Optužnice za „Reku zla“
Na Kosovu podignute optužnice u odsustvu protiv 53 pripadnika srpskih snaga za ratne zločine nad 370 albanskih civila, čiji su posmrtni ostaci pronađeni u osam masovnih grobnica u Batajnici.
O temi bez kraja, neprekidnoj traumi i zlatnoj grani srpske politike, Kosovu.
Na Kosovu podignute optužnice u odsustvu protiv 53 pripadnika srpskih snaga za ratne zločine nad 370 albanskih civila, čiji su posmrtni ostaci pronađeni u osam masovnih grobnica u Batajnici.
Režimski mediji su je proglasili glavnim neprijateljem Srbije. Konačni akcent dao je Bokan, koji je zaključio da ima jedna dobra stvar oko Nataše Kandić, a to je da su Srbi ujedinjeni u mržnji prema njoj.
Tekst Linde Gusie pisan za K2.0 – Moje prvo sećanje na prištinski Centar za zaštitu žena i dece seže u 1996, kad sam kao tinejdžerka učestvovala u feminističkoj radionici o mirnom rešavanju sukoba.
Tekst Sadika Zeqiria pisan za K2.0 o masakru u zatvoru Dubrava 1999 – U aprilu 1998. obukao sam uniformu OVK i napustio studije prava u Prištini.
Tekst Eli Krasniqi pisan za K2.0: Kada se govori o devedesetima, taj period se često svodi na priče o naciji, međunarodnoj afirmaciji kosovskog pitanja, dok svakodnevni život ostaje po strani.
Na strašan prizor srpskog dečaka koga davi albanski policajac u Kosovskoj Mitrovici, reagovao je pobunjeni deo društva u Srbiji i izašao na ulicu sa sloganom izlizanim od decenija zloupotrebe.
Kosovo 2.0 – Živo se sećam tog letnjeg dana 1991. kada smo moj otac i ja u tri ujutru krenuli autobusom iz Prištine za Beograd, odakle smo leteli dalje za Njujork. Te noći nisam mogao da zaspim.
Poimenični popis žrtava NATO bombardovanja dostupan je javnosti od 2014. Do danas nije bilo reakcija sa dopunama popisa. Među stradalima je mnogo dece – 81 osoba je mlađa od 16 godina.
Umro je Teofil Pančić (1965-2025). Podsećamo na jedan od njegovih najboljih tekstova čija radnja se odvija u Teofilovom omiljenom prevoznom sredstvu: gradskom busu marke Ikarus.
Bio vozač pripit ili ne, strašna je simbolika u tome što je vozilo jedne poražene i poslušničke vojske usmrtilo oca i troje dece upravo u zemlji koju prožima strah od biološke ugroženosti nacije.
Laže predsednik vlade da Srbija nema način da pomogne Srbima na Kosovu, jer je vojna intervencija tobože jedina pomoć. To ne samo da nije jedina opcija, nego uopšte nije (razumna) opcija.
Iz arhive: Još 1990. bilo je jasno da kosovska politika srpskog režima i Slobodana Miloševića vodi u poraz. Takvoj politici jedna politički zrela i odgovorna opozicija morala je da se suprotstavi.
DwP – Sedam godina, od 1990. do 1997, istina stoji pred očima žitelja Srbije, ali umesto u nju oni zure u svoj „autoritarni režim“ i njegove slike o „stradanju nacije“. I s tim slikama odlaze u rat na Kosovu.
DwP – U Srbiji i na Kosovu jačaju nacionalizam i desni populizam. Stalno se proizvode krize i strah od Drugog. U takvim okolnostima pregovori između Beograda i Prištine ne vode ka normalizaciji odnosa.
Analiza medijskog izveštavanja o napadu na kosovsku policiju prošlog septembra, pokazala je pravce kojima se šire dezinformacije i lažne vesti u Srbiji i na Kosovu.
Na televiziji se izmjenjuju slike kampova punih izbjeglica po Makedoniji i Albaniji sa slikama vlaka koji dovozi izbjeglice do makedonske granice, iz kojeg kulja gomila ljudi s koferima.
Razni voždovi i vrhovnici, demokratski izabrani od naroda sa Balkana, unaprijed su najavljivali da „oružani sukobi nisu isključeni“, te da „rata ne bi bilo da ga oni nisu htjeli“.
Naravno da je država morala da zabrani festival „Mirëdita“ koji skida lepljivu traku s očiju i usta i dozvoljava sećanju da se iskaže i da iz realnosti konačno izbaci vidovdansko breme.
Delegacija je došla protestirati protiv sastava srpskog tima za pregovore; prema riječima episkopa Artemija, pregovarači nisu predstavljali Srbe na Kosovu nego „jednu familiju“.
Prvo državni funkcioneri redom napadaju festival Mirëdita i proglašavaju ga za uvredu nacije u čije ime govore. A onda zaključe da učesnici nisu bezbedni i zabrane festival.
Zabrana festivala „Mirëdita, dobar dan“ saopštena je u formi naredbe za prekid skupa, prvo usmeno a zatim i pismeno.
Srpska strana nije dostavila nikakve pismene prijedloge. Članovi srpske delegacije često obilaze vinski podrum dvorca i s njihovog kata se čuje pjevanje i svirka klavira do duboko u noć.
Ponedjeljak, 9.11.1998: Dok gledam unakaženog dečka u spaljenom selu znam da je to logičan kraj priče o nacionalnim mitovima, da tu završavaju huškački nacionalistički govori.
Ministar kulture Nikola Selaković unapredio je vidovdansku kletvu upućenu Mirëditi i zagrmeo protiv provokacije „na najsvetiji praznik“ i svojatanja „grobnice šefa srpske države“.
Subota, 7.11.1998: Po kiši Priština ne izgleda baš previše privlačno. Ymer me vozi do „Bore i Ramiza“, sportskog i kongresnog centra u kojem se danas održava Svesrpski crkveno-narodni sabor.
Sve ono što bi Šapić rekao Vučiću, a ne sme, upućuje Inicijativi zbog festivala koji ova organizacija godinama pravi da bi se ponovo uspostavile veze pokidane ratom između žitelja Kosova i Srbije.
9. i 10. juna, na aerodromu pored Kumanova, na molbu NATO-a sklopljen je „vojno-tehnički“ sporazum. NATO je konačno shvatio da nikada neće pobediti Srbiju i zato mu je bilo stalo do sporazuma.
Srbija je institucionalizovala devedesete upravo da iz njih ne bi izašla, da nastavi sa odbijanjem da prizna činjenice – da je Kosovo nezavisno i da je u Srebrenici učinjen genocid.
Prvostepena presuda izostavila je navode optužnice o ubistvima 59 civila, kosovskih Albanaca, u selima Ljubenić i Zahać. Za te zločine niko od optuženih nije oglašen krivim.
Predsednik Republike Srbije odneo je svoj otoman za psihoanalizu u Njujork, u sedište UN i tamo pokazao svom terapeutu, u ovom slučaju globalnom, na šta su osuđeni građani Srbije.
Kancelarija za Kosovo i Metohiju je izmišljena kao okvir za sabiranje nejasnih i nerešivih okolnosti o kojima se ćuti, ili se ezopovskim činovničkim novogovorom saopštavaju loše vesti.
Iz arhive (2013), povodom vesti da je skupština Saveta Evrope usvojila preporuku da se Kosovo primi u članstvo SE.