Promena vlas(t)ničke strukture
Ono što je UEFA zabranila u fudbalu – da se založi budućnost zarad finansijske koristi – u Srbiji je ustaljena praksa. Milom, a češće silom, javno dobro se prebacuje u privatne ruke.
Ono što je UEFA zabranila u fudbalu – da se založi budućnost zarad finansijske koristi – u Srbiji je ustaljena praksa. Milom, a češće silom, javno dobro se prebacuje u privatne ruke.
Stalno kuka na bivšu vlast pa će glasači sigurno poželeti da ona bude opet smenjena. A ako taktika pre mene potop ne upali, uvek može da se vrati onoj oveštaloj: posle mene potop.
Srbija je oduvek na nekoj granici. Geografski, ideološki, a sada i psihijatrijski. Nije joj dobro, ali nije ni u totalnom rasulu. Gora je od fasadne demokratije, a malo bolja od totalitarizma.
Šta da kažete svojim glasačima kojima ste obećali uništenje studentskog pokreta, a pokret živ i zdrav? Možete, kao Milošević u vicu, da namaknete zavese u kupeu i ljuljate vagon.
Eh, kad bi i prave sudije koristile VAR. Da najzad vide sve faulove koje vlast pravi, sva igranja rukom, podmukle udarce po cevanicama, lažirane povrede i ničim izazvana valjanja po terenu.
Bio je skup pristalica vlasti i ostavio brojna pitanja. Ne pitanja finansijske prirode, jer njihovu korupcionašku prirodu znamo. Ostala su brojna logična pitanja, ona najteža kao muška suza.
Ne bi li najzad isterao na čistinu prave mete, predsednik Srbije je najavio da će na vidovdanskom vašaru predstaviti svoje kandidate za već neke izbore koji će navodno biti raspisani na jesen.
Nasuprot vlasti stoje samo goloruki pobunjenici. Jedni goluždravi, drugi kaljeni u ranijim pobunama. Drugi prvima zameraju da ih ne poznajemo, prvi drugima zameraju baš to što ih poznajemo.
Sedmica koja se pojavljuje u nazivu restorana iz afere Senjak, broju nepoželjnih na čarter letu i u broju izmišljenih atentatora u Jajincima može da se tumači i po numemologiji, od izraza: „n’ umem“.
Bio je Dan policije. Ponet svečanošću, predsednik Srbije je samog sebe optužio, mada ne poimence. Postoje pokušaji, rekao je, da se policija ponizi, da joj se oduzmu sve nadležnosti.
Studente smo delegirali da ovaj okupatorski režim skinu sa napajanja. I oni to rade. Možemo da imamo primedbe na strategije i taktike ratovanja, ali teško da možemo imati zamerke na rezultate.
Corax nam je ostao dužan onu jednu karikaturu iz serijala autoportreta na kojima bivše predsednike, od Miloševića, preko Koštunice i Tadića, do Nikolića, ubacuje u korpu za otpatke pored svog crtaćeg stola.
Kad smo 9. maj obeležavali samo kao pobedu u Drugom svetskom ratu, ova vlast je venac polagala na spomenik neznanom junaku iz Prvog. Dan Evrope nije obeležavala, naročito ga nije slavila.
Kad Tramp ima potrebu da sebe gura gde mu nije mesto, zamislite tek koliko predsednik Srbije nema čime drugim da podvlači svoj značaj kad mora da stalno pominje, najavljuje pa odjavljuje izbore.
Sastanak opozicionih partija je bio, a na sastanku – ništa. Neki su se čak i ljutnuli što mediji pridaju toliku pažnju sastanku, kao da ne žive u medijskoj izolaciji režima.
Ako ne računamo TV duel sa rođenom majkom o tome koliko je bio težak u porodilištu, pred kamerama se sučeljavao samo sa odštampanim tvitovima, neprisutnim ljudima i izmišljenim citatima.
Predsednik Srbije nazvao je rektora katoličkim papom, možda je hteo da suptilno podlo poruči da je rektor ustaša. Pa je sa pravovernim patrijarhom dogovorio osnivanje crkvenog univerziteta.
Rektor se ubeležio u istoriju. Slika koja vredi više od hiljadu reči predsednika Srbije i reči koje vrede više od hiljadu slika predsednika Srbije postale su ikonični simbol protesta.
Izbori su od praznika autokratije postali noćna mora diktatora. Toliko para, toliko vozikanja službenim kolima, toliko batinaša po kvadratnom metru i sve to – za šaku glasova?!
Sve mafijaške porodice liče jedna na drugu, svaka poštena porodica je nesrećna na svoj način. Nekoj su deca emigrirala, nekoj su prebijana, nekoj su roditelji kinjeni zbog opozicionog mišljenja.
Predsednik Srbije kao Homer Simpson iz Springfilda – malog galskog ostrva kojim upravlja šerif Talični Tom Sojer od Notingema – šeta Srbijom sa transparentom „Kraj je blizu“.
Šešelj, Nikolić, Vučić su politički rodoslov koji je svoje bivstvovanje na političkoj sceni zasnovao na klevetanju ljudi, a takvo im je i političko potomstvo, mada nedovoljno odvratno za najviše funkcije.
Svega ovog ne bi bilo da je ministar policije otišao u političku penziju umesto u Vladu. Da se nije ni prihvatio tog portfelja, a kamoli po treći put i to još posle pada novosadske nadstrešnice.
Odavno znamo, slutimo ili paranoišemo da postoje moćnici ogrezli u nitkovluke, poludeli od vere u sopstvenu nekažnjivost. Deo toga gledamo u Epstajnovom dosijeu, deo na ulicama Srbije.
Ni penzioneri nisu kao što su bili. U penziju ide poslednja generacija koja je svoje prve farmerke kupovala u komisionima. Miloševićevi penzioneri su bili predratna deca, današnji su bliži deci cveća.
Džeki Čen reklamira EXPO držeći Rubikovu kocku u ruci i reši je u dva poteza, tako brzo ne bi čak ni Čak Noris, opevan u tolikim vicevima. Junak akcionih komedija, pa gde ćeš boljeg reprezenta Srbije.
Studenti ga pobeđuju time što, za razliku od njega i njegovih, pokazuju ljubav i poštovanje, pa će on koji je rekao: „Uništiću vas u celom svetu!“ sad da pobedi studente – ljubavlju i poštovanjem?!
Nije mi jasno kako u ovom vremenu u kojem možeš da biraš identitet, da menjaš pol, rod pa i rasu kao Majkl Džekson, ti odlučiš da se izjašnjavaš samo kao – obožavalac predsednika Srbije?!
Na okupaciju smo se još i svikli, ali oni vode pravi rat, medijski, lični, ulični, skupštinski, pucaju iz zvučnog oružja, ispaljuju topovske udare, otrovni gas, pirotehniku, gaze po ulicama…
Šteta što predsednik Srbije nije objavio više puta najavljivani bestseler koji će biti najčitaniji u celom svetu. Jer bi sad to pročitao i Donald Tramp umesto da samo ponavlja istu odbranu.
Predsednik Srbije za godinu dana četiristo puta na televiziji, mi u jednom danu četiristo hiljada potpisa na ulici. A nije morao ni badnjak da se pali. Samo žar borbe, iskra promene i plamen slobode.
Desilo se da, po ko zna koji put ove godine, režimu ne prođe ono što je naumio. I to taman kad nas je tokom desetleća navikao da mu sve prođe, pa i ono najluđe ko novogodišnja noć.