- Peščanik - https://pescanik.net -

Drugi obraz

Brodski u jednom kratkom tekstu, pozdravnom govoru novoj generaciji studenata, priča kako se u zatvoru izborio protiv nepravde moralnim činom okretanja drugog obraza.[1] Cilj je da se pokaže kako se nepravda može ispraviti nenasilnim sredstvima čak i u uslovima kada je neko lišen osnovnih prava. Dakle, u zatvoru je bio pozvan da se sa drugim zatvorenicima takmiči u cepanju drva – dobrovoljno, naravno, mada ne i sa pravom da ne učestvuje. On je cepao drva i za vreme pauzi i dugo pošto su svi drugi završili – sve, zapravo, dok nije pao od umora. I dobrovoljnog takmičenja u cepanju drva više nije bilo. Brodski to naziva mentalnom agresijom nenasilnog otpora – kao kada se okrene drugi obraz, skine i košulja sa leđa, ili ide duže nego što vas gone. Taj mučenički tip otpora može da ide sve do samospaljivanja, kao u slučaju Jana Palaha.

Budimo, dakle, ozbiljni. Nenasilni otpor nije politika, kao recimo demonstriranje moći čak i kada je sve mirno, već moralni čin kojim se uspostavlja moralna jednakost između silnih i nemoćnih. Da bi otpor imao smisla, potrebno je da postoji nepravda, koja se ne može ispraviti pravnim ili političkim sredstvima pa preostaju samo moralna, i potrebno je da postoji moralna zajednica, dakle moćni moraju da budu moralno osetljivi, a i javnost takođe. Moraju da postoje okolnosti – ako ne trenutno kao u slučaju Brodskog, onda s vremenom kao u slučaju Palaha – pod kojima svi, i nasilnici i žrtve, shvatanju da su svi ljudi moralno jednaki, te da prema svima imamo iste moralne dužnosti. To osvešćivanje, to je cilj nenasilnog otpora u vidu okretanja drugog obraza.

U slučaju da se okreće drugi obraz, recimo štrajkuje glađu, izvan moralnog konteksta, postoje i tada, naravno, moralne obaveze svih koji nešto mogu da učine. Na primer, neshvatljivo je da prijatelji, partijski saradnici i javnost uopšte ne izraze snažno neslaganje sa takvim postupkom. Reći, na primer, da bi se neko pridružio štrajku Tome Nikolića samo da mu zdravlje dopušta je više nego neprijatno – kome zdravlje dopušta štrajk zeđu?

Neshvatljivo je, moralno i na svaki drugi način, da saradnici iz Srpske napredne stranke, koalicionih i prijateljskih stranaka ne izraze nedvosmisleno i snažno neslaganje sa takvim činom. Kako, ako se stvar posmatra i moralno i politički, neko namerava da traži podršku glasača da preuzme odgovornost za državu ako političke probleme, koliko god da su urgentni, pokušava da reši, svojim ili tuđim, štrajkom glađu i žeđu? A ako je reč o ličnom činu, dužnost je onih koji su u prilici da moralno utiču da ukažu na potpunu neprimerenost takvog čina, kao što bi i učinili da je reč o samoubici, na šta se, moralno posmatrano, ovaj čin i svodi. Konačno, kada bi crkva bila pozvanija da izrazi neslaganje ako ne u ovom slučaju? Gde su vladike da pozovu Nikolića da odustane od štrajka glađu? Bar oni bi trebalo da znaju razliku izmeđe etike mučeništva i samožrtvovanja po bilo kom osnovu.

U ovim je stvarima potrebno biti ozbiljan – reč je o životu. Sa njim se ne može, ne sme u moralnom smilu, kalkulisati. Dužni smo da ga spasimo, u fizičkom i moralnom smislu. Moralna obaveza u slučaju Tome Nikolića jeste jasan stav da nije reč o žrtvi kao sredstvu nenasilnog otpora, već o samoubilačkom činu. Jaka je moralna obaveza svih koji su u prilici da izraze snažno neslaganje sa tim činom. Mora nam biti žao zbog svakog izgubljenog života.

Što ne znači da okretanje drugog obraza nema moralnog smisla, naprotiv. Da ljudi stvarno nemoćni, recimo žrtve genocida, na primer u Srebrenici, odluče da okrenu drugi obraz tako što će štrajkovati glađu, to bi trebalo da izazove moralnu solidarnost svih, pa i onih koji su nesvesni toga šta čine, sve dok im se taj drugi obraz ne ponudi.

Teško se i na ovom primeru oteti utisku da su ljudi u Srbiji zaboravili na, ili izgubili smisao za, neke osnovne moralne obaveze.

 
Peščanik.net, 18.04.2011.

———–    

  1. J. Brodsky, “A Commencement Address“, New York Review of Books 16.8.1984. Čitati valja, paralelno, i njegov esej „In a Room and a Half“ koji je objavljen u prevodu na srpski 1986. godine u Književnim novinama, kada su ga ljudi još razumeli.

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija