika. Admiral Arthur Radford sažeto je opisao razmišljanje američkih vojnih krugova kad je rekao da je nuklearno oružje „primarna ratna municija“. Glavni štab je već počeo da pravi spisak sovjetskih gradova, elektrana i naftnih instalacija.

Kaplan je zaslužan za širenje ugleda Williama Kaufmanna, civilnog nuklearnog stratega i kritičara žestoke odmazde. Kao istraživač korporacije RAND i uticajan savetnik Ministarstva odbrane za nuklearna pitanja, Kaufmann je tvrdio da je pretnja da će se na manju agresiju odgovoriti totalnim nuklearnim ratom loš blef. Ako bi blef bio obelodanjen, Sjedinjene Države bi morale da biraju između „neizmernih užasa atomskog rata“ i gubitka ugleda. A nuklearni odgovor na nenuklearnu agresiju daleko od sopstvene teritorije ličio bi na „gađanje vrapca iz topa“. Praktično održavanje američkih imperijalnih i kvaziimperijalnih položaja iziskivalo je konvencionalne vojne snage i alijanse u Nemačkoj, Tajvanu i Južnoj Koreji.

Postojali su i drugi načini vođenja „ograničenog rata“. Godine 1957. Henry Kissinger se zalagao za manja, taktička nuklearna oružja. Kaufmann i drugi su sasekli njegovu argumentaciju pokazavši da upotreba malog nuklearnog oružja na ratištu vrlo lako može eskalirati u potpuni termonuklearni rat. Ali to nije odvratilo generale od upotrebe taktičkog nuklearnog oružja u Evropi. Još ima stotinak američkih nuklearnih bombi u bazama u Nemačkoj, Italiji, Belgiji i Holandiji. Zamenik Trumpovog sekretara odbrane Elbridge Colby, arhitekta Strategije nacionalne odbrane iz 2018, zalagao se za upotrebu taktičkog nuklearnog oružja u „mogućim oružanim sukobima kako s manjim neprijateljski raspoloženim državama, tako i s većim, približno jednakim državama“.

Strah od opšteg termonuklearnog rata bio je na vrhuncu kasnih 50-ih i ranih 60-ih godina prošlog veka, ali sad znamo da je to bio period potpune nuklearne dominacije Sjedinjenih Država. U to vreme američka obaveštajna služba desetostruko je uveličavala broj sovjetskih interkontinentalnih balističkih raketa (mitski „raketni jaz“), i nešto manje broj sovjetskih bojevih glava i bombardera – koji, u svakom slučaju, ne bi mogli da stignu do Sjedinjenih Država bez dopunjavanja goriva u osetljivim arktičkim bazama. U stvari, do sredine 60-ih godina prošlog veka, Sovjetski Savez nije bio sposoban da preživi američki nuklearni udar i nije se mogao uzdati u svoju sposobnost da uzvrati dovoljno snažnim protivudarom.

U tom kontekstu bi trebalo razmatrati predavanja Hermana Kahna, sabrana 1960. pod naslovom O termonuklearnom ratu. Kahn je verovao da je kataklizmatični nuklearni rat između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza pitanje bliske budućnosti. Ali, za razliku od drugih, on je tvrdio da nuklearni rat ne mora značiti uzajamno uništenje: s pažljivim planiranjem i dobrim merama zaštite građana, Amerika može da pobedi u takvom ratu. Da li bi umrlo 20 ili 100 miliona ljudi? Odgovor na to pitanje svakako bi uticao na poratni oporavak, ali možda nije istina da bi „preživeli zavideli mrtvima“. U Kahnovoj argumentaciji možda je najneprijatnije to što se kasnije pokazalo da je on možda bio u pravu, ali ne iz razloga koje je naveo. Godine 1960. uzajamno uništenje nije bilo izvestan ishod. Sjedinjene Države su mogle da unište gradsku civilizaciju Sovjetskog Saveza, ali obrnuto nije bilo moguće. Sovjetsko vođstvo moglo je računati na svoje oružje za protivudar na Zapadnu Evropu, ali ne i na Sjedinjene Države.

Svaka nuklearna strategija sadrži elemente ludila koje je, reklo bi se, Kahn ovaploćivao. Dobar deo nauke na kojoj je počivala ideja o nuklearnom odvraćanju svodio se na puko zastrašivanje. Kahnova analiza nije bila najvišeg kvaliteta – predviđao je 8. svetski rat (1973) – ali je ipak dao jedan koristan doprinos. Zamislio je eksperiment „mašine sudnjeg dana“, naprave koja bi uništila ceo svet ako bi ikakvo nuklearno oružje bilo upotrebljeno. Mada bi to bilo savršeno odvraćanje, on je tvrdio da bi konstruisanje takve naprave bilo velika greška zbog opasnosti od slučajnog događaja.

Kahn to tada nije znao, ali kao što je kasnije otkrio Daniel Ellsberg, „mašina sudnjeg dana“ bila je samo blago preuveličavanje američkih nuklearnih planova. Dok su intelektualci RAND-a teoretisali, vojska je nastavljala da radi na stvarnim ratnim planovima, čiji su detalji držani u tajnosti čak i od predsednika Sjedinjenih Država. Ratni plan za vanredne situacije Strateške vazdušne komande 1-49 obuhvatao je spisak od 70 gradova na koje bi bile bačene termonuklearne bombe, od Moskve i Sankt Peterburga do Berlina, Potsdama, Varšave i većeg dela današnje Ukrajine i Belorusije. Godine 1960. generali su dovršili opšti plan za prvi udar, jedinstveni, zbirni operativni plan, ili SIOP-62. U slučaju nenuklearnog sukoba sa sovjetskim blokom, Sjedinjene Države bi bacile 3.423 nuklearne bombe na sovjetsku teritoriju, Istočnu Evropu i Kinu (podrazumevalo se da će u tome učestvovati i RAAF). Trebalo je da bude uništen svaki grad u Sovjetskom Savezu i Kini. Snaga nuklearnog oružja koje bi bilo sručeno na Moskvu bila bi 4.000 puta veća od bombe bačene na Hirošimu. Vojni analitičari su predviđali da bi bilo ubijeno oko 600 miliona ljudi, među njima i 100 miliona u Zapadnoj Evropi i 100 miliona u neutralnim zemljama bliskim kinesko-sovjetskom bloku, kao što su Avganistan, Indija i Japan. Bilo bi teško naći dokument u istoriji koji sadrži veće zlo; u nacističkim arhivima nema ničeg približno pogubnog.

Godine 1961. neki od intelektualaca odbrane, koji su tokom prethodne decenije radili na nuklearnoj strategiji, dovedeni su u Kennedyjevu administraciju gde će njihove ideje biti testirane. Zahvaljujući Ellsbergu, nova administracija je odlučila da poboljša SIOP-62. Američka nuklearna strategija razvijala se u skladu s teorijom „protivsnaga“: rakete i bombarderi treba da gađaju neprijateljske nuklearne snage, a ne gradove. Protivsnaga se može činiti razumnom strategijom u poređenju s ludačkim razaranjem za koje su se opredelili prethodni planovi, ali potencijalno je bila jednako smrtonosna: ako bi propali pregovori koji bi, kao što se pretpostavljalo, pratili napade na raketne instalacije i vojne aerodrome, i dalje bi postojala pretnja da će gradovi biti razoreni. Pored toga, vojni ciljevi se često nalaze u blizini gradova. Čim je Sovjetski Savez stekao nuklearne snage sposobne za drugi udar, pojavio se rizik od nekontrolisane eskalacije. Ravnoteža snaga je obezbedila logiku za trku u naoružanju, pa su nuklearni arsenali daleko nadmašili praktične razloge. Kad ima mnogo nuklearnog oružja, postaje nevažno šta su nominalne mete.

Mada revidirani SIOP-63 nije insistirao na automatskom razaranju Kine zbog neke čarke u Evropi, ipak je i to bio plan za prvi udar. Istoričari koji se bave nuklearnim naoružanjem govore o erama u nuklearnom razdoblju, ali pomaci su zapravo bili mali ili iluzorni. SIOP-63 ostao je zvanična doktrina sve do ranih 70-ih godina prošlog veka. Kasnije administracije su menjale uputstva – Carterova je na spisak meta dodala dače sovjetskih predsednika – ali planiranje je zapravo i dalje bilo u domenu Strateške vazdušne komande. Političari su izdavali uputstva o vođenju nuklearnog rata, a generali u Omahi su ih ignorisali. U slučaju krize, američkom predsedniku će biti dat ukoričeni materijal zvani „Crna knjiga“, s 4 ili 5 opcija za nuklearni rat. Čak i najumerenija opcija podrazumevala je stotine udara. Sve pojedinosti – koje će oružje biti upotrebljeno i šta će biti mete – nalazile su se u „Plavoj knjizi“, koju do 1989. nijedan predsednik ili civilni lider nije smeo da vidi. Poslednji poznati ekvivalent SIOP-a zove se OPLAN 8010-12. O njegovom sadržaju ništa ne znamo, ali ima osnova za uverenje da obuhvata novi materijal o Kini.

Kaplanova nova knjiga Bomba dopuna je i nastavak njegove istorije Hladnog rata. Posle 1991. više nije bilo moguće tvrditi da je Moskva ozbiljan takmac američkoj globalnoj moći. Ali američke rakete još su bile okrenute ka ruskim gradovima, opskurnim fabrikama i poljima koja bi mogla poslužiti kao improvizovane piste. Tokom sledeće decenije, međutim, i Sjedinjene Države i Rusija prepolovile su nuklearne zalihe. Sporazum o nuklearnoj neproliferaciji na snazi je od 1970, s ciljem da se nenuklearne države odvrate od nabavljanja nuklearnog oružja, ali postojeće sile su samo na rečima hvalile razoružavanje. Sad su Sjedinjene Države mogle da se fokusiraju na neproliferaciju kao sredstvo politike moći. Ono, međutim, često nije bilo uspešno. Clintonova administracija je pokušala da spreči Severnu Koreju da napravi bombu i u tome je privremeno uspela zahvaljujući Dogovorenom okviru iz 1994. Ali pošto su Sjedinjene Države odbile da finansiraju civilne reaktore za Severnu Koreju pod međunarodnim nadzorom, sporazum je doveden u pitanje, a administracija Georga W. Busha se iz njega u potpunosti povukla. Pjongjang je stekao svoje prvo nuklearno oružje 2006.

Zalaganje za neproliferaciju je čest hobi penzionisanih američkih zvaničnika koji imaju dovoljno vremena, a savest im nije najčistija. Da su Sjedinjene Države zaista htele da ograniče nuklearno naoružavanje, morale su, u najmanju ruku, obećati da svoj nuklearni arsenal neće upotrebiti za prvi udar. Sovjetski Savez, Kina i Indija na to su se obavezali u prošlosti (Britanija i Francuska nisu). Kaplan ozbiljno shvata iskazanu želju Baraka Obame za „svet bez nuklearnog oružja“, ali ni Obamina administracija se nije odrekla prvog udara. Njene uspehe na planu nuklearnog naoružanja – nuklearni sporazum sa Iranom i novi START sporazum s Rusijom o smanjivanju nuklearnog naoružanja, potpisan 2010 – pomračili su planovi o izgradnji naredne generacije američkog sistema nuklearnog oružja. Novi projektili iz programa Kopneno strateško odvraćanje uskoro će početi da zamenjuju postojeće interkontinentalne balističke rakete Minizmen III. Američko ratno vazduhoplovstvo će imati B-21 stelt bombardere „sposobne da umaknu čak i protivvazdušnoj odbrani naprednog protivnika“. Obama je, po mnogo čemu, održavao kontinuitet imperijalne vladavine.

Ellsberg je rekao da je svaki američki predsednik koristio nuklearno oružje „kao što se koristi puška uperena na stranu u sukobu, bilo da se obarač pritisne ili ne“. Eisenhower je pretio da će ga upotrebiti u korejskom ratu i protiv Kine. Kennedy se tome približio za vreme kubanske krize. Godine 1969. Nixon je pretio da će ga upotrebiti u Vijetnamu. George H. W. Bush je pretio Iraku „nuklearnom odmazdom“. Činjenica da ništa od toga nije ostvareno ne znači da su to bile prazne pretnje. Trumpova pretnja iz 2017. da će „potpuno uništiti Severnu Koreju“ vatrom i gnevom bila je samo jedan retorički ekstreman primer u dugom nizu. Eisenhower, Ford i Clinton su izgovarali slične pretnje. Sjedinjene Države su reagovale na severnokorejske probe balističkih raketa tako što su dvaput ispalile konvencionalne rakete iz Južne Koreje u Japansko more. Godine 2019. povukle su se iz Sporazuma o nuklearnom oružju srednjeg dometa. I Trumpova administracije je odlučila da poveća taktički nuklearni arsenal, a priraštaj je približan bombi koja je bačena na Hirošimu. Kao što kaže Kaplan, rasprava o američkom nuklearnom oružju insistira na tome da je reč o oružju za odvraćanje, ali „američka politika je zapravo uvek bila preventivni prvi udar“.

***

Analizi nuklearne strategije često se pristupa iz perspektive neke od upletenih država, ali moguće je posmatrati to pitanje s planetarnog gledišta. Nuklearno oružje postoji tri četvrt veka. Ima malo međunarodnih mehanizama kontrole, te pravo odlučivanja o oružju imaju 9 država koje ga poseduju. Izvan Amerike, samo 4 – Rusija, Kina, Indija i Pakistan – imaju znatne arsenale koje mogu da iskoriste bez konsultacije sa Sjedinjenim Državama. Od 80-ih godina prošlog veka ukupni broj nuklearnih bojevih glava se smanjio, ali su sistemi podrške i mehanizmi isporučivanja – od kojih zapravo zavisi ishod nuklearnog rata – postali mnogo sofisticiraniji.

Ravnoteža snaga među nuklearnim državama se menjala. Sjedinjene Države su uvek težile nuklearnoj nadmoći nad drugim državama i s dosadnom redovnošću su pretile da će upotrebiti nuklearno oružje. Često im nedostaje dobra volja za sporazume o kontroli naoružanja, a njihovi ratni planovi su obuhvatali genocidne prve udare. Ruske nuklearne snage su se smanjivale tokom 90-ih godina prošlog veka i početkom trećeg milenijuma. U tom periodu njihove nuklearne podmornice često nisu ni patrolirale. Ali tokom poslednjih 10 godina Rusija je nadoknadila deo arsenala. Zadržala je mnogo manjeg taktičkog nuklearnog oružja, navodno iz straha od kopnene invazije sa zapada (a možda i s jugoistoka).

Od 60-ih godina prošlog veka britanske nuklearne snage su se zasnivale na balističkim raketama koje se lansiraju s podmornica. Rakete su bile iznajmljene od Sjedinjenih Država i uskladištene u pomorskoj bazi u Gruziji. U martu 2021. Velika Britanija je odlučila da poveća svoje nuklearne zalihe za 40 odsto i da obrne trend smanjivanja koji je trajao 4 decenije. U skladu s lokalnim običajima, ta važna strateška odluka našla se na 76. strani vladinog Obuhvatnog pregleda bezbednosti, odbrane, razvoja i spoljne politike. Britanija zamenjuje svoje podmornice Vangard s 4 broda klase Drednot, koji bi trebalo da stignu početkom iduće decenije. Vlada je naručila i nove bojeve glave, koje moraju pratiti američki dizajn i biti kompatibilne s balističkom raketom Trident i njenom školjkom. Britanski političari vole da govore o „nezavisnom nuklearnom odvraćanju“, ali u praksi je nuklearno oružje Velike Britanije samo dodatak američkoj nuklearnoj moći. Nema izgleda da će ono ikada biti upotrebljeno bez dozvole Vašingtona. Kao ni francusko ili izraelsko, koliko god da njihove vođe ne žele da izgledaju kao američki lakeji.

Kina je jedina termonuklearna sila koja je posvećena ideji o uzdržavanju od prvog udara. Njene zalihe su mnogo manje od američkih ili ruskih. Ona ima približno stotinu interkontinentalnih balističkih raketa, koje mogu biti sakrivene ili u pokretu. Decenijama je broj raketnih silosa u Kini bio mali, ali satelitske slike pokazuju da se sad gradi preko 200 silosa u provincijama Gansu i Sinđang. To otkriće je doprinelo sejanju straha od njenih nuklearnih kapaciteta. Anglofoni mediji su puni priča koje predstavljaju manje pomake kao revolucionarni napredak. Tobožnja „hipersonična“ tehnologija i zastareli „frakcioni orbitalni“ sistemi sumnjive upotrebne vrednosti opisuju se kao zastrašujuće novo oružje. General Mark Milley, sadašnji načelnik generalštaba, rekao je da su kineske probe tih tehnologija novi „Sputnjik momenat“. One su verovatnije znak da Kina pokušava da održi korak s američkim napretkom u odbrani od balističkih raketa. Imperativ je osiguravanje da njene nuklearne snage ne budu uništene prvim udarom. Kineske nuklearne podmornice Tip 094, kojih sad ima 6, sposobnije su od onih iz prethodne generacije. Još se raspravlja se o tome da li te podmornice mogu izbeći praćenje, ali prilično je izvesno da bi one, zajedno s naprednijim interkontinentalnim balističkim raketama, uskoro mogle činiti nuklearne snage kadre da prežive prvi udar i da ga uzvrate. To bi značilo da Sjedinjene Države više ne bi mogle da izvrše obuhvatan napad na kinesku teritoriju, kojim su u prošlosti mnogo puta pretile. Najopasniji period Hladnog rata bile su 60-e godine 20. veka, kad je agresivna i nadmoćna nuklearna sila polazila od pretpostavke da se takmiči s manje-više ravnopravnim protivnikom, iako Sovjetski Savez tada nije imao ni približnu nuklearnu moć. Sjedinjene Države i Kina možda se danas približavaju sličnoj situaciji.

Po vrlo rasprostranjenom uverenju, nuklearno oružje je zaslužno za to što od 1945. godine do danas nije bilo totalnog rata između velikih sila. Najistaknutiji predstavnik tog gledišta, Robert Jarvis iz Instituta za studije o ratu i miru Univerziteta Kolumbija, tvrdio je da takav rat više ne može izbiti ako su državnici racionalni. U Mitu o nuklearnoj revoluciji, Keir Lieber i Daryl Press kažu da su takve grandiozne tvrdnje pogrešne. Zaista nije bilo velikih ratova, ali u svakom drugom aspektu međunarodna politika liči na onu iz prenuklearnog doba. Države koje raspolažu nuklearnim oružjem ne ponašaju se kao da su imune na napade spolja i još se brzopleto upuštaju u ekspedicione ratove, a ponekad i u međusobne čarke. Lieber i Press iznose važnu tvrdnju da to nije samo nastavak starog ponašanje već posledica prirode nuklearnog oružje.

Nuklearno oružje je suviše moćno za većinu zamislivih scenarija: po rečima Edwarda Luttwaka, ono „premašuje vrhunac vojne upotrebljivosti“. Jedina korist koju države imaju od nuklearnog oružja je zaštita od potpunog osvajanja. Ali još su neophodne konvencionalne vojske. Lieber i Press pokazuju da pat pozicija između nuklearnih sila ne nastaje automatski. Potrebni su napori da se izgradi i održava nuklearna sila koja može da preživi prvi udar i uzvrati protivudarom. Čak i kad neka država postigne ravnotežu u smislu dovoljne snage za drugi udar – Sovjetski Savez 60-ih godina 20. veka, Kina danas – ona mora neprestano nadzirati protivnika da bi uočila znake tehnološkog razvoja koji bi mogao da je razoruža.

