- Peščanik - https://pescanik.net -

Brana od potopa

Kiša ne prestaje da pada već danima. U voždovačkom naselju „Stepa Stepanović“ voda je „svemu oduzela stvarni oblik, a dala jednu boju i jedan vid“. Iz velike baruštine, na mestu gde je trebalo odavno da nikne dom zdravlja, kao trag turbulentne prošlosti štrči veliki drveni krst. On svedoči o epizodi od prošle zime kada se u ovo naselje samoinicijativno doselio izvesni otac Stojadin. Naime, jednog dana se na toj čistini pojavilo nešto nalik na vojnički bivak ili logor. Radilo se o jednom šatoru sivomaslinaste boje koji je, kako je objašnjeno, služio kao kapela, dok je ispred njega bio podložen kazan. Kraj njega je dremao pas. Na nekoliko metara odatle, stajao je ogroman krst, koji je otac Stojadin postavio kao pionir SPC i vesnik pošasti koje će nastaviti da napadaju ovo eksperimentalno naselje, oko čijih stanovnika se neprestano bore predstavnici nebeske i zemaljske Srbije. U suštini, ne zna se ko je od njih gori. Na internetu je moguće pronaći antologijski amaterski snimak razgovora jednog žitelja naselja i sumnjivih nebesnika oca Stojadina. Radilo se zapravo o nekolicini sumnjivih tipova koji su se najpre predstavljali kao radnici različitih građevinskih preduzeća, da bi potom priznali da su dobrovoljci SPC koji su došli da pomognu ocu Stojadinu oko podizanja crkve. Na pitanje intervjuera da li poseduju papire, rekli su da je sve legalno, ali je vidna bila suspregnuta agresija, slična onoj koju pokazuju divlji taksisti na beogradskom aerodromu, uvek spremni da prebiju svakog ko im se meša u poslove. Onda su ustali žitelji naselja i nakon njihovog protesta, otac Stojadin se povukao, ali krst je ostao kao opomena da bi se njegov vlasnik mogao vratiti jednog dana. Možda baš sa pričom o grehu i poplavama koje su usledile jer su stanovnici naselja oterali „božjeg službenika“. Bio je to prvi udar na „Stepu“, udar koji je ovim ljudima osporio pravo da se leče u domu zdravlja, predviđenom urbanističkim planom koji je Građevinska direkcija Srbije ponudila kupcima stanova na uvid, mnogo pre početka bilo kakvog građenja na tlu stare kasarne.

Drugi napad na ovo naselje usledio je kada je Građevinska direkcija odlučila da se umesto zelene pijace i hipermarketa napravi benzinska pumpa. Kada je sa scene sišla Tadićeva klika, stigli su Vučićevi pešadinci lake ekonomije koji su se dosetili da bi „prodaja benzinske pumpe“ mogla „finansirati“ obećane objekte, gde bi žitelji naselja mogli da kupuju životne namirnice. Ideja o pumpi nalikovala je svim onim beogradskim prizorima iz devedesetih, kada su u nedostatku invencije, u istim ulicama počele da se pojavljuju po dve pekare jedna pored druge, dve farbare na dva metra udaljenosti, grilovi i roletnare, takođe. Naime, u krugu od 500 metara oko „Stepe Stepanovića“ nalazi se nekoliko pumpi tako da bi ova predstavljala samo deo pomenutog „genijalnog rešenja“ za izlazak iz krize. Stanari naselja su ponovo krenuli u proteste i pisanje peticije da bi se ceo projekat na kraju obustavio. Naravno, ništa od ranije predviđenih objekata nije izgrađeno.

Paralelno sa ovim nevoljama, trajalo je osporavanje jednog od najvažnijih prava a to je pravo na obrazovanje. Naime, pored obećane dve škole i dva vrtića, u naselju „Stepa Stepanović“ do današnjeg dana nije izgrađeno ništa. Građevinska direkcija Srbije je odustala od gradnje ovih nekomercijalnih objekata jer njih zanima isključivo kvadrat koji može da se proda, a sa obrazovnim ustanovama i znanjem čovek u Srbiji ne može puno toga. Zato su obaveze prebacili na grad Beograd, najpre na bivšeg gradonačelnika Dragana Đilasa a potom na privremeni organ i Gorana Vesića, koji je u vreme povlačenja oca Stojadina, krajem februara, objavio početak građenja škole i vrtića u „Stepi“. Rok za završetak ovih objekata bio je 1. jul ove godine ali kako stvari stoje na terenu, premija će biti i 1. septembar. Kada je Vesić ponosno objavio početak radova, u medijima se mogla pročitati vest da je počelo građenje OŠ „Stepa Stepanović“. Međutim, ovih dana je iz Skupštine grada procurela vest da je SNS, kao i otac Stojadin ranije, u ovom eksperimentalnom naselju prepoznala mogućnost za implementaciju svoje ideologije. Zaista, bilo bi glupo ne poentirati sa tom školom, jer ako je nemoguće prodati njene kvadrate, moguće je napraviti nešto mnogo ozbiljnije i trajnije, nešto što se novcem ne može platiti. Naime, nekome od tih genijalnih kadrovika palo je na pamet da bi škola mogla dobiti ime po proslavljenom radikalskom dužnosniku, piscu i funkcioneru Brani Crnčeviću. (Ako avioni mogu da se zovu po živim „velikanima“ Đokovići i Divcu, mogla bi i škola po Crnčeviću!?) Razume se, u ovom slučaju njegov lik i delo trebalo bi da se tretiraju isključivo onako kako je sama Partija to trasirala nakon njegove smrti. Evo kako je glasilo njeno tadašnje saopštenje: „Odlaskom Brane Crnčevića, Srbija je izgubila još jednog velikana domaće književnosti, čija su dela služila mnogim generacijama kao inspiracija, a ubeđeni smo da će isto tako služiti i onima koji će za nama doći. Njegova politička misao ostaće vodilja srpskim naprednjacima u budućnosti, a njegova uloga u stvaranju Srpske napredne stranke i u ostvarenju svih njenih uspeha nikada neće biti zaboravljena“. Bar u jednom delu ovog iskaza, Partija je rekla istinu. Crnčević je kao „politički mislilac“ bio velikan za Tomislava Nikolića, Aleksandra Vučića i drugove. Pre toga za Miloševića i Šešelja. Međutim, kao književnik, Brana Crnčević je izgubio svaki kredibilitet još ranih osamdesetih godina, nakon nekoliko solidnih knjiga za decu. Od tada pa do kraja života, bio je i ostao jedan od najvažnijih predstavnika srpskog nacionalizma. Kao takav on je svakako dobar za implementaciju izvorne ideologije njegove Partije, ali kao ime jedne obrazovnu ustanove može predstavljati pošast goru od potopa. Nadam se da će ova opskurna ideja ipak ostati u naprednjačkim netransparentnim forumima, kao želja koju nikada neće sprovesti u delo. U suprotnom, žitelji naselja „Stepa Stepanović“ moraće ponovo da se samoorganizuju i odbrane svoje pravo na obrazovanje od samovolje Partije na vlasti.

Peščanik.net, 01.06.2014.

Srodni link: Saša Ilić – Duhovna kasarna


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)