Ono o čemu je dnevnik Press, novine navodno pod utjecajem važnih faktora srpske elite, pisao prije samo desetak dana, obistinilo se: potomak boginje srpskog sudskog Olimpa Nate Mesarović, koji se odaziva na ime Vladimir Mesarović, ovih je dana prekomandiran na funkciju sudije Specijalnog suda za organizirani kriminal. Ili točnije, jer to je naziv kojega mediji koriste (i točniji je), Posebnog odjeljenja Višeg suda u Beogradu za organizirani kriminal.
Ta činjenica vjerojatno najplastičnije ogoljuje alavost prve pravosudne žene u Srba, “Nate Plate”, kako ju čitaoci i komentatori raznih sajtova srpskih elektronskih medija zovu (sebi je, naime, prilično “nabila” plaću, objasnivši kad su ju za to pitali da je to – njena stvar). Na žalost, ne samo to: ta činjenica pokazuje, čak i samo nju ako uzmemo u obzir, koliko je reforma pravosuđa u Srbiji, koja se sprovodi zadnje dvije godine, nedosljedna i neuspješna.
Mladi sudija Mesarović ne bi nikad postao predmet interesa da mu nije mame – ali ona ga slijedi od samog početka njegove karijere. Godine 2002. završio je pripravnički staž, mama Nata ga je pokušala zaposliti na Drugom opštinskom sudu; odgovor tada nadležnih je bio da ima i boljih od njega, koji se poslu – zbog budžetskih nemogućnosti – ne mogu nadati. Uz pomoć mame Nate, može i bez nje – svejedno je – zapošljava se na Četvrtom opštinskom, a neki dobro sjećajući se izvori kažu da je za opštinskog sudiju mogao biti izabran (u punom kapacitetu) najranije 2004. godine.
Zahvaljujući činjenici da je Nata Mesarović, majka sudije Mesarovića, umjesto rezigniranog sudije Marka Kljajevića preuzela suđenje atentatorima na premijera Zorana Đinđića, tada na funkciji sudije Vrhovnog suda Srbije, ubrzo postaje najvažnija persona: šefica novoustanovljenog Vrhovnog kasacionog suda i po funkciji predsjednica Visokog savjeta sudstva, tada još prvog i privremenog saziva, potom i stalnog. Usput i jedina koja u srpskom sudskom sistemu nije tek vršilac funkcije predsjednika nekog suda; ona je jedina stalna, svi ostali su u tom v.d. stanju.
Čim je krenuo reizbor sudija – danas se vidi, po predmetima više od 800 nereizabranih, od kojih do danas većina nije vidjela konačnu preispitujuću odluku – a to je kraj 2009. godine, bilo je prilično jasno da s reformom sudstva i reizborom nešto nije u redu. Jedan od argumenata bio je i taj što su Nata Mesarović i njen VSS sina unaprijedili u sudiju Višeg suda u Beogradu (ranije Okružnog). Morali smo se zadovoljiti s njenim izlikama da se izuzela od glasanja; ali, prvo, morala se izuzeti iz kompletnog procesa u kojem je njen potomak bio u konkurenciji sa ostalima koji su se natjecali (a te bi podatke trebalo ozbiljno razmotriti), a drugo, tek danas dobijamo zapisnike VSS-a za koje je bivši član tog tijela, sudija Milimir Lukić, u svojoj ostavci krajem novembra 2011. konstatirao da niti su vođeni, niti su usvajani.
Kako god, sin Nate Mesarović, nakon samo godine dana provedene u Višem sudu – prije čega je sudio kokošarima, novinarima-klevetnicima i sličnima, i tek počeo suditi, recimo, babi koja je dedu “zaštihala” sjekirom, ili obrnuto, ili nešto slično iz te “više” nadležnosti – odlazi iz tog suda u Specijalni sud, kako bi sudio u najkompliciranijim krivičnim postupcima. Jasno, imat će i puno veću plaću nego običan sudijski živalj, ali to u ovoj stvari i nije važno, kao što ćemo ovom prilikom izostaviti i kvadratne metre u Beogradu koji su se posljednjih godina namnožili u imovinskim karticama porodice u cjelini.
Zašto je važna karijera mlađanog Vladimira Mesarovića, za kojeg bi malo tko čuo da mu majka Nata nije to što jest?
Zato što je u manje od deset godina dostigao funkciju, od opštinskog do sudije Specijalnog suda, o kojoj mnogi koji možda isto ili bolje znaju i trude se ne mogu ni sanjati. Zato što se sudija ne postaje voljom drage mame ili političkih veza: i dan-danas, ma koliko se dezavuirala ta funkcija od političkih i inih moćnika, sudije moraju biti ljudi posebnoga kova, sa znanjem, poštenjem i integritetom, osobinama koje od njih – kao i od doktora sviju fela, na primjer – najviše očekujemo.
Zašto spominjati integritet povodom jedne nadasve neuspjele reforme pravosuđa i jednog slučaja, konkretnog, Vladimira Mesarovića? Pa zato što bi i mamin sin, da ima integriteta, da ima socijalne inteligencije koju bi primijenio na svoje kolege s fakulteta, iz pripravničkih dana i kasnije, rekao svojoj svemoćnoj mami koja je zasjela na sudski Olimp: nemoj, ako Boga znaš, više da me unapređuješ, nešto ću valjda moći i sam.
I otkud, na kraju, potomak Mesarović u “specijalnim sudijama”? Tu se valja vratiti na onaj v.d. status predsjednika sudova, sviju osim gazdarice od sudstva i sudija Nate Mesarović. Ili je to ona tražila od nadležnog v.d-a, ili je on sam procijenio da ima poen plus u aktualnom izboru predsjednika sudova (koji kasni sad već skoro dvije godine, bez obzira na zakonske rokove).
Ni jedna varijanta ne valja, objema fali odrednica – integritet.
Upravo to nedostaje i reformi pravosuđa u cjelini, koju su proveli ljudi koji su u protekle dvije godine izgubili svaki integritet. Počeli su reformu s idejom da se građanima (i investitorima) vrati izgubljeno povjerenje u pravosuđe. U međuvremenu, tzv. reformatori su i ono minimalno povjerenje sunovratili u bezdan.
Vjerojatno će Vladimiru Mesaroviću, novom specijalnom sudiji Višeg suda biti teško zbog ovog teksta. Razumijem ga kao ličnost i pojedinca. S druge strane, pak, stoje građani, pojedinci kojima se njegova mama prikazuje kao ambiciozna gospođa koja sebe vidi vlasnicom pravosuđa i sudstva – uz nimalo skromnu pomoć većine koja ju okružuje – i kojoj bi svaka prosječna mama čiji je sin završio pravni fakultet, odradio pripravnički staž i položio pravosudni ispit, rado rekla: “I ja sam mama, i ja bih da sam Nata, sine!”.
Peščanik.net, 26.01.2012.
REFORMA PRAVOSUĐA