Zbivanja u tehnologiji oružja učinila su obezbeđivanje nuklearnih snaga znatno težim. Danas je lakše otkriti balističke rakete i uništiti silose. Balističke rakete – posebno one koje se lansiraju s podmornica – mnogo su preciznije od onih na kraju Hladnog rata, a novi „superupaljači“ omogućuju veću kontrolu detonacije njihovih bojevih glava. Lieber i Press misle da bi američki udar s podmornice na raketne silose mogao imati stopu uništavanja veću od 96%. Oni se drže konvencionalnog američkog stanovišta da su Sjedinjene Države relativno benigna sila, ali implikacije su jasne. Možemo li biti sigurni da uzdanje u prednost od 70 godina nije puko uljuljkivanje u lažne nade?

Mit o nuklearnoj revoluciji izostavlja nešto važno. Još od detonacije prve termonuklearne bombe mnogo se raspravljalo o klimatskim posledicama nuklearnog rata. Najvećom pretnjom smatrala se „nuklearna zima“, uverenje da bi količina crnog ugljenika koju bi vatrene oluje emitovale u stratosferu bila dovoljna da izazove globalni pad temperature, masovno uništavanje useva i glad. Ta hipoteza je u prošlosti odbačena, ali američki istraživači – Alan Robock, Brian Toon i drugi u Nacionalnom centru za atmosferska istraživanja u Koloradu – i dalje je smatraju uverljivom. Iako je hipoteza osporena, razaranje bi bilo tako teško da je ne bi trebalo isključiti. Svako razmišljanje o opasnostima od nuklearnog oružja mora imati u vidu mogućnost klimatske katastrofe, kao i trenutno uništavanje stotina miliona ljudskih života. A Lieber i Press to i ne pominju.

U martu 2021. Veće nacionalne obaveštajne službe je podnelo predsedniku Bidenu izveštaj o najnovijim „globalnim trendovima“. U izveštaju se navodi i ocena da je upotreba nuklearnog oružja „verovatnija u kompetitivnoj geopolitičkoj sredini“. Nastojanja da se definiše uloga nuklearnog oružja zasad su se držala Luttwakove maksime. Namerna upotreba, međutim, nije jedina opasnost. Nuklearni stratezi sistematski potcenjuju mogućnost slučajnog nuklearnog događaja: u logici strategije nema mesta za slučaj. Ali tako mnogo puta smo se približili slučajnoj nuklearnoj katastrofi da to ne bismo smeli zanemariti. Na kocki je opstanak čovečanstva.

Lieber i Press tvrde da je nuklearno oružje „učinilo svet boljim mestom“ i da bi njegova zabrana vodila većem broju konvencionalnih ratova. Pretpostavka da će nuklearno oružje beskrajno dugo sprečavati velike ratove počiva na neutemeljenom optimizmu. Bolji argument protiv zabrane je praktične prirode. Može biti odbačeno nuklearno oružje, ali ne i nuklearna sposobnost: to neće dopustiti naše energetske potrebe. A dok god postoji ta sposobnost, silosi se mogu ponovo napuniti. Kad jedini oblik vladavine počiva na sili, sporazumi između država su nužno provizorni. Predloženo je nekoliko mogućih načina da se ti problemi reše. Jedan su novi sporazumi, na primer Sporazum o zabrani nuklearnog oružja, koji su potpisale mnoge nenuklearne države. Drugi je restrukturisanje Međunarodne agencije za nuklearnu energiju (IAEA) ili stavljanje postrojenja za proizvodnju nuklearne energije pod međunarodnu kontrolu. Takvi predlozi, međutim, retko odu dalje od početka. A zalihe rastu.

London Review of Books, 24.02.2022.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 19.03.2022.

UKRAJINA