Kosovo i Ustav Republike Srbije
Imam dve vesti za sve koji misle da Ustav propisuje da je (nekadašnja) južna srpska pokrajina deo Srbije. Nakon usvajanja, Gligorov je pokazao da je to ustav Srbije ali ne, čak ni u načelu, i Kosova.
O temi bez kraja, neprekidnoj traumi i zlatnoj grani srpske politike, Kosovu.
Imam dve vesti za sve koji misle da Ustav propisuje da je (nekadašnja) južna srpska pokrajina deo Srbije. Nakon usvajanja, Gligorov je pokazao da je to ustav Srbije ali ne, čak ni u načelu, i Kosova.
Iz arhive (2008) uz godišnjicu Kumanovskog sporazuma: Još 1990. bilo je jasno da kosovska politika srpskog režima vodi u poraz. Takvoj politici politički zrela opozicija morala je da se suprotstavi.
„Bićemo ovde koliko još budemo mogli da izdržimo.“ To su reči većine pripadnika srpske zajednice koje smo na Kosovu sreli. Brige i strahovi su raznovrsni.
U maju 1999. u zatvoru Dubrava na Kosovu bilo je smešteno oko 1.030 Albanaca, kao i 40 srpskih zatvorenika organizovanih u grupe za izvođenje specijalnih zadataka. Ubrzo počinju ubistva.
U par desetina rečenica studentskog Memoranduma o Kosovu i Metohiji stala je sva glupost, kolektivna, o Kosovu i identitetu. Ne treba se ljutiti na studente, oni su išli u te škole u koje su išli.
Od prve optužnice za ratne zločine u selu Ćuška do poslednje, kojom su spojeni zločini pripadnika 177. Vojno-teritorijalnog odreda Peć, prošlo je 14 godina.
Nađeni su dečija dukserica sa likom iz „Snežane i sedam patuljaka“, udžbenik engleskog i matematike na albanskom, velike količine žice. Na desnoj ruci se nalazila tetovaža „JNA 8.7.1982“.
VIDEO i transkript – 5. aprila 1999. iz Dunava je isplivala hladnjača sa telima 86 albanskih civila. U akciji Dubina II tela su prebačena u Batajnicu. Govore ljudi koji su o tome svedočili pred Haškim sudom.
Svake nedelje prenosimo hronologiju po danima, koja obuhvata ubistva, pogibije i nestanke tokom NATO bombardovanja Srbije, Crne Gore i Kosova u periodu od 20. marta do 9. juna 1999.
Srbija je na različite načine mnogo puta do sada priznala Kosovo. Ni kada je 1999. priznanjem ratnog poraza priznala Kosovo, to nije bilo prvi put.
Zbog ubistva najmanje 42 albanskih civila, Kosovsko specijalno tužilaštvo je podiglo optužnicu protiv 21 pripadnika Vojske Jugoslavije i MUP-a Srbije.
Tekst Edisona Jakurtija pisan za K2.0 – Početak je poznat. Milošević dolazi na vlast, ukida autonomiju Kosova i brutalnom silom potčinjava pokrajinu.
Tekst Shkumbina Brestovcija pisan za K2.0 – Ponedeljak, 3. septembar 1990, prvi dan škole. Na ulicama nije bilo nikoga, pijaca je bila prazna, radnje zatvorene. Celo Kosovo je bilo u štrajku.
KoSSev – Srbija nije znala da se suoči sa prošlošću, ratovima u kojima se raspala Jugoslavija, a sada ne zna kako da se suoči sa sadašnjošću.
Na Kosovu podignute optužnice u odsustvu protiv 53 pripadnika srpskih snaga za ratne zločine nad 370 albanskih civila, čiji su posmrtni ostaci pronađeni u osam masovnih grobnica u Batajnici.
Režimski mediji su je proglasili glavnim neprijateljem Srbije. Konačni akcent dao je Bokan, koji je zaključio da ima jedna dobra stvar oko Nataše Kandić, a to je da su Srbi ujedinjeni u mržnji prema njoj.
Tekst Linde Gusie pisan za K2.0 – Moje prvo sećanje na prištinski Centar za zaštitu žena i dece seže u 1996, kad sam kao tinejdžerka učestvovala u feminističkoj radionici o mirnom rešavanju sukoba.
Tekst Sadika Zeqiria pisan za K2.0 o masakru u zatvoru Dubrava 1999 – U aprilu 1998. obukao sam uniformu OVK i napustio studije prava u Prištini.
Tekst Eli Krasniqi pisan za K2.0: Kada se govori o devedesetima, taj period se često svodi na priče o naciji, međunarodnoj afirmaciji kosovskog pitanja, dok svakodnevni život ostaje po strani.
Na strašan prizor srpskog dečaka koga davi albanski policajac u Kosovskoj Mitrovici, reagovao je pobunjeni deo društva u Srbiji i izašao na ulicu sa sloganom izlizanim od decenija zloupotrebe.
Kosovo 2.0 – Živo se sećam tog letnjeg dana 1991. kada smo moj otac i ja u tri ujutru krenuli autobusom iz Prištine za Beograd, odakle smo leteli dalje za Njujork. Te noći nisam mogao da zaspim.
Poimenični popis žrtava NATO bombardovanja dostupan je javnosti od 2014. Do danas nije bilo reakcija sa dopunama popisa. Među stradalima je mnogo dece – 81 osoba je mlađa od 16 godina.
Umro je Teofil Pančić (1965-2025). Podsećamo na jedan od njegovih najboljih tekstova čija radnja se odvija u Teofilovom omiljenom prevoznom sredstvu: gradskom busu marke Ikarus.
Bio vozač pripit ili ne, strašna je simbolika u tome što je vozilo jedne poražene i poslušničke vojske usmrtilo oca i troje dece upravo u zemlji koju prožima strah od biološke ugroženosti nacije.
Laže predsednik vlade da Srbija nema način da pomogne Srbima na Kosovu, jer je vojna intervencija tobože jedina pomoć. To ne samo da nije jedina opcija, nego uopšte nije (razumna) opcija.
DwP – Sedam godina, od 1990. do 1997, istina stoji pred očima žitelja Srbije, ali umesto u nju oni zure u svoj „autoritarni režim“ i njegove slike o „stradanju nacije“. I s tim slikama odlaze u rat na Kosovu.
DwP – U Srbiji i na Kosovu jačaju nacionalizam i desni populizam. Stalno se proizvode krize i strah od Drugog. U takvim okolnostima pregovori između Beograda i Prištine ne vode ka normalizaciji odnosa.
Analiza medijskog izveštavanja o napadu na kosovsku policiju prošlog septembra, pokazala je pravce kojima se šire dezinformacije i lažne vesti u Srbiji i na Kosovu.
Na televiziji se izmjenjuju slike kampova punih izbjeglica po Makedoniji i Albaniji sa slikama vlaka koji dovozi izbjeglice do makedonske granice, iz kojeg kulja gomila ljudi s koferima.
Razni voždovi i vrhovnici, demokratski izabrani od naroda sa Balkana, unaprijed su najavljivali da „oružani sukobi nisu isključeni“, te da „rata ne bi bilo da ga oni nisu htjeli“.
Naravno da je država morala da zabrani festival „Mirëdita“ koji skida lepljivu traku s očiju i usta i dozvoljava sećanju da se iskaže i da iz realnosti konačno izbaci vidovdansko breme.
Delegacija je došla protestirati protiv sastava srpskog tima za pregovore; prema riječima episkopa Artemija, pregovarači nisu predstavljali Srbe na Kosovu nego „jednu familiju“.