- Peščanik - https://pescanik.net -

Dan pobede

Za Rodinu, detalj sa spomenika u Pjatigorsku, foto: Konstantin Novaković

600.000 zaraženih građana Rusije nisu sprečili Putina da danas održi vojnu paradu povodom 75 godina pobede nad fašizmom. Osim vojnika, kamiona i aviona na pustom Crvenom trgu uz Putina su predsednici Srbije, Belorusije, Uzbekistana, Kirgistana, Tadžeksitana… O političkoj upotrebi Dana pobede odlomak iz knjige „Napred, u prošlost“ (Fabrika knjiga, 2019).

Pošto je Oktobarska revolucija služila kao „osnivački mit“ sovjetskog režima, pobeda u Velikom otadžbinskom ratu predstavljana je kao dokaz superiornosti socijalizma u odnosu na „fašizam kao krajnju formu kapitalizma“. Stoga je po svom istorijskom značaju i simboličkom statusu 9. maj „zaostajao“ za 7. novembrom – danom kada su se vojnom paradom redovno, pa i tokom rata, obeležavale godišnjice Revolucije.1 Neposredno posle rata pobeda nad fašizmom je ulogu „osnivačkog“ ili „mita o poreklu“ pre imala u zemljama „narodnih demokratija“ nego u samom Sovjetskom Savezu jer se njome, pored oslobođenja od nacističke okupacije, potvrđivalo i slavilo „neraskidivo bratstvo” sa sovjetskim oslobodiocima. Stoga su i prvi posleratni sovjetski vojni spomenici građeni u istočnoevropskim zemljama gde su, pored komemorativne i legitimacione, imali i jasnu „geopolitičku funkciju“ (vidi Габович, 2014).

Staljinova smrt i počeci „destaljinizacije“ režima nisu dovele do radikalnije promene u načinu praznovanja 9. maja – desetogodišnjica pobede bila je skromno obeležena jer je novo sovjetsko „kolektivno rukovodstvo“ bilo svesno u javnosti već čvrsto uvreženog uverenja o presudnoj ulozi Staljina u ratnoj pobedi Sovjetskog Saveza: „Vlast je učinila sve kako bi decenijski jubilej ’staljinske’ Pobede ostao što manje zapažen. Sada je vođa kome je donedavno bila predodređena uloga jedinstvenog kulturnog heroja… postao subjekt koga je nova vlast požurila da ’odbaci’ u zonu zaborava“ (Бордюгов, 2010: 182). Stoga je Hruščov (Хрущёв) u osudi „kulta ličnosti“ na XX Kongresu (1956) posebno naglašavao „teške posledice koje je tokom Velikog otadžbinskog rata imala Staljinova autokratska vladavina“, te isticao Staljinovu ličnu odgovornost za nespremnost armije, početne ratne poraze i ogromne vojne i civilne gubitke. Sa „genijalnog vojskovođe“, zasluge za pobedu prenete su na „čitav sovjetski narod“2 koji je predvodila Partija inspirisana „lenjinskim nasleđem“.

Status državnog praznika i neradnog dana vraćen je 9. maju tokom vladavine Leonida Brežnjeva (1964-1982), a povodom obeležavanja dve decenije od završetka rata, kada je 1965. godine organizovana velika vojna parada na Crvenom trgu.

Nezavisno od različitih tumačenja mirnodopskog raspada Sovjetskog Saveza, sve novonastale postsovjetske države morale su (re)definisati odnos prema sovjetskoj prošlosti u kojoj je pobeda u Velikom otadžbinskom ratu zauzimala važno mesto. Dok su bivše sovjetske baltičke republike i istočnoevropske države sovjetsku „paradigmu pobede“ brzo zamenile „paradigmom okupacije“, nove vlasti Ruske Federacije nisu mogle, uprkos svom antikomunizmu, radikalno reinterpretirati kolektivno pamćenje pobede nad fašizmom. Istina, već tokom Gorbačovljeve „perestrojke“ u javnosti je artikulisana težnja da se dominantni mitski diskurs potisne i zameni istorijskim,3 te je u atmosferi „otvorenosti“ (гласность) formulisan znatno kompleksniji narativ o ratu koji je obuhvatao i ranije decenijama potiskivane „tamne stranice“ prošlosti – poput potpisivanja sovjetsko-nemačkog pakta, sećanja na masovne žrtve, progone čitavih etničkih grupa, tragičnu sudbinu sovjetskih zarobljenika i prinudnih radnika (Ostarbeiter), kao i slučajeve kolaboracije dela sovjetskog stanovništva.

Uprkos nastojanju da se distancira od sovjetske prošlosti i utemelji „novi početak“, Boris Jeljcin je bio svestan da je „Veliki otadžbinski rat bio gotovo jedina stvar koja je u Rusiji kao naslednici Sovjetskog Saveza ostala opšteprihvaćena kao osnova nacionalnog ponosa, društvenog integriteta i kontinuiteta državnog identiteta“ (Kangaspuro, 2011: 296). Stoga on nije mogao sasvim zanemariti, već samo modifikovati nasleđene praznične rituale4 – 9. maja 1992. godine, bez vojne parade i pratećih ceremonija, samo je položio cveće na Grob neznanog vojnika i pridružio se neformalnom skupu veterana u parku Gorki. Već naredne godine obeležene sukobima predsedničke i zakonodavne vlasti, Jeljcin je odlučio da proslavu Dana pobede sa Crvenog trga premesti na obod Moskve (Поклонная гора), u Park Pobede.5 Izbor ovog novog „mesta pamćenja” nije bio slučajan jer je Park, simbolizujući ideju kontinuiteta ruske istorije, ipak sadržao i jasne elemente distanciranja od sovjetske tradicije praznovanja. Naime, ovaj memorijalni kompleks je podignut na mestu gde je, prema raširenoj legendi, Napoleon 1812. godine očekivao predaju Moskve, a dobrovoljnim prilozima u Parku su izgrađeni verski objekti (pravoslavna crkva, džamija i sinagoga) koji nisu bili predviđeni u starim sovjetskim planovima izgradnje memorijala.

Prva velika vojna parada u postsovjetskoj Rusiji održana je u ovom Parku na pedesetogodišnjicu Pobede, uoči parlamentarnih izbora i usred neuspešno vođenog rata u Čečeniji: „Borisu Jeljcinu je bilo neophodno pozivanje na pobedničku istoriju“ (Макаркин, 2015). S obzirom na to da je komunistička opozicija prethodnih godina proslavu Dana Pobede koristila za organizaciju antirežimskih demonstracija na Crvenom trgu,6 vlasti su 1995. godine na ovom starom „mestu pamćenja“ takođe organizovale paradu – marš veterana. Kako bi se izbeglo veličanje Staljina čije su slike na svojim demonstracijama nosili komunisti, proslava ovog jubileja protekla je u isticanju uloge maršala Žukova (Жуков, 1896–1974) kome je tom prilikom podignut spomenik na jednom od centralnih moskovskih trgova (Манежная площадь) i ustanovljeno odlikovanje koje nosi njegovo ime.

Promena odnosa prema prošlosti predstavljala je jednu od upadljivih karakteristika Putinove nove politike. U tom pogledu, karakteristična je njegova poznata ocena o raspadu Sovjetskog Saveza kao „najvećoj geopolitičkoj katastrofi veka“ (Путин, 2005). Uporno odbacujući kritike da Rusija nastoji da obnovi sovjetsku imperiju,7 on je, naglašavajući ideju istorijskog kontinuiteta,8 revalorizovao sovjetsku epohu kao deo „hiljadugodišnje istorije Rusije“ na kojoj se temelji mogućnost obnove i konsolidacije nacionalne samosvesti: „Vreme je da prestanemo da u istoriji beležimo samo ono što je loše, da sebe grdimo više nego što to čini bilo ko od naših klevetnika… Moramo biti ponosni na svoju istoriju i mi imamo čime da se ponosimo. Celokupna naša istorija mora postati deo ruskog identiteta – bez tog priznanja nemoguće je uzajamno poverenje i kretanje društva napred“ (Путин, 2013). Stoga je ranije naglašeno kritički stav političke i kulturne elite prema sovjetskoj prošlosti postepeno potisnut procesom njene „normalizacije” kojim je ona integrisana u širi okvir novog nacionalnog narativa o kontinuitetu „hiljadugodišnje istorije“ i iz koje se – u zavisnosti od potreba savremenog političkog konteksta – mogu selektivno izdvojiti „svetle stranice“: „Putinova ’doktrina totalnog kontinuiteta’ (carske, sovjetske i demokratske epohe – M.S.) označava novi pristup političkom korišćenju prošlosti – umesto rešenja dilema koje nužno prate konstruisanje celovitog narativa, krenulo se u pravcu selektivne ’eksploatacije’ istorijskih događaja, pojava i figura koji se uklapaju u konkretni kontekst“ (Малинова, 2015: 70). U politici simbola to je bilo očito već na početku Putinove vladavine kada je usvojen njegov predlog o državnim znamenjima Rusije – grbu, zastavi i himni za koju su, na staru sovjetsku melodiju, napisani novi stihovi.9 Nasuprot političkom diskontinuitetu koji karakteriše ruski XX vek,10 ovo spajanje imperijalnih, sovjetskih i postsovjetskih simbola odražavalo je ideju kontinuiteta ruske države, kao i posebnosti njenog istorijskog puta: „Rehabilitacija i normalizacija sovjetske prošlosti kao ’dela naše istorije’ uklapa se u obnovljenu ideologiju ’državnosti’ (statism) kao novog/starog izvora ruskog identiteta. Poslednjih godina taj stav prema sovjetskoj prošlosti ugrađen je u novodizajniranu ideološku paradigmu ’suverene demokratije’ koja poriče univerzalnost zapadnog normativnog modela i legitimizuje ’posebni put’ Rusije“ (Zhurzhenko, 2007). Ovaj proces „nacionalizacije (sovjetske) prošlosti“ u unutrašnjoj politici je bio sredstvo konsolidacije društvenog jedinstva i obnove nacionalnog samopoštovanja: „Jer, ako se složimo s tim da nikako ne treba koristiti simbole prethodnih epoha, uključujući i sovjetsku, onda moramo priznati da je čitavo pokoljenje naših sugrađana, da su naše majke i očevi, proživeli uzaludni, besmisleni život… Sa time se ne mogu saglasiti ni umom ni srcem“ (Путин, 2000а). Stoga je fokus sa „tamnih strana“ sovjetske prošlosti sada usmeren na događaje, ličnosti i simbole koji mogu poslužiti kao resurs pozitivne kolektivne identifikacije i svedočanstvo o istorijskom kontinuitetu države.11 U kontekstu prelaska sa „samokriticizma“ na „samopoštovanje“, nije iznenađujuće što je upravo „Veliki otadžbinski rat“ identifikovan kao najvažniji element „hiljadugodišnje istorije“ Rusije – za razliku od pobede nad Napoleonom („Otadžbinskog rata“) on je, kao deo „komunikativnog pamćenja“, još bio prisutan u „živom sećanju“ starijih generacija (Malinova, 2019: 96). Istovremeno, prema istraživanjima ruskog javnog mnjenja Pobeda („oslobođenje Evrope od fašizma“), za razliku od Revolucije i socijalizma, ostala je kao gotovo jedini bezuslovno pozitivni sovjetski doprinos svetskoj istoriji (vidi Дубин, 2004).12 Stoga, izrečene kritičke opaske o sovjetskoj prošlosti tokom vladavine Putina (uključujući i period predsedničkog mandata Medvedeva, 2008-2012) nikad se nisu odnosile na Veliki otadžbinski rat i njegove (geopolitičke) posledice: „Revidirajući jeljcinovsku koncepciju ’nove Rusije’ u korist ’hiljadugodišnje istorije velike države’ i odričući se ’prerade teške prošlosti’ zarad formiranja pozitivne predstave Nas, Putin i njegovi istomišljenici faktički su napravili izbor u korist ’brežnjevljevske sheme’ – isticali su ulogu sovjetskog naroda-oslobodioca, ali su u senci ostavljali zbivanja iz perioda 1939-1941. godine, kao i ulogu Crvene armije u stvaranju posleratne političke karte Istočne Evrope“ (Малинова, 2015: 116).

Pored težnje za obnovom osećanja nacionalnog ponosa i konsolidovanja jedinstva,13 Putinovo redefinisanje odnosa prema sovjetskoj prošlosti je bilo motivisano i spoljnopolitičkim razlozima, tj. promenom u evropskom „režimu pamćenja” prouzrokovanom integracijom bivših (baltičkih) sovjetskih republika i postsocijalističkih država Istočnog bloka u Evropsku uniju i NATO. Naime, tokom Hladnog rata nekadašnji ratni saveznici su, uprkos ideološkim sporovima, Drugi svetski rat interpretirali na sličan način: „Zapadni i sovjetski istorijski narativi imali su mnogo toga zajedničkog – u oba je isticana slavna pobeda nad nacističkom Nemačkom, uspešna posleratna obnova i dugi period mira praćen ekonomskim razvojem“ (Torbakov, 2014: 239).14 Polazeći od zajedničke osnove – suprotnosti snaga Antifašističke koalicije i Sila osovine – u sovjetskom narativu dodatno je istican ne samo odlučujući doprinos Crvene armije u pobedi nad fašizmom, već i sovjetska uloga „oslobodioca Istočne Evrope“ koju su zapadni saveznici priznali i potvrdili dogovorom o podeli „interesnih sfera“. Nestankom Istočnog bloka, promenu geopolitičke mape Evrope pratila je revizija kolektivnog pamćenja Drugog svetskog rata. Pozivajući se na svoje istorijsko iskustvo, države Istočne Evrope sovjetsku dominaciju su interpretirale kao (posleratni) produžetak „okupacije“: „Za istočno-evropske države Drugi svetski rat je imao ’više završetaka’. Obnova njihove nezavisnosti ranih devedesetih, povlačenje iz baltičkih država ostataka sovjetske armije, njihovo uključenje u EU i NATO, kao i održavanje NATO samita u Rigi novembra 2006. godine – sve je to u ovom regionu pozdravljeno kao znak konačnog kraja Drugog svetskog rata“ (Mälksoo, 2009: 665 – kurziv M.S.). Prema toj „novoj istorijskoj hronologiji“15 istočnoevropske zemlje su bile žrtve „dvostruke okupacije“: „Većina ovih država je rat i poratni period sada videla kao ’upotrebljivu prošlost’ – suštinski važnu za jačanje zasebnog identiteta, podsticanje populističkog nacionalizma, eksternalizaciju komunističke epohe i davanje sopstvenoj naciji uloge bespomoćne žrtve dva krvožedna totalitarizma“ (Torbakov, 2014: 240). Njihov ubrzani „povratak u Evropu“ koja ih je pristankom na podelu interesnih sfera prepustila vladavini „sovjetskog totalitarizma“, konceptualizovan je kao konačno ispravljanje istorijske nepravde: „Uz punu saglasnost zapadnih savezničkih država“, istakla je predsednica Letonije povodom obeležavanja šezdeset godina od kraja Drugog svetskog rata, „baltičke države su bile ponovo okupirane i anektirane od strane Sovjetskog Saveza, dok je tuce drugih zemalja Centralne i Istočne Evrope, kao bespomoćne satelitske države sovjetske imperije, iskusilo obnavljanje represije i decenije totalitarne vladavine“ (Vike-Freiberga, 2005 – kurziv M.S.). Tezom o dvostrukoj okupaciji nove članice Unije dovele su u pitanje zatečenu „mnemoničku mapu“ Evrope (Asman, 2011) na kojoj su snage (antifašističkog) dobra i (fašističkog) zla bile jasno odvojene, a Holokaust predstavljao centralno zajedničko evropsko „mesto pamćenja“: „U stvari, narativ o ratu kao borbi dobra sa zlom slabo je odgovarao nacionalnom pamćenju tih zemalja – u mnogim slučajevima stanovništvo je bilo podeljeno, te je značajni deo sarađivao sa nemačkim vlastima, a u posleratnim godinama sa prosovjetskim vođama njihovih država… Zadatak nacionalne izgradnje zahtevao je pomirenje pamćenja o tim međusobno sukobljenim grupama stanovništva, a rešenje je nađeno u proglašavanju tih zemalja žrtvama dva totalitarna režima koja su u istoj meri bila tuđa lokalnim tradicijama i interesima. Takvo tumačenje omogućilo je potiskivanje pitanja o odgovornosti nacionalne zajednice za delovanja oba režima, čak i kada su se ona na teritorijama tih država odvijala uz učešće lokalnog stanovništva“ (Курилла, 2015). U politici istorije ovih zemalja „aktivna eksploatacija teme žrtve sovjetskog totalitarizma i izdaje od strane liberalnog Zapada… bila je precizno usmerena ka zapadnom javnom mnjenju jer je odražavala težnju ’malih’ država da od vodećih zapadnih sila osiguraju garancije sopstvene bezbednosti“ (Miller, 2012: 17).16 Na inicijativu novih država-članica proširen je i znatno revidiran (zapadno)evropski okvir pamćenja Drugog svetskog rata što je jasno izraženo u nizu zvaničnih dokumenata evropskih institucija – počevši od „Međunarodne osude totalitarnih komunističkih režima“ (PACE, 2006) i obeležavanja „Evropskog dana sećanja na žrtve nacizma i staljinizma“ (EP, 2008), preko „Rezolucije o evropskoj savesti i totalitarizmu“ (EP, 2009), do rezolucije „O podeljenoj i ujedinjenoj Evropi“ koju je Parlamentarna skupština OSCE usvojila na samitu u Vilnusu (OSCE PA, 2009). Stara predstava o Drugom svetskom ratu kao sukobu Savezničke koalicije i Sila osovine potisnuta je u drugi plan isticanjem dihotomije između (komunističkog i nacističkog) „totalitarizma“ s jedne strane, te (demokratskog) „slobodnog sveta“ s druge. Time je Sovjetski Savez, nekadašnji „pobednik nad fašizmom“, svrstan u njegove srodnike i saveznike, pa je ratni „oslobodilac“ postao mirnodopski „okupator“. Stoga se sada od Ruske Federacije, kao pravne naslednice Sovjetskog Saveza, zahtevalo da osudi zločine počinjene u ime komunizma tokom sovjetske ere: „Rusija se mora iskreno suočiti sa svojom prošlošću, baš kao što je to učinila Nemačka posle okončanja Drugog svetskog rata“ (Vike-Freiberga, 2005).

Iz unutrašnjepolitičkih razloga privržena ideji istorijskog kontinuiteta, ruska politička elita je osude sovjetske epohe i reinterpretacije ratne prošlosti doživljavala kao napad na njenu aktuelnu politiku.17 Prema sistemu spojenih sudova, „što je taj kriticizam bio bučniji, kao i politički motivi koji su njime često upravljali, jačala je i sklonost Kremlja da umanjuje zločine staljinističkog režima, te da sopstveni legitimitet sve više povezuje sa istorijskom reputacijom Sovjetskog Saveza“ (Sherlock, 2009: 465). Stoga su s promenama u međunarodnom okruženju – simbolički obeleženim nicanjem niza „muzeja sovjetske okupacije i terora“ (u Letoniji, Estoniji, Gruziji, Mađarskoj…), rušenjem sovjetskih spomenika i memorijalnih kompleksa širom ruskog „bliskog inostranstva“, kao i rehabilitacijom „nacionalno-oslobodilačkih pokreta“ čiji je oružni otpor Crvenoj armiji često bio udružen sa nemačkim vojnim akcijama – sredinom dvehiljaditih godina u Rusiji jačali zahtevi za obnovu i odbranu „suvereniteta u tumačenju prošlosti“.18 Iako zagovornik ekonomske i političke modernizacije, tadašnji predsednik Medvedev formulisao je jednu „reaktivnu“ politiku istorije koja je – odgovarajući na izazove spoljašnjeg „revizionizma“ i domaću usredsređenost na kritike staljinizma – ponudila obnovu tradicionalne sovjetske interpretacije ratne prošlosti. Obraćajući se 2009. godine učesnicima skupa o očuvanju ruskog kulturnog nasleđa, on je to jasno istakao: „Postoje stvari koje je, po meni, nužno prihvatati kao kanon, recimo, događaje iz nedavne prošlosti poput Drugog svetskog rata, Velikog otadžbinskog rata – šta je ko radio, ko je koga napao, ko je pobedio, ko je izgubio dvadeset i sedam miliona ljudi itd. Takvu vrstu dogmi ili, ako hoćete, dogmata, mi ne možemo sada iznova ’otkrivati’, jer su one već opštepoznate u istoriji čovečanstva. To ne znači da se o tome ne mogu vršiti istraživanja. Ali, da ponovim, neke stvari, po mom mišljenju, ne treba da budu predmet rasprava u javnosti“ (Медведев, 2009). Nekoliko meseci pre toga, predsedničkim ukazom formirana je posebna „Komisija za suprotstavljanje pokušajima falsifikovanja istorije na štetu interesa Rusije“ koju je predvodio ekonomista, tadašnji rukovodilac predsedničke administracije i sadašnji šef kontraobaveštajne službe Sergej Nariškin (Нарышкин), a u čijem sastavu je od dvadeset i osam članova bilo samo troje profesionalnih istoričara.19 Rasprave koje su se vodile povodom osnivanja ove Ipak, uprkos rastu tenzija u međunarodnim odnosima,20 predloženi memorijalni zakoni nisu usvojeni u Dumi, a Komisija tokom vladavine Medvedeva nije imala značajniji učinak – ukinuta je 2012. godine pri kraju mandata njenog osnivača. Ipak, na ovo ublažavanje kursa u ruskoj politici istorije više je uticalo smanjenje napetosti u međunarodnim odnosima nego kritički glasovi akademske javnosti. Tako je, na primer, 2010. godine proces „otopljavanja“ u odnosima sa Poljskom,21 doveo, između ostalog, do susreta dva premijera (Putina i Tuska) na obeležavanju sedam decenija od zločina u Katinju, prikazivanja Vajdinog (Wajda) filma o tom događaju na ruskoj televiziji, kao i usvajanja (uprkos otporu komunističkih poslanika) rezolucije ruske Dume o odgovornosti sovjetskog rukovodstva za ubistvo dvadeset hiljada poljskih zarobljenika. Kako je tim povodom istakao Šnajder, ovom rezolucijom potvrđena je „osnovna realnost našeg doba globalizovanih komemoracija – nacionalna istorija postala je neodvojiva od spoljne politike“ (Snyder, 2010). Ali, ova veza je bila i ostala dvosmerna – na politiku istorije utiču međunarodni odnosi koji se, sa svoje strane, konstituišu i racionalizuju upravo selektivnim korišćenjem „kolektivnog pamćenja“ kao sredstvom ostvarenja državnih interesa.

Na „konzervativni zaokret“ koji je usledio u ruskoj politici istorije, pored pogoršanja koje je usledilo u međunarodnim odnosima, uticao je i rast nezadovoljstva u ruskom društvu koji je jasno ispoljen tokom masovnih protesta (Болотная революция) protiv falsifikovanja parlamentarnih izbora (decembar 2011) i ponovne kandidature i izbora Putina za predsednika Rusije (mart 2012). Obraćajući se poslanicima na završetku prve godine svog trećeg mandata, Putin je ocenio kako savremeno rusko društvo pati od „očitog nedostatka duhovnih spona“ koje bi učvrstile njegovo jedinstvo, te je prošlost označio kao dragoceni resurs za postizanje tog cilja: „Za obnovu nacionalne svesti neophodno je da povežemo u jednu celinu istorijske epohe i vratimo se razumevanju jednostavne istine da Rusija nije počela sa 1917, pa ni sa 1991. godinom, već da imamo jedinstvenu, neprekinutu hiljadugodišnju istoriju – oslanjajući se na nju, steći ćemo unutrašnju snagu i smisao nacionalnog razvitka“ (Путин, 2012). Vojni uspesi i teritorijalna ekspanzija ruske države tokom njene duge istorije izdvojeni su kao ključni elementi nastanka „konsolidujućeg patriotizma“, te je „očuvanje otadžbinskog ratnog istorijskog pamćenja“ formulisano kao važan politički zadatak. Iako to pamćenje ne obuhvata samo sovjetsku pobedu u Velikom otadžbinskom ratu,22 njeno obeležavanje i slavljenje, uz svu obnovu interesovanja za dorevolucionarnu prošlost, ipak zadržava središnje mesto u savremenoj memorijalnoj praksi. Simbolički, to je očito iz odluke da se od 2000. godine svečane inauguracije ruskih predsednika obavljaju 7. maja, te se, prema razrađenom „scenariju vlasti“ (Wortman), tako povezuju sa Danom pobede – „praznikom koji u Rusiji po stepenu svoje popularnosti i idejnog sadržaja prevazilazi sve druge državne praznike“ (Пахалюк, 2018: 10).

Ostavljajući ovde po strani razmatranje mera istorijske politike s početka trećeg Putinovog mandata koje se tiču obnavljanja ideje o jedinstvenom udžbeniku istorije i usvajanje zakona kojim se predviđa zatvorska kazna za „svesno širenje lažnih informacija o aktivnostima SSSR u godinama Drugog svetskog rata“ (Krivični zakonik, član 354.1), možemo se složiti sa tvrdnjom Alekseja Milera da se Rusija tih godina vratila modelu „konfrontacijske istorijske politike“. Osnovni motiv za taj povratak bila je eskalacija sukoba sa Ukrajinom i njome izazvano pogoršanje međunarodnog položaja Rusije: „Prelomni su bili prolećni meseci 2014. godine kada su vlasti povukle sukcesivni niz poteza koji su kardinalno promenili situaciju oko politike pamćenja u Rusiji“ (Миллер, 2014: 55; 52). Imperativ političke mobilizacije stanovništva i homogenizacije društva uticao je na korišćenje paradigme „Velikog otadžbinskog rata“ u tumačenju sukoba sa Ukrajinom kao nastavka „borbe protiv fašizma“.23 Ali, za razliku od perioda 2005–2009, u „bitku za prošlost“ sada su aktivno uključeni široki slojevi ruskog društva, a ulogu aktera u kreiranju i sprovođenju politike istorije od državnih Komisija i predstavnika administracije u velikoj meri preuzele su brojne (državne) „nevladine organizacije“ (GONGO). Kritičari „novog kursa“ ostali su usamljeni: „U tom sporu veći deo društva je na strani vlasti, što nije situacija koja karakteriše samo Rusiju. Prvi koji je demonstrirao mogućnost antiliberalne mobilizacije građanskog društva u sferi politike pamćenja bio je mađarski premijer Viktor Orban… U istorijskoj perspektivi, verovatno će se 2014. godina smatrati početkom vrlo dugog procesa mobilizacije građanskog društva na antiliberalnoj, agresivno nacionalističkoj platformi“ (Миллер, 2016: 241).

Fabrika knjiga, 2019.

Peščanik.net, 24.06.2020.

Srodni link: Milan Subotić – Kad preci marširaju: Besmrtni puk

REVIZIJA ISTORIJE

________________

  1. „Veliki otadžbinski rat postao je važna karika službenog narativa, koja je potvrđivala pravac njegovog osnovnog sižea: sovjetski sistem rođen tokom Oktobarske revolucije, Građanskog rata, NEP-a, industrijalizacije, kolektivizacije i borbe protiv ’klasnih neprijatelja’ dokazao je svoju snagu obezbeđujući pobedu nad fašizmom. Nesumnjiva veličanstvenost Pobede opravdala je sve ’troškove’ izbora napravljenog u Oktobru“ (Малинова, 2015: 88).
  2. U svom „tajnom referatu“ Hruščov je to jasno formulisao: „Nije Staljin, već su partija, sovjetska vlast, naša herojska armija, njeni talentovani komandanti i hrabri vojnici – ceo sovjetski narod – bili ti koji su obezbedili pobedu u Velikom otadžbinskom ratu“ (Хрущёв, 1956: 92).
  3. „Mit je takvo uređenje diskursa koje uključuje ponovno izvođenje, organizovanu reaktualizaciju događaja iz prošlosti u sadašnjici. Istovremeno, za razliku od istorijskog diskursa koji se zasniva na posmatranju prošlosti kao objekta, mit uključuje prezentovanje pripovesti o prošlom događaju tako što uklanja sve što taj događaj odvaja od sadašnjosti, te prošlost postaje nešto što se može iskusiti, pre nego razumeti ili objasniti. To je jedan ciljeva rituala: događaj iz prošlosti iznova se ponavlja tako da dobija snagu aktualnog zbivanja“ (Wolf 2006, 266–267).
  4. „Nacije koje su pretrpele dramatične promene režima imaju potrebu da uspostave takav način pamćenja kojim se može premostiti jaz između prošlosti i sadašnjosti, potvrđujući istovremeno kontinuitet i identitet, kao i razliku“ (Hodgkin and Radstone, 2003: 170).
  5. Izgradnja ovog ogromnog memorijalnog kompleksa (135 hektara) bila je inicirana još za vreme rata (1942), ali je počela tek 1961. godine, te zvanično završena na pedesetogodišnjicu Pobede. Detaljnije o istoriji nastanka i sadržini Parka Pobede vidi u: Schleifman (2001); Ваньке (2015); Колягина, Конрадова (2015).
  6. „Komunističke i patriotske organizacije organizovale su svoje alternativne proslave Dana Pobede u centru Moskve stavljajući ratne veterane pred tešku dilemu prisiljavajući ih da se opredele za jednu od strana. Stoga je izumevanje nove tradicije proslave bilo ometeno otvorenim političkim sukobom… Postalo je jasno da će svaka radikalna kritika sovjetske prošlosti podeliti rusko društvo i otuđiti veliki deo izbornog tela“ (Malinova,2017: 51; 52).
  7. „Napustili smo sovjetsku ideologiju, povratak na nju je nemoguć… Ni u političkoj, ni u sferi suvereniteta nemamo želju ni stremljenje da oživimo sovjetsku imperiju“ (Путин, 2013).
  8. Stoga, prema tumačenju Filipova: „Posle perioda radikalnih promena i širokog uključivanja Rusije u svetske kulturne procese stečena je (tokom Putinove vladavine – M.S.) svest o kontinuitetu ruske istorije čiji je neodvojiv deo bio sovjetski period“ (Филиппов, 2007: 482).
  9. „Današnja ruska vlast ne samo da se ne uzdržava od eklektike, već je eklekticizam pretvorila u stil svoje simboličke politike – gotovo istovremeno ponovo se svečano sahranjuje general Denjikin, a u armiju se vraća upotreba crvenih zastava; ponovo se sahranjuje filozof Ivan Iljin, kome je Hitler bio prihvatljiviji od boljševizma, a vraća se melodija sovjetske himne“ (Малахов, 2018).
  10. „U prošlom veku ’Rusija’ je tri puta menjala svoju (istorijsku) kožu: posle raspada dinastičkog Ruskog carstva praćenog nasilnim građanskim ratom, ona je rekonstruisana kao komunistički Sovjetski Savez čiji je slom pre dvadeset i pet godina doveo do nastanka današnje Ruske Federacije. Svaka od ovih dramatičnih promena tokom XX veka je snažno uticala na pojmove o tome šta je Rusija i šta znači biti Rus…“ „U simboličkoj sferi Ruska Federacija izgleda kao postmodernistički kolaž ikona i simbola koji pripadaju različitim epohama ruske istorije i prilično harmonično koegzistiraju – što je neverovatno s obzirom na činjenicu političkih diskontinuiteta – u neobičnoj eklektičkoj simbiozi“ (Torbakov, 2018: 12; 2016: 378).
  11. Kako je to, objašnjavajući Putinovu „političku filozofiju“, istakao uticajni ruski novinar i politikolog Tretjakov: „Mlada (nova) ruska demokratija je produžetak ruske državnosti, a ne njen krah… Sovjetski period nije ’crna rupa’ u istoriji Rusije, a Sovjetski Savez nije bio ’imperija zla’, već tome naprotiv – kada raspad Sovjetskog Saveza naziva najvećom geopolitičkom katastrofom XX veka i pravom dramom za ruski narod Putin to ne kaže direktno, već posredno“ (Третьяков, 2005).
  12. „Prema svim ispitivanjima javnog mnjenja… za stanovništvo Rusije pobeda u tom ratu je glavni događaj XX veka. Više od toga, to je jedinstveni pozitivni događaj veka (uz Gagarinov let u kosmos čiji je vrednosni status ipak znatno niži – pozitivno istaknut od strane trećine do polovine ispitanika), te u tom smislu, jedino više ili manje nesumnjivo dostignuće sovjetskog perioda otadžbinske istorije. Svest o prvostepenom značaju pobede u ratu ujedinjuje ne manje od tri četvrtine ispitanika (1999. godine čak 85 odsto njih), pa od svih događaja iz prošlosti takvu integrativnu moć nema nijedan drugi simbol“ (Дубин, 2008).
  13. „U službenim govorima povodom Dana pobede koji su u periodu 2000-2016. održali Putin i Medvedev posebno se ističu njihovi pokušaji da diskurs o ratu prilagode ciljevima izgradnje novog ruskog identiteta, jačanju međugeneracijske solidarnosti i promovisanju nacionalnog jedinstva koje nadilazi političke, ideološke i etničke podele“ (Malinova, 2017: 65-66).
  14. Slično ističe i Timoti Šnajder: „Imamo zapadnoevropsku priču o oslobođenju od Nemačke ili od nacional socijalizma, nakon koga je sledila evropska integracija, ekonomski oporavak i mir. Zanimljivo, to je takođe i sovjetska priča sa sličnim temama u istom sledu: poraz Nemačke, reintegracija Sovjetskog Saveza, ekonomski oporavak i mir“ (Snyder, 2009: 11).
  15. „Polazna tačka zajedničkog evropskog narativa je 1945. godina. To je svakako bio trenutak kada su lekcije naučene i svakako pravo vreme za početak istorije francusko-nemačkog pomirenja za kojim je sledilo započinjanje projekta evropskog ujedinjenja. Međutim, 1945. godina znači nešto sasvim drugo u većem delu Istočne Evrope, nešto različito za većinu građana država koje su se priključile Uniji u maju 2004. Za njih 1945. godina znači prelaz sa jedne okupacije na drugu, sa nacističke vladavine na sovjetsku“ (Snyder, 2005).
  16. Procena (ne)postojanja njihove ugroženosti ne mora imati realne osnove, već može biti posledica osećanja „ontološke anksioznosti“: „Kao teorijski koncept, ontološka anksioznost sugeriše da se usred nesigurnosti koja ne preti toliko fizičkom opstanku subjekta koliko njegovom ili njenom identitetu, ljudi u potrazi za ’ontološkom sigurnošću’ često vraćaju poznatoj socijalnoj rutini čak i kada ona uključuje očite rizike, a ponekad čak i fizičku nesigurnost… U trenutku nagle promene svetskog poretka, države takođe preferiraju poznate konflikte u odnosu na nove, neiskušane modele ponašanja… Male države Centralne i Istočne Evrope tokom ’ontološke krize’ (2004-2007) zajednički su formulisale spoljnopolitički stav koji im se činio uspešnim. On nije bio fokusiran na mogućnost pozivanja na interese, već na identitet moćnih zapadnih partnera… Rečju, za zajednice koje je Hegel nekada imenovao ’narodima bez istorije’, politika istorije je postala oruđe u političkoj borbi za mesto u istoriji“ (Astrov, 2012: 121-122; 119).
  17. „Bilo kakva kritika Sovjetskog Sveza na osnovu nacističko-sovjetskog pakta iz avgusta 1939. godine ili sovjetskog oslobođenja Istočne Evrope od nacističkog ropstva da bi ono bilo zamenjeno drugim totalitarnim režimom u Rusiji je viđeno kao uvreda njenog nacionalnog dostojanstva. S druge strane, upravo su sećanja na te događaje bila od fundamentalne važnosti za istočnoevropsko pamćenje. Isto važi i za zločine koje su počinili komunistički režimi u tom regionu. Kremlj je mogao prihvatiti da sovjetski i lokalni komunisti moraju snositi jednaku odgovornost za te zločine, ali nije bio spreman da ih razmatra kao posledicu ruske okupacije tih zemalja. Krivica stoga može biti pripisana komunizmu, ali nikako ne Rusiji“ (Koposov, 2017: 253).
  18. Gleb Pavlovski, uticajni publicista („politički tehnolog“) koji je tada bio blizak Kremlju, teorijski je artikulisao potrebu osmišljavanja ruske „politike pamćenja“ koja neće počivati na kritici sovjetske (staljinističke) prošlosti: „Danas se u Evropi, Americi i Aziji politika pamćenja pretvorila u ekvivalent ideoloških ratova iz prošlosti… Rusko društvo je izgubilo suverenitet u proučavanju sopstvene prošlosti… Bez sopstvene politike pamćenja Rusija je postala bespomoćni i bezopasni ekran za klevetničke projekcije i agresivne fobije. Pošto nije postalo subjekt sopstvenog pamćenja, rusko društvo se nalazi u opasnosti da postane objekt tuđih projekcija i izvođenja nimalo bezopasnih igara“ (Павловский, 2008 – kurziv M.S.).
  19. „Komisija je bila zadužena da se bori protiv revizionističkih interpretacija službenog ruskog narativa istorije Drugog svetskog rata kojima je u oficijelnim ocenama pridavana etiketa ’falsifikata’. U vezi s tim posebno je čudno to što su preventivne mere usmerene isključivo protiv ’falsifikata’ koji nanose štetu međunarodnom prestižu Rusije. Nije slučajno što su u vezi s tim kritički glasovi u samoj Rusiji postavili pitanje o poželjnosti ili legitimnosti falsifikacija u korist Rusije, te podsetili na česte revizije istorije tokom sovjetskog perioda koje bi se, po logici zakonskog projekta, takođe mogle interpretirati kao istorijske falsifikacije“ (Кегель, 2009: 370).
  20. „Vrhunac napetosti je bio 2007/8, što se očitovalo u Putinovom govoru u Minhenu, sukobu oko razmeštanja raketnog odbrambenog štita u zemljama Centralne Evrope i oko planova proširenja NATO na Ukrajinu i Gruziju, kao i, konačno, rusko-gruzijskog vojnog sukoba u avgustu 2008. godine“ (Miller, 2012a: 257).
  21. Da nije reč samo o uticaju bilateralnih odnosa Rusije sa zemljama regiona naglašava Miler: „Nema nikakve sumnje u to da su izbor nove američke administracije 2009. godine i promena kursa i retorike u američko-ruskim odnosima koja je usledila, snažno uticali na tu situaciju. Obamina administracija je sasvim jasno demonstrirala zemljama ’Nove Evrope’ da nije zainteresovana za dalji rast napetosti u odnosima tih država sa Moskvom. Ova promena je olakšala korak ka detantu koje su preduzeli Moskva i poljska Vlada koju je od 2008. godine predvodio Donald Tusk“ (Miller, 2012: 17).
  22. U pomenutom govoru Putin je na to skrenuo pažnju: „Zar je pravedno što u nas do danas ne postoji nijedan dostojni, opštenacionalni spomenik herojima Prvog svetskog rata? Naši preci su ga zvali Velikim ratom, ali on je bio nezasluženo zaboravljen i faktički, usled niza političkih i ideoloških razloga, izbrisan iz našeg istorijskog pamćenja i iz istorije. Međutim, borbeni duh Oružanih snaga počiva na tradicijama, na živoj vezi sa istorijom, na primerima hrabrosti i samopožrtvovanju heroja. Smatram da je neophodno obnoviti nazive u ruskoj armiji najslavnijih pukova, vojnih jedinica i grupa iz prošlih vremena, kako sovjetskih, tako i ranijih…“ (Путин, 2012).
  23. U govoru o uključivanju Krima u sastav Ruske Federacije Putin je eksplicitno istakao: „Glavni izvršioci prevrata (u Ukrajini – M.S.) bili su nacionalisti, neonacisti, rusofobi i antisemiti. Upravo oni u mnogome određuju današnji život u Ukrajini… Ali, svima je već sasvim jasno šta ubuduće nameravaju da učine ukrajinski idejni naslednici Bandere – Hitlerovog saradnika u vreme Drugog svetskog rata“. U istom govoru, on je kritičare aneksije Krima nazvao „petom kolonom“ i „nacionalnim izdajnicima“ (Путин, 2014). Ovu analogiju sa ratnim godinama 1943-1945. u Harkovu su 1. februara 2014. godine istakli osnivači „Ukrajinskog fronta“ koji su pod vođstvom Mihaila Dobkina, regionalnog rukovodioca Partije regiona, pozvali na „oslobođenja Ukrajine koje će, kao i 1943. godine, doći sa Istoka“ (vidi Слободской, 2014; Oushakine, 2018). Početkom rata u Donbasu novinari su zabeležili priču pobunjenika da su, pre nego što su snabdeveni oružjem iz Rusije, iskoristili tenk koji je bio deo spomenika borcima Drugog svetskog rata: „Nezavisno od toga da li je ova priča istinita, kao metafora dovoljno je upečatljiva – njome se sugeriše kako su duhovi rata koji je završen pre sedam decenija lako dozvani“ (Zhurzhenko, 2015).