Život u getu
Posle višegodišnjeg nemara i odlaganja vizne liberalizacije, kršenja Kodeksa vizne politike i desetina miliona potrošenih na naknade, većina građana Kosova je iscrpljena.
O temi bez kraja, neprekidnoj traumi i zlatnoj grani srpske politike, Kosovu.
Posle višegodišnjeg nemara i odlaganja vizne liberalizacije, kršenja Kodeksa vizne politike i desetina miliona potrošenih na naknade, većina građana Kosova je iscrpljena.
Početnica za osnovnu pismenost, za razumevanje odnosa, nije ništa novo: problem je samo u tome što je to razumevanje neizgovorivo, neprimenjivo i zapravo nezamislivo.
Istorija Srbije po Vučiću počinje 2000, devedesete se nisu dogodile. Istorija novog sukoba na Kosovu imala je svoj početak juče ujutru u 7. I onda je jedino i samo Kurti kriv za to nasilje.
Deutsche Welle – „Masovna grobnica: Batajnica – 15 km, Meja – 405 km“. Takve poruke pojavile su se u četvrtak 27. aprila u Beogradu, Nišu, Novom Sadu…
Operacija Reka uopšte nije bila operacija. To nije bila vojna aktivnost usmerena prema neprijateljskim vojnicima, niti je imala bilo kakav vojni cilj. Jedina meta bili su albanski civili sa Kosova.
VIDEO – 27. i 28. aprila 1999. ubijeno je 350 albanskih civila, od kojih 36 maloletnika, hiljade ljudi je proterano u Albaniju, a kuće su im spaljene. Posebno su izdvajana i spaljivana lična dokumenta…
Vučić želi da normalizacija odnosa sa Kosovom, koja je bila donekle uspostavljena, mada kilavo, bude vraćena na početno stanje puno tenzija. Ali to ni njemu ni Kurtiju neće biti dozvoljeno.
Tematsko jezgro, duboko društveno angažovano, jesu žene, njihov položaj u Kosovu i, bez razlike, očajanje zbog takvog položaja i takvog društva.
Objašnjavajući nasušnu potrebu za Radojičićem Vučić je stavio na probu svoju duhovitost i to je ispalo prilično tužno: on (Radojičić) nije baš za akademika, ali ume da čuva živote Srba.
I gde je sad sporazum? Bilo je – Vučić i Kurti pišu istoriju, sporazumeli se, mir među Srbima i Albancima. A sad Vučić viče – lagali su me. Hm, je l to znači da se on povlači iz sporazuma?
Biće da nismo razumeli šta znači „normalizacija“ iz tobože prihvaćenog sporazuma. Ima barem pola veka od kako se ovde uvrežilo da je „normalan“ odnos između Srba i Albanaca – rat.
Zločinci iz rata na Kosovu uživaju status heroja, iako su za vreme suđenja svim silama nastojali da krivicu sa sebe prebace na sektor odbrane u kojem se trenutno nisu nalazili.
Kako je vreme prolazilo ovaj uvid se potvrdio ne samo kao najtačniji opis odnosa Srba prema Albancima, već i kao ključ za rešenje tzv. kosovskog pitanja.
Eh, da su Kurti i Vučić potpisali, sad bih mogao da počnem – nije se mastilo iz njihovih potpisa ispod teksta sporazuma iz Brisela i plana njegove primene iz Ohrida ni osušilo…
Policajci u belim uniformama i sa maskama na licu ulazili su u kuće u Naselju 2 i izvodili muškarce. Iz 4 kuće u ulici Adema Shale izveli su 8 muškaraca…
Šta god da se dogodi u subotu u Ohridu, imaćemo ovde propoved o pobedi a o tome će govoriti pobednik lično. Pre svega, da još ništa nije gotovo i da je u tome naša prednost.
Kao Vučić, i žitelji Srbije upiru prstom jedni u druge. Iza svake optužbe za izdaju stoji mržnja prema Albancima. Ne bi ta optužba bila tako teška da nema te strašne mržnje.
Sa zamrznutim sukobom kao priželjkivanom budućnošću, ostajemo u prošlosti. To je Vučićeva politika, i smešna je srpska desnica (tobože opoziciona) kada mu u tome ide naruku.
Potrajaće ova digitalna predstava javnog batinanja prištinskog dramskog pisca Jetona Neziraja. Struktura je otvorena, sve je dozvoljeno, dasaka ima dovoljno, a moguće je koristiti i druge rekvizite.
Patrijarh Porfirije se tokom cele prošle nedelje branio od dela opozicije i javnosti koji je očekivao da SPC podrži ocenu da politika Aleksandra Vučića predstavlja postepenu predaju Kosova.
Njih trojica, četvorica razrešili su teritorijalni spor. Dobar dan – dobar dan. Je l bilo dosta – bilo je. Da se dogovorimo – hajde. Je l može Kosovo da bude država – može. Doviđenja – doviđenja.
Posle predavanja mi priđu studenti i pitaju me šta stvarno mislim o Planu. Ex abrupto im odgovorim da mislim da je najbolje da je čovek zdrav. Studenti, vaspitani, očekuju da im kažem još nešto.
Ponedeljak je pao u zaborav. Tamo ga je već u utorak gurnuo lično Vučić. Ali šta je sa ostalima koji su ponedeljak najavljivali kao istorijski dan. Pri tom ne mislim na domaću opoziciju…
N1 – Srbija se neće protiviti članstvu Kosova u bilo kojoj međunarodnoj organizaciji.
Moj je utisak da se sinoć u Briselu ništa nije dogodilo i da su zbog toga svi srećni, i Kurti, i Vučić, i Borell, i Hill, i… ko god.
Grupa građana prekrečila je grafit „Kad se vojska na Kosovo vrati“ ispisan na zidu dečjeg igrališta na Slaviji. Potražio sam autora ovog deseterca i otkrio da je to mitropolit Amfilohije.
Da li će prihvatiti Predlog kao privremeni dogovor, bez konačnog rešenja koje je odloženo za 2030? Da li će se opredeliti za zapad ili ostati da sedi na dve stolice?
Glavno pitanje sukoba na desnici između autokrate Vučića i desnih ekstremista je u dilemi da li je Vučić autentični lider antidemokratske, antievropske i zavetne države srpskog naroda ili nije.
Evo nas na klizavom terenu. Ponovo je u opticaju pokušaj atentata. Na Vučića, naravno. Pronađena je (opet) i puška sa optičkim nišanom. Prestao sam da brojim te pokušaje atentata…
Mali, veliki ljudi – Depeše Milana Rakića iz Prištine pokazuju pravu istoriju iza velikih sinteza koje od istorije vide samo nacionalne međe, karabine, redenike i vojnu muziku.
Moja odluka da sebi upropastim jučerašnji dan bila je donekle iznuđena. Ništa novo niti dobro nije moglo da se očekuje u tzv. narodnoj skupštini. U stvari, nimalo me nije zanimala rasprava o Kosovu.