Svi koji smo bili u blizini rata i ratišta, poznajemo osećanje izdvojenosti dok smo posmatrali ono što nam se dešavalo pred očima. Vreme se podvojilo, jedan deo, zavisan od nas, zastao je, drugi je tekao. Ovaj zaštitni mehanizam, koji nam je izvesno pomagao da sačuvamo razum, doveo je do drugih poremećaja u percepciji vremena, i kod mnogih se završava kao delimično ili potpuno neprihvatanje realnosti koje je vreme donelo. Sve je to dobro poznato, istraženo, opisano: jedini je problem da se nađe odgovarajući broj terapeuta za postraumatsko stanje, i drugo, da se nađe vlast koja hoće da tepariji podvrgne veći deo glasačkog i neglasačkoga tela. Drugim rečima, stvar je skupa, dakle i beznadežna…
Pa ipak, za one koji hoće da se sami leče, postoji niz postupaka koji mogu pomoći. Prvo, treba razumeti da se posle godina crno-belih ili opšte-sivih opredeljenja, danas sklapaju veze, koalicije i savezništva koja se ranije nisu mogla ni zamisliti. Dani “dugine koalicije” možda su još daleko, ali druge, jednostavnije kombinacije treba očekivati. Da bismo ih razumeli, treba znati šta boje znače. Ako u jednoj pretežno katoličkoj Sloveniji prosvećeniji i/ili ateisti mogu upotrebljavati izraz “črnuhi” (“crni”) za sa crkvom povezanu desnicu, zašto bi boja-određenje bila toliko strana u Srbiji? Drugo, treba razumeti da demonstracije policajaca, koliko god ličile na kobnu kombinaciju parade i puča, naprosto ponavljaju već viđen model plemenitosti (ne pucamo na narod) i efikasnosti (pucamo na koga nam plate). Treće, treba razumeti da je ključni postupak za hvatanje optuženih ratnih zločinaca zidanje nove zgrade suda, posle čega treba pustiti razumnih petnaestak godina političke stabilizacije kao i uhodavanja suda, u kojima će deo zaniteresovanih poumirati, a delu više neće štetiti hvatanje dotičnih. Četvrto, treba razumeti da ludilo okolnoga sveta realno pokriva ludilo unutarnjega, kako se prethodni režim toplo i nadao, samo nije dobro uračunao vremensku sinhronizaciju: dovoljno je navesti primer donatorske konferencije za Irak, koja će dati jedva malo više novca za ogromno zaostalu zemlju nego što je Pakt stabilnosti dao malim post-jugoslovenskim grabljivcima.
Dalje, nije slab primer ni prizemljivanje Konkorda: umesto da po svetu letimo brzim, sigurnim i komfornim avionima koji bi smanjili zagađenje i promet, suprotno lažnim tvrđenjima, američki monopol je uspeo da sahrani evropsku ingenioznost, a unutar Evrope su francuski Minitel, mnogo efikasnija i jeftinija stvar od PC informatike, i brzi francuski vozovi (TGV) ostali isto tako usamljeni…Naučimo se da kapitalizam nije povezan sa progresom! Peto, treba razumeti da će predsednike i predsednice skidati, kako snajperom tako i glasanjem, i za mnogo manje ciljeve nego što ih sada slušamo u Skupštini. Šesto, treba razumeti da se pojmovi demokratija i jednakost ne poklapaju, i da, nažalost, ljudi nisu odgovorni za ono što su mislili da su hteli: odgovorni su samo za ono što su uradili. Pa ako nisu uradili nešto što je zapravo nemoguće, jer se demokratija i jednakost ne poklapaju, onda je neobično glupo optuživati, recimo, radnike koje ionako niko ništa nije pitao od samoupravljanja naovamo, da su hteli kapitalizam koji ih nenadanom brzinom vodi ka bednome kraju života. Sedmo, treba razumeti da ni u demokratiju ni u jednakost nisu upisani ljudska solidarnost, razum i poštovanje drugoga, tako da glad i beda ne isključuju odgovornost za pasivno (a tek aktivno!) podupiranje rata.
Više sa razloga stila nego zbog oskudice tema, zaustavljam se na mitskome broju sedam. Posleratne godine mogu izgledati apsurdno i ludo zato što teku ujednačenim vremenskim tokom, i zato što grotesknost, smeh ili ciniziam ne proizvode tako temeljite preseke u percepciji vremena kao očigledni užas – recimo ratni. Kako opažamo da smo u plićaku vremenskoga toka, možemo se brzo izvaditi i udaljiti. No ne treba se zavaravati: to udaljavanje može proizvesti, na duge staze, mnoge slabe posledice – recimo rat. Zato čitajmo i primećujmo: smešne policajce, eleganciju Konkorda koji više neće poleteti, ko nastupa sa kim na kojoj televiziji, ko se sramoti misleći da više niko ništa ne primećuje, ko se smeje u brk onima koji primećuju. Vratimo se u plićak beznađa, vremenska poplava je možda iza ugla.
Peščanik.net, 12.09.2006.
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)
- Nežne fašističke dušice - 12/04/2024
- Dubravkin rođendan - 27/03/2024
- Beskonačni 8. mart - 08/03/2024