- Peščanik - https://pescanik.net -

Detonacija srpskog duha

Foto: Predrag Trokicić

Danima se već iznose negativne reakcije – ili, Vučićevim rečnikom posle sastanka sa Kurtijem – „detonacije“ srbijanskih zvaničnika u javnosti povodom rezolucije o zabrani negiranja genocida u Srebrenici, izglasane u crnogorskom parlamentu na osnovu presuda Haškog suda. U tome ih prate njihovi tabloidi: „Krivokapić i Bečić Srbima udarili žig genocidnih“ (Večernje novosti); „Gori su i od ustaša: Đukanović, Krivokapić i Bečić osudili Srbiju i Srbe za genocid“ (Informer); notorni Kurir će zavapiti o izdaji: „Mala je Crna Gora koliki je Krivokapić izdajnik“; „Udar na Srbe…“ upozorava Alo. Uzalud stižu demanti od strane crnogorskih zvaničnika i ukazivanje na ono što u donetoj Rezoluciji piše; da crnogorska skupština: „3) osuđuje pokušaje pripisivanja odgovornosti ili krivice srpskom, bošnjačkom, hrvatskom ili bilo kojem drugom narodu za genocid, zločine protiv čovječnosti…“ – ali ti demanti ne postižu efekat. Demokratska Crna Gora našla se na sudu totalitarne propagande koja dugi niz godina politički i medijski živi od osporavanja haških presuda, davanja javnih počasti osuđenim ratnim zločincima i negiranja genocida.

Predsednik jednopartijske skupštine Ivica Dačić u studiju TV Pink traži odgovorne. Dačić: „Treba i mitropolit Joanikije da kaže šta misli o ovome što se događa, jer Krivokapić je došao na čelo Vlade jer je pokojni mitropolit Amfilohije tražio da on bude nosilac liste“. Rečeno, učinjeno. Ubrzo stiže i reakcija mitropolita crnogorsko-primorskog na Rezoluciju. On je rekao da se unutrašnji problemi Crne Gore neće rešiti iz Brisela i Vašingtona (niti iz Beograda – V.V.), dodajući da ako je već doneta Rezolucija o Srebrenici „gde je Jasenovac, Jadovno, Velika…“ (misli se na zločin u selu Velika 1944. na prostoru Crne Gore, kada je od strane SS jedinice „Princ Eugen“ ubijeno 500 meštana Srba, od kojih preko stotinu male dece). Krivokapića Joanikije nije spomenuo, a takođe se nije poveo ni za propagandom iz Beograda o „genocidnosti srpskog naroda“, ali u izjavi, ako se tako može reći, on u izvesnom smislu poziva na reciprocitet u osudi zločina. Međutim, iako doneta Rezolucija stvara klimu da se progovori i o ratnim zločinima nad civilima iz perioda Drugog svetskog rata, ta zlodela niko otvoreno ne osporava u političkom i javnom životu Crne Gore – što nije slučaj sa Srebrenicom i presudama međunarodnog suda u Hagu; njih je osporavao ministar Leposavić.

Izjava patrijarha Porfirija povodom Rezolucije bila je neuporedivo oštrija, kao da je Dačićev zahtev bio upućen lično njemu, a ne mitropolitu. Patrijarh je osporio crkveni legitimitet crnogorske vlade ali i blagodat Božiju, koja je valjda obitavala na vladi do trenutka donošenja Rezolucije o genocidu u Srebrenici: „Oni koji su na krilima i u snazi Mitropolita Amfilohija došli… da grade mostove… da zbliže ljude… su izneverili poverenje Mitropolita, izneverili su samim tim i blagodat Božiju i stavili se u službu sila ovoga sveta, koje postoje samo… na polarizacijama“, rekao je Porfirije. Odmah se da uočiti sledeće: srpska strana – koja insistira da je Rezolucijom proglašena za genocidnu – nalazi se van okvira „sila ovoga sveta“, tako da u kontekstu patrijarhove izjave, nije ni sposobna da izvrši pogubnu polarizaciju društva. Dalje sledi: o srpskoj se strani u ratnim sukobima iz 90-ih ne može suditi na profanim sudovima „ovoga sveta“, tako da haške presude srpskom rukovodstvu ne važe. Njih ćemo ili ignorisati, ili meriti sopstvenim aršinima sa kojima ostatak sveta nema nikakve veze.

Patrijarh smatra da je definisanje zločina pogrešno i nastavlja: „Nikada ni na jednom mestu… sa mitropolitom Amfilohijem… to nismo činili, zato što znamo da je jezik dat da prodremo do srca jedni drugih“. A pošto je sve izgovoreno u besedi na praznik Silaska Svetog Duha u crkvi u Sremčici – poštujući raniju odluku da neće davati izjave za medije – patrijarh pravi analogiju: „Apostoli na Duhove govore na jednom jeziku, a svi ih razumeju na svom jeziku, jer oni govore jezikom ljubavi, jezikom Duha Svetoga, jezikom praštanja, a ne jezikom koji diže Kineske, Berlinske… zidove među braćom“. Ipak, jedino srpski političari iz Crne Gore i Srbije, a sada i patrijarh, povodom Rezolucije o zabrani negiranja genocida u Srebrenici, govore jezikom koji je nerazumljiv. I upravo to narušava jedinstvo jedne političke zajednice, u ovom slučaju Crne Gore: odbijanje da se prihvati definisanje jasnog, svima razumljivog i zajedničkog političkog jezika.

Odbijanjem jasnih definicija, kada su u pitanju zločini, patrijarh Porfirije – sledujući političarima – zapravo zamagljuje pitanje odgovornosti za učinjena zlodela sa kojim bi jedno društvo trebalo da se suoči nakon presuda suda u Hagu. Pa tako i sa odgovornošću crkvenih velikodostojnika iz SPC, tokom ratnih dešavanja. Nije li episkop Vasilije Kačavenda već 13. jula 1995. godine, nakon pada Srebrenice, došao u grad kako bi čestitao „srpskom generalu i hrabroj srpskoj vojsci“? I da li ga je u tome tada vodila blagodat Svetog Duha ili ekstaza srpskog duha?

Peščanik.net, 23.06.2021.

Srodni linkovi:

Heni Erceg – Ljeto patrijarha

Saša Ilić – Lekcije iz Podgorice

ČIJA JE CRNA GORA
SREBRENICA