Popij nešto, uhvatiće te meze
Zamislite da Nišlije glasaju za niške hirurge koji spasavaju živote i kvalitet života i pacijenata i njihovih bližnjih, umesto za one koji bi samo da zameze makar i mrvice vlasti.
Zamislite da Nišlije glasaju za niške hirurge koji spasavaju živote i kvalitet života i pacijenata i njihovih bližnjih, umesto za one koji bi samo da zameze makar i mrvice vlasti.
Ubuduće se ime i prezime jednog može smatrati i vlastitom imenicom i partijskom, istovremeno i jedninom i množinom, nešto kao makaze ili pantalone.
Odgovor ne tražite od tehničke premijerke. Njeno neznanje ide dotle da i ODIHR sa kojim se svađa na svom zvaničnom X nalogu, a po izričitom nalogu predsednika Srbije, piše – ODHIR.
Da je išta razumela, odlazeća premijerka bi znala i da je lična sloboda mnogo više od samo njenog prava da paradira s istopolnom zajednicom i partnerkinog sina naziva svojim.
Puštanje „svečanog govora“ predsednika Srbije preko uličnog razglasa i puštanje premijerke da drži „svečanu besedu“ (čuj, besedu!) – e, to je već čist sadizam.
Nemački ministar odbrane nam je preneo, doduše u prisustvu predsednika Srbije, da će sve dogovoreno sa Kosovom biti primenjeno, a slučaj Banjska potpuno istražen.
Čovek koji previše javno govori i koji najčešće priča suvišne stvari, čovek koji dobija logoreju čim vidi mikrofon – najednom smatra da bi njegova reč bila suvišna.
Sve nepravedno koje se ovih postizbornih dana pominje – prvo se desilo predsedniku Srbije i njegovima. Pod „njegovima“ ne mislim na „njegovu Srbiju“ i „njegov narod“.
Ni reči o pokradenim izborima (po principu: ne pitaj me za prvi milion glasova), ništa pismeno/elaborat/možda čak i deklaracija o zloćudnom uticaju „kolektivnog Zapada“.
Kako koji predstavnik vlasti kaže nešto – mi samo: „cena“. Koja je cena za „Ne dam Gazivode!“, za „GIM, šta je to GIM?“, za „Hoćete da ponovim – nema predaje“?
Nije bilo tri mudraca niti zvezde padalice da predskažu dolazak. Samo kajron u vrhu ekrana koji se besomučno, akcenat na mučno, vrteo po televizijama sa nacionalnom frekvencijom.
Ne samo što ga očigledno raduje pomisao da bi mogao mnogo većem broju ljudi da zagorča i naredne četiri godine, nego se potrudio da im presedne i doček ove prve.
Kad su se protesti dogodili, RTS javlja da se ljudi bune jer „nisu zadovoljni izbornim rezultatima“ i da policija „samo vraća suzavac koji demonstranti ubacuju u zgradu“.
„Zarobljena država“. „Fasadna demokratija“. „Delimično slobodna država“. Stvarno nema potrebe da nam strani posmatrači više tako tepaju. Ako smo i bili zarobljena država, sada smo porobljena.
Baš kao u onoj reklami za pranje sudova, vlast nas je odavno, još dok je bila u opoziciji, podelila na dva suprotstavljena tabora – Vilja Riba ili tako nešto i Vilja neko drugo selo.
Ovde nije problem ono što je problem, već ono za šta predsednik Srbije kaže da je problem. I obrnuto, kad on kaže: rad kol centra nije kažnjiv, to onda i nije kažnjivo.
Podlo je što po tim medijima prozivaju opoziciju da nije predstavila svoje programe. Gde da ih predstavi kad joj ne dozvoljavaju ni privatne kafane da iznajmi za gostovanja?
Sudija Apelacionog suda nije nikada poslao nijedan jedini SMS za lečenje bolesne dece, reče samouvereno predsednik Srbije. Iz čega treba da zaključimo – šta?
Za razliku od prošle nedelje kada je vest bila da svi tvrde kako mu otac nije otac nego mu je otac onaj za koga niko ne zna da mu je otac, sada svi tvrde da mu sin nije sin.
Kad neko nema mogućnosti da vam odgovori to nit je demokratski nit je fer, ako nekoga hoćete da satrete kažite tako… rekao je predsednik Srbije u gostovanju na televiziji.
Onako ratoboran još od fakulteta (isterivao bundžije protiv Miloševića da na miru polaže ispite), on da penzionerima (plus slepi, invalidi i neizlečivo bolesni) zvecka parama umesto oružjem?
Ispovedanje vere, koje ne prestaje ni između izbora, postaje padanje u religiozni zanos po TV emisijama, a glavnom propovedniku svaka neznabožačka objava povod za bacanje fatve.
Ko će efektnije da pokaže da je najbezbednije kad si vlast i koliko je opasno ne biti deo klike – oni koji stvaraju medijski mrak ili oni koje svakog trenutka može da pojede mrak?
Kad ste vlast, vi birate hoćete li „vaš narod“ naoružavati znanjem i informacijama ili ubitačnim neznanjem, još ubitačnijim dezinformacijama i, na kraju, formalnim oružjem.
Ne da ne slušaju, nego i ne čuju dobro. Kažeš im: ta, manite više to Kosovo, oni razumeju: tamanite. Ne vredi, to sve nepismeno, kažeš im da čitaju između redova, oni razumeju između rovova.
Šeta on tako gradom, naiđe na dva narkomana, prebije ih, uđe u kafanu, naruči sebi čaj od kamilice, vidi sede dva čoveka, priđe treći i tutne im pare da uplate za stranku.
E, sad ćeš lepo da se vratiš, vikala je dok je silovito cimala bravu, jer je valjda procenila da kroz poluotvoreni prozor ne može čestito da me izbubeca. Na moju sreću, vrata se teško otvaraju.
Dok nam je predsednik Srbije prodavao leteće automobile za pileće nogice još je i ličilo na entuzijazam iz Titovih petoljetki i vreme posleratne obnove. Sad je spao na pileći parizer.
Predsednik Srbije se naljutio na prvake. Ne na opozicione prvake, na njih je hronično ljut, naljutio se na đake prvake. Jer nisu ustali kad im je on banuo u učionicu.
U pravu ste, ne mislim na goluba mira koji bi ovde bio odmah oboren ko Prigožinov avion. Ili samo spušten – ali u paprikaš. Mislim na diplomatske aktivnosti prošle nedelje.
Prizemljimo se. Nema ničeg uzvišenog u onome što rade. Iza visokoparnih reči stoje uzurpatorska dela. Iza „nema predaje“ stoji prodaja. Iza „nikad“ stoji: to vam je završeno.
Saznali smo i šta predsednik nikada neće uraditi. Ne, nije priznanje Kosova. Neće potpisati „zakon o trećem rodu“ koji niko i nije predložio, ni zakon o istopolnim zajednicima.