- Peščanik - https://pescanik.net -

Domaća ljuta

Da li ste i vi primetili da su svi nešto ljuti?

Opozicija je ljuta na vlast. Zamera joj što preuzima sve više vlasti u svoje ruke. Kao da bi opozicija, kad bi bila na vlasti, prepuštala vlast svojoj opoziciji. (Kao što i nije).

Vlast je ljuta što je opozicija kritikuje kao da opozicija treba da hvali vlast. I kao da zadatak opozicije nije da kritikuje vlast, baš kao što je i zadatak vlasti da delima demantuje kritičare. Vlast se čak toliko naljutila zbog kritika opozicije da sad preti novim izborima jer će tako opozicija da vidi svog boga, odnosno svoju (ne)popularnost. Pri tom vlast ne objašnjava na koji način joj kritika opozicije onemogućava da uradi ono što joj je posao. Jer je sadašnja vlast, za razliku od prethodne, u ekskluzivnoj situaciji da joj – po onoj Krležinoj: O pasji sabore, ti laješ, a karavane idu – opozicija ne može nauditi ni u parlamentu ni na ulici, ni po medijima.

Ljuti su i nekritičari vlasti. Njih ljuti što nije postignuta sabornost u podršci vlastima, kao da svaka kritička misao treba da zamre čim vlast uradi ili čak samo nagovesti da će uraditi nešto što joj je u opisu posla.

Ljutnja je izraz nemoći. Naljutiš se kad nešto nije po tvome, kad ne možeš da dobiješ ono što želiš, kad neko neće da ti izađe u susret. I to je ljudski. Ali i detinjasto. Samo, kad se dete ljuti, ono to čini jer nema mnogo izbora. Ono ima ograničen repertoar reagovanja i ograničenu sposobnost da rasuđuje. Ono samo zna da je frustrirano jer mu niste ispunili neku želju i ponaša se na način za koji veruje da će mu pomoći da ostvari svoju potrebu. Naravno, da li će sa godinama i sa sazrevanjem, usvojiti i druge načine reagovanja na frustracije, zavisi od toga koliko će mu životne okolnosti ići na ruku – ako dobro prolazi svaki put kad se naljuti, nema razloga da to menja. Naročito ako mu donosi i političke ili materijalne poene.

Međutim, za sve nas nije ohrabrujuće što nam ljudi koji pretenduju da znaju ili makar prepoznaju rešenja neprekidno demonstriraju sopstvenu nemoć.

Srbija je zemlja koja ima prvorazredne probleme. Oni se neće rešiti trećerazrednim predstavama.

Peščanik.net, 07.10.2013.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)