Ko tebe Batajnicom, ti njega Žutom kućom
Da li Ana Brnabić Shaipa Kamberija vidi kao žitelja Srbije i poslanika u srpskom parlamentu, ili kao građanina Kosova, odnosno Albanije i poslanika u tamošnjim parlamentima?
O temi bez kraja, neprekidnoj traumi i zlatnoj grani srpske politike, Kosovu.
Da li Ana Brnabić Shaipa Kamberija vidi kao žitelja Srbije i poslanika u srpskom parlamentu, ili kao građanina Kosova, odnosno Albanije i poslanika u tamošnjim parlamentima?
Treba biti ozbiljan mamlaz, stati pored Vučića i izgovoriti – Ustav nije Biblija. Dobro, preterujem. Možda Miroslav Lajčák, za koga Ustav nije Biblija, nije zaista mamlaz, možda je samo – rasista.
U svom prošlom tekstu sam argumentovao da je Sporazum o normalizaciji ekonomskih odnosa između Srbije i Kosova pravno obavezujući. Međutim, neki autori tvrde da on to nije.
Uz proslavu nagrade niko ne primećuje da su se nobelovci Hoti i Vučić priznali međusobno, uspostavili bratstvo i jedinstvo i večnu ljubav. Kao što se ne primećuje ni da se još nisu priznali.
I kao da već nemamo dovoljno problema sa posledicama istorijske pobede našeg predsednika u Vašingtonu, snašla nas je i ova nominacija za Nobela, čuj mene za Oskara.
„Pitajte njih kako sam govorio… bio je, bukvalno, pa neću da kažem, muk, ali… nisu mogli da veruju da je neko u stanju da tako odlučno govori i da tako štiti naše interese“. Šta izaziva ova izjava?
Zamišljam kako se Putin izvinio Vučiću: Izvini, nisi ti Sharon Stone, šalili smo se. To jest: Прости, ты не Шэрон Стоун, мы шутили – na Vučićevom ruskom. Dobro, možda nije bilo baš tako.
Komentatori se slažu da je sporazum usklađen sa predizbornom kampanjom i da treba da pridobije glasače, srpskog, albanskog i jevrejskog porekla, da glasaju za Trampa. Na koje glasove Tramp računa?
Srpska pravoslavna crkva još nije zvanično upoznata sa dogovorom između Beograda i Prištine u Vašingtonu, niti je bila uključena u pregovore između dve strane, izjavio je patrijarh.
Obaveznost sporazuma ne proističe iz njihove međudržavne kvalifikacije, već pravila da ugovore treba poštovati.
Ako ja dobro razumem, dok se mi mlatimo sa pačećom klupom i time da li je znao za ambasadu ili nije, predsednik je, ukoliko je ovaj sporazum pravno obavezujući, potpisao nezavisnost Kosova.
Impresivna je to vanpravna (s)tvorevina, istinska poslastica Tramp-Vučićeve političke Nove ere! A bogata. A živopisna. Od Hamasa do Gazivoda, od slobodne trgovine do Jerusalima…
Predsednik je rekao da mu je Tramp poklonio olovku kojom se potpisao (dobili su je svi učesnici pregovora) i da je dobio ključeve od Bele kuće da bi u nju mogao da uđe kad god poželi.
Predsednik je putovao u Vašington na razgovore sa delegacijom Kosova osokoljen čudnovatim dokumentom, do sada nepoznatim u istoriji ovdašnje ustavne parlamentarne demokratije.
Izgradnja autoputa preko zaštićene teritorije manastira Dečani bila je razlog za duboka promišljanja Nikole Selakovića i tako se rodila ideja o formiranju Specijalnog tima za odbranu svetinja.
Mreža naloga koju je ukinuo Tviter proizvela je 43 miliona tvitova, čiji se prvi ubrzani rast javlja posle Vučićeve izjave o „razgraničenju sa Albancima“, 5 meseci pre početka protesta 1 od 5 miliona.
