- Peščanik - https://pescanik.net -

Čitanja, viđenja i shvatanja

Foto: A Fondness For Reading

Kako čitati: Gotovo je smešno koliko to podseća na Kunderinu Šalu. Sve zajedno sa izmenjenim ulogama onih koji su se nekada sami pozivali na nesposobnost ljudi na vlasti da čitaju (ili gledaju filmove i pozorišne predstave), o smislu za humor i da ne govorimo, do toga da sada oni preuzimaju ulogu onih koji čitaju za ministra policije i podvlače mesta koja bi mogla da se upotrebe protiv autora ili onih koji umeju da čitaju. O karikiranju te transformacije pozivanjem na šamaranje kao na adekvatni moralni odgovor i da ne govorimo.

Ovo sa šamaranjem nije nezanimljivo, samo po sebi. Asocira na predratne, pre Drugog svetskog rata, beogradske nadrealiste koji su tražili po gradu one kojima bi opalili šamar, jer je Andre Breton išamarao Ilju Erenburga, jer ga je ovaj nazvao pederastom – ili tako nekako. Ministar policije bi naravno da hapsi, a to je gotovo nušićevski smešno u smislu: „Koja je korist od toga biti ministar policije ako ne možeš da hapsiš?“ Jedan bi da šamara, maltene kao Breton, a drugi bi da hapsi, mada ne znam po čijem tačno uzoru.

U vreme istorijskog materijalizma, što bi rekli Iljif i Petrov, najpre su se ljudi ubijali ubeđujući svakojake čitače da ne piše to što čitaju. Još ranije, ali u istom misaonom krugu, Krleža je u Dijalektičkom antibarbarusu morao da piše inkriminisane rečenice sve većim i većim slovima ne bi li svako mogao da ih pročita. Ja sam dobio taj broj časopisa Pečat iz 1939. na jednu noć 1962. godine, ako se dobro sećam, i posebno pamtim primer nesretnog Radovana Zogovića koji je pogrešno razumeo Don Kihota. Kasnije sam sugerisao Danilu Kišu da tu istu tehniku, pisanja sve većim slovima, koristi u svojim polemikama. A kako je tek ta afera sa čitanjem i denunciranjem izgledala!

Percepcija: Kada bismo mi kao oni, digla bi se na noge cela Evropa. Tako se svaki čas vajkaju oni koji bi da nam kažu kako bi imali šta da nam kažu, samo da nije te Evrope. To je primer kada se ne vidi brvno u svom oku. Lažna država, genocidna tvorevina, kominternska nacija, Sarajevo kao Teheran – spisak je nepregledan. O tome kako je Evropa ovo ili ono, a još više da je ovo ili ono anglosaksonska civilizacija, da i ne govorimo.

Skorašnji primer jeste otkriće da je govor mržnje kada neko kaže da će se neki naći u paklu, ali nije, naravno, kada se prizivaju Sodoma i Gomora i metaforiše o tome da bi jalove trebalo bacati u oganj kao drveće koje ne nosi plodove. Da ne govorimo o tome da je jedno poetska pravda, a drugo faktičko batinanje i, jedno, stvarno ubistvo. Tu spada i odbrana slobode govora onih koji su huškali na rat i pozivali na linč, uz dodatno objašnjenje da je veomo teško dokazati uzročno-posledičnu vezu između poziva na, na primer, bombardovanje Dubrovnika i stvarnog bombardovanja Dubrovnika, dok stvari stoje sasvim drukčije kada je reč o vezi između nepostojećeg poziva na terorizam i nepostojećeg terorističkog čina.

Pojmovi: Nekako se izgubio pojam građanizma, koji je jedno vreme bio popularan jer se uklapao u shvatanja o dva ekstremizma – nacionalističkom i građanističkom. Ne bi me, međutim, iznenadilo da se povampiri, budući da je nacionalistički ekstremizam u usponu, pa će biti potrebno uspostaviti ravnotežu, kojom će se uglavnom opravdati blagonakloni odnos prema batinašima i strog prema zagovornicima jednakih prava za sve građane.

Zato je sada u modi pojam autošovinizma. Gore je, kaže se, mrzeti sopstveni narod od mržnje prema drugim narodima. Ovo drugo, makar i da je neprijatno, nije neprirodno, sugeriše se, jer uvek postoje neprijatelji, dok je autošovinizam nešto nečuveno i neviđeno, osim kod jednog dela srpske inteligencije. Ima, možda bi se moglo doći do saglasnosti, nekih primera kritike sopstvene sredine i kulture, i u drugim zemljama, posebno evropskim, a i u Americi nebrojeno mnogo, dodao bih ja, među koje spadaju i najbolja dela književnosti i umetnosti, dakako i srpske, ali nedostatak odgovarajućeg patriotizma kod jednog dela srpske inteligencije, njihov zapravo autošovinizam, nema presedana. O tome da je sam pojam besmislen beskorisno je govoriti.

Šta raditi sa tim autošovinistima? Tu je potrebno biti dosledan i radikalan – to su kvislinzi, kako bi rekli oni koji su hrabri i, ne služeći se govorom mržnje, popu kažu pop, a bobu bob. Ima tih kvislinga na vlasti; recimo njima pripada i predsednik Srbije. Šta je patriotska dužnost, šta je dužnost patriote koji je suočen sa kvislinškom vlašću? U redu, smena upravnika biblioteke, ali to deluje donekle neadekvatno. U ovom času nije sasvim jednostavno dati nedvosmislen odgovor, jer se upravo rehabilituju kvislinzi iz prošlosti, iz prošlog rata, onog Drugog svetskog. Ali, ako se danas tvrdi da su na vlasti kvislinzi koji rade za okupatora, za imperiju, a u svakom slučaju protiv interesa sopstvenog naroda, na šta vas to moralno obavezuje? I ako ne vas, jer možda više niste u tim godinama, onda one kojima tumačite prirodu vlasti u zemlji u kojoj žive. Šta je njihova patriotska dužnost, po onima koji uče da je reč o kvislinzima, koji rade za interese okupatorske imperije? Da se obračunaju sa građanistima i autošovinistima? Sve uz pomoć vlasti.

Peščanik.net, 27.01.2012.

SLUČAJ SRETEN UGRIČIĆ

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija