- Peščanik - https://pescanik.net -

Da li MMF sada govori francuski?

U poslednjih godinu dana, MMF je objavio nekoliko studija koje se tumače kao veliki zaokret u njegovoj ideologiji i političkim preporukama. Jednim delom se to dovodi u vezu sa činjenicom da je u ovo vreme krize na čelu ove organizacije bio jedan Francuz, a sada je jedna Francuskinja. A glavni ekonomista je takođe Francuz. Da li je tačno da je MMF zaista promenio svoja uverenja i da li je to francuski uticaj? Odgovori su negativni.

Šta stoji u tim studijama i uopšte u stavovima koje u poslednje vreme iznose predstavnici ove organizacije? Jedna novost je, smatra se, blagonaklono gledanje na mere ograničavanja prekograničnih finansijskih tokova. Naime, sada MMF smatra da bi trebalo biti oprezan kod liberalizacije stranih ulaganja, ako domaći finansijski sistem nije dovoljno razvijen i prilagođen da može da apsorbuje potencijalno velike prilive stranih finansijskih sredstava. Tako da se podržavaju neposredna strana ulaganja, ali ne bezuslovno i drugi oblici ulaganja, posebno kada je reč o kreditima i spekulativnim kupovinama i prodajama obveznica. Jer ovi drugi, smatra se, mogu, mada ne moraju, da destabilizuju finansijska tržišta i celokupnu ekonomiju.

Ovo, u stvari, nije preterano novo. Zapravo, MMF u svom statutu ne sadrži obavezu zemalja članica da ne ograničavaju transakcije na finansijskom i računu kapitala, već samo one na tekućem računu. Početkom devedesetih godina prošloga veka je postojala namera da se u njegov statut unesu i analogne odredbe o slobodnijem prometu na finansijskom računu, ali je tada izbila azijska, i kasnije ruska kriza, i od toga se odustalo. Ostalo je uverenje da je liberalizacija prekograničnih finansija korisna i poželjna, ali su ozbiljno uzimane i studije koje su ukazivale na to da nisu svi finansijski tokovi jednako korisni, a neki mogu da zapravo i ne budu tamo gde potrebni uslovi nisu zadovoljeni (na primer: M. Ayhan Kose, Eswar Prasad, Kenneth Rogoff, and Shang-Jin Wei, Financial Globalization: A Reappraisal, IMF Working Paper, WP/06/189, 2006). Tako da se MMF, posle kriza iz devedesetih godina prošloga veka, vratio izvornom stanovištu kada je reč o politici platnog bilansa, a potom je, tokom sadašnje krize, i podržao uvođenje kontrole finansijskih tokova u islandskom slučaju.

Ovde ima smisla ukazati na činjenicu da često kritikovani Vašingtonski konsenzus, koji bi trebalo da verno reprezentuje mišljenje međunarodnih finansijskih ustanova (MMF i Svetska banka, obe sa sedištem u Vašingtonu), ne ističe ni da one preporučuju fiksni kurs niti liberalizaciju finansijskog i kapitalnog računa. Dakle, Džon Vilijamson, koji je autor članka iz 1990. o tom konsenzusu, očigledno nije znao da MMF preporučuje ono što se sada smatra da je, takoreći, njegovo ortodoksno stanovište. No nije netačno reći da je iskustvo globalne finansijske krize uticalo na to da se u slabosti liberalizacije prekograničnih finansijskih transakcija uvere i oni koji su bili sumnjičavi. U svakom slučaju, MMF sada, kao i ranije, predlaže i mere, ili im se ne protivi, ograničavanja stranih ulaganja u svojim programima podrške zemljama koje se suočavaju sa krizom.

Ovde je možda potrebno ukazati na to kada se ovoj organizaciji zemlje članice najčešće obraćaju. MMF je neka vrsta nedovršene svetske centralne banke. On je od najveće koristi svojim članicama kada one zapadnu u probleme sa ispunjavanjem svojih spoljnih finansijskih obaveza, što je najčešće povezano sa krizom kursa. I to uglavnom u okolnostima kada se fiksni ili poželjni kurs više ne može održati, jer je neravnotežan, što znači da teži da podstiče rast spoljnog duga, kao posledica trajnih i, najčešće, rastućih deficita u razmeni sa inostranstvom, poglavito zbog deficita u spoljnoj trgovini. Zemlje znaju da se nađu u situaciji da gube devizne rezerve, a da ne mogu da se zaduže na komercijalnom tržištu pod povoljnim okolnostima, pa im je potreban neko sličan svetskoj centralnoj banci, što je u ovom slučaju MMF, koji odobrava kredit, pod određenim uslovima.

Čemu uslovi? Zato što je potrebno obezbediti da se dugovi, već postojeći, a posebno oni koje potražuje sam MMF, vrate. Ukoliko zemlja odluči da ne želi da vraća dugove, MMF nije potreban. Moguće je sporazumeti se sa kreditorima da se dug smanji ili otpiše. MMF bi trebalo da obezbedi da do toga ne dođe, ali za to nisu potrebni samo njegovi krediti, već i promena u ekonomskoj politici koja bi trebalo da obezbedi da zemlja u krizi sačuva svoju solventnost.

Ovde je sada od značaja ta druga navodna promena u politici ove organizacije. Jer ona sada, navodno, ne preporučuje da u uslovima krize fiskalne vlasti štede, dakle ne preporučuje fiskalno prilagođavanje, već zapravo podstiče povećanje javne potrošnje. Tako se tumače neki stavovi o potrebi da se MMF angažuje na tome povećanju globalne potražnje, a i najnoviji nalazi objavljeni u izveštaju World Economic Outlook iz oktobra prošle godine, a koji su detaljno obrazloženi u netom objavljenoj studiji Blanšarda, glavnog ekonomiste, i Lija (Growth Forecast Errors and Fiscal Multipliers, IMF Working Paper WP/13/1, 2013). MMF je već ranije uzeo učešće u raspravi o tome koliki je uticaj promene u fiskalnoj politici na privredni rast u uslovima koji karakterišu krizu kroz koju prolazi, ponajviše, razvijeni deo sveta. U toj raspravi je osporavao nalaze u studijama Alesine i Ardanje (koji se mogu naći na internet stranici ovog prvog) da smanjenje javne potrošnje ne mora da ima recesioni efekat. U toj raspravi se, ipak, došlo do saglasnosti da je taj efekat manji ukoliko se fiskalno prilagođavanje vrši pre svega preko smanjenja javne potrošnje, a ne putem povećanja poreza, ali to je bar jednim delom nezavisna tema.

U ovim novijim istraživanja, studije koje objavljuje MMF ukazuju na to da je taj recesioni efekat fiskalne konsolidacije bio potcenjen. Ili, kako se to kaže, da je fiskalni multiplikator bio veći nego što se ranije verovalo. Ova ranija shvatanja su predstavljala osnovu predviđanja o privrednom razvoju, pre svega o privrednom rastu, u zemljama koje su sprovodile jedan ili drugi vid fiskalne konsolidacije, recimo smanjenjem fiskalnog deficita, pa se u tim predviđanjima grešilo. I sada se, uprošćeno govoreći, iz upoređenja tih predviđenih stopa rasta i onih ostvarenih može izvući zaključak koliko je bio potcenjen taj fiskalni multiplikator. Koji kazuje za koliko bi trebalo da se smanji (ili poveća) BDP ukoliko se smanji (ili poveća) fiskalni deficit (zapravo kombinovana promena u nivou javne potrošnje i javnih prihoda). Ranije se računalo sa mnogo manjim fiskalnim multiplikatorom, manjim od jedinice, dok se iz stvarnih rezultata fiskalne konsolidacije u relevantnom uzorku zemalja sada može zaključiti da je taj multiplikator značajno veći od jedinice. Što znači da jedan dolar, evro ili jedna kuna smanjenja javne potrošnje smanjuje za više od jedan ostvareni BDP. Drukčije rečeno, da je u uslovima ove globalne finansijske krize, recesioni efekat fiskalne konsolidacije značajno veći nego što se ranije mislilo. Takođe, u saglasnosti sa tim, efekti su veći na vrhuncu krize, a manji su u kasnijim godinama. Što bi trebalo da znači da su fiskalne konsolidacije na početku krize bile skuplje, izraženo u izgubljenom BDP, nego što su danas. Opet, iz toga se može izvesti zaključak da je preporučljivo fiskalnu konsolidaciju odložiti ili ublažiti dok se ne krene putem privrednog oporavka.

Zapravo, na vrhuncu krize je bolje ne samo odložiti štednju, već povećati javnu potrošnju i finansirati je dodatnim zaduživanjem. Veći fiskalni deficiti u vreme recesije, dakle negativnog privrednog rasta, nisu ništa drugo nego anticiklična fiskalna politika zasnovana na automatskim stabilizatorima. Ukoliko rastu obaveze prema povećanom broju nezaposlenih, a smanjuju se javni prihodi jer se smanjuju dohoci, fiskalni deficit se automatski povećava. Ukoliko javne vlasti žele i da ulažu tamo gde privatni sektor i inače ne ulaže, recimo u infrastrukturu ili uopšte u javna dobra ili u oblasti sa visokim eksternim efektima, onda će javna potrošnja za toliko biti veća, bez obzira da li se finansira iz poreza ili iz dodatnog zaduživanja. Ukoliko je fiskalni multiplikator veći od jedan, to će naravno ubrzati privredni rast i kasnije obezbediti da automatski stabilizatori deluju u suprotnom smeru, dakle da se povećaju javni prihodi a smanje obaveze države prema socijalnim i transferima za nezaposlene.

Ovo nije ni američka, ili ispravnije liberalno američka, teorija, a nije reč ni o francuskom uticaju, gde su, naravno (ovo je ironično), svi socijalisti i etatisti. Zapravo, MMF kaže da su grešili pre svega u tome što nisu uzeli u obzir da je u ovoj krizi reč o specifičnim okolnostima, jer je reč o globalnom padu tražnje, a ne o krizi u pojedinim zemljama ili grupama zemalja. Zapravo, MMF je tu ocene imao na samom početku krize, ali je u svojim projekcijama, kao i u nekim programima sa zemljama kojima su bila potrebna njihova sredstva, grešio primenjujući pristup karakterističan za neke ranije krize spoljnih dugova i kursa. To ne znači ni da je stav o značaju fiskalne politike u uslovima svetske krize u neskladu sa izvornim shvatanjem i mandatom ove organizacije, kao što ne znači ni da u budućnosti MMF neće predlagati fiskalnu konsolidaciju zemljama koje zapadnu u krizu spoljnih dugova i krize kursa. Kao što ni ne znači da će odustati od upozoravanja na opasnosti od rasta javnih dugova, posebno preko granice održivosti i kada oni ugrožavaju platnobilansnu stabilnost.

Šta je, dakle, novo i kako se to odnosi na zemlje kao što je Hrvatska? U nekom fundamentalnom smislu, promene su više u percepciji politike koja se pripisuje međunarodnim finansijskim institucijama i Vašingtonskom konsenzusu nego u njihovom stvarnom pristupu. Moglo bi se reći da je MMF sada skloniji da podržava fleksibilne tečajeve i postepenu finansijsku liberalizaciju nego što je to bio slučaj ranije. Takođe, odustao je od takozvanih strukturnih uslova, o čemu bi imalo smisla posebno pisati. I uočio je da bilateralni pristup, dakle od zemlje do zemlje, nije prigodan u uslovima globalne krize. I da kod ovog drugog slučaja, ne samo sveopšta, već i pojedinačna fiskalna konsolidacija mogu da imaju neželjene posledice po privredni rast. Kada padaju potrošnja i ulaganja, i to globalno, dodatna javna štednja može da ima veće nego uobičajene negativne posledice.

To ne znači da pojedine zemlje, koje iz jednog ili drugog razloga ne mogu da se dodatno zadužuju, ne bi trebalo da smanjuju javnu potrošnju i povećavaju poreske prihode, ukoliko žele da izbegnu jednu ili drugu vrstu neizvršavanja svojih dužničkih obaveza. To je, recimo, slučaj Grčke, ali nije slučaj Hrvatske. Kada se pogleda hrvatska fiskalna politika u periodu između 2009. i 2011, ona je, verovatno, bila blago restriktivna, na strani potrošnje. Javni rashodi, u procentu od BDP, bili su neznatno viši, posebno u 2009. godini, nego u 2008 (zapravo u 2011. su bili na istom nivo kao 2008, 40,6 posto od BRP, a 2012. verovatno nešto ispod njega, mada sva je prilika ne mnogo), što se može smatrati restriktivnim, jer je nedovoljno delovanje automatskih stabilizatora. Javni prihodi su značajno smanjeni, sa nešto iznad 39 posto od BDP u 2008. na ispod ili oko 36 posto u 2011. i 2012, što se može smatrati podsticajnim, jer je poreski teret zapravo smanjen, usled čega je naravno i povećan fiskalni deficit. Sveukupni efekat je verovatno bio blago podsticajan, mada je ovo naravno samo gruba ocena. Preciznija analiza bi zapravo bila veoma korisna, a najnoviji rad koji je objavio MMF (citiran gore) bi mogao biti od koristi.

Problem je, naravno, u tome što se Hrvatska privreda ponovo nalazi u recesiji, a isto se može reći i za njene najvažnije privredne partnere. Tako da bi značajna fiskalna konsolidacija u ovom času verovatno imala značajne recesione efekte. I to je taj problem.

 
Jutarnji list, 14.01.2013.

Peščanik.net, 16.01.2013.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija