Prvi put posle mnogo godina sam ponosna na to što sam Indijka. Kada smo izgubili svaku nadu monsunske kiše su nam donele mlade Bubašvabe, nastale ukrštanjem uvrede koju im je uputio jedan sudija i njihovog šaljivog prihvatanja tog imena.
Svi znamo tu priču, ali evo je još jednom. Kao odgovor na arogantan i prezriv komentar predsednika Vrhovnog suda Indije, Surje Kanta, koji je nezaposlene mlade Indijce nazvao bubašvabama, Abiđit Dipke, student iz Bostona, objavio je komentar na Instagramu: „Šta ako se sve bubašvabe ujedine?“ Milioni su odgovorili. Tako je nastala Narodna partija bubašvaba. Dipke je postao čarobni frulaš koji predvodi Bubašvabe. Njihov prvi zahtev bila je ostavka Darmendre Pradana, ministra obrazovanja koji je samouvereno sedeo na vrhu korumpiranog i trulog ministarstva pod čijom upravom se odgovori na pitanja sa testova za državne ispite znaju unapred. Opozicione stranke procenjuju da se to desilo 152 puta od 2014. godine. Poništavanje rezultata ispita zbog otkrivanja rešenja uništila su živote milionima mladih ljudi koji su se godinama pripremali za ispite, dok su njihovi roditelji prodavali zemlju i kuće da bi finansirali školovanje svoje dece i platili ispitne prijave. To je bio još jedan od legalnih načina iznude novca od indijskih građana. Nakon nedavnog odlaganja Nacionalnog kvalifikacionog i prijemnog ispita posle curenja rešenja, 12 očajnih studenata je izvršilo samoubistvo.
Pošto je gnev Bubašvaba prerastao u onlajn cunami, Dipke se 6. juna vratio iz Bostona i pravo sa aerodroma otišao na čuveno protestno mesto u Delhiju, Džantar Mantar. Pridružio mu se Sonam Vangčuk, poznati aktivista i reformator obrazovanja iz Ladaka, i proglasio štrajk glađu na neodređeno vreme. Šest univerzitetskih studenata, Neha Bora, Maniš Kumar, Aamin Amitoš, Daniš Ali, Hrišikeš i Dipak, članovi Udruženja svih indijskih studenata (AISA), studentskog krila Komunističke partije Indije (Oslobođenje), takođe su objavili da će stupiti u štrajk glađu i zauzeli mesto na susednoj bini. Protesti su počeli i u drugim gradovima. Kako je zdravstveno stanje štrajkača postajalo kritično, mlade Bubašvabe koje su prvo preplavile internet, krenule su na Džantar Mantar. Narodna partija bubašvaba objavila je da će 20. jula, na dan kada je parlament trebalo da otvori svoje monsunsko zasedanje, marširati ka parlamentu. Dva dana pre planiranog marša, policija je odvukla Sonama Vangčuka sa bine i zadržala ga u pritvoru, najpre u državnoj bolnici, a kasnije, na insistiranje njegove supruge, u privatnoj bolnici. On je nastavio da gladuje, a 20. jula, na dan marša, studenti AISA-e su prekinuli svoj štrajk glađu.
Bubašvabe su preplavile prestonicu. Stizale su vozovima, autobusima, avionima, metroom, a njihov broj rastao je iz sata u sat. Pre svitanja u Delhiju Bubašvabe su u desetinama hiljada stizale na Džantar Mantar. Ujutru je postalo jasno da će generacija očajnih i besnih mladih ljudi, koji su ostali bez budućnosti, povratiti ono čega su se generacije njihovih roditelja i baka i deka odrekle: naše dostojanstvo kao naroda i kao zemlje. Naša prava kao građana jedne demokratije. Svojom hrabrošću i humorom demonstranti su nas oslobodili nagomilanog straha. Do kraja dana bilo je jasno da je protest prerastao svoje prvobitne zahteve. Ostavka ministra Darmendra Pradana sada je postala sitan izazov. Ulog je mnogo veći. Trulež u čitavom sistemu vlasti, od vrha do dna, jasno je vidljiva i zaudara do neba. To je jasno čak i nekima od najmlađih Bubašvaba koje imaju svega sedam ili osam godina.
Uprkos hitrom i gotovo tajnom imenovanju novog šefa policije nekoliko dana pre marša i uprkos širenju glasina o velikoj efikasnosti našeg strašnog saveznog ministra policije, vlast je bila zatečena razmerama cunamija koji je 20. jula zahvatio Delhi. Pokušali su sve. Blokirali su autobuse, puteve i metro stanice. Uzalud. Pokušali su da ometaju internet. Ali mlade Bubašvabe – stvorenja interneta – nekako su sprečile taj pokušaj bujicom mimova i snimaka koji su istovremeno bili dirljivi i smešni. U Delhiju, od svih mesta na svetu, mlade žene koje su učestvovale u protestu rekle su da su se osećale bezbedno u masi – iako su se neke žalile da ih je policija seksualno uznemiravala. Videli smo muslimane, hinduse, hrišćane, Sike, budiste, ljude iz svih kasta i društvenih slojeva kako se okupljaju, pomažu jedni drugima i štite jedni druge dok se suočavaju s policijom. Umesto da nam drže lekcije i velike govore, svojim primerom su nam pokazali jednu moguću Indiju, prelepu Indiju iz naših snova.
Da bi se izborila sa ovom opasnošću, policija je podigla žute metalne barikade i donela već proverene rekvizite: kamione pune kamenja i unapred oštećena vozila, u nadi da će moći da prikažu kako su mladi postali nasilni, a da policija reaguje iz samoodbrane. Doveli su vojsku svojih batinaša u civilu naoružanih pendrecima i palicama. Pripadnici Jedinice za brzo reagovanje (RAF) skinuli su svoja imena sa uniformi. Državni televizijski kanali su se postrojili spremni da prenose laži. (Neki su čak požurili i počeli da izveštavaju o stvarima koje se još nisu dogodile. Vesti u Indiji obično govore o budućnosti, a ne o sadašnjosti.) Ništa od toga nije uspelo. Policija i RAF mahali su pendrecima nasumice, razbijali glave deci i lomili im ruke i noge. Ispaljivali su suzavac. Ali mladi su nastavili da marširaju. Pravo ka parlamentu. Upravo tamo gde su rekli da će otići. Kada su se približili, bezbednosne snage zauzele su položaje, držeći svoje automatske puške AK-47 uperene u nenaoružane studente. Ali Bubašvabe su nastavile svoj marš. I dok su marširale razotkrile su pravu prirodu ovog režima i njegovu fašističku gvozdenu pesnicu. Grupu siledžija bez razumevanja istorije i raznolikosti zemlje kojom upravljaju. Ljudi koji znaju samo da mrze, ali nemaju predstavu o tome kako se voli. Ni kako se misli.
Kada su se demonstranti približili, naš hrabri i hvalisavi premijer hitno je sklonjen na bezbednu lokaciju. Poslanicima je bilo zabranjeno da napuste blještavu novu zgradu Parlamenta, čija je jedina svrha da svakodnevno podriva naš Ustav.
Do večeri je policija zauzela glavnu binu na mestu protesta. Do noći su je ljudi ponovo preuzeli. Dok se policija povlačila, Bubašvabe su joj priredile stojeće ovacije. Zato što je tukla decu. Wah Modi ji! Wah! / Bravo Modi! Bravo!
Bilo bi naivno očekivati da će iz ovoga proizaći velika politička promena. Ali to nije bio ni samo trenutak opijenosti. Novinske agencije i televizijski kanali preplavljeni su tračevima, insinuacijama i teorijama zavere o stranom finansiranju protesta i zaveri CIA-e. Kao ponosna andolanjeevi (Modijev pogrdni naziv za ljude poput mene), priznajem da sam i sama, kada je sve počelo, bila oprezna. Plašila sam se da idemo ka još jednom „Ana Hazare trenutku“ – navodnom narodnom antikorupcijskom pokretu iz 2011 – koji nam je, bez obzira na svoje prvobitne namere, na kraju doneo tri mandata vladavine stranke koja je uništila sve institucije u ovoj zemlji, koja ne pravi razliku između sebe kao političke partije i Vlade, ne poštuje ni ovu zemlju ni njene građane, koja nas je obrukala pred svetom i bacila Indiju na kolena.
Ali moje rezerve prema Narodnoj partiji bubašvaba nestale su kada sam videla neprijateljstvo državnih medija prema njima. To je za mene bio prvi i presudni znak. Bila sam oduševljena time što Abiđit Dipke potiče iz dalitske zajednice (takozvani nedodirljivi), a još više me je oduševilo to što se niko time nije bavio. Potpuni preokret za mene je nastupio kada sam ga čula kako kaže: „Da mi je ime Halid ili da sam musliman do sada bih već bio u zatvoru.“
Imao je hrabrosti da ukaže na vulgarnu stvarnost života u Indiji – na činjenicu da se u našoj zemlji ništa (naročito zakoni) ne primenjuje jednako. Sve u potpunosti zavisi od vaše vere, kaste, klase, etničke pripadnosti i pola. Bila je to duboka opaska, izrečena jednostavno. To što je tako javno rekao, u trenutku kada čak i opozicioni političari koriste eufemizme poput „manjinska zajednica“, umesto da kažu „muslimani“, iz straha od „hinduističke reakcije“, učinilo je da odmah krenem ka Džantar Mantaru. Takođe sam znala da je Dipke, kada je izabrao ime „Halid“, vrlo verovatno mislio na Umara Halida, istraživača sa Univerziteta Džavaharlal Nehru (JNU), koji se zajedno sa Šardžilom Imamom i mnogim drugima nalazi u zatvoru bez suđenja već skoro šest godina. Šta je bio Umarov zločin? Pozivao je demonstrante da ostanu nenasilni tokom protesta 2020. godine protiv Zakona o izmenama i dopunama zakona o državljanstvu. U isto vreme, Delhi je potresao talas podmetnutih požara, ubistava i spaljivanja džamija koje su vršile grupe hinduističkih siledžija, pod zaštitom i uz pomoć policije. Sudije su uporno odbijale žalbe za puštanje uz kauciju, kao da su izgubile hrabrost da učine pravu stvar i više ne razumeju šta je ispravno a šta ne.
Dok su Bubašvabe marširale u sve većem broju, uhvatila sam sebe kako mislim: Na svu sreću nisu većinom muslimani, Siki, hrišćani ili Adivasi. Bili bi zgaženi, ubijeni, upucani, zatvoreni. Hvala nebesima što nisu Kašmirci. Možda bi bili oslepljeni (mada su neki ipak zadobili povrede nalik onima od projektila za razbijanje demonstracija). Na svu sreću većinom su hindusi. Toliko je tužan ovaj trenutak u Indiji. Ipak, stvari bi mogle da se promene za tren oka. Nalazimo se u onome što se naziva „situacija u razvoju“. Stižu izveštaji da se hiljade pripadnika paravojnih snaga avionima prebacuju iz drugih saveznih država. Ne znamo šta će doneti naredni dani.
Gde smo sada u svemu ovome? Za razliku od pokreta Ane Hazare, koji su mediji nedeljama opsesivno pratili na stotinama histeričnih televizijskih kanala u vlasništvu korporacija, Narodna partija bubašvaba može da računa samo na sebe i internet. Za razliku od pokreta Ane Hazare, koji je ubrzo preuzela desničarska volonterska organizacija Raštrija Svajamsevak Sangh, dok je Modijeva stranka spremno čekala da profitira od medijske euforije na izborima, Bubašvabe nemaju organizovane opozicione partije iza scene, spremne da preuzmu inicijativu i povedu stvari dalje. Spontani bes kojem sada prisustvujemo raspršiće se ukoliko ne počne pravi politički rad. Ukoliko odrasli i opozicione stranke ne prestanu sa nadmetanjem za položaje i sitnim svađama i ne pokažu makar malo solidarnosti. Vlada zna da je to malo verovatno. Ostaje nepokolebljiva jer veruje da je dovoljno da čeka. Države mogu da čekaju. Ljudi nemaju taj luksuz.
U ovom trenutku ustanak Bubašvaba samo je jedan od nekoliko protesta koji se odvijaju širom Indije. Adivasi u Madhja Pradešu protestuju protiv projekta povezivanja reka Ken i Betva. Stanovnici sela u Utarakandu protestuju protiv masovne seče drveća. Protestuje se i protiv ekološkog pustošenja Velikih nikobarskih ostrva. Manipur ključa. Poslovi se gase. Cene rastu. Bes se gomila. A pozivanje vladajuće stranke i desničarskih organizacija na „Boga“ razotkriva se kao ono što je oduvek bilo. Prevara. Gangsterska zlatna groznica. Pljačka Hrama Rame u Ajodiji podarila nam je loš bolivudski scenario koji se odvija pred našim očima: uglađene verske vođe i korumpirani političari grade hotele, gomilaju nekretnine, voze luksuzna kola i bogate se na verskoj pokornosti siromašnih i lakovernih ljudi. Pipci korupcije i otvorene pljačke protežu se do samog vrha.
Može li energija Bubašvaba da nas izvuče iz ove rupe? To nije lako. Dovoljan je letimičan pogled na ishode narodnih pokreta u Indiji pa da se čovek obeshrabri. To je sažeta istorija sve skromnijih ambicija i izneverene nade. Šezdesetih i sedamdesetih godina različiti pokreti, uključujući i oružanu pobunu Naksalita, zahtevali su preraspodelu bogatstva i zemlje onima koji je obrađuju. Bili su ugušeni. Osamdesetih i devedesetih razni društveni pokreti, među kojima je najpoznatiji Narmada Baćao Andolan, a kasnije i maoisti u Andra Pradešu, Čatisgaru i Džarkandu, borili su se protiv proterivanja seljaka i domorodačkih plemena sa njihove zemlje. Drugim rečima, tražili su da siromašnima ne bude oduzeto ono malo što imaju. I ti pokreti su bili ugušeni. Do 2000-ih sveli su se na zahvalnost za Nacionalni zakon o garanciji zaposlenja u ruralnim područjima. Pravo na tri meseca rada uz minimalnu nadnicu – iznos koji odgovara ceni dobrog obroka u skupom gradskom restoranu. Ovaj režim je i to ukinuo i zamenio pukim preživljavanjem – paketima osnovnih namirnica na kojima se nalazi Modijevo lice, koji se kao milostinja prosjacima prezrivo bacaju iz kola u pokretu, u zamenu za zahvalnost i glasove. A kako ekonomija posrće, sada je čak i to malo milostinje u pitanju.
Danas, 2026. godine, svedeni smo na borbu za pravo glasa i za svoje državljanstvo. Zakon o izmenama i dopunama zakona o državljanstvu (CAA), zajedno sa Nacionalnim registrom građana (NRC), predstavlja hinduističku verziju onoga što su bili Nirnberški zakoni iz 1935. godine u nacističkoj Nemačkoj, prema kojima je Treći rajh građanima priznavao državljanstvo na osnovu njihovih „dokumenata o poreklu“. (Koliko ljudi u Indiji poseduje takve dokumente?) Fokus na CAA-NRC zakone oslabio je nakon što su masovni protesti doveli do ubistava demonstranata i hapšenja aktivista. Ipak, protesti su primorali vladu da uspori primenu novih propisa. Ali sada su se zakoni CAA-NRC, za koje su mnogi s pravom verovali da su usmereni protiv muslimana, vratili pod drugim imenom – kao SIR (Specijalna intenzivna revizija) biračkih spiskova. Usput nam je saopšteno da čak ni pasoši više nisu dokaz državljanstva. Iz biračkih spiskova se brišu milioni ljudi. Cela zemlja očajnički traga za „dokumentima o poreklu“. Ne znamo gde smo. Da li smo legitimni? Nelegitimni? Da li imamo prava? Ko od nas će završiti u ogromnim pritvorskim centrima koji se grade za „sumnjive građane“? Hoćemo li provoditi dane trčeći od jednog tribunala do drugog? Fašisti vole haos i konfuziju.
