- Peščanik - https://pescanik.net -

Disident u tranzitnoj zoni

„Zdravo. Moje ime je Ed Snouden. Pre nešto više od mesec dana imao sam porodicu, dom iz snova i komforan život. Takođe, imao sam mogućnost da bez ikakvog naloga pratim vašu komunikaciju, svačiju komunikaciju, u svako doba dana i noći. To je moć koja menja ljudske sudbine. To je takođe i ozbiljno kršenje zakona“. Ovim rečima se pre nekoliko dana, u tranzitnoj zoni moskovskog aerodroma „Šeremetjevo“, obratio Edvard Snouden, bivši saradnik američke Centralne obaveštajne agencije, koja je nakon njegovog otkrivanja globalnog sistema nadzora (Prizma) krenula u poteru za njim. SAD zahtevaju da Snouden bude deportovan nazad iz Rusije budući da je optužen za „distribuciju tajnih informacija“, odnosno za špijunažu. Portparol Bele kuće Džejms Karni je rekao tom prilikom da Snouden „nije aktivista za ljudska prava, niti disident“.

Biti disident, pre svega znači – biti udaljen, razlikovati se od svoje grupe ili organizacije (lat. dissidere). Činilo se da će nakon pada Berlinskog zida nestati i ta kategorija ljudi, koje su opresivni sistemi proglasili opasnim, a samim tim i suvišnim. Vrlo često, baš kao što to govori i slučaj bivšeg američkog obaveštajca, taj status se osporava, kao da se podrazumeva da disidentstvo sa sobom povlači i neka prava i to za osobu prema kojoj ne treba imati milosti. Ovih dana se ponovo povela polemika oko rehabilitacije jednog od najpoznatijih jugoslovenskih disidenata – Milovana Đilasa. Zapravo, reč je o rehabilitaciji koja bi bila potpuno zaboravljena u opštoj histeriji rehabilitovanja Ravnogorskog pokreta i Draže Mihajlovića da je pre nekoliko godina nisu pokrenuli advokati Nikola Barović i Rajko Danilović. Večernje novosti s pažnjom prate pomake u ovom procesu, uspostavljajući ravnotežu između Draže Mihajlovića i Đilasa, podižući opklade na onog ko će prvi stići na cilj. Za Večernjak, čiji novinari pokazuju dubinsku nesvest, Đilasova prednost u ovoj trci je recimo činjenica da on „ima“ umrlicu, a Draža je „nema“. Međutim, ono što Večernje novosti previđaju je odsustvo glasa Milovana Đilasa u vremenu čija je rezonantna kutija podešena kao ravnogorski razglas, čemu u prilog idu brojne publikacije naših istoričara revizionista, serija Radoša Bajića koja se uveliko sprema za jesen, kao i lažna svedočenja disidentovih saputnika. Ne može se pouzdano reći koji aspekt je teži. Zanimljivo je da postoji i problem sa arhivskim dokumentima o Đilasovom slučaju, jer su se na poziv Višeg suda oglušile mnoge institucije. Samo je Arhiv Srbije dostavio delove iz Đilasovog dosijea koji još uvek nosi oznaku državne tajne. Ispostavilo se da dokumenata o tom izuzetnom putu revolucionara, političara i pisca gotovo da i nema. Ono što ostaje su samo njegovi tekstovi koje je on u periodu od 1954. do 1989. mogao da štampa jedino u inostranstvu.

Takav je slučaj bio i sa njegovom autobiografskom knjigom Besudna zemlja koju je 1956. bezuspešno ponudio Srpskoj književnoj zadruzi. Bio je to početak bojkota Milovana Đilasa u Jugoslaviji. Nakon serije tekstova „Anatomija jednog morala“ (Nova misao, oktobar 1953 – janaur 1954), koji su predstavljali i zvanični početak njegovog disidentstva, bilo je sve manje izgleda da će Đilasov publicistički i književni rad moći da dopre do domaće publike. Konačni sukob usledio je u vreme Mađarske revolucije kada je Đilas kritikovao jugoslovenski neutralni stav pred UN-om, čime se dala podrška sovjetskoj invaziji. Zapravo to je momenat u kome je na jugoslovenskoj sceni počela da se formira nova figura poslušnog disidenta u čijoj ulozi se našao Dobrica Ćosić, na osnovu čijeg budimpeštanskog izveštaja je vrh KPJ zauzeo stav prema događajima u susednoj zemlji. Ćosić je nakon tog burnog perioda uznapredovao u karijeri dok je Đilas osuđen na tri godine strogog zatvora. Tada je Ćosić postao saputnik disidenta Đilasa, preuzevši na sebe manekensku ulogu onoga ko u jugoslovenskom društvu svojim „disidentskim“ istupima manifestuje širinu demokratije i slobode. Međutim, faktografski gledano, dok je Đilas naredne godine objavio Novu klasu (koju je Njujork Tajms uvrstio u 100 najuticajnijih knjiga dvadesetog veka), Ćosić se u Deobama bavio četničkim strepnjama i dilemama. Moglo bi se reći da je Nova klasa (objavljena u SAD) bila tada za Đilasa ono što je Snoudenovo otkrivanje globalnog sistema nadozora danas. Đilas je tri puta suđen po članu 118, stav 1, Krivičnog zakona o “neprijateljskoj propagandi”; bio je to paragraf koji se koristio za suzbijanje slobodnog iznošenja mišljenja. Dobrica Ćosić je za Deobe dobio Ninovu nagradu, dok je Đilas 20. januara iste godine, možda baš u vreme dodele ovog tada prestižnog priznanja pušten iz zatvora u Sremskoj Mitrovici. Postoji jedna arhivska fotografija na kojoj je Đilas u dugačkom teškom šinjelu, sa glomaznim koferima u rukama i natučenom beretkom – nasmešen. U levoj ruci drži još i remen od termosa. Slikan je pri jednom od izlazaka iz zatvora, možda baš u trenutku dok Dobrica Ćosić od bogatog honorara za Deobe pazari košulje u Parizu za dugo krstarenje “Galebom”.

Sve u svemu, Đilas je po svedočenju mnogih bio veliki prijatelj Dobrice Ćosića, Matije Bećkovića i ostalih manekena jugoslovenskog disidentstva. Neverovatni su mehanizmi prikrivanja intelektualnih i političkih vrednosti i dostignuća jednog čoveka kakav je bio Milovan Đilas, kome se i dan danas u javnosti pripisuju “radikalna leva zastranjenja” tokom ratnih operacija u Crnoj Gori. O tome će na pitanje Večernjih novosti povodom rehabilitacije govoriti i istoričar mlađe generacije Čedomir Antić. S druge strane, jedini pravi disident ostaje Dobica Ćosić, koji to i sam kaže za sebe. Izgleda kao da je Ćosić na sebe preuzeo slobodarsku auru Milovana Đilasa a njemu ostavio sav staljinizam iz recimo Sedam dana u Budimpešti, kog se Ćosić nikada nije oslobodio, već ga je nesmetano transformisao u žestoki nacionalizam već tokom sedamdesetih godina, našta je svojim pisanjem i potonjom polemikom ukazivao Danilo Kiš tih godina. Ćosić je bio najtiražniji disident Jugoslavije i Istočne Evrope. Kao takav, bio je dragocen režimu, jer nikada nije napisao nijednu kritičnu reč o njemu. Njegova tzv. disidentska literatura izlazi tek u poznim osamdesetim godinama, kada iza Đilasa stoji nekoliko decenija mukotrpnog života pod bojkotom i bez građanskih prava, ali sa impozantnim delom (objavljenim u inostranstvu) čija vizija nikada neće dočekati političku realizaciju na tlu bivše Jugoslavije. Uobičajeni disidentski putevi bili su per aspera ad astra kao što je to bio slučaj sa Havelom ili Solženjicinom. Đilasov zahtev za demokratizacijom društva nikada nije naišao na odjek ni u Srbiji niti u Crnoj Gori. Njegovi “bliski prijatelji”, koji su u međuvremenu postali oblasni feudalci i dvorski pesnici, učinili su sve da se ovaj čovek zaboravi. Đilas je zauvek ostao u nekoj tranzitnoj zoni kao neko ko ne pripada više nikome osim svojoj misiji i potrebi da govori istinu o onome čemu je bio svedok. Njegove reči nije niko čuo i većini je ostalo nejasno zbog čega je taj čovek ostavio svoju državničku karijeru i komforan život. Bestidno iskorišćen od srpske nacionalističke elite, Milovan Đilas je ostao da čeka neko drugo vreme u kome će nova klasa, transformisana tokom poslednjih decenija u nacionaliste, ubice i tajkune konačno odumreti ili će biti izbrisana novom revolucijom.

Peščanik.net, 18.07.2013.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)