- Peščanik - https://pescanik.net -

Drugi XX vek (I)

Knjiga Drugi dvadeseti vek pokušaj je da se ispitaju osnovni tokovi svetske politike i globalizacije u razdoblju od svršetka Drugog svetskog rata do početaka narednog stoleća, kad su teroristički napadi 11. septembra 2001. ukazali na osporavanje načela ljudskih prava, ekonomskih sloboda i kulturnih razlika.

Posustajanje liberalnih demokratija

Periodizacija je obično idejni ili ideološki pokušaj da se uredi prošlost. Osim u slučaju prirodnih kataklizmi i, uslovno, tektonskih društvenih poremećaja koji su presecali trajanje pojedinih ljudskih zajednica, periodizacija ostaje jedan od spornih okvira istorijske interpretacije.

„Drugi“ dvadeseti vek ne postoji. Ovo je samo pokušaj da se dohvate pojedine niti u razdoblju svetske politike koje se proteglo u vremenu određenom diskontinuitetima, stvarnim ili prividnim. Koje bi trebalo pre relativizovati nego ih podvlačiti, mada je 1945, na samom početku „drugog“ dvadesetog veka, krenula da se zatrpava najdublja provalija u svetskoj istoriji. Ishod epohe bio je možda manje jasan, zapisan u slučajnoj podudarnosti kalendarskog početka novog vremena, terorističkim napadima 11. septembra 2001, koji su pokušali da ospore uverljivost američkog globalnog unilateralizma. U godinama koje su zatim protekle, ostvarenju te namere doprinela je sama američka administracija.

Drugi svetski rat bio je dubok i oštar diskontinuitet. Ali, tada nisu ratovale sve ljudske zajednice, a život je uporno trajao, vezujući se za strukture mirne svakodnevice koje su okrutno izmicale. Možda se, u zaletu tehnološkog razvoja oružja za masovno uništenje, čovečanstvo moglo zateći na rubu opšte kataklizme. Ta izvesnost, koja se usadila u dugo trajanje globalne napetosti, nije nestala u decenijama koje su zatim proticale. Mada su ga izazvali režimi iznikli iz prethodnih frustracija i raspodele moći, rat, svojim smirivanjem, nije zameo politički, ekonomski i kulturni totalitarizam. Politički islam, terorizam, autoritarni režimi i sprege etatizma, korupcije, monopola i organizovanog kriminala, pretežna su slika globalne stvarnosti u kojoj se trijumfalni pohod liberalizma iz prethodnog vremena zaustavio na sistemskim i mentalnim granicama kolektivističkih kultura i njihovih primenjenih ideologija.

Drugi dvadeseti vek je užurbano proizvodio događaje osposobljavajući se da ih pamti do najsitnijih, trivijalnih pojedinosti. Sažeti pregledi toga vremena zato nisu u stanju da se preterano zaustavljaju na činjenicama, događajima i ličnostima. U celoj istoriji čovečanstva nije bilo toliko istorije, koja se sastoji i od sebe same, u meri u kojoj je ona u stanju da beleži, i od njenih tumačenja. Na osnovu napretka ljudskog znanja i tehnologije pamćenja obesmišljena je mitologija istorijske distance. Činjenice kao da su u svom sopstvenom, virtuelnom svetu, umesto u hermeneutici.

Osvrti na prošlost produbljuju uvide u sadašnjost, naročito u vremenu koje je obesmislilo takva razgraničenja. Briga o prošlosti je oslonac razvoja, koji podrazumeva promene, time i odricanje od ponavljanja, koje ionako nije moguće. Ljudska, društvena stvarnost koja raspolaže duhovnim svojstvima, prevazilazi zakonitosti elementarne materije i energije.

Znanje je teško i tegobno. Napredne kulture su obavezno zabrinute. One, u tom smislu, relativizuju i tanane granice između opreza i optimizma. Promišljanje je izraz odgovornosti. Drugi dvadeseti vek, uključujući prvu deceniju narednog stoleća, vreme je kad je čovečanstvo, u celoj svojoj istoriji, najbolje živelo. Ali to vreme ostalo je prožeto pretresanjem svih svojih izazova, protivrečnosti i dispariteta. Kataklizmična predviđanja, od svetske nuklearne katastrofe do milenijumske neizvesnosti, nisu se obistinila. Međutim, ni u nauci ni u politici nije došlo do načelnog slaganja vezanog za karakter toga vremena. Nesporazumi, u tom smislu, katkad se podudaraju s granicama dometa prosvetiteljstva.

Ponekad se ti nesporazumi nazivaju sudarom civilizacija. Možda se 11. septembra 2001. nije sve promenilo. Ali su postale očigledne promene, u prethodnom protoku vremena, koje se, uporedo s globalnim prostorom, užurbano sažimalo. U nekoliko decenija razvijeni svet se sa oko trećine povukao na nešto preko petine ukupne svetske populacije. Muslimanske nacije dostigle su njenu petinu. Nestala su i obesmišljena geopolitička razgraničenja, naročito između hrišćanskog sveta i muslimana. Ali, opstala su ona politička i kulturna. U tom smislu je svršetak drugog dvadesetog veka ostavio jasne poruke o posustajanju liberalnih demokratija, i odgovoru, na njihovu globalnu civilizaciju, neuspešnih, osujećenih i ozlojeđenih zajednica koje su takođe krenule da poniru u globalnu infrastrukturu, postajući virus njenog uništenja.

Danas, 06.10.2008 – 23.11.2008.

Peščanik.net, 30.11.2008.

Islamski svet i politički islam

Odnos islama i islamizma je odnos vere i ideologije. Islamizam je politički islam, ideologija koja traga za uspostavljanjem islamske države zasnovane na islamskom pravu ili šerijatu.

Kao politika i ideologija, islamizam nije podudaran, ili ne u potