- Peščanik - https://pescanik.net -

Čemu služe vesti?

Kafe “Pokret za slobodu govora” na univerzitetu Berkli, SAD

Ako je verovati Rolfu Dobeliju – ničemu. Čitajući vesti, tvrdi Dobeli, samo se nerviramo zbog stvari na koje ne možemo da utičemo. Vesti nam ne pomažu da donesemo ispravne odluke po pitanjima koje se tiču „našeg života, našeg posla ili naše karijere“, pa su samim tim beskorisne. Štaviše, odvlačeći nam pažnju sa drugih stvari, i remeteći našu koncentraciju, praćenje vesti nam može naneti i ozbiljnu štetu. Vesti tipično skreću našu pažnju sa bitnih (mada apstraktnih) na nebitne (ali konkretne) stvari: ako se most sruši dok preko njega prelazi automobil, mediji će, tvrdi Dobeli, pisati o automobilu i osobi u njemu – jer je to ono što privlači pažnju čitalaca – umesto o onome što je stvarno bitno, a to je strukturalna stabilnost mosta i rizik da se slična nesreća desi i na drugim mestima. Zbog svega ovoga, Dobeli preporučuje da u potpunosti prestanemo da pratimo vesti i umesto toga se posvetimo drugim stvarima koje nam mogu doneti opipljiviju korist.

Kako je već primećeno, Dobelijeva ideja polazi od pretpostavke da su naše jedine životne preokupacije one koje se tiču našeg privatnog života i profesionalnog uspeha. Profesionalno i objektivno novinarstvo neophodno je za funkcionisanje demokratije, jer samo informisani građani mogu zaista kontrolisati svoje izabrane predstavnike. Međutim, u Dobelijevom svetu demokratija ne postoji, postoji samo biznis. Ne postoje ni građani i građanke, već jedino preduzetnici i preduzetnice.

Odjeke Dobelijevih ideja o štetnosti vesti mogli smo u poslednje vreme više puta da čujemo i od nelegitimno izabranog predsednika Srbije. Kada pokušava da objasni talas protesta po Srbiji, nelegitimno izabrani predsednik će reći da su građani pod uticajem medija stekli utisak da stvari stoje mnogo gore nešto što je zaista slučaj. U potrazi za atraktivnim naslovima, mediji izveštavaju samo o lošim stvarima, a ignorišu činjenicu da ulazimo u novo zlatno doba, da nikada nismo bili ekonomski uspešniji, da plate i penzije nikada nisu bile veće, itd.

Igrom slučaja, upravo je Dobeli bio domaćin nedavno održanog „World minds“ foruma, na kojem su gostovali nelegitimno izabrani predsednik i premijerka Srbije. Režimski mediji su tim povodom preneli i delove iz Dobelijevog intervjua sa premijerkom, izvlačeći u naslove detalje koji se tiču njenog privatnog života. Premijerka je, tako saznajemo, nedavno postala majka:

„Morala sam da naučim da funkcionišem sa mnogo manje spavanja. Jednom sam svom timu ispričala koliko sam bila srećna kada je beba podrignula. Roditeljstvo menja mnogo toga.“

Nije li to slatko? I premijerka je osoba kao i svi mi! (Dobro, ne baš kao svi mi, jer je njoj dozvoljeno ono što drugim građanima i građankama Srbije nije – da postane roditelj iako zakon ne prepoznaje njenu vezu sa osobom koja je njeno dete rodila.) I ona, baš kao i svi drugi novopečeni roditelji, ne stiže da se naspava i raduje se prvom podrigu svoje bebe.

Dobeli je svakako u pravu kada kaže da moramo razlikovati bitno od nebitnog, kao i u tome da mnogi mediji skreću našu pažnju sa onog prvog na ovo drugo. U pravu je i kada kaže da su zaista značajne stvari one koje se tiču strukturalnih i institucionalnih problema, a ne one koje se bave pojedinim ličnostima i njihovim životnim pričama. Nije, međutim, u pravu kada ovu grešku u fokusu stavlja na teret vestima ili medijima kao takvim. Ima puno medija, čak i u Srbiji, koji se vrlo ozbiljno bave analizom rada institucija i strukturalnim rizicima kojima smo svi kao građani ove zemlje svakodnevno izloženi. Problem je u tome što aktuelni režim ovakve medije gazi i nipodaštava, a njihove novinare zastrašuje i protiv njih vodi tabloidne hajke.

Tačno je da, kada se most sruši, najvažnija stvar nije lična priča osobe koja je u tom trenutku prelazila preko mosta, već uzroci pada mosta i institucionalna odgovornost za njegov pad. Međutim, čak i fokus na sudbinu žrtve može se razumeti i opravdati – dobro je znati da korupcija, nemar i nestručnost ne pogađaju apstraktne osobe, već sasvim konkretne ljude od krvi i mesa. Mnogo su veći problem „vesti“ koje se nakon pada mosta ne bave ni žrtvom, ni mostom, već majčinskim mukama i radostima osobe koja je za pad mosta najodgovornija. To onda više nije samo greška u fokusu, već sasvim otvorena režimska propaganda.

Peščanik.net, 24.05.2019.

SLOBODA MEDIJA