- Peščanik - https://pescanik.net -

Do or do not, there is no try*

René Magritte, Homesickness

Rasprava o belim listićima se nije rasplamsala, iako postoji veliki broj tekstova o ovom pitanju. Nažalost, rasprava podrazumeva dve strane, što ovde baš i nije slučaj. Retko ko se upustio u raspravu, a da nije pristalica ove akcije. Ostaje utisak da je ideju belih listića lako braniti i teško osporiti. I pored toga, potrebno je probrati kojim se sve strategijama ova ideja može kritikovati.

Bilo je zamerano da ideja belih listića nije artikulisana politička opcija: ona ništa ne nudi, nema program, nema predstavnike (sem onih koji učestvuju u ovoj javnoj raspravi) i slično. Aksiom ove vrste kritike je da je za učinkovito delovanje potrebno utemeljenje u konkretnom predlogu, programu ili kakva personalizacija, koju ova kampanja nema. Ovaj argument, međutim, stoji samo ukoliko poistovetimo (političko) delovanje sa stranačkim delovanjem, jer su stranke te koje imaju programe i personalizuju svoje kampanje. Političko se, kako sam i ranije tvrdio, ne iscrpljuje strankama (iako su one bitan deo političkog delovanja), već se preliva. Preliva se na mnoge sfere, pa i na filozofiju koju tradicionalni srpski antiintelektualizam diskvalifikuje kao zabavu uhlebljenih.

Kampanji za bele listove, ove „prelivene“ političnosti ne nedostaje. Za razliku od onih koji bele listiće napadaju, ona je daleko bolje artikulisala problem, uvidevši da se on ne može rešiti promenom stranke na vlasti, jer su sve stranke deo jednog šireg mehanizma, te da je potrebno redefinisati načine na koji građani učestvuju u političkoj sferi, jer su ovako sistemski i sistematski razvlašćeni i osakaćeni za bilo kakav uticaj na političku elitu. Akcija beli listić je uperena protiv mehanizma vladanja koji je ispraznio kategoriju političkog delovanja i time nas građane osiromašio za efektivnu moć delovanja. Zato se ukazala potreba da formalna komponenta političkog sistema (oličena u glasanju) bude banalizovana onoliko koliko i njena suština.

Kritičari kampanje beli listić preporučuju nam da glasamo, ali ne i za koga da glasamo.1 Dakle „za šta se zalažete?“ nedostaje i kritičarima belih listića. Iako je moguće da nam neki ne savetuju za koga glasati jer bi to bilo nekako „nepristojno“ (mada ja ne vidim zašto bi to bio slučaj),2 voleo bih da svakog od njih upitam „za koga?“ Ukratko, ova argumentacija protivnika belih listića ne ide dalje od floskule da je glasanje demokratska tekovina, pa je zato treba „ispoštovati“.3 Ni trunke kontekstualizacije, ni trunke analize mehanizma koji do ove nepodnošljive situacije dovodi. Njihov odgovor je univerzalistički, a zahteva se istorijski specifični odgovor.

Praznina argumentacija protivnika belih listića je za očekivati, baš kao što je za očekivati i to da nemaju odgovor na pitanje za koga glasati. Političko je toliko ispražnjeno da je artikulisanje političkih alternativa postalo gotovo nemoguće (nije samo u pitanju formiranje stranaka koje će biti zaista alternativne, već je problem artikulisati bilo šta oko čega bi se te eventualne stranke mogle okupiti), što i jeste krajnji cilj nadziranog pluralizma. Pluralizam po prostoj definiciji i etimologiji podrazumeva mnogostrukost alternativa, opcija, mogućnosti i tako dalje, pa „nadzirani pluralizam“ uopšte nije pluralizam. Beli listići predstavljaju radikalno nov način mišljenja političke učinkovitosti, te su, u ovom trenutku, zaista alternativa uobičajenoj paradigmi koja političku učinkovitost ne vidi dalje od strančarenja, spinova, fotošopa i marketinških trikova.

Jasnost, po mom mišljenju, ne manjka kampanji belih listića. Kako je motiv kampanje bilo protivljenje, njen cilj i ne može biti afirmativan. Cilj je da se sa nečim prestane i da se izrazi protest. (Podsećanja radi, jedna od vladajućih stranaka gotovo sve svoje kampanje ne gradi na afirmativnom principu, već na plašenju onim Drugim, koji može doći na vlast. I dodajmo još nešto: to je suština argumentacije i onih koji se belim listićima protive: glasajte za loše protiv još lošijih. Dakle ni ova argumentacija nema afirmativnu komponentu.) U tom smislu, cilj kampanje ne može biti jasniji, a to je iskazivanje protesta zbog radikalno loše političke prakse kako trenutnih aktera, tako i čitave političke sfere.

Ali krunski argument protivnika belih listića, kad se sve ostale naslage speru, jeste da nije bitno to što je politički sistem nepravedan i to što političke elite nemaju legitimitet – bitno je ko će imati legalitet u sledeće četiri godine, to jest ko će osvojiti više (nezasluženih!) glasova. Zaista loš argument. Ukoliko je legalnost jedina kategorija koja nam je bitna, onda je nekoliko vekova političke filozofije zaista bilo pričanje u prazno. Upravo zbog ovog argumenta, i da se ne bismo doveli u potpuno bezizlaznu i besperspektivnu (i intelektualnu) situaciju, važno je odgovoriti da li je beli listić građanska neposlušnost ili ne. Ukoliko je svedemo na jednu jedinu rečenicu, građanska neposlušnost je akcija koja je uperena protiv nekakve „nelegitimne legalnosti“. Utoliko, građanska neposlušnost ide ruku pod ruku sa rizikom kojeg treba da se plaši svaka država (i politički sistem): ukoliko bude počela da radi protiv sopstvenih građana, oni je moraju zameniti nekom drugom, zasnovanom na drugačijim i pravednijim principima. Dalje, ovo znači da svaka akcija koja makar i liči na građansku neposlušnost nosi sa sobom rizik, katkad i egzistencijalni, da ne govorimo o riziku od četiri godine stagnacije.

Ukazati da političko nema legitimitet iako ima legalitet, zapravo zaoštrava situaciju i pokazuje da, kada se sve karte otvore, ova država vlada čistom manipulacijom, a ponekad (i sve češće!) pretnjom silom ili silom.4 Slučaj Sretena Ugričića od pre nekoliko meseci je samo jedan od primera i on pokazuje ovu silu na kapilarnom nivou: Ugričić je smenjen argumentom sile da bi se znalo ko određuje šta to sme da misli direktor biblioteke.5 Utoliko beli listići konstituišu građansku sferu, stvarajući front (koliko god mali on bio) koji je prešao prvu stepenicu u odgovornom delovanju, izlaženjem iz infantilne vere u benevolentnost „demokratije-koju-smo-izborili“ i stupanja u (nesigurnu i uvek potencijalno egzistencijalno ugroženu) poziciju odgovornog građanina i odgovornog odlučivanja.

Neodgovornost se pre nalazi na strani onih koji će odabrati da sve ovo zanemare, da ne pokažu svoj protest protiv takve prakse, i koji će dozvoliti da ponovo budu ucenjeni jer su nemoćni. I time izabrati da budu još nemoćniji i ucenjeniji do sledećih izbora.

* Yoda

Peščanik.net, 04.05.2012.

BELI GLAS

________________

  1. Iako možemo pretpostaviti da većini njih smeta to što kampanja belih listića može da ošteti LDP. Ukoliko je ova partija pretendovala na najobrazovaniji i najgrađanskiji deo javnog mnjenja, onda ispada da oni kritikuju upravo taj deo biračkog tela i da svoje (bivše) glasače kritikuju zbog onoga zbog čega su na njih i računali. Rečju, oni koji tvrde da će ovom kampanjom najviše izgubiti LDP, od svojih birača implicitno traže da prenebregnu građanski etos, što partiju koja pretenduje da bude (jedina!) građanska opcija, dovodi u kontradiktorni položaj.
  2. Ovo je, smatram, jedan dublji problem i o njemu drugi put.
  3. Podsećanja radi, uslov mogućnosti da se glasanje smatra demokratskom tekovinom je da svako ima pravo i da ne glasa, dakle da se isključi iz političkog, ukoliko se ono dubinski kosi sa ličnim moralnim proncipima nekog građanina.
  4. Ova činjenica se prikriva upravo formalnom komponentom demokratije: izborima u kojima smo iz ciklusa u ciklus sve ucenjeniji i ucenjeniji. Iako se nihilistički može tvrditi da je to suština svih izbornih procesa, društva koja nazivamo demokratskim izgrađena su na sinhronizaciji dve suprotstavljene kartegorije: građana i države. Za ovu sinhronizaciju bez koje je funkcionalno društvo nezamislivo, legitimitet je sine qua non. Toliko o tome da je legitimitet puka filozofska izmišljotina.
  5. Ostaje još jedno pitanje koje niko ne sme da zagrize. Možda se ovaj sistem vlasti i vladanja i ne održava samo silom (imaginarnom ili stvarnom). Možda je on žilav i nepobediv jer odgovara interesu većem delu populacije, koja nalazi načina da se uhlebi u korumpiranom i oligarhizovanom sistemu, sve po principu „ne pitaj ništa i skupljaj mrve“. Ova rasprava nam tek predstoji, ukoliko iko bude smeo da se upita da li je ovo mogući scenario bede ovog društva.