Naša panika i muka mogu nas navesti da položimo previše nade u ustanak Bubašvaba. Neki su ga već uporedili sa pobunama mladih ljudi koje su dovele do promene režima u Bangladešu, Nepalu i Šri Lanki. Ali Indija je suviše velika zemlja za tako nešto. Drugi ga porede sa pokretom koji je predvodio Džajaprakaš Narajan i koji je 1977. godine srušio Indiru Gandi. Ta poređenja nisu od pomoći. Narodna partija bubašvaba nije ni jedno ni drugo. Ona je nešto sasvim svoje. Jedinstven proizvod svog vremena. To su ranjivi mladi ljudi suočeni sa surovom i osvetoljubivom vlašću koja je pokazala da nema milosti prema onima koji joj se suprotstavljaju. Osveta se sigurno planira i biće usmerena na one koje vlast smatra glavnim podstrekačima.
Kako se režim koji očigledno postaje veoma nepopularan usuđuje da uskrati bilo kakav ustupak ljudima koji su glasali za njega? Verovatno tako što veruje da je uspešno namestio izbornu igru. Preuzeo je kontrolu nad mašinerijom. Izborna komisija je problematična već samim svojim sastavom i više se ne može smatrati neutralnom. Elektronske glasačke mašine su stavljene pod kontrolu, birački spiskovi sada isključuju milione stvarnih ljudi i uključuju milione fantomskih imena, birokratija koja nadgleda izbore je pretvorena u saučesnika izborne prevare, sudovi će odlagati postupke ili žmuriti pred očiglednim zloupotrebama, policija nema predstavu šta joj je posao, a mediji se klanjaju svaki put kada neko na vlasti pucne prstima. Izborne jedinice biće prekrajane tako da prednost uvek bude na strani BJP-a. Čega onda vladajuća stranka treba da se plaši? Zašto bi ikoga slušala? To je najbogatija politička partija na svetu, koju podržavaju najbogatiji industrijalci na planeti. Može da kupi bilo šta. I bilo koga. Ili barem tako veruje.
Ali može li ta igra da traje zauvek? Da li je moguće obmanjivati sve ljude sve vreme? Može li zemlja sa milijardu i po stanovnika zauvek da se razvlači kao lešina? Ne može. Bubašvabe su izašle na ulice. Poljoprivrednici su ponovo krenuli u marš ka Delhiju, ovog puta protestujući protiv indo-američkog trgovinskog sporazuma – smrtne presude koju je Vlada Indije pokorno potpisala u njihovo ime. Granice grada su zatvorene, ali to ih verovatno neće zaustaviti. Možda bismo i svi mi ostali mogli nešto da naučimo od naših poljoprivrednika i naših Bubašvaba o tome kako da postanemo makar malo opasni. Mladi su nam dali dar. Na svima nama je, na svakome od nas pojedinačno, da učinimo da ono što su oni uradili zaista nešto znači.
Premijer je jednom pobegao fizički, a uskoro će morati da pobegne i politički.
Ali ovaj režim neće otići lako. Neće tolerisati da bude ponižen na ulicama prestonice. Verovatno će biti krvi. Mladi su na ivici živaca. Koliko će vremena proći pre nego što neko iz te usijane, zanosom ponesene mase izgubi kontrolu i policiji pruži izgovor da zapuca? Učiniće sve što mogu da nas slome. Mi moramo učiniti sve što možemo da ih u tome sprečimo.
The Wire, 22.07.2026.
Prevela Luna Đorđević
Peščanik.net, 10.08.2026.
Srodni link: Slavoj Žižek – To je dostojanstvo, glupane