- Peščanik - https://pescanik.net -

Dežurne narikače

Narikača (def.) – osoba koja na pogrebima glasno kuka i baca se po zemlji od bola i tuge, biva plaćena za ovu rabotu, a nakon toga sedne za trpezu kao da ništa nije bilo.

Gledajući, slušajući i čitajući medije ovih dana, nikako nisam uspevala da odagnam sliku seoskih narikača koje sve u glas vrište za prerano preminulim. Trudila sam se da ostanem svesna ozbiljnosti situacije, ali ne uspeva – iz dubine mozga pojavljuje mi se Koštunica sa crnom maramom oko glave kako ispušta neke nemušte krike i izgleda kao da će svakog trenutka presvisnuti, a iza njega se u ekstazi grče Samardžić i drugi „narodnjaci“. Biće da mi se aktivirao talamus i moja amigdala, pa su se probudile neke emotivne asocijacije na traumatične događaje iz detinjstva.

Ko je preminuo? Pa, prema onome što se iz nesuvislog naricanja može razumeti, izgleda svi mi. Ako su nam oduzeli Kosovo, našu kolevku, korenje i duhovnost, onda je red da svi uginemo. Svakako je bolje to nego da „postanemo ono što nismo“ – evropski slobodni, prilično bezbrižni, obrazovani, sekularni… – FUJ!!!. I neka se zna, mi smo žrtve koje su do smrti iskrvarile kroz amputiranu nam pravoslavnu dušu, svima za inat!

Neurolozi kažu da nakon ovih prvih emotivnih asocijacija i reakcija proradi neokorteks („svesni mozak“), pa uspevaš da prvobitne utiske racionalno preispitaš i koriguješ. Preispitala jesam, dodala i povezala nove informacije, ali slika postaje još crnja. Sada se cela vlada, patrijaršija, obrazi, dveri, svih 1389 njih, baca u iskopane rake, reže vene i kuka iz punog grla: „Oteše nam dušu, crkvu i teritoriju!“. Eto vetra u leđa pobesnelim navijačima, koji su i inače besni, besposleni i besciljni, da za svoju neuronsku šupljinu optuže pokvareni svetski poredak, zbog čega će čupati semafore i žardinjere po Beogradu, valjda za kaznu što je geografski smešten u truloj Evropi. Fascinantna je ta konverzija individualnih frustracija u mržnju prema stranom neprijatelju, a još je zanimljivije lečenje nezadovoljstva siledžijstvom nad javnom imovinom. Nije mi jasno, valjda zato što nisam psihijatar ili psiholog.

Zajedničko za sve narikače je da im nisu bitni ljudi – ni preminuli ni ucveljena porodica. To je posao koji ne zahteva empatiju, dovoljno je poturiti cedulju sa imenima. Da sam čula bar jednu reč o iskrenoj brizi za jadne ljude sa Kosova koji preplašeno čekaju ishod „istorijske odluke“, umesto cviljenja za teritorijom, verovatno mi se mentalna slika narikača ne bi ni pojavila pred očima. Meni je žao samo ljudi i teško mi je da razumem druge prioritete, posebno što mi moj racio, a ponajviše sećanje, govore da Kosovo (teritorija) odavno nije naše.

Kao što seoske narikače uspevaju da kod ožalošćenih probude najstrašniju tugu, tako i naš elitni pokret narikača stimuliše strah, očajanje i osećaj žrtve svetske zavere kod svih u Srbiji. Hajde da racionalno preispitamo korist od ovakvog emotivnog ponašanja: 1) na dobitku je „narod“, jer se drastično smanjuje mogućnost da će pristati na kvarenje koje opasno preti pri ulasku u EU – ostaćemo bedni i siromašni, ješćemo lišće i korenje, ali će naša slovenska nebeska duša zauvek biti neokaljana; 2) na dobitku su narikače budući da će u mraku biti više žrtava trulog svetskog poretka, novih izvora frustracija koje se lako daju usmeriti na zapadnu stranu sveta, što u krajnjem rezultatu narikačama daje sigurne i sve bogatije trpeze. Isključimo emocije iz ove analize, saberimo i oduzmimo – elementarna logika nas upućuje na tačnost druge hipoteze. Zbog toga mislim da će se eho ove kuknjave čuti još dugo.

Kada ne bi bilo žrtava i umiranja, narikače ne bi imale posla, a ni dobrih ručkova. Kada bi se Kosovo izmaklo iz šaka i rečnika naših narodnjaka i ostalih „patriota“, čime bi udarali u osetljivu žicu „nacionalnog ponosa“? Šta bi ih održalo na političkoj sceni? Čini mi se da kod naših dežurnih narikača postoji bar mali procenat iskrene brige – za sopstvenu moć, stolicu i dobru trpezu.

Peščanik.net, 19.02.2008.


The following two tabs change content below.
Biljana Stojković, rođena 6. oktobra 1972. u Beogradu, profesorka na Katedri za genetiku i evoluciju Biološkog fakulteta u Beogradu. Magistrirala je i doktorirala na istom fakultetu. Od 1996. učestvuje u naučnim projektima u oblasti evolucione biologije. Autorka je većeg broja publikacija u vodećim međunarodnim naučnim časopisima, kao i poglavlja i knjiga iz oblasti evolucione biologije. Objavila je knjige „Darvinijana: vodič kroz evolucionu biologiju” (2009) i „Od molekula do organizma: molekularna i fenotipska evolucija” (2012). Religiju i misticizam svake vrste smatra najvećim preprekama za razvijanje inteligencije, kritike autoriteta i humanog i slobodnog društva. Svetliju budućnost vidi u sekularnom humanizmu, u čemu posebno važnu ulogu imaju popularizacija nauke, borba protiv klerikalizacije, ksenofobije i nacionalizma. Izvori najveće ljubavi, inspiracije i istrajavanja u Srbiji su joj suprug Oliver i sin Paja.

Latest posts by Biljana Stojković (see all)