- Peščanik - https://pescanik.net -

Datum kraja Jugoslavije

Foto: Predrag Trokicić

O datumu kraja Jugoslavije može se raspravljati. Mnogo je svojevrsnih prekretnica indikativnih za taj raspad. U stvari, mnogo je činjenica koje se mogu objasniti samo dugotrajnim procesima. Na primer, slovenačko zalaganje za minimum zajedničkih funkcija federacije i srpsko nastojanje da se ostvari Jugoslavija sa što manje decentralizacije, dugotrajna su nastojanja (vidljiva još 1962. na sednici politbiroa SKJ). Ali su ona 80-ih godina dospela u širu javnost delatnošću etničkih preduzetnika, različitih političkih mutivoda koji su pecali u jugoslovenskoj krizi. Među njima je bilo raznih primeraka, od automehaničara sa Kosova do sveštenika iz Hercegovine.

Dakako, formalno merodavno za raspad je ono što je utvrdila Badinterova komisija, mada ona nije bila pravnički jasna, jer je krajem 1991. govorila o „procesu raspada“, što ne može biti pravna činjenica. I uopšte je rad te komisije podložan raznim prigovorima u koje se ovde nećemo upuštati. Onda postoji Sporazum o sukcesiji 5 naslednica iz 2001. o kojem bi se takođe dalo raspravljati. Tu se o raspadu (break-up) govori kao o činjenici.

Međutim, ovde želim da istaknem događaj koji je označio kraj ustavnog uređenja SFRJ, nakon kojeg ona nije mogla da funkcioniše kako je bilo predviđeno Ustavom SFRJ od 1974, štagod neko o njemu mislio. I ne samo da nije mogla da funkcioniše po Ustavu, već nije mogla da funkcioniše uopšte.

Čin koji je označio kraj Jugoslavije nije bio iznenadan, jer SFRJ nije funkcionisala još od Titove smrti, što se može videti iz pregleda usvajanja budžeta federacije, koji su svake godine tekli uz vanredne napore, probijanje roka, pomoću nenadležnih tela, uz silne pregovore.

Ipak, kraj ustavnog uređenja je možda ono odlučujuće za jednu savremenu državu, čak i kada ona nije istinska pravna država. Jugoslavija to nije bila, ali jeste bila uređena veoma komplikovanim sistemom pravila, koja su regulisala rad njenih najviših državnih tela. Zato je ustavno uređenje bilo odlučujuće.

Dana 28. marta 1989. Skupština SR Srbije usvojila je amandmane na Ustav (Srbije) kojima su negirani prava i nadležnosti dveju pokrajina utvrđeni i garantovani Ustavom SFRJ. Ukinut je njihov subjektivitet u federaciji, njihovo pravo da ostvaruju suverena prava. To ne bi bilo nužno odlučujuće da je Ustav SFRJ imao prednost nad republičkim ustavima i da se poštovao, čime bi ova odluka Skupštine Srbije kasnije bila korigovana. Ostale republike nisu uspele (a možda ni htele) da se suprotstave ovom ukidanju ustavne ravnoteže. Izmene donete 28. marta 1989. sprovedene su u život: smenjeni su članovi Predsedništva SFRJ iz dve pokrajine i Skupština Srbije imenovala je nove, po svom nahođenju. Pokrajine više nisu bile zastupljene u federaciji. Policija Srbije mogla je na osnovu tih promena da interveniše na Kosovu bez saglasnosti federacije i pokrajine Kosova. Ovde se ne bih upuštao u pitanje da li je to bilo svrsishodno i za koga.

Ustavno uređenje Jugoslavije je bilo poništeno. Takođe je bilo onemogućeno da se ono ponovo uspostavi.

Usledile su druge republičke ustavne pomene, pri čemu su Slovenija i Srbija prednjačile u daljoj negaciji jugoslovenske ustavnosti. Sledile su secesione radnje skupština Slovenije i Hrvatske – i da ne nabrajam. To jeste bila dodatna eskalacija na putu razbijanja zemlje ili ostvarivanja načela samoopredeljenja. Ali ustavno uređenje, koje je jedino moglo da bude stub države, bilo je smrtno pogođeno 28. marta 1989. Ustavni sud Jugoslavije o tome nije doneo nikakvu odluku, mada je donosio odluke o drugim kršenjima savezne ustavnosti (što označi da je bio instrument jedne strane u sukobu).

To ne znači da je stručnjak za ova pitanja, politikolog Danijel Konversi, u pravu kada tvrdi da se tu radilo o slučaju „secesije centra“ (2000), jer to ne bi moglo da se nazove tako. Još manje se može argumentovati da bi bez odluke Skupštine Srbije od 28. marta 1989. Jugoslavija opstala, ali nije bez značaja to ko je prvi zadao smrtonosni udarac. Mada ni pokojna Jugoslavija nije bila junak bez mane i poroka.

U stvari, još 1971. komunističkoj eliti je bilo jasno da se dogovor o uređenju Jugoslavije postignut tada, 1971 (neznatno dopunjen u kodifikaciji Ustava 1974) neće moći obnavljati bez Titovog posredovanja. Memoari Tripala, Kardelja, Doronjskog (izostavljam Dušana Popovića jer je koristio pseudonime za aktere u političkom procesu), delimično i Stambolića – u tom su pogledu neiskreni, jer ni ne pominju ovaj problem.

Političari koji su bili u igri 1989-91. koji danas tvrde da su mogli da obnove dogovor o zajedničkoj državi, samo da su mogli i da neki drugi učesnici nisu zabijali nož u leđa Jugoslaviji – još su neiskreniji. Sasvim je naivno u to uveravati savremenike zbivanja 80-ih i 90-ih godina. Od države je 1991. ostala samo ljuštura, mada je vojska bila netaknuta (što je bio deo problema). Pre svega nisu delovale institucije savezne države, a republike su bile spremne da u potpunosti preuzmu sve državne funkcije. Izbori su bili organizovani samo na republičkom nivou, što je proizlazilo iz tadašnjeg ustavnog okvira. Etnički preduzetnici su ovladali javnim diskursom, prema kojem je upravo „naš narod“ najgore, tragično prošao u Jugoslaviji, što je neodrživo stanje. Vratiti taj duh u bocu više nije bilo moguće.

Autor je profesor Univerziteta u Mariboru i Univerziteta u Novom Sadu.

Peščanik.net, 03.07.2021.

Srodni link: Mijat Lakićević – Datum raspada

30 GODINA SAMOSTALNOSTI HRVATSKE I SLOVENIJE
JUGOSLAVIJA