- Peščanik - https://pescanik.net -

Čvrstina i trgovina

Foto: Predrag Trokicić

Neposredno pred početak velikog Vaskršnjeg posta, srpski gospodar i srpske vladike usaglasili su svoje stavove u vezi sa platformom Prištine o nastavku pregovora sa Srbijom. Gospodar je nakon ovog susreta izgledao zadovoljno. Prethodno je obećao da će odgovor Srbije na prištinsku platformu biti „čvrst“, a gde naći bolje mesto za dokazivanje i pokazivanje te čvrstine nego među stamenim čuvarima Kosovskog zaveta. Uostalom, i gospodar i vladike dele istu osobinu: istančan osećaj za tuđe grehe. Uvek su im drugi za nešto krivi, pa samim tim oni sami nikad nisu odgovorni ni za šta.

Kritičari ponašanja SPC godinama ukazuju na njeno nedopustivo mešanje u politiku, pozivajući se na moderni princip odvojenosti Crkve i države. Dometi ove kritike su ograničeni i ne dopiru do visokih crkvenih starešina iz sledećeg razloga: kada nadležni u SPC zauzimaju političke stavove, oni sebe ne doživljavaju kao predstavnike pravoslavne hrišćanske Crkve. Kada bi to činili, politička i društvena artikulacija Crkve bila bi drugačija. Navešću jedan primer iz bogoslužbenog crkvenog teksta koji je dobro poznat svakom svešteniku i verniku.

Na početku Vaskršnjeg posta u pravoslavnim crkvama se nekoliko dana čita „Pokajni kanon Gospodu našem Isusu Hristu“, gde se nalaze i ovakve reči: „Zašto siromaha tlačiš, platu najamniku zadržavaš, brata svoga ne ljubiš, blud i gordost upražnjavaš? Ostavi to, dakle, dušo moja, i pokaj se Carstva radi Božijeg!“ U ovim je rečima brat ili bližnji prepoznat u jasnim socijalnim kategorijama siromaha i radnika (najamnika). Greh je odsustvo bratske ljubavi i ogleda se u društvenim nepravdama koje se bližnjima nanose, a koji su pritisnuti materijalnom bedom ili se nalaze u statusu najamnih radnika, podređenih u odnosu na svog poslodavca. Greh nad siromahom naziva se bludom, budući da tlačenje siromaha predstavlja napad na njegovu jedinu preostalu svojinu – telo. Uskraćivanje plate radniku je gordost, jer oni koji njegovu platu zadržavaju za sebe smatraju da su isključivo oni vredni življenja, ali ne i bližnji koji u najam daje sopstveni rad. Ulazak u Carstvo Božije u direktnoj je vezi sa prestankom činjenja greha nepravde prema braći, siromasima i radnicima, i u kanonu se upravo to naziva pokajanjem. U današnjoj Srbiji ogroman deo stanovništva biva sistematski tlačen nepravdom i siromaštvom, zahvaljujući politici – poučeni tekstom molitve mogli bismo reći – nepokajanih gordih bludnika.

Jasno je da bi na osnovu navedenog teksta (a nije jedini) retorika crkvenih predstavnika lako mogla biti usmerena ka kritici siromaštva, kriminala i ekonomske pljačke, korupcije, odsustva vladavine prava, zloupotrebe vlasti, političkog i drugih vrsta nasilja – kao neposrednih manifestacija greha. Približavajući se tako, u opštim crtama, temama od interesa za svakog građanina.

Zašto SPC to ne čini? Očigledno stoga što sebe u javnom delovanju ne doživljava u dovoljnoj meri kao hrišćansku Crkvu, pa je zato poruke iz njenih kanonskih tekstova ne obavezuju u potpunosti. Istovremeno, predstavnici SPC se čuvaju i od mogućih sukoba sa domaćim silnicima. Bezbednije je iz daljine napadati svetske moćnike.

Pojedine vladike uporno rade na razradi nove – sekularne kosovske religije.

U poslanici vernicima svoje eparhije, vladika raško-prizrenski obavestio je verni narod da „Kosovo i Metohijа istovremeno može biti nekome ili blаgoslov ili prokletstvo. Onаj koji živi u svesti tog blаgoslovа i čuvа gа i drži biće srećаn, jer čuvа ono što su nаm ostаvili nаši sveti preci kаo zаlog nаšeg opredeljenjа zа Cаrstvo Božije, а ne zа cаrstvo ovogа svetа koje prolаzi“. Čuvanje Kosova i Metohije – teritorije prolaznog ljudskog sveta – garant je Srbima za Cаrstvo Božije. Srpski vladika ne greši. Prema Novom zavetu, i Hristovim apostolima je bilo teško da poveruju da se njihov voljeni učitelj ipak neće krunisati i ustoličiti u Jerusalimu kao car „ovoga sveta“. I danas je nekim vladikama teško da poveruju da hrišćanski Bog ne nudi političku moć. Hristos je ponudio šta je imao – Carstvo Božije. A ovozemaljska carstva, što reče naš jerarh, propadaju i prolaze, baš kao i srpsko carstvo na Kosovu, pre tačno 20 godina.

U poslanici se pravoslavna Crkva izjednačava sa teritorijom Kosova i Metohije. Tako da oni koji žele da trguju tom teritorijom ruše Crkvu: „Zа one, pаk, koji bi dа trguju svojim nаsleđem, pа i po cenu strаdаnjа nаrodnog, tаj blаgoslov Božiji postаće zа njih prokletstvo, koje će ih prаtiti i zа životа nа zemlji, а i posle u večnosti. Njihovo ime će zаuvek ostаti upаmćeno sа onimа koji su rušili živu Crkvu“. Vladika izražava nadu da zemaljski svet, nakon eventualne trgovine Kosovom, neće prestati da postoji, tako da će biti vremena da se ime trgovaca i njihovo sramotno delo i u budućnosti pominje kao prokleto. Verovatno u duhu narodne pesme „Bog ubio Vuka Brankovića, on izdade cara na Kosovu“. Bitna je novina u okviru kosovske religije da se trgovcima preti i večnim prokletstvom. Međutim, pravoslavni teolozi ovu problematiku vide drugačije: „Svrha političke vlasti je regulisanje sadašnjeg života, a ne budućeg“.1

Nikakvo političko rešenje u vezi sa Kosovom neće moći da poništi Crkvu, ukoliko SPC želi da pronađe svoj istinski hrišćanski identitet. Ali SPC sama sebi podiže ulog i poistovećuje se sa nečim što u suštini nije Crkva: teritorijom Kosova i političkom idejom da ono mora ostati srpsko. Sadašnji gospodar će otići sa vlasti, ali će ovakva shvatanja verovatno još dugo ostati i pitanje je da li će i kada biti prevaziđena. Odavno se uvidelo da živimo u nedovršenoj državi; potrebno je progovoriti da imamo i nedovršenu Crkvu.

Peščanik.net, 14.03.2019.

KOSOVO

________________

  1. Teme hrišćanske etike, grupa autora, Kragujevac 2004, str. 156.