- Peščanik - https://pescanik.net -

Bulevarom Zorana Đinđića

Foto: Predrag Trokicić

Prošlo je šesnaest godina od atentata na prvog i poslednjeg demokratskog premijera Srbije Zorana Đinđića. Kao deo njegove političke ostavštine vidljiva je čitava armija bivših saradnika koja je pronašla uhlebljenje u retrogradnoj politici, aktiviranoj istog časa kada je pucano na Đinđića, 12. marta 2003. ispred zgrade Vlade. Put političkoj regresiji utrli su Vojislav Koštunica, Boris Tadić i Mirko Cvetković da bi se naposletku pojavila negacija političkih ideja Zorana Đinćića u liku Aleksandra Vučića, koji je paradoksalno nastupio kao Đinđićeva inkarnacija, oberučke prihvaćena u društvu. Njegov uspon na vlast simbolično je otpočeo lepljenjem plakata sa natpisom „Bulevar Ratka Mladića“ u ulici koja je tih dana trebalo da ponese ime Bulevar Zorana Đinđića. Kako je bilo moguće da se jedan zagovornik ratnih zločina i afirmator genocida u Srebrenici nametne srpskom društvu kao Đinđićev politički dvojnik, kada je bilo jasno da se radi o čoveku sa suprotnog pola političkog spektra.

Dok je Đinđić svoj politički razvoj počeo sa Bakunjinom i Kropotkinom, preko anarho-sindikalnih ideja, konstituisao se preko kritike marksizma i pronašao u neoliberalnoj demokratiji, dotle je Vučić, zasnovavši svoj put na slepoj odanosti jednom vođi – Vojislavu Šešelju, i njegovim idejama o jednom narodu u jednoj (velikoj) državi, završio u neliberalnoj demokratiji. Zoran Đinđić je bio urednik časopisa Theoria, glasila Filozofskog društva Srbije, a Aleksandar Vučić (zajedno sa sadašnjom ministarkom Jadrankom Joksimović), urednik Velike Srbije, glasila Srpske radikalne stranke. Đinđić je prevodio Habermasa a Vučić je koordinirao produkciju Sabranih dela Vojislava Šešelja i Laze M. Kostića, eksperta fašističke statistike, koji je vrhunac karijere doživeo u Trećem rajhu. Razlika između ove dvojice političara je ogromna, mada bi se mnogi „kritičari svega postojećeg“ saglasili oko činjenice da su u pogledu ekonomije na istom kursu. Pa ipak, to nije dovoljno da bi se o Vučiću govorilo kao o „novom Đinđiću“ niti da se tvrdi kako je njegovo kretanje Bulevarom Zorana Đinđića, od 2007. do danas, tek puko nastavljanje ideja onog čoveka u kome je srpsko društvo, ogrezlo u miloševićevštini, sve do dana atentata, prepoznavalo svog neprijatelja. Diskurs o Đinđiću kao neprijatelju Srbije, paradoksalno, omogućio je Vučićevu prividnu transformaciju, koja je prihvaćena u sklopu stare matrice prihvatanja novog vođe s jakom harizmom. Taj paradoks se kasnije nametnuo kao model tranzicije tzv. nezavisnih intelektualaca, koji su izvršili prelaz ka Vučićevom poretku straha i neslobode, tvrdeći upravo da se radi o autentičnom nastavljaču politike Zorana Đinđića. Njegovo neprijateljstvo unovčeno je kao ček na odloženo plaćanje u Vučićevoj naprednjačkoj filijali, koja ga je prosledila u institucije neliberalnog poretka – upravne odbore, nadzorne organe, agencije, komisije, vladine satelite s odličnom apanažom.

Za ovakav vid zloupotrebe figure političara Zorana Đinđića uglavnom se koriste izgovori da se radi sve ono što je Đinđić zamislio ili da se nikada „nije skrenulo s njegovog puta“, odnosno da niko ne poznaje bolje njegove političke ideje od njegovih nekadašnjih saradnika. No glavni đinđićevski argument Vučićeve autokratije je upravo pokušaj rešavanja pitanja Kosova, što je prvi demokratski premijer inicirao ne mnogo pre atentata. U tom segmentu njegovog rada, tek naznačenom a nikada artikulisanom do kraja, neprestano se perpetuira siže kultnog filma Maratonci trče počasni krug, i to samo jedna njegova scena, u kojoj naslednici, verujući da original ne postoji, izvlače krivotvorene testamente predstavljajući ih kao prave. I Vučić radi isto to već sedam godina, iako je više nego očigledno da sa Đinđićem, kome čak namerava da podigne spomenik u centru grada, nema dodirnih tačaka.

Dobrica Ćosić je u poslednjoj Đinđićevoj inicijativi video početak vođenja „odgovorne politike“, koja se stoprocentno poklapala sa njegovim idejama o „modernizaciji Srbije“. Vučić je odmah po dolasku na vlast otpočeo svoju karijeru potpisivanjem Briselskog (proto)sporazuma, koji je shvatio na Ćosićev a ne Đinđićev način, čemu u prilog idu svi njegovi potezi, pa čak i onaj kada je otišao da se savetuje sa partijarhom Irinejom oko prištinske platforme. Naposletku je rekao da je po pitanju Kosova državna politika u sinergiji sa crkvenom. Naravno, nedostaje još jedno teme poznatog trougla, a to je Rusija, odnosno Vladimir Putin. Ovakav pristup ima veze sa jednim ranijim srpskim političarem, ali to nije bio Đinđić, već Milošević, koji je na sličan način tražio opravdanja za svoju nazadnu politiku. Vučić je, krećući se Bulevarom Zorana Đinđića, uspeo da ostvari paradoksalno kretanje čitavog sistema unazad, u vreme pre 5. oktobra, odnosno u godinu 1999. kada su sve vrste sukoba bile otvorene, ubistva i progoni novinara opravdani, a građani zastrašeni. U toj godini treba tražiti i odgovore na Vučićevo ponašanje u spoljnoj i unutrašnjoj politici. On Srbiju nije uveo u novu etapu rešavanja krize s Kosovom, kako se to prezentovalo preko njegovih medija, već u nešto što bi nalikovalo zamrznutom Kumanovskom sporazumu, koji je postao jedini okvir za politiku novoradikala i socijalista. Unutar tog okvira nema sadržaja niti bilo kakvog ustavnog poretka, niti zakonskih normi, pa ni moralnih načela. Sve je dozvoljeno zarad očuvanja Kosova, a zapravo opstanka na vlasti; cveta korupcija pod kišobranom konzervativne „kosovske“ politike još jednog srpskog autoritarnog režima.

Na svojoj poslednjoj turneji po Srbiji, Đinđić je izgovorio čuvenu rečenicu, koja je ostala kao jedini testament moderne politike koju je jedan čovek pokušao da vodi u Srbiji na početku dvadeset prvog veka: „Gledajte u budućnost. Tamo ćemo se sastati vi i ja“. Danas Vučić sa svojom svitom prolazi Bulevarom Zorana Đinđića, mašući upravo parolom o „Srbiji budućnosti“, želeći da kaže da je on ta budućnost koju je Đinđić najavljivao. Na Đinđićevu i našu žalost, mi se nikada nećemo sresti s njim u budućnosti, bar ne na liniji ovakvog bulevara, gde saobraćaj reguliše Aleksandar Vučić. Na njegovom simboličkom kraju možemo se sresti samo sa Slobodanom Miloševićem. Ili smo možda već uveliko u njegovom zagrljaju.

Peščanik.net, 12.03.2019.

Srodni link: Aleksandar R. Miletić – (Trajna) nedovršenost države?

TEMA – ATENTAT


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)