„Pošto vidim da nije naročiti interes odluka Srpske liste i predstavnika Srba sa Kosova i Metohije…“ Tako je Brnabić, po ugledu na svog šefa Vučića, pokušala da zalepi verbalnu šljagu novinarki N1.
U Srbiji postoji istrajna želja da se Rusija upetlja u svaku srpsku ratnu nepriliku. Ako propada Srbija, neka propadne i bratska Rusija – osnovna je misao vodilja ovdašnje rusofilije.
Balkan.Perspectives – Velika je verovatnoća da se deo preostalih 1.000 nestalih albanskih žrtava nalazi u još neotkrivenim masovnim grobnicama u Srbiji, u blizini vojnih i policijskih objekata.
Uzmimo da imate plan, neodređen ali sugestivan, o razmeni teritorija između Srbije i Kosova, koji nije izvodljiv. I onda pitate a šta mi nudite u zamenu? I za svaki predlog kažete da ne nudi ništa.
Prošlog meseca ispred Narodne skupštine svečano je promovisana nova generacija kadeta Vojske Srbije. Tom prilikom promociju je imala i „Vila sa Košara“, do nedavno malo poznata pesma…
Ne može se poverovati u priču o zatrovanim kovertama sa glasovima iz Srbije na izborima za kosovski parlament. Stariji čitalac setiće se sličnih slučajeva (masovnih) trovanja na Kosovu.
Dok vlasti u Beogradu i Prištini crtaju mape za etničko razgraničenje, za Olenika je blokiranje sporazuma o Kosovu nastavak fašističkog orgijanja devedesetih Miloševića, Šešelja, Vučića…
Juče je svoju ispovest na N1 imala supruga Olivera Ivanovića, ubijenog pre nešto više od 20 meseci. Ništa se nije promenilo, osim nje. Ubica je u bekstvu. Nema razloga da beži, niko ga više ne juri.
Dvadeset godina posle rata na Kosovu, stanovnici kolektivnog centra na Voždovačkom kružnom putu danas i sutra organizuju protest upozorenja zbog očajnih uslova u kojima žive.
Vladika zapadnoamerički Maksim Vasiljević nedavno je dao opširan intervju pod naslovom „Patrijarh nam je na Saboru rekao da mu Vučić nikada za 7 godina nije izneo bilo kakav plan o Kosovu“.
Iz nove knjige o Kosovu iz turskih izvora: „Lazoglu posla sultanu Muratu poslanika i reče: ’Tvrdo sam odlučio da se susretnem s njim licem u lice i da se ogledam s njim u boju. Neka dođe’.”
Pustimo sad Vučićeva blebetanja o suzama – naravno srpskim – bez roditelja (tzv. suze-siročad). Ali to što on već zna da sud u Hagu neće osuditi Ramusha Haradinaja je nešto sasvim drugo.
Vlasnici radnji na severu Kosova kažu da ne mogu da posluju sa robom koja se na granici Kosova sa Srbijom oporezuje 100 odsto. Uz njih su stali svi privatnici sa severa Kosova. I sad tamo ništa ne radi.
Poklon za Vidovdan: Kada je prerasla u politički mit, hrišćanska priča o Lazarevom opredeljenju za carstvo nebesko pretrpela je niz revizija, a ponegde od osnovne priče nije ostalo skoro ništa.
Prvog jula u Parobrodu se otvara izložba „Paralelne stvarnosti Srbije i Kosova: sećanja na NATO intervenciju“. U pitanju je 30-ak fotografija Imrea Saba, Miloša Cvetkovića i Vuka Brankovića.
Posle akademije povodom 20 godina od bitke na Košarama: Okani se priče o herojima, lažljivče, ratnohuškaču, dobrovoljni davaoče tuđe krvi, oni nisu bili ni posebni ni najbolji, već sasvim obični ljudi.