- Peščanik - https://pescanik.net -

Budućnost bez kompasa

Foto: Predrag Trokicić

Nervoza je prilično porasla u predsedničkom kabinetu kada se Aleksandar Vučić opredelio za totalni rat protiv svojih političkih neistomišljenika, kao i građana koji već nedeljama šetaju gradovima Srbije u protestu „1 od 5 miliona“. U skladu sa takvom odlukom, Vučić je sa svojim timom osmislio odgovor u vidu „kontramitinga koji teče“. U planu je obilazak stotinu opština u 29 okruga (računajući i sever Kosova). Ovako osmišljena akcija trebalo bi, prema Vučićevim predviđanjima, da potre učinak građanskog protesta i uspostavi novi savez vernog naroda sa vođom. Kampanja je dobila naziv u skladu sa naprednjačkim kontrametaforama, koje su sve odreda najavljivale boljitak, napredak, reforme, brzinu i progres, a u stvari bile samo paravan za nazadovanje i propadanje koje bi sada trebalo da se zakloni iza bombastičnog naziva „Budućnost Srbije“. Nova kampanja, koja se nadovezuje na sve prethodne, razlikuje se od njih samo po tome što će biti intenzivnija i medijski militantnija. Nikola Selaković, generalni sekretar predsednika, nije negirao da ovako osmišljena kampanja ima veze sa mogućim vanrednim parlamentarnim izborima. On se samo zaklonio iza „mudrosti i iskustva“ predsednika, rekavši da će na tom putu „građani bez zadrške govoriti Vučiću šta misle da nije dobro“. Međutim, u kampanji koja je počela u Pčinjskom okrugu, ispostavilo se da samo Vučić, uz horsku pratnju najbližih saradnika, govori o tome šta je u njegovom radu dobro i šta sve ne valja kod njegovih protivnika. Predvidljivo i dosadno, ali dovoljno atraktivno za režimske medije.

Za samo dva dana, Vučić je uspeo da plasira sijaset parola, trudeći se da neprestano održava tenziju na relaciji „mi i oni“, ili još bolje „ja i oni“, pri čemu se ideološki koncept iz naziva vezuje za njega, a prošlost za političke protivnike. „Mi gradimo budućnost Srbije, a oni dižu vešala“, poručio je predsednik Vučić sa mitinga u Vranju, za koji je stručna služba SNS projektovala deset hiljada građana, i to pre svega preko mobilizacije radnika Jumka i Simpa. Takođe je objavljen i javni poziv za radnike Doma zdravlja u Vranju kao i za navijače lokalnog tima. Niko nije bio pošteđen cunamija koji je prouzrokovala predsednikova najava bolje budućnosti. Iz okolnih gradova građani su dovoženi autobusima, dok su dnevne aktivnosti predsednika osmišljene kao simultano prisustvo Vučića na više punktova u okrugu. On je obišao Aleksinac u toku pre podneva prvog dana, slikao sa na gradilištima Koridora 10, provezao se kroz novi tunel nadomak Vranja i grlio se sa građanima sa koloritno osvetljenim mostom Vrla u pozadini. Takođe, uspeo je da položi kamen temeljac za jeftine stanove namenjene predstavnicima policije i službe bezbednosti. Reklo bi se, jedan uobičajen predsednički dan, sa trenutkom pauze u Motelu Predajane, uz šoljicu čaja i listanje izveštaja sa terena.

Ono što je mnogo važnije od repliciranja Vučićevog prisustva zapravo su poruke koje je on poslao javnosti, a one pokazuju pojačanu Vučićevu militantnost, jer je već prvog dana uspeo da radikalski markira neprijatelje koji ne žele dobro Srbiji: tu je „mnogo onih koji bi da sruše Srbiju iznutra i koji zbog toga ne bi plakali“. Zatim slede ambasade stranih zemalja koje bi da „vladaju Srbijom“. Govorio je i o Kosovu čije granice nikada neće priznati, koristeći priliku da se obračuna sa svojim prethodnicima, koji nisu „ni trepnuli kada smo izgubili Crnu Goru“. Posebno je zanimljiv Vučićev osvrt na proglašenje nezavisnosti Crne Gore za koju je, od dolaska naprednjaka na vlast, važilo da je s njom uspostavljen najbolji mogući odnos u istoriji. Ipak, u realnosti, stav neoradikala prema nekadašnjoj članici državne zajednice nije tako blagonaklon, što se moglo videti u brojnim slučajevima povišene tenzije na relaciji Beograd-Podgorica. Slušajući Vučića u kampanji, stiče se utisak da je Srbija okružena neprijateljima i da još samo on nadljudskom snagom nastoji da očuva mir i stabilnost. Izgleda kao da ni sam Vučić više nije siguran odakle prava opasnost dolazi, tako da je i njegovo obraćanje okupljenim pristalicama u Vranju zvučalo kao mešavina poziva u boj i izveštaja o radu. On je uspevao da u samo jednoj rečenici kombinuje junačke tradicije tog kraja i odbranu trobojke sa dolaskom kompanije Geox ili renoviranjem bolničkog centra. Ova pojačana potreba da se neprestano podiže borbeni moral podseća na psihologiju grogiranog boksera koji se kreće cik-cak po ringu, hvatajući se za konope i zahtevajući na taj način od trenera da ga neprestano bodri. Budući da je Vučić sam sebi i menadžer i trener i PR, on sve to radi sam, da bi na kraju dana otišao u penzionerski ugao i odigrao partiju šaha sa stanarima te ustanove, uz neizbežno prebacivanje direktoru zašto nije urađena energetska efikasnost zgrade prilikom rekonstrukcije.

Iako isplanirana megalomanski, kampanja „Budućnost Srbije“ odvija se bez jasnog kompasa njenog glavnog planera i izvođača – Aleksandra Vučića. Baš onako kako su protekle i sve prethodne godine njegove vlasti. U toku jednog dana odvija se sve, polažu se temeljci, obilaze vinarije, posećuju predškolske ustanove, divi se mostovima, ruča se u radničkoj menzi, napadaju neprijatelji, komentarišu vešala. I sve to, dok se u backgroundu smenjuju kulise gradova, varošica i neizgrađenih stambenih blokova. Jedino grupa pristalica u desnom uglu ostaje ista, jer je zadužena za prenošenje velikog transparenta koji najavljuje svetlu budućnost Srbije. Iza tog transparenta, međutim, smenjuju se blato, pesak i šut, nezavršeni tuneli sa repromaterijalom nasred puta, klizišta koja prete da se obruše. Očigledno je da su protesti u Srbiji uticali na podizanje borbene gotovosti u SNS-u. No ono što je usledilo kao Vučićev odgovor na nezadovoljstvo građana donelo je samo uznemirujuće sadržaje, jer niti se više može govoriti o tome kako je do pre par godina bilo loše (a sad je dobro), kako to čini premijerka Brnabić, niti se projekcija lepše budućnosti za 2020. može prihvatiti kao nešto izvesno, budući da je Vučić to do sada učinio nebrojeno puta. Budućnost Srbije, zapravo, nema dodirnih tačaka sa radom predsednika i putokaz ka toj vremenskoj destinaciji pokazuje ka hitnom izlazu iz Vučićeve slepe ulice.

Peščanik.net, 09.02.2019.

Srodni linkovi:

Ognjen Radonjić – Država, to sam ja

Ljubodrag Stojadinović – Samo ga vi opipajte

Vesna Pešić – Mentalne mape i šta sve mogu protesti

Nadežda Milenković – Jedan marš i jedno marš

PROTESTI 2018/19.

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)