- Peščanik - https://pescanik.net -

Da li u Srbiji treba inkriminisati osporavanje ratnih zločina?

U poslednjih nekoliko meseci postepeno se uobličavaju odluke o inkriminaciji osporavanja zločina genocida, ratnih zločina i zločina protiv humanitarnog prava – na globalnom (Ujedinjene nacije, naročito rezolucija Generalne skupštine od 9. XI 2006), kao i na evropskom nivou (nedavni sastanak ministara pravosuđa i unutrašnjih poslova članica EU). Preovladava, dakle, gledište da postojeći međunarodni i unutrašnji pravni izvori kojima se inkriminiše širenje raznih oblika mržnje (rasne, etničke, verske itd. – kolokvijalno – govor mržnje) nisu dovoljni, da su previše opšti, te da je zato potrebno, kao posebno krivično delo, propisati osporavanje dokazanog genocida, ratnog zločina ili zločina protiv humanitarnog prava. Kad o tome budu doneseni odgovarajući akti EU i država članica, zabrana osporavanja genocida će postati ono što zovemo evropskim standardom

Da li je ovakav standard potreban/neophodan/preporučiv i u Srbiji? Ne pretendujem da odgovorim na ovo pitanje, ali mislim da se u zemlji, u kojoj je poklič: „Nož, žica, Srebrenica“, ne samo nekažnjiv, nego na žalost i prihvatljiv, mora otvoriti javna debata o krivičnopravnom značaju poricanja ratnih zločina učinjenih u ratovima 1991-1999 na području bivše Jugoslavije.

U istu pravnu tipologiju u koji spada poricanje ratnih zločina u bivšoj Jugoslaviji, spada i poricanje holokausta u raznim zemljama, pa su pravna iskustva do kojih se došlo negiranjem holokausta važna lekcija za zakonodavno telo Srbije, ako jednom odluči da se pozabavi ovim pitanjem.

Teritorijalno posmatrano, uočavaju se tri jaka centra osporavanja holokausta: severna Amerika, tj. SAD i Kanada, Zapadna Evropa i Srednji Istok (naročito Iran, Irak i neke arapske države). U novije vreme i izvesni politički pokreti u Južnoj Americi, kao i neke institucije u Ruskoj federaciji, upisuju se u ovu osnovnu geografsku sliku. U SAD postoji značajan broj pojedinaca, a i institucija koje decenijama osporavaju holokaust, tako da se u delima koja se bave fenomenom negiranja holokausta svi oni označavaju kao pokret osporavanja (dok sami osporavatelji sebe nazivaju vrednosno neutralno – revizionistima holokausta). Ovde navodim samo ona imena i institucije koje su rodonačelnici pokreta negiranja holokausta: H. E. Barns (Barns), V. Karto (W. Carto), D. Hogan (Hoggan – šezdesetih godina objavio je dve knjige kojima osporava holokaust), M. Veber (Weber). Neki od njih su osnivači određenih „osporavačkih“ institucija: Instituta za reviziju istorije (IHR) i CODOH (Commitee for Open Debate on the Holocaust – Komitet za javnu debatu o holokaustu), kao i specijalizovanog časopisa Barns Review. Istaknutim predstavnicima pokreta u Kanadi smatraju se J. Kigstra (Keegstra) i K. MekVei (McVay). U Evropskim državama, najpoznatiji pripadnici ovog pokreta jesu: D. Ajrving (Irving) u V. Britaniji; u Francuskoj – P. Rasanije (Rassanier) i R. Forison (Faurisson), a u Nemačkoj E. Cindel (Zuendel). Najpoznatiji rodonačelnik ovog pokreta na Srednjem Istoku je iranski predsednik Ahmadinedžad. Zanimljiv je podatak da moskovski Institut za orijentalne studije promoviše tvrdnje o tajnim vezama između nacista i cionističkog vođstva, što, navodno, osporava osnovanost istorijskih nalaza o holokaustu; ova teza eskalirala je osamdesetih godina prilikom pripreme i izrade jedne doktorske disertacije čiji je mentor bio J. Primakov.

„Trendovi“ osporavanja se mogu grubo podeliti na „zavereničke“, „faktičke“ i „pravosudne“ (nazivi nisu preuzeti iz relevantne literature, tj. ova klasifikacija je moja). Mnogo bi prostora zauzelo izlaganje, obrazlaganje i navođenje argumenata i protivargumenata, kao i replika za sve pojavne oblike u okviru nabrojanih glavnih „trendova“. Najkraće rečeno, u „zavereničke“ trendove osporavanja holokausta spada klasičan antisemitski repertoar koji se može sažeti u korpus brojnih dela antisemitske teorije zavere. „Faktički trendovi“ osporavanja sastoje se u brojnim pseudonaučnim (quasi – istorijskim, tehnološkim, matematičkim, itd.) tezama i tvrdnjama – počev od onih da u koncentracionim logorima gasnih komora uopšte nije bilo, preko tvrdnji da milionski broj ubijenih Jevreja nije mogao biti spaljen u krematorijumima, jer oni ili nisu imali dovoljan „kapacitet“ ili nije bilo dovoljno energije da se kremira toliki broj tela, do tvrdnji da Jevreje zapravo uopšte nisu ubijali nemački nacisti, nego pripadnici nekih drugih naroda. „Pravosudni trendovi“ nisu vezani samo za osporavanje legitimnosti i legalnosti suđenja u Nirnbergu, već i za apstraktno problematizovanje  dokaza: neki negatori tvrde da se tvrdnje o holokaustu zasnivaju na svedočenjima preživelih logoraša, zato što navodno nema materijalnih dokaza, dok drugi, naprotiv, tvrde na nema uopšte ili nema dovoljno ubedljivih svedočenja neposrednih svedoka.

Oblike u kojima se ispoljava negiranje holokausta klasifikujem (preko kriterijuma medija) na sledeće: neposrednu negaciju, pseudonaučno osporavanje i osporavanje putem interneta. Neposredna negacija je gotovo neodvojiva od širenja rasne, nacionalne, verske mržnje i može se preduzeti javno (u medijima, na javnim skupovima, uključujući tu i nastavu u školama i na fakultetima), kao i nejavno. Iz razloga kojima se ovde neću detaljno baviti, ovakav vid negacije holokausta se obično podvodi pod opšte krivično delo širenja mržnje ili širenja lažnih uznemirujućih vesti (tamo gde postoji odgovarajuća inkriminacija). Pseudonaučno osporavanje je ono koje se sprovodi u delima koja imaju formalno stručni ili naučni karakter, tj. koja su snabdevena naučnom aparaturom, citiranjem ili pozivanjem na druga dela ili svedočanstva i u kojima se stavovi izlažu bez vidljivih emocija, a ideološko stanovište autora se prikriva ili ostaje u pozadini, dok je obrada fenomena očigledno ili prikriveno nepotpuna, tj. jednostrana, ili pak zasnovana izmišljenoj, ili netačnoj ili neznalačkoj argumentaciji. Osporavanje putem interneta je sadržinski raznoliko – od direktnog govora mržnje, do pseudonaučnog diskursa, ali medij je taj koji ovaj vid negacije čini pravno specifičnim.

U dosadašnjim pravnim iskustvima, napori onih koji se zalažu za inkriminaciju osporavanja holokausta, kao i onih koji se tome protive uglavnom su bili skoncentrisani na pseudonaučno osporavanje i na osporavanje putem interneta.

Reakcije zakonodavaca u uporednom pravu su različite. Osnovni pravni problem inkriminacije osporavanja holokausta (i ratnih zločina uopšte) leži u pitanju da li bi inkriminacija osporavanja predstavljala dopušteno ili nedopušteno ograničenje slobode izražavanja. A ova sloboda – nesumnjivo – jeste jedan od temelja demokratije. U ovom pogledu postoje značajne razlike između američkog i evropskog pristupa. Pozivanjem na Prvi Amandman Ustava SAD, ograničenje slobode izražavanja dopušteno je pod krajnje restrinktivnim uslovima, tj. samo onda kada bi vršenje ove slobode dovelo do „nesumnjive i neposredne opasnosti“ od nasilja. Međutim, iako tamo nema zakona koji bi zabranio poricanje holokausta, ne treba pogrešno misliti da nikakve zaštite žrtava holokausta nema niti da nije bilo sudskih sporova koji bi bili povezani sa osporavanjem holokausta. Indirektno, pitanje osporavanja je bilo predmet sudskih sporova povodom slobode medija. Ali bilo je sudskih postupaka u kojima je negiranje holokausta bilo neposredan predmet spora. Dva sudska postupka koja su bila neposredno vezana za osporavanje holokausta u SAD, poznata su kao slučaj Mermelstin (Mermelstein). Naime, Institut za reviziju istorije je poveo kampanju osporavanja holokausta ponudivši nagradu onome ko dokaže da su članovi njegove porodice ubijeni u gasnoj komori u koncentracionom logoru. Mermelstin je pružio dokaze, ali obećana nagrada mu nije isplaćena. Potom je pokrenuo sudski postupak radi isplate nagrade i uspeo u njemu. Međutim, ono što je bitno u ovom slučaju jeste da je Mermelstin, pored utuženja obećane nagrade, tražio naknadu nematerijalne štete i u tom zahtevu uspeo. Pored ovog, Mermelstin je vodio još jedan značajan sudski postupak protiv izdavača časopisa (koji se cinično zove Jevrejski informativni bilten, iako je izrazito antisemitski), u kome je, zbog ismejavanja holokausta tražio visoku kaznenu naknadu štete, kao i kompenzatornu naknadu štete. U oba zahteva je uspeo, što pokazuje da, iako zakonodavac ne inkriminiše govor mržnje, ovaj smatra protivpravnim, jer je sud dosudio ne samo kompenzatornu, već i kaznenu naknadu koja je bila izrazito visoka – preko 4 miliona dolara. U V. Britaniji, koja pripada istom pravnom krugu kao i SAD, nije inkriminisano osporavanje holokausta i drugih ratnih zločina, iako je jedan takav pokušaj bio učinjen 1997. godine podnošenjem predloga odgovarajućeg zakona. Ipak, najpoznatiji sudski postupak povodom osporavanja holokausta vođen je upravo tamo. Radilo se o krivičnom postupku koji je 1998. godine pokrenuo britanski osporavač holokausta Dejvid Ajerving protiv renomirane američke istoričarke osporavanja holokausta Debore Lipstad (Deborah Lipstadt). Tvrdio je da ga je Lipstad u svojoj knjizi „Osporavanje holokausta“ (Denying the Holocaust) oklevetala, jer je napisala da je Ajerving svesno iskrivio i zlonamerno tumačio dokaze kako bi potvrdio svoj ideološki antisemitski stav negacije holokausta. Po britanskim pravilima o kleveti, na tuženog pada teret dokazivanja da su tvrdnje koje je izneo istinite. Kao veštak u ovom sudskom postupku bio je angažovan nesumnjivi autoritet, oksfordski profesor, istoričar Ričard Evans (Richard Evans), koji je pune dve godine proučavao radove tužioca Ajervinga i potom izneo pred sud dokaze o tužiočevim zlonamernim tumačenjima kao i dokaze o tome da je on svesno koristio krivotvorena dokumenta, prikazujući ih kao izvorni materijal. Sud je odbio zahtev protiv D. Lipstad, na osnovu uverenja da je ona pisala istinu, a Ajerving – osporavač holokausta – neistinu. U državama koje sa oklevanjem prihvataju ograničenje slobode govora, bilo je osuda zbog izazivanja rasne i etničke mržnje. Kanadski profesor Kigstra je 1984. godine bio optužen da je na predavanjima osporavao holokaust i iznosio antisemtiske tvrdnje, uključivši ih i u materijal svoga kursa. On je osporio ustavnost odgovarajuće odredbe kanadskog Krivičnog zakona, tvrdnjom da ograničava slobodu izražavanja. Međutim, Vrhovni sud Kanade je zauzeo stav da se u ovom slučaju radilo o opravdanom ograničenju slobode izražavanja, te da je odista izvršeno krivično delo širenja rasne mržnje.

U Evropi se postepeno širi krug država koje kao specifično krivično delo propisuju osporavanje holokausta ili, šire – osporavanje dokazanih ratnih zločina, genocida, ili zločina protiv humanitarnog prava. Danas specifične inkriminacije postoje u Austriji, Belgiji, Francuskoj, Izraelu, Nemačkoj, Španiji i Švajcarskoj, dok u Češkoj, Slovačkoj i Rumuniji, u okviru opšteg dela izazivanja mržnje postoji, kao indikativno određena, i inkriminacija osporavanja holokausta, odnosno genocida i drugih ratnih zločina. Inkriminacije su različite: u većini država predmet krivičnog dela je upravo osporavanje holokausta koji je izvršio nacional-socijalistički režim pre i u roku Drugog svetskog rata. U manjem broju država, predmet inkriminacije su i „drugi ratni zločini“. Francuska je u ovom pogledu specifična: zabranjeno je osporavanje genocida i drugih ratnih zločina koji su utvrđeni pravnosnažnim sudskim presudama ili za koja su okrivljeni oglašeni odgovornim, ako je presude doneo francuski ili međunarodni sud. Takođe, radnje krivičnog dela su različitio opisane. Najčešće je u upotrebi formulacija po kojoj se delo sastoji u poricanju ili značajnom omalovažavanju holokausta i drugih ratnih zločina, koje je izvršeno u javnosti. Kazne su novčane ili zatvorske. Najniža zaprećena zatvorska kazna u ovim državama je mesec dana, a najviša dvadeset godina.

U Srbiji je inkriminisano delo nacionalne, rasne i verske mržnje i netrpeljivosti, u čl. 317 Krivičnog zakonika. Kao radnja izvršenja određeno je izazivanje ili raspirivanje mržnje. Za osnovno delo nije potrebno da je izvršeno u medijima niti javno (za radnju izazivanja, javnost nije neophodna, ali je raspirivanje mržnje nezamislivo bez javnog akta), a zaprećena je kazna zatvora od šest meseci do pet godina. Teški oblici ovog dela postoje kada je radnja izvršena putem prinude ili izlaganjem poruzi ili je delo praćeno oštećenjem stvari (spomenika, groba), kao i ako je delo izvršeno zloupotrebom položaja, ili je došlo do nereda, nasilja ili drugih težih posledica. Ovakva inkriminacija bi se mogla odnositi na negiranje holokausta, kao i drugih ratnih zločina, naročito onih koji su učinjeni nedavno u ratovima 1991-1999 na području bivše Jugoslavije i koji su utvrđeni pravnosnažnim presudama bilo domaćih, bilo međunarodnih sudova, pod uslovom da je ovo osporavanje istovremeno praćeno izazivanjem ili raspirivanjem nacionalne, rasne ili verske mržnje. Ona bi, dakle, mogla obuhvatiti samo jedan broj radnji direktnog poricanja ratnih zločina, kao i neke od takvih radnji, učinjene uz pomoć interneta. Sofisticirani oblici poricanja ratnih zločina, kao što su pseudonaučna dela u smislu gore prezentiranog pojma, izuzev kad su praćeni neposrednim izazivanjem ili raspirivanjem mržnje, ne mogu se podvesti pod ovu inkriminaciju. U Srbiji postoji značajan broj dela u kojima se poriču ratni zločini i osporavaju sudovi koji o njima raspravljaju – od Nirnberškog suda, preko omraženog Tribunala u Hagu do domaćih sudova specijalizovanih za suđenje o ratnim zločinima. Da li su takva dela naučna ili pseudonaučna – može se dokazivati istim onim putevima i metodama koje je primenjivao R. Evans u sporu Ajerving protiv Lipstad. Pored knjiga i drugih napisa, za Srbiju je karakteristično i održavanje pseudonaučnih skupova (u tome prednjači jedna politička stranka), čija  je „naučnost“  sporna već prima faciae, jer se nikad ne čuju tonovi disonantni onom ideološkom, koji organizator plasira na samom početku skupa. Samo postojanje ovakvih publikacija i skupova opravdava potrebu analize glavnih razloga za i protiv inkriminacije negacije dokazanih zločina u Srbiji.

U teorijskom smislu, pitanje opravdanosti inkriminacije osporavanja zločina, vezano je, kao što je rečeno, za slobodu izražavanja. Stavovi koji se izriču za, odnosno protiv inkriminacije, jesu rezultat odmeravanja pretežnosti interesa: odbrane istine o ratnim zločinima, na jednoj strani, i zaštite slobode izražavanja, na drugoj. Dela koja se bave ovim pitanjem su brojna. Za potrebe ovog teksta biće izneseni samo oni argumenti za i protiv inkriminacije koji se javljaju u svim radovima posvećenim ovom problemu. Glavni argumenti u prilog inkriminisanja poricanja ratnih zločina, genocida i zločina protiv čovečnosti jesu: (1) potreba zaštite sećanja na žrtve i zaštite pijeteta prema njima, kao i zaštite njihovih naslednika, od trivijalizacije, zloupotrebe i politizacije, a takva zaštita se efikasno ostvaruje krivičnopravnim metodama; (2) društvena opasnost osporavanja sudski utvrđenih zločina, koja vodi nepoštovanju pravosuđa i uopšte, međunarodnog i unutrašnjeg pravnog poretka; (3) očuvanje važnog instrumenta za suočavanje sa prošlošću onih društava u kojima je došlo do teških zločina koji ometaju ili opterećuju normalan politički razvoj društva i svakodnevni život građana; (4) sankcionisanje poricanja činjenica koje su istorijski utvrđene, a koje glavni tok istorijske misli smatra dokazanim van razumne sumnje; (5) etički razlozi, koji su posledica ne samo zaštite žrtava i priznanja da su u određenim okolnostima u određenom društvu izvršeni teški zločini, već i izraz potrebe da se zna istina i da se sa tom istinom dalje živi u društvenom smislu reči; (6) razlozi prevencije, jer pretnja izricanja krivičnopravne sankcije može poslužiti kao važno sredstvo odvraćanja od poricanja zločina i širenja mržnje; (7) poricanje zločina, čak i kad je izvršeno sofisticiranim preudonaučnim metodama, nosi sobom, gotovo bez izuzetka, impliciranu ili ekspliciranu mržnju prema drugome (drugima) i potrebu da se ta mržnja rasprostire, pa bi inkriminacija poricanja zločina mogla i ovde imati preventivno dejstvo.

Kao glavni razlog protiv inkriminacije osporavanja zločina navodi se sloboda izražavanja. Ipak, mora se znati da je dopušteno ograničavanje ove slobode (čl. 19 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima; čl. 10 Evropske konvencije o zaštiti osnovnih prava i sloboda; čl. 46 Ustava Srbije, u kome su dopuštena ograničenja formulisana gotovo identično onima iz Evropske konvencije). Dopuštenost ograničenja potvrdili su Evropski sud za ljudska prava, kao i Komisija UN za ljudska prava. Između ostalog, slobodu izražavanja je dopušteno ograničiti i onda kada se iskaz takav da je uvredljiv, agresivan ili šokantan po druge u toj meri da dovodi u pitanje zahteve pluralizma, demokratije, tolerancije i širine duha, bez kojih nema istinske demokratije. Drugim rečima, sloboda govora subjektu nameće obaveze prema drugima. Upravo zbog toga se u brojnim državama inkriminiše ili na drugi način sancioniše klevetanje, objavljivanje pornografskih sadržaja, iskaza koji vređaju manjinske grupe i zajednice, koji šire mržnju i nepoverenje, itd. Dakle, nema velikog spora o tome da je dopušteno ograničiti slobodu izražavanja u opravdanim slučajevima. No, time se ne odgovara na pitanje da li takvo dopušteno ograničenje treba da bude propisano kao krivično delo. Nesumnjivo je, ipak, da posle stava Evropskog suda za ljudska prava u sporu Lehideux and Isorni v France, inkriminacija negiranja ratnih zločina predstavlja legitimnu i dopuštenu reakciju države.

Negatori holokausta i drugih ratnih zločina koji su gotovo bez izuzetka propovedali i antisemitizam i zagovarali nacizam ili fašizam, kao nedemokratske režime, nikad se nisu ustezali da u svoju odbranu potegnu pitanje slobode izražavanja, koja je, pak upravo ono ljudsko pravo koje je bivalo negirano u svim totalitarnim i autokratskim režimima. Nije bez značaja to ko se protivi inkriminisanju negiranja ratnih zločina. Mnogo veći i etički i civilizacijski značaj ima argumentacija protivnika osporavanja zločina. Tako se, na primer. D. Lipstat, koja je učinila izuzetno mnogo da se obelodani tehnologija pseudonaučnog negiranja holokausta, javlja kao protivnik inkriminacije ovakvog negiranja i smatra da odluku o tome šta je istina ne treba da donese pravosuđe, već istorija.

Drugi ozbiljan argument protiv inkriminacije ratnih zločina sastoji se u oceni da ona može popularisati negatore zločina, doprineti širenju njihovih ideja i govora mržnje i, na taj način, za negatore, predstavljati prednost, a ne nedostatak, a za žrtve novi izvor povreda. I ovde treba napomenuti da su se neki istaknuti Evropljani, među njima čak i nekadašnja zatočenica koncentracionog logora, Simon Veil, protivili inkriminaciji negiranja ratnih zločina iz straha da bi to samo povećalo, a ne umanjilo popularnost negatora zločina. U nekim državama se pokazalo da je krivično gonjenje „osporavača“ holokausta bilo kontraproduktivno. Kad je o Srbiji reč, treba imati na umu prenose suđenja Slobodanu Miloševiću, koja su, među raznim efektima, imala i uticaj na vraćanje ideja koje je zastupao na javnu scenu i politički život Srbije. S ovim argumentom povezuje se često praktikovana odbrana negatora da je u pitanju „verbalni delikt“, što može povećati simpatije javnosti: osuđen/a je samo zato što je nešto govorio/la! Zaboravlja se da je i kleveta verbalni delikt, pa niko od negatora ne dovodi u pitanje njenu inkriminaciju, štaviše često se njome koriste. Ne treba zaboraviti da je negator Ajerving optužio D. Lipstad upravo za klevetu.

Zato je neophodno, pored napred navedenih teorijskih argumenata i protivargumenata, koji imaju doktrinarnu vrednost neprilagođenu konkretnim okolnostima, u analizu uneti i neke druge, socijalne i pragmatične parametre. To bi bili: stav većine prema zločinima čija se inkriminacija ispituje; ocena spremnosti i društvene verodostojnosti pravosuđa (tužilaštva i sudova) da do kraja sprovedu progon, postupak i donošenje verodostojne odluke; spremnost društva da se suoči sa sopstvenom prošlošću; ulogu medija u celom procesu. Odbijanje inkriminacije negiranja ratnih zločina u Velikoj Britaniji, bilo je, pored ostalog, obrazloženo i time što samo 2% stanovništva osporava holokaust, a relativno mali procenat ispoljava i praktikuje govor mržnje u navedenom kontekstu. Istraživanja koja su vršena u Srbiji u odnosu na rat i ratne zločine u Bosni, pokazuju da je negiranje ratnih zločina koja su izvršili Srbi, čak i kad su ti zločini utvrđeni pravnosnažnim presudama, preovlađujući stav. To upućuje na potrebu da se negiranje ratnih zločina inkriminiše. Takođe, učestala su u poslednjih nekoliko godina krivična dela i prekršaji vezani za izazivanje i raspirivanje nacionalne, rasne i verske mržnje, ali nije učestao njihov progon.

Da bi se dala dobro obrazložena ocena o tome (ne da li je dopušteno, jer dopušteno je),  da li je potrebno i poželjno u Srbiji propisati kao posebno krivično delo osporavanje sudski utvrđenih ratnih zločina, genocida ili zločina protiv humanitarnog prava, potrebno je da nevladine organizacije (jer ovde i sada niko drugi neće), najpre izrade istoriju osporavanja zločina, kao i da egzaktno utvrde odnos javnosti prema zločinima, stvarni broj slučajeva širenja mržnje, kao i praksu međunarodnih i nacionalnih sudova država koje su uporedive sa Srbijom. Ova vlada, jasno je, u tom pogledu neće učiniti ništa. Narednu, ako je bude, treba naterati da bar postavi određena pitanja.

Danas, april 2007.

Peščanik.net, 20.04.2007.

HOLOKAUST

The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)