- Peščanik - https://pescanik.net -

Diskretni šarm gluposti

Voleo bih da razumem kako politički funkcioniše Saša Janković. Ta enigma, ili nedoumica, kako hoćete, nastala je na razmeđi snažne energetske tenzije i depresivnog koncepcijskog sloma. Ne bih se bavio fenomenom avetinjske lađe odakle se beži pre utapanja, jer sam uveren da PSG može da se izvuče. Odakle? E, to je već problem. Nema dobrog odgovora gde se pošlo i dokle se stiglo, niti šta je cilj. Uostalom, ovde cilja i nema, malo ko ga određuje, zato što niko nigde i ne stiže. Samo putovanje bez orijentira je čarolija i smisao za sve: za one na vlasti i druge koji žele da je se domognu.

Kad sam jednom prijatelju odgovorio na pitanje koja je tema sledećeg teksta za Peščanik, rekao je: „Ne diraj opoziciju, ionako je kilava.“

Moja tema danas nije opozicija, inače krajnje neodredivi fenomen u Srbiji, koji se više bavi sobom nego svojim poslom. I ne „diram je“ mada ona ne može ovde da ima status neprikosnovenog miljenika, uprkos lenjosti, slabim idejama i nesposobnosti da razume kojim to umom Vučić tako lako grabi sve više vlasti.

Saša Janković je imao svežinu nepoznatog, skoro pa je stekao status medijskog mučenika, čestitog i odlučnog borca protiv brojnih nepočinstava režima. Postao je deo građanskog mita, sazdanog od pameti i poštenja, čuvao je i svoju misteriju o tome šta će, kuda i sa kim dalje. Vlast ga je javno mrzela i sve to mu je dalo atest da se okuša kao vođa u pohodu na Vučićevu tvrđavu. Prepoznali su ga ugledni građani, bio je navodno čist i nepotrošen u srpskoj verziji pogubnog političkog murdarluka.

Ako preskočimo početak i ushićenje (bio sam na prvom koktelu potpisnika), osećala se snaga, pa i radost svih tih ljudi, bar zbog toga što su tamo zajedno. Vratio sam se pisanju, bio mi je dovoljan jedan selfi sa Barbom, Sašom i profesorom Hadžićem.

Ne znam šta se kasnije događalo i kako je Saša Janković napustio ideju da sa Vučićem nikada, ni u kom slučaju, ni u kakvim okolnostima ne može biti kompromisa. Inače sam, izvan ove novele, video mnoge ljude koji su lako pristali na izlaznu strategiju Radovana Trećeg: „Ako ne možemo da ih pobedimo, daj da obučemo njihove uniforme i da im se pridružimo“.

Osipanje PSG počelo je dramatično, uz javne optužbe. To je bilo prilično tužno, pokret je sasvim mlad, tek se uhodavao u nešto što ljudima odatle nije bilo poznato. Rukovodstvo se učilo politici, u srpskoj varijanti to je brutalna veština nemogućeg. I onda se pokret nespremno suočio s neobičnom, neočekivanom i prilično neukusnom varijantom rascepa.

Bila je to borba, do tog časa najuglednijeg opozicionog pokreta, za opstanak. Janković je pokušao da obrazloži svoju poziciju neshvaćenog vođe, otvarao je, kako reče, prozore da izađe zadah. Ali iz tog doba vuče iza sebe krajnje nejasnu tviterašku eksplikaciju o „grčenju“ u sobi nekog bečkog hotela, uz jezički užasno nekorektnu, ali uglavnom razumljivu složenicu: „nepredaja!“ Očito je mislio na svoju misiju u borbi protiv režima AV, pri čemu se „nepredaja“ slobodno može prevesti kao varijanta beskompromisne odlučnosti.

Mesec dana kasnije Janković otkriva kako nije sasvim dobro razumeo, ako je uopšte razumeo politiku, iskušenja u njoj i vrednost svojih ličnih principa. Priznao je da je tražio podršku, ako može i na velikom mitingu, da ga Vučić odredi za mandatara srpske vlade. Još ako bi mogao i Šutanovcu da udeli neki resorčić, njih dvojica bi polako ali nezadrživo sužavali polje za Vučićeve apsolutističke manevre.

Pri tako blesavoj ideji prestaje bilo kakav javni odnos prema Saši Jankoviću kao lideru opozicije. Pokušaj kolaboracije na nivou koji pre svega etički nije dopušten, jeste njegov dramatičan karijeristički iskorak, avantura koja donosi kapitalnu štetu. Uz dokaz ambiciozne naivnosti i obilan izliv neočekivane gluposti.

Taj oblik nedostatka političke inteligencije ipak u sebi ima nešto diskretnog čaršijskog šarma: kad god građanska Srbija prepozna nekoga kao lidera, očarana onim što taj inače nema, lider sam se potrudi za svoj bučni povratak u prosečnost. Konačno nimalo ne razumevajući u čemu je stvar, gde je pogrešio, ako uopšte jeste.

Inače je saznanje o pokušaju stvaranja nastrane koalicije PSG-SNS, sasvim dobar libreto za građansku katarzu pokreta, sa mladim, otresitim liderima, uz novu političku energiju. Oni će svakako zahvaliti Jankoviću kao građaninu koji ipak nije razumeo šta mu valja činiti sa svojom slobodom. Ponudio ju je Vučiću, u zamenu za kabinet. Sve ni za šta.

Peščanik.net, 06.12.2017.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)