- Peščanik - https://pescanik.net -

Dobričinom Mitsubishiju, uprkos

Ako dugo gledaš u ponor, foto: FB strana Regionalnog pozorišta Novi Pazar

Neki časopisi se ne menjaju, ostaju dosledno dosadni u svojoj profesionalnoj i specijalističkoj orijentaciji, što se ne bi moglo reći za novu naučnu publicistiku koja je u Srbiji dominanta već prilično dugo, a čine je transformisani tabloidi, tabloidni magazini, emisije koje pretenduju na „kritičko“ mišljenje, razni crni biseri, koji su se fuzionisali sa televizijama i radio stanicama sa nacionalnom frekvencijom. Jedan od tih novih naučnih časopisa koji zaslužuje punu pažnju je i tabloid Kurir, čiji me je advokat, tokom nedavnog procesa na sudu, upozorio da se radi o naučnom književnom časopisu, gde svoje kritičke analize objavljuju naši ugledni akademci, poslenici sa fakulteta i instituta, pisci, pevači i ostala menažerija, zainteresovana da učestvuje u javnoj debati o temama koje se tiču kulture i društva. Tako jutarnji program na Happyju dospeva u rang Trećeg programa Radio Beograda, Nacionalni dnevnik sa Pinka postaje nešto nalik na Filozofiju i društvo, dok Večernje novosti funkcionišu kao surogat za Kulturu, interdisciplinarni časopis za teoriju i sociologiju kulture. S druge strane, i neke naizgled ozbiljne emisije sa javnog servisa, usled dubinske fuzije sa tabloidnim spektrom, postaju kuriroidne tvorevine, u čemu su najviše isprednjačili Kulturni dnevnik i Sporovi u kulturi. Ono što ih posebno krasi je otvorenost za sve što je blisko teorijama zavere, naučno-popularnim fenomenima kao što je atak na ćirilicu, razgradnja srpske književnosti i identiteta, te dodatno učvršćivanje „srpskog stanovišta“. Naravno, ukoliko neko napravi korak koji izneverava ovaj nacionalni program razvoja kulture, onda oni reaguju udruženo ili pojedinačno, upozoravajući javnost na „skandal“, „nepravdu“, „zaveru protiv Srba“ (videti reakciju direktora Muzeja genocida na nedavnu izjavu Vljore Čitaku o Kosovskom boju), ili na neku srodnu pošast za koju su se specijalizirali tokom dugih godina (samo)izolacije. Jedan takav događaj uznemirio je ovaj naučni esnaf, zbog čega se u Kuriru pojavila „studija“, usmerena kako protiv nagrađene predstave na 66. Sterijinom pozorju, tako i protiv žirija, a naposletku i protiv samog festivala, koji je, po njima, izgubio legitimitet. Zašto ovo zvuči tako poznato?

Reč je svakako o najnovijoj predstavi Zlatka Pakovića Ako dugo gledaš u ponor, koja je nastala kao adaptacija istoimenog romana Enesa Halilovića, u produkciji Regionalnog pozorišta Novi Pazar i Kulturnog centra Novi Pazar. Ovu predstavu je petočlani žiri ovogodišnjeg Pozorja, kojim je predsedavala rediteljka Snežana Trišić, većinom glasova proglasio za najbolju. Takođe, ovoj predstavi su pripale još dve nagrade i to: za glumačko ostvarenje (Rifat Rifatović), kao i za originalnu scensku muziku (Božidar Obradinović). Pobeda predstave Ako dugo gledaš u ponor ime višestruki značaj na pozorišnoj mapi Srbije, jer je ovom odlukom nagrađeno jedno prilično mlado pozorište (osnovano 2003) sa periferije, dok je s druge strane nagrađen pozorišni režiser Zlatko Paković koji je svoje predstave isto tako mogao da režira samo u marginalnim okolnostima, dakle izvan beogradskih teatarskih scena, ili kada je reč o Beogradu, onda u Centru za kulturnu dekontaminaciju, u produkciji Helsinškog odbora za ljudska prava, kao što je to bilo u slučaju predstave Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo. Paković je mogao da se bavi režiserskim poslom jedino u subotičkom pozorištu „Deže Kostolanji“. Isto tako i u Bosni i Hercegovini, gde je u zeničkom Bosanskom narodnom pozorištu svojevremeno režirao jednu predstavu (Bojte se Alaha...). Hodajući daleko od prestoničkih pozorišta, Paković je naposletku dospeo do Regionalnog pozorišta u Novom Pazaru, a potom i do Sterijinog pozorja. Budući da je Bitef, povodom predstave o Srebrenici, ipak javno manifestovao svoju zatvorenost za Pakovićev rad („projekat ne odgovara tematskom fokusu festivala niti je autor svojim umetničkim dometima zaslužio blanko poziv“), moglo bi se reći da je Sterijino pozorje bilo jedina institucija koja je prihvatila ne samo rad ovog reditelja „bez umetničke reputacije“, već ga je uvrstila u takmičarski program i naposletku nagradila.

Ovaj čin nije prošao bez negodovanja naučnika i teatrologa u visokotiražnom časopisu, koji se u međuvremenu specijalizovao i za pozorište. Kurir je, naime, odmah po proglašenju nagrada 66. Sterijinog pozorja objavio prilog sa „kritičkim“ osvrtima dvojice objektivnih komentatora: Juga Radivojevića, upravnika Beogradskog dramskog pozorišta i Miroslava Filipovića, direktor Drame Srpskog narodnog pozorišta. Zajednički imenitelj ove dvojice teatrologa iz Kurira je ime Dobrice Ćosića. Naime, predstavu Deobe po Ćosićevom romanu režirao je Radivojević u SNP-u, i sa njom, kao i pravim „mitsubishijevim“ džipom na sceni, učestvovao u takmičarskom programu Sterijinog pozorja. Kada je ostao bez nagrade, Radivojević je odlučio je da se obračuna sa Pozorjem, ističući da je „žiri limitiran“, te da mu je neverovatno da jedna predstava BDP-a kao što je Tiho teče Misisipi (režija Ivice Buljana), „koja je u Beogradu hit, bude najslabije ocenjena na Pozorju“. (Dešava se.) Zbog toga je Radivojević tražio zapisnike o glasanju na uvid. Njegov kolega Filipović bio je izričitiji, jer je napao Pozorje, navodeći da „nema kriterijuma za selekciju predstava“, kao i da se nagrade „dele po ključu“, a da nagrađena predstava i nije dramski tekst već se radi o „studentskoj vežbi“. Lamentirajući nad propašću slavnog festivala, Filipović se zapitao „zar naši dometi ne idu van Novog Pazara“. Ni Radivojević ni Filipović, međutim, nisu shvatili da za razliku od njihove „mitsubishi“ velike produkcije postoje i pozorišta koja se još uvek bave bitnim temama i to na način siromašnog pozorišta koje je, kada je reč o režiserskom postupku Pakovića, dovelo do novog susreta onog koji igra sa društvom kojem se obraća. Pakovićevsku subverziju koja je rođena u tom spoju, prepoznao je i žiri Sterijinog pozorja, pa je njihova odluka da nagradi Ako dugo gledaš u ponor, birajući predstavu iz Novog Pazara, zapravo proširila domete, tematski i režiserski, aktuelne pozorišne produkcije. Daleko više nego što bi to ikada bilo postignuto Radivojevićevim Deobama. Džipovima. Ili ostalim hitoidnim sredstvima.

Peščanik.net, 30.06.2021.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)