- Peščanik - https://pescanik.net -

Ciljevi

Gledano sa strane, nepristrasno dakle, nije jasno, ili bar nije očigledno, šta se želi postići proterivanjem ambasadora Crne Gore i Makedonije? Što ne znači da se ovi postupci ne analiziraju i da se ne izvlače zaključci.

Ove odluke nisu jasne, ili nisu, kako se to kaže, samorazumljive, zato što je zahtev Srbije da se o proglašenju nezavisnosti Kosova izjasni Međunarodni sud bio shvaćen, jer je tako i objašnjavan, kao prenošenje čitavog problema sa političkog na pravni teren. Reakcija Srbije na nova priznanja Kosova od strane bilo koje države, koja bi bila u skladu sa ovim oslanjanjem na pravo i na pravni sistem, trebalo bi da je otprilike ovakva: zemlje koje donesu takvu odluku pre izjašanjavanja suda preuzimaju pravni i politički rizik, jer bi ih presuda suda po kojoj bi proglašenje nezavisnosti Kosova bilo ocenjeno kao nelegalno dovelo u neprijatan položaj. Vlade Crne Gore i Makedonije su, na različite načine, podržale zahtev Srbije u Ujedinjenim nacijama, što znači da su priznavanjem Kosova kao nezavisne države svesno preuzele politički i pravni rizik ukoliko odluka suda bude pozitivna, to jest ako bude glasila da je proglašenje nezavisnosti Kosova bilo u neskladu sa međunarodnim pravom. Ili, još konkretnije, vlada Mila Đukanovića, koja, znamo, namerava da bude tu gde je i posle odluke suda, preuzela je ozbiljan politički rizik priznajući Kosovo. Jer, ako sud presudi da je Kosovo nelegalno proglasilo nezavisnost, vlada Crne Gore će se suočiti sa veoma neprijatnim ishodom na sledećim izborima. Tako, dakle, to izgleda posmatrano sa strane, u skladu sa tumačenjem zahteva Srbije za mišljenjem Međunarodnog suda i razumevanjem odluka pojedinih vlada da priznaju nezavisnost Kosova pre nego što taj sud iznese svoje mišljenje.

Kako onda razumeti reakciju srpske vlade, srpskog predsednika i srpske diplomatije? Kada se postavi pitanje razumevanja neke političke odluke, to znači da se želi znati šta se njome želi postići, šta joj je cilj? Taj čin je, kao što sam već napisao, očigledno u neskladu sa ciljem koji se želi postići zahtevom za izjašnjavanje Međunarodnog suda. Taj čin je, i ovo je važno Evropskoj uniji, takođe u neskladu sa obavezom o regionalnoj saradnji koju su preuzele sve zemlje sa Balkana koje žele da se u Uniju učlane. Kako, dakle, razumeti taj čin srpske diplomatije? Šta se njime želi postići?

Razumevanje ovog čina je otežano i činjenicom da su posle odluke Ujedinjenih nacija normalizovani odnosi sa svim zemljama koje su priznale Kosovo pre te odluke. Odluka o normalizaciji je u skladu sa interpretacijom, koju sam već izneo, o ciljevima srpskog zahteva da se o nezavisnosti Kosova izjasni Međunarodni sud. U tom kontekstu, odluke o proterivanju ambasadora Crne Gore i Makedonije se mogu razumeti samo na jedan način: Srbija želi da izvrši politički pritisak na ove dve zemlje. Sa kojim ciljem?

Ostavimo po strani Makedoniju. U njenom slučaju, cilj srpskog izražavanja nezadovoljstva jeste, najverovatnije, da joj se dodatno oslabi politički položaj. Korist od toga je mala, ali se računa i da je šteta mala ili nikakva – tako se, čini se, računa u srpskim vladajućim krugovima – pa sila može da se demonstrira gotovo besplatno.

Kada je, međutim, reč o Crnoj Gori, izjave ministra spoljnih poslova, ali i predsednika republike, ukazuju na daleko ambiciozniji cilj. Teži se destabilizaciji crnogorskog režima. Ovaj zaključak će izvući ne samo vladajuće partije u Crnoj Gori, već je upravo tako srpski potez razumela opozicija i u Crnoj Gori i u Srbiji. Do istog će zaključka doći i svi drugi, uključujući i nepristrasne posmatrače, posebno pošto vide ponašanje opozicije u Crnoj Gori i reakciju srpskih vlasti na crnogorske političke sukobe. A onda će se postaviti pitanje o ciljevima srpske politike ne samo u odnosu na Crnu Goru i druge susede nego u mnogo širem kontekstu.

Zaključiće se, to mi izgleda neminovno, da se Srbija vraća političkim ili, kako se to kaže, državnim i nacionalnim interesima, koji su određivali njene diplomatske i druge ciljeve iz devedestih godina prošloga veka, a onda će se javiti sumnja da li su ti ciljevi ikada i bili napušteni? Što će otvoriti mnogo značajnije pitanje o poverenju u srpske političke predstavnike kada je reč o njihovim izjavama o tome šta su ciljevi srpske međunarodne politike, posebno one prema susedima ili, drukčije rečeno, prema regionalnoj stabilnosti.

A gde se sumnja u ciljeve, tu valja očekivati i preocenjivanje smisla upotrebljenih sredstava. Pre svega kada je reč o odnosu Srbije prema Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Postaviće se pitanje o tome kakav je tačno stav Srbije kada je reč o upotrebi sile? Pre svega prema nejakim susedima. Ovu sumnju pojačava lakoća sa kojom srpska javnost prihvata ovakve kaznene mere srpske diplomatije. A tom svojom podrškom javnost, ako ništa drugo, preuzima velike obaveze, bez obzira na to da li je toga svesna ili nije. Isto kao i devedesetih godina prošloga veka.

Jer, šta se tačno dobija destabilizacijom Crne Gore i eventualnim posledicama te destabilizacije po, na primer, stabilnost Bosne i Hercegovine? Drugim rečima, šta bi se postiglo ako bi pritisak srpske diplomatije na Crnu Goru bio uspešan? Ništa se ne dobija na samom Kosovu. Eventualna dodatna destabilizacija Bosne i Hercegovine takođe ne bi donela ništa na Kosovu. Ali bi sve to donelo značajne obaveze Srbiji, pre svega političke, a onda i kada je reč o bezbednosti. Da li Srbija zaista želi da se integriše sa Crnom Gorom i sa Republikom Srpskom? Nisam siguran da su ljudi koji su odgovorni za međunarodnu politku Srbije dobro razmislili o tom pitanju i sračunali koliko bi koštali alternativni odgovori.

Ove obaveze, kako sada izgledaju stvari, nisu ono čemu se teži, što ne znači da se ne preuzimaju. Cilj destabilizacije jeste nešto kratkoročniji, mada isto tako rizičan. Ono što se dogodilo posle proglašavanja nezavisnosti Kosova i posle odluke Ujedinjenih nacija da podrži zahtev da se o tome zatraži mišljenje Međunarodnog suda jeste da je izgledalo da se čitava regija kreće u pravcu stabilizacije i čak, možda, trajnije stabilnosti. To bi posredno moglo da znači da je proglašenje nezavisnosti Kosovo delovalo stabilizujuće na čitavu regiju. To bi, ako bi bilo tačno, bio jak argument za političku opravdanost proglašavanja i priznavanja nezavisnosti Kosova. To bi, čini se da je procenjeno, imalo negativne posledice po političke ambicije vrhova srpske vlasti, a i po njihove političke ciljeve u regiji. Stoga, mere koje vode destabilizaciji Crne Gore i, možda, Bosne i Hercegovine i pogoršanom političkom položaju Makedonije, trebalo bi da pojačaju argument da je proglašenje nezavisnosti Kosova imalo negativne posledice po stabilnost regije. To, na žalost po autore te strategije, neće biti tako shvaćeno, već će se odgovornost za destabilizaciju pripisati Srbiji zbog svih razloga koje sam već naveo. A i cilj ozbiljnije destabilizacije se neće postići. Kratkoročna slava i povećana popularnost pojedinih političara, to je možda ostvarljivo.

 
Peščanik.net. 15.10.2008.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija