Dovoljno je da se prelete vesti u poslednjih nekoliko nedelja pa da se primeti pogoršanje ionako loše situacije na Zapadnoj obali. Događaji se samo nižu jedan za drugim: Palestinci povređeni u napadu naseljenika; Izraelci spalili kuće u palestinskom selu; vojnik pucao u Palestinca u selu pored Ramale; naseljenici podigli utvrdu (maahaz) u dvorištu palestinske porodice i napali novinare; naseljenici roštiljaju u dvorištu palestinske porodice a, umesto da ih privedu, vojnici i naseljenici se zajedno mole.
Pojačano divljanje naseljenika uz podršku vojske traje od početka rata u Gazi i s vremena na vreme primora izraelske medije da tome posvete pažnju. Scene nasilja koje su preplavile društvene mreže su uticale da se na javnom servisu emituje dokumentarni film novinarke Hen Liberman o huliganstvu naseljenika, kao i da se Forum nekadašnjih zapovednika bezbednosnih struktura obrati pismom američkom predsedniku u kom ga upozoravaju na dešavanja na Zapadnoj obali. Izraelci svaki put iznova otkrivaju pogrome, paljenje palestinskih automobila i kuća, nereagovanje vojske. Međutim, to što se o ovim napadima češće govori u medijima ne znači promenu izraelskog narativa: to se i dalje tretira kao anomalija i incident dok se nesmetano nastavlja etničko čišćenje. Javni prostor ostaje područje neprijateljskih, uvredljivih i ostrašćenih poruka, a u toj sumanutoj atmosferi oni koji sprovode etničko čišćenje nemaju razloga da to kriju.
Osim toga, pred izbore je u Izraelu uvek poželjna radikalizacija stanja na Zapadnoj obali. Tokom decenija okupacije postali smo zemlja građevinskih preduzimača na okupiranim teritorijama: u periodu ove vlade na palestinskoj zemlji je podignuto 80 maahazim i 126 jevrejskih farmi, a kada je pre tri godine ukinut Šaronov zakon o povlačenju naseljenika i vojske, politički predstavnici naseljenika su mogli slobodno da se ustreme i na sever Zapadne obale. Ova oblast je bila relativno mirna dvadesetak godina, jer je jevrejsko prisustvo tu bilo praktično ukinuto. Sada su Smotrič i njegovi saradnici krenuli u obnovu četiri naselja evakuisana u toku povlačenja iz Gaze 2005. Da bi olakšala realizaciju tog plana, vojska je u maju raselila i uništila tri izbeglička kampa, što je Human Rights Watch označio kao zločin protiv čovečnosti. Naravno, režim i opozicija zajednički ignorišu izveštaje organizacija za ljudska prava i odluke međunarodnih sudova.1
Za sada nema naznaka organizovanije reakcije palestinske strane na izraelsko nasilje. Početkom jula, predsednik Palestinske uprave Mahmud Abas potpisao je dekret o izborima za Palestinsko zakonodavno telo 28. novembra 2026. na Zapadnoj obali, u Istočnom Jerusalimu i Gazi. Međutim, komentatori se slažu da ovi izbori neće doneti konkretniji odgovor na naseljeničke napade, već da je to više pokušaj da se reformiše Palestinska uprava i pokaže da još uvek ima podršku građana. Palestinsko vođstvo je od 7. oktobra marginalizovano usled političke i ekonomske represije izraelske vlade, dok se istovremeno nalazi pod međunarodnim pritiskom da dokaže svoju legitimnost. U Izraelu trenutno ne reaguju na najavu palestinskih izbora, dok vojni vrh licemerno upozorava političke lidere da bi dešavanja na Zapadnoj obali mogla da odu predaleko.
Krajem septembra se navršava 26 godina od izbijanja Druge intifade koju je izazvala beznadežna ekonomska i politička situacija. Prva intifada je donela Sporazum iz Osla, ali nije zaustavila štetne procese koji su pokrenuti pre mirovne konferencije. Pre svega nije zaustavila politiku ograničavanja kretanja, započetu još pre Konferencije u Madridu i Sporazuma iz Osla, kada su fizički prekinuti putevi i veze između Zapadne obale i Gaze. Pored toga, Izrael je 1991. započeo primenu mehanizama za izdavanje dozvola za kretanje najpre na Zapadnoj obali, a zatim je to 1993. proširio i na Istočni Jerusalim čime je zaokružena geografska podela palestinskih teritorija, što je otežalo slobodan razvoj ekonomije i protok radne snage.
Sa Sporazumom iz Osla uvedeno je neoliberalno tržište na koje su zakoračile međunarodne kompanije sa novim pravilima, što je pojačalo klasno raslojavanje društva. Svetska banka i Međunarodni monetarni fond su podržali novi ekonomski model u kome privatni sektor dobija značajniju ulogu u oblikovanju palestinske privrede. Politička elita u Ramali, nevladin sektor i univerziteti su se iz praktičnih razloga prilagodili zahtevima i ciljevima donatora iz inostranstva, što ih je učinilo osetljivim na spoljne pritiske.
Pomoću monopola u određenim privrednim oblastima, kredita i subvencija, kao i dozvola koje je Arafat delio bliskim saradnicima za prolazak kroz kontrolne punktove, nastala je klasa dobrostojećih ljudi koji ne osećaju stvarnost izraelske okupacije kao ostali. Ovaj jaz između društvenih slojeva palestinskog društva je bio manji u periodima kada je broj palestinskih radnika u Izraelu rastao, a kretanje bivalo slobodnije. Međutim, poslednjih godina, sa zatvaranjem granica radnici ostaju bez posla dok s druge strane jača zavisnost pripadnika srednje klase od Palestinske uprave koja se trudi da ne izaziva nezadovoljstvo Izraela i međunarodne zajednice. Tako je postepeno oslabio interes za zajedničku borbu bogate elite i siromašnih stanovnika izbegličkih kampova.
Raznolikost geografskih i nejednakost ekonomskih uslova nije jedini razlog izostanka artikulisanije reakcije Palestinske uprave. Tokom Prve intifade pokušalo se da se bojkotom i štrajkovima izvrši ekonomski pritisak na Izrael, na koji je država odgovorila uvozom strane radne snage. U Drugoj intifadi se nastojalo da se oružanim putem stvari pomere sa mrtve tačke. Tokom skoro pet godina koliko je to trajalo, Palestinci su bili izloženi brutalnoj represiji. Bilans je bio preko tri hiljade ubijenih i oko šest hiljada uhapšenih bez nove mirovne inicijative. Šaronovo povlačenje iz Pojasa Gaze i četiri naselja sa severa Zapadne obale bio je potez kratkog daha.2 Destrukcija Gaze u poslednjem sukobu je poruka Zapadnoj obali o tome kako izgleda izraelska osveta. Palestinci su doslovno zauzeti iscrpljujućom borbom za opstanak i trenutno nemaju snage za veći otpor.
Palestinci vide da Izrael posle svakog sukoba, bez obzira na cenu koju i sam plaća, izvlači istu pouku: da Palestince treba naučiti pameti. Uvek postoji izgovor da se ne ponudi ništa palestinskim građanima i da se izabere nastavak umesto završetka okupacije. Iako je palestinska strana pretrpela mnogo više ljudskih i materijalnih gubitaka, ni izraelske žrtve nisu male. Druga intifada je odnela preko hiljadu izraelskih života, građani su prošli kroz košmar od čak 138 samoubilačkih napada. Autobusi, restorani, pijace u zemlji su bili ratna poprišta. I u ovom poslednjem ratu sa Hamasom, život je izgubilo preko dve hiljade Izraelaca. Razumno društvo bi napravilo drugačije izbore, ali ne i Izrael.
U istom smeru ide i predlog ministra odbrane da se nadležnost za Zapadnu obalu prebaci sa vojske na policiju, što bi bio korak ka ozvaničenju aparthejd sistema. Ne podržavaju svi u Izraelu aparthejd i uverenje da je moguće vladati palestinskim narodom (na lepši i prijatniji način nego što to rade Smotrič i Netanjahu) nije nestala ni nakon 7. oktobra 2023. Ali analiza predizborne političke ponude i raspoloženja birača pokazuje da Izraelci još uvek nisu spremni da zahtevaju vladu koja će okončati okupaciju.
Izraelsko otimanje teritorija nikada nije bilo ogoljenije u svojoj surovosti, ali ni apsurdnosti. Dok se prisvaja palestinska zemlja i proteruje lokalno stanovništvo, zbog neprekidnog rata sa Hezbolahom se prazni sever Izraela. U projekat naseljavanja Zapadne obale se sipa ogroman novac, a protiv trenda napuštanja Kirjat Šmone, Metule i Šlomija režim se bori promo kampanjama u pokušaju da ubedi stanovnike da je bezbedno da se vrate, dok ujedno drži otvorene sve frontove. Iskustvo nam govori da će se Izrael, ako se rat ne zaustavi, pretvoriti u osiromašenu i zapuštenu državu nalik Srbiji, ogrezlu u kriminal i korupciju, nesposobnu da uredi sopstvenu teritoriju. Decenije teritorijalnih aspiracija i nacionalizma na kraju uvek dođu na naplatu.
Peščanik.net, 08.09.2026.
IZRAEL / PALESTINA