- Peščanik - https://pescanik.net -

Domaćinska stvar

Foto: Slavica Miletić

Gostuje Palma kod Marića, seda i ustaje kako bi pokazao saglasje sa muzičkim ritmom. Oko njega harmonikaši, dovedeni u paketu sa gostom. Oni poznaju sve nijanse njegovog ukusa, visoke slušne kriterijume i izvore čulnog uživanja.

Ja bez muzike ne mogu da živim, stalno mora neko da mi svira. I kad radim i kad se odmaram, uvek…

Marić je domaćin srpskom domaćinu, namešta uvojke, smeje se nečemu i podstiče Palmu da priča. Ma jok, ništa nije bilo, lažu. Ja čak i ne znam šta je to razvrat, niti hedonizam, to nije za mene, ja uživam u životu, evo sad ću da pokažem.

Ustaje, dok svirači hvataju nepostojeći ritam u njegovim teškim koracima. Marić se zacenio od smeha, niko ne vidi zbog čega: možda je oduševljen što je ponovo doveo gosta u koga ljudi gledaju kao mečku ili kao domaćina, ili Palmi koji je došao na Hepi i svuda okolo da se zapere i oplakne od sebe samog.

Sedi Palma na obali mutne Velike Morave, u direktnom je prenosu Palme plus, nezavisne televizije koja nosi njegovo ime. Sa obe strane njega kao takvog, koji je leđima okrenut reci, više bočno, dvojica harmonikaša, možda isti oni koje je vodio kod Marića. Palma voli stereo, obojica pritiskaju registre na instrumentima u isto vreme, sviraju Žikino, Užičko, Na Moravi vodenica stara. Sviraju Tri livade nigde lada nema, Udade se Jagodo. Ali ne pevaju, samo prateći instrumental. Palma priča.

Evo, ja volim život, mnogo ga volim. Radio sam, stvarao, zlopatio sam se, počeo iz mulja. Ratovao za srpstvo, bio ekonom kod Arkana. Sve za ljude ništa za sebe. Ali, dođe i meni, čovek sam, rekoh dođe i meni ono… Ako samo radiš a ne radiš ništa drugo, postaješ vo. Uvek se oplemenjujem uz neko zadovoljstvo. A to je muzika, druženje, mladost, igra. Sa kim se sve nisam družio, cela Srbija je bila kod mene, klalo se, jelo se i pilo, igrala kola… Devojke u nošnjama, i stranci dolazili, sve sam ih dočekao i ispratio, niko od Palme nije otišao nezadovoljen. Tradicionalna Srbija, patrijarhalna, lepota na sve strane, svuda oko mene.

Ja sam recimo lično jednopolan, ne znam jel vam jasno, ali sam, odmah da kažem, protiv takvih ili istopolnih brakova u domaćinskoj Srbiji. Zamislite mene i Dačića u tome, užasno, dabome. Kod Vučića i Šapića stvar stoji drugačije, jer njihova koalicija nije istopolna. Ko je tamo šta, kažite vi meni.

Kao jednopolni inokosni domaćin napravio sam lično sve, doveo vodu, neviđene živuljke, voštani muzej, svakoga mogu da turim da bude tu dok se ne istopi. Delio sam pare pre Vučića, on to video od mene… Napunim džepove, vidim čoveka, ženu kolko vredi i odrežem mu. Na tebi, kažem ja pet iljadarki, pa potroši po želji. I da zapamtiš ko ti je dao.

I sad ova Marinika, ne znam bre odakle je došlo to ljuto ženče! Da se javila čovečanski, lepo bih je ugostio kako mi to u Jagodini radimo. Ali ona upala bez najave, voli da podbunjuje narod, kaže da sam ja podvodio devojčice, i šta ti ja znam, bunga bunga. Šta bre bunga, to sam ovoj našoj premijerki Ani u šali predložio, ali ona nije htela, ni ona ni ja nismo znali šta to znači. I sad tužim sve koji su ugrozili moju nevinost. A sa tom mojom urođenom osobinom upoznate su sve žene u gradskoj upravi.

Sve ove moje žene koje su tužile Mariniku, mogu da posvedoče kakav sam ja čuvar morala. Poznaju me od svojih 14-15 godina, one znaju koliko sam uložio u njihov razvoj.

Kao, dođe gost, zapijemo se, ja mu nađem adekvatno društvo i ispratim taj par u sobu. I tako kao ja sparujem paćenike… Ama, bilo je obrnuto. Kad god vidim da se nešto muva, da stvari idu na gubitak domaćinske kontrole ka razvratu i bludu, posebno ako je protivprirodan, odmah to šaljem kući. Izvini, ljutito i poučno kažem ja, nije ovo javna kuća, ovo je Jagodina, ajde polako, ajde lagano, pravac u noć.

Sviraj mali onu Mila majko šalji me na vodu. Gde bi ja to što kažu da sam podvodio nekome. Onaj Mića, jedva sam ga presaldumio da počne da ne laže. Dobro, on je iškolovao državni vrh, i to mnogo pre roka, ali ne sme da laže. Mali, drmni Kud se žuriš hej živote, jedan je život, kažem ja vama, šta uvatiš, od njega mislim, to ti je.

Onih stvari, kojih ima svuda, mislim se, svako to nosi sa sobom. Niko ne zna šta se dešava među ljudima, narod je stoka neoprana, ali ja ga volim. Da nije ljubavi ko bi se razmnožavao? Drmni mali Tri meteri somota, da pozdravim moju drugaricu Zoranu koja me je podržala, i za presednicu vlade onu: Niko ne zna moja Ana, dal je krčma il kafana, o Ana, o Ana tugo mojih dana. To su dve pesme, al jebi ga. Zavoleo sam Anu postepeno, ništa joj ne fali. A i Čomićku volim, baš je ono…

Pa sam vodio ove moje u Peštu, neki su obišli pola sveta sa mnom. Bile i žene, nije da nisu bile, al sve normalno i moralno, banjali smo se zajedno u plićaku u Paraliji, pristojno odeveni, svi sa gaćama. Nijedna se nije žalila. Da ti kažem, i žene su ljudi, a i maloletnice su žene. Ne pravim razliku, kako bi mogao, sve je to moj narod.

Ej mali, da svirnemo malo i Vučiću, 200 na sat, u krivinu, 200 na sat obožavam tu brzinu. Zna on šta ima u tu pesmu, ne pomogne li mi da ovo prebrodim, sve znam za ona dva minuta. Ima da zinem kao provalija, ko bre jebe Babića.

Bio sam u policiji i kod tužilaca, svakome sam rekao šta da se radi. Niko mi ništa ne može, nema zašto! Čist sam kao dojenče. Evo i ja ću kao Mile Dodik onu od Mitra Mirića: Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine… Samo Mile nema pojma, prijatelj mi je, ali ne zna da peva. Mumla kao medved.

Šta sudbina koj moj, ja sam sudbina, nije vrh u Beogradu, ja sam vrh. Raspitajte se malo. Moj narod zna koj sam ja. Evo iza mene ovolika moja reka, panta rei, što se kaže, tako promakne i čovek kroz život. Pa ako ga ne okusiš, ne uvatiš sve što možeš, šta će ti život bez mene draga. To sviraj.

Sedi Palma u Pinku, i gomila lucidnih analitičara razmatra sve neoborive aspekte i dokaze njegove domaćinske čednosti i zavere protiv srpstva i Srbije.

Sedi Palma u kabinetu vladara. Šta Palma da radim sa tobom? – pita on.

Ništa sa mnom, kaže Palma, pu pu, daleko bilo. Nisam ja taj. Ali dođi i ti na bunga bunga. Svi su već bili, ima napravim čoveka od tebe.

Peščanik.net, 11.05.2021.

PALMA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)