- Peščanik - https://pescanik.net -

Buka, zvuk u modi

Foto: Slavica Miletić

Ako je suditi prema njegovom tekstu, Aleksandar Pavlović čuje samo buku u svom neposrednom okruženju. Da pusti uvo i izvan domaćeg medijskog zabrana, on bi takođe čuo buku i možda zaključio da su njegovi stavovi o slučaju Đoković tek odjeci te druge buke. Da je tekst pisao na engleskom, nemačkom… i objavio u nekom od britanskih, nemačkih, američkih, australijskih… medija, on bi potonuo u moru glasova, kao još jedan među sličnima.

U našem moru, iz koga Pavlović bira glasove da bi ga opisao kao „kolektivnu paranoju“ – gde sve odjekuje od ocena o „nepravdi“, „skandalu“, zaveri „protiv srpskog naroda“ – njegov glas zaista može zaličiti na glas razuma. Da ponovim, s druge strane granice, to bi bio samo jedan nerazaznatljiv glas u moru kolektivne pandemijske paranoje (vakcinacijskog disciplinovanja širenjem straha i ucenama).

Odmah treba reći, Pavlović ume da piše i argumentuje. Dobro je informisan. Uglavnom ispravno sudi. Ali, kada izvodi zaključak da je sam Novak u priličnoj meri kriv za sve što mu se dogodilo u pravnom limbu na australijskoj granici, ta ocena nije utemeljena ni na jednom argumentu iz njegovog teksta. Ona je tek sažetak slika koje o Novaku kruže u globalnom medijskom prostoru, a iza kojih se teško može nazreti takozvani „pravi“ Novak. U Australiji se sudilo ne Novaku Đokoviću, konkretnoj osobi, već slici o Novaku koja se kreira u prostoru koji bismo uslovno mogli nazvati svetskom javnošću.

Istina je, kako to Pavlović primećuje, da domaći manipulatori (nacionalnim sentimentom) Novaka slikaju kao „borca za slobodu“, „borca protiv ropstva“, „simbol slobodarskog sveta“ i „žrtvu zavere“. Ali, istina je i da ga mediji izvan Srbije slikaju kao – poslužimo se tom sintagmom – crnog đavola: prevaranta, potencijalnog ubicu, „talisman sentimenta protiv vakcinacije“.

Novak nije ni jedno ni drugo – on je tek najbolji teniser na svetu i danas verovatno najbolji individualni sportista na svetu. Kao najbolji, postao je podesan/poželjan da se na njega lepe etikete koje sa njim samim imaju malo ili nimalo veze. Pripisivati Novaku izjave njegovog oca i onda ga zbog toga izlagati na stub srama, kako rade recimo neki nemački mediji – imbecilno je. Videti ga kao otelovljenje antivakserskog pokreta iako nijednom nije odvraćao druge od vakcinacije – nerazumno je. Videti ga u čvrstoj sprezi s domaćim režimom – nefer je.

Kada kula u Beogradu na vodi svetli njegovim imenom, to se kao greh opet upisuje na Novakov račun. Bolno je očigledno: ta kula je u domaćem simboličnom polju za najveći broj žitelja Beograda i Srbije „talisman“ ovdašnje diktature, kršenja zakona, korupcije. Nisu je žitelji Srbije ni podigli, a ni osvetlili Novakovim imenom (pa ni sprski nacionalisti među njima); to je uradio sam režim, u podlom pokušaju da pod Novakovim imenom sakrije sopstveni kriminal. Šta Novak treba da uradi – da isključi struju u kuli? On igra tenis, njegova obaveza nije da se bavi elektrikom ili da reaguje na električarske radove.

A da je domaći režim uradio sve da „naelektriše“ ovdašnje javno mnjenje, inače već odviše prijemčivo za priče o svetskoj antisrpskoj zaveri i nepravdi, tu se s Pavlovićem nema razloga sporiti: to jeste tako. Ali, pokazati da u Australiji nije na stvari belosvetska zavera protiv Srba uopšte i da od te zavere tu nema ni traga, dovoljno je reći – što Pavlović čini – da s kontinenta s one strane kugle nije proteran nijedan drugi ovdašnji teniser a da jesu proterani igrači iz nekih drugih zemalja.

Kada se taj aspekt (namerno pogrešnog) nacionalističkog tumačenja događaja skloni u stranu, ostaje priča o Novaku i australijskim vlastima. Neke njene elemente Pavlović savršeno precizno identifikuje u dve tačke: „1) obe sudske odluke su ispravne i u skladu sa zakonom, mada je sam zakonski osnov na osnovu kog je Đokoviću oduzeta viza diskriminatoran; 2) Đoković je proteran iz političkih razloga zbog rejtinga australijske vlade i premijera, a ne zbog realnog zdravstvenog rizika da bilo koga u Australiji zarazi kovidom“. Ali, na to onda lepi i tačku 3: „veliku odgovornost za njegovo proterivanje iz Australije snosi sam Đoković, koji je načinio niz pogrešnih, moralno nedopustivih, a moguće i pravno kažnjivih postupaka“.

Očigledno je – 1. i 2. nema blage veze s 3. Ali, Pavlović ih dovodi u vezu na način kako to rade mediji u Australiji (Britaniji, Nemačkoj, Sjedinjenim Državama…): svojim ponašanjem Đoković je zaslužio lošu medijsku sliku o sebi, veruje on. Ta je slika dovoljna da se kao opravdana prihvati odluka suda, iako je primenjeni zakon diskriminatorski, a australijska vlada (kao tužilac) beskrupulozna. Tako, iz Pavlovićevog ugla, pravdu dele beskrupulozni političari i sudije koje primenjuju diskriminatorske zakone ali se ipak opravdano kažnjava osoba s lošom javnom reputacijom, koja opet sa samom tom osobom ima daleke ili nikakve veze.

Dovoljno je zamisliti da u Srbiji pred sud počnu da se izvode osobe na lošem glasu u domaćim (režimskim) medijima (kao, recimo, tobožnji zaverenici ili potencijalne ubice članova Vučićeve porodice), pa da se shvati kuda vodi Pavlovićevo zaključivanje o pravu i pravdi. Te o tome da je u redu da javno mnjenje utiče na sud.

Nije potrebno biti srpski nacionalista da bi se videlo šta nije u redu sa zakonom po kome je Novak oteran iz Australije, kao i sa ministrom koji je taj zakon „beskrupulozno“ zloupotrebio. Na to su pažnju odmah skrenuli opozicioni političari u Australiji, rekavši da imamo posla s potencijalno izvanredno opasnim presedanom u borbi protiv političkih neistomišljenika. Teško bi se za tamošnju opoziciju moglo reći da je zadojena srpskim (resantimanskim) nacionalizmom.

Nije potrebno biti srpski nacionalista ni da bi se kritikovao sporni član zakona. Kako tamošnji aktivisti za ljudska prava već dugo objašnjavaju, taj član (kao stoletni odjek rasističke imigracione politike Bele Australije) treba ukinuti. Mirno možemo tvrditi da je i njima sasvim stran srpski nacionalizam.

Što se tiče Novakovih potencijalnih krivičnih dela, čime Pavlović završava tekst – pa da time i ja završim – to nije bio posao ni tamošnjih vlasti ni tamošnjeg suda. Sama vlast prihvatila je Novakove dokumente kao verodostojne: to nije bilo predmet spora. Nisu se pozvali ni na pogrešno ispunjen formular. Kao ni na Novakovo ponašanje pošto je saznao da je pozitivan.

Treba ponoviti: on je iz Australije izbačen kao potencijalna pretnja za tamošnji red i mir, te kao „talisman antivakserskog sentimenta“. I jedno i drugo je budalaština. I da nije „diskriminatorskog“ zakona, to ne bi moglo ni da se potegne kao argument. A kao argument, to su u stanju da potegnu isključivo hulje, to jest „beskrupulozni“ političari. Tu je početak i kraj ove priče.

Dodajmo joj i kratak epilog. Neka bude da dokumenti iz Srbije nisu verodostojni. To ne bi pogodilo samo Novaka. Kao osoba koja dolazi iz zemlje gde ustanove izdaju lažne potvrde, on ne bi smeo da uđe ni u jednu državu. I ne samo on, nego i svako drugi s dokumentima naše države. Pred sudom se onda ne bi našao Novak, nego pod novoradikalima razvaljena Srbija.

Da je ovako bio formulisan stav ministra, a onda i suda – osoba koja dolazi iz zemlje u kojoj se usred novog talasa zaraze na ulicama organizuju masovni dočeci Nove godine, u kojoj se zvanično objavljuju lažni podaci o zaraženima, u kojoj se u državnim ustanovama falsifikuju potvrde, u kojoj predsednica vlade (kako sad nekom ko nije iz Srbije objasniti da ona nije predsednica vlade) javno kaže da neće biti nikakvih mera jer protiv novog soja nikakve mere ne pomažu… ne može ući u Australiju – tu odluku bismo mogli samo da pozdravimo.

Peščanik.net, 19.01.2022.

NOVAK ĐOKOVIĆ

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)