Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

U Evropi nema mesta za one koji poriču genocid. Ovako glasi zajednička izjava evropske komesarke za proširenje Marte Kos i visoke predstavnice EU za spoljne poslove i bezbednosnu politiku Kaje Kalaspovodom 31. godišnjice genocida u Srebrenici. Dobro je to čuti, naročito u danima kada se diljem Evrope šire gestovi solidarnosti i zabrinutosti zbog katastrofalnog bilansa smrti u Gazi. Uostalom, sada ne treba govoriti o Gazi, pa ni o Ukrajini, postojaće u budućnosti dani koji će njima biti posvećeni, baš kao što Srebrenica ima svoj dan u EU kalendaru, kada svi zastanu i prisete se šta se tog dana, odnosno tih dana događalo u Potočarima 1995. Sećanje je teško, suočiti se s njim već znači napraviti korak ka budućnosti, korak mali za čoveka, ali razume se, velik – za čovečanstvo.

Od 2012. godine, nijedan političar u Srbiji još nije napravio taj ključni korak. Ni 11. jula, niti 18. novembra, niti bilo kog drugog datuma iz traumatične prošlosti koja je nalegla na ovaj deo sveta kao koprena od koje se više ne vidi ništa, pa se tako ne mogu više uočiti ni negatori genocida u Srebrenici. Naročito kada se to posmatra iz Brisela ili Strazbura. Onda se taj pogled na Balkan potpuno zamuti, i sve se pretvori u zvuk interesa i šuštanja novčanica u električnom brojaču.

Bilo je pokušaja da se od Aleksandra Vučića u nedavnoj prošlosti napravi nekakav „duhovni diplomata“, kako bi to rekao Trampov savetnik Martin Berns. Doduše, to je izvedeno uz koordinaciju Bila Klintona, tokom komemoracije u Potočarima 2015, kada je Vučić kao prevara decenije krenuo putem „pomirenja i suočavanja“ u Srebrenicu. Ispostavilo se da se radilo o masovno režiranom događaju sa svih strana, letele su cipele i kamenice, Vučić je šmugnuo pod kišobran, a kada se prašina slegla, niko se više nije sećao ničega. Nastavilo se po starom – jedni u klin, Vučić ne baš u ploču, pre bi se reklo u zidove, na kojima je samo u Beogradu oslikao ikonostase sa likovima ratnih zločinaca, pre svega Ratka Mladića. Tih godina su protoćaci dežurali ispred Mladićevih murala, dajući podršku vrhovnom vođi, i njegovom čvrstom negatorskom stavu povodom genocida u Srebrenici.

Uostalom, taj stav je svojevremeno emitovan i sa medijske fasade Kule Beograd, kada je režim u Beogradu prkosio glasanju u Generalnoj skupštini UN-a o Rezoluciji o Srebrenici. Moglo je da se vidi iz aviona. Kula Beograd je odašiljala poruke sa Andrićevog venca, što je podržala i masa naprednjačkih profila na društvenim mrežama. Internet sve pamti.

Negiranje genocida u Srebrenici jedan je od glavnih projekata Aleksandra Vučića. Kao i sve njegove laži, i ova se svodi na prostu jezičku intervenciju. Ako neko kaže da je genocida bilo, onda je on zagovornik teze da su Srbi genocidan narod. To će ponavljati svi njegovi mediji danima, sve dok se svakome ne utuvi u glavu da je taj neko glavni neprijatelj Srbije i da svakako radi za mrske strane sile, sa kojima Vučić zapravo obavlja najveći deo svojih poslova, pa i otvorenu negaciju genocida u Srebrenici.

Sve je stvar biznisa i uzajamnog razumevanja, kako oko kritičnih minerala, francuskih rafala, nuklearnog otpada, tako i oko istorijskih činjenica. Otuda je Vučiću dozvoljeno da nekoliko dana u godini posveti kampanji negiranja genocida, koja ne dolazi iz baze društva, već predstavlja ideološku suprastrukturu koju su implementirali ratni zločinci okupljeni oko vladajućeg SNS-a, koji opet sve to distribuira preko svojih ministarskih resora. Dovoljno je pogledati trijadu okupljenu oko ministarstava kulture, prosvete i informisanja – odnosno, Nikolu Selakovića, Dejana Vuka Stankovića i Borisa Bratinu. Ovaj poslednji se za rad u Vladi kandidovao tako što je otvoreno marširao sa neonacističkim formacijama u Beogradu protiv EU. Razume se da takvog ministra niko od evropskih zvaničnika danas ne primećuje, niti im je poznato njegovo kretanje, njegova prošlost, niti pretnje koje upućuje nezavisnim medijima i ljudima koji su stali u odbranu slobode.

Delovanje Dejana Vuka Stankovića u porobljavanju škola i univerziteta u Srbiji dostiglo je svoj vrhunac u otimanju tri departmana od Filozofskog fakulteta u Nišu, čime bi se formirao Fakultet srpskih studija, odnosno akademski generator negacije genocida. Tu bi trebalo da se proizvode novi kadrovi koji će svojim naprednjačkim „obrazovanjem“ direktno uticati na poništavanje činjenica o prošlosti. Ovo se događa primenom pravne sile, odnosno dekretom o ukidanju budžetskih mesta na tim grupama u okviru niškog Filozofskog fakulteta. Ko nema da plati, utočište može potražiti na naprednjačkim studijama, gde će im povest predavati razni atlagići, antići i markovići. Njih bar ima dosta, i uvek su spremni da uzmu još jednu sinekuru, makar se radilo o opskurnoj školi za negiranje genocida u Srebrenici i kompletnoj reviziji prošlosti – što je krajnji cilj režima u Srbiji.

U Evropi nema mesta za one koji negiraju genocid u Srebrenici, ali ima i te kako mesta za autokratske super starove poput Orbana, do juče, i Vučića danas. Naravno, sve ovo na domaćem terenu Vučić ne radi sam, već udruženo sa delom akademske i kulturne elite, koja je sačinjena od glavnih korisnika EU fondova, koji se posredstvom Vlade Srbije usmeravaju ka njima. Stoga je njihov zadatak da stvore predstavu o opoziciji i Studentskom pokretu kao o eksponentima koji su ogrezli u nacionalizmu, negaciji genocida, mržnji prema EU i ljudskim pravima, dok se aktuelna vlast u tom kontrastu ispostavlja kao jedina proevropska politička snaga koja Srbiju vuče napred, ka „boljem svetu“.

Ovo je centralna aporija Vučićevog režima i svake godine u vreme komemoracije u Potočarima, dolazimo do situacije u kojoj se stvari potpuno ogole. Iako sve postane potpuno očigledno, usled tolike očiglednosti, dakle – totalne laži jedne autoritarne politike vezane koruptivnim vezama sa pojedinim zvaničnicima EU, dolazi se do nemoći očiglednog, kako je to svojevremeno definisala Mirjana Miočinović.

Izaći iz ovog začaranog kruga režirane igre žandara i lopova, u kojoj Vučić igra i jedne i druge, značilo bi napraviti istinski iskorak u suočavanju sa prošlošću, što bi moralo postati deo bazične agende Studentske liste, ako misli da načini korak nakon kojeg više neće biti povratka na staro. Prihvatanjem istine o toj prošlosti, i naše uloge u njoj, moguće je pobediti i Vučića i njegove poslodavce. Za tako nešto neophodna je hrabrost i regionalna povezanost, mreža stvorena izvan fondovskog, odnosno provladinog načina razmišljanja i delovanja. Sve ostalo je zamajavanje ili ostanak u transu nalik političkom mesečarenju.

Realizovano u saradnji sa Peo Peace (forumZFD)

Peščanik.net, 11.07.2026.

SREBRENICA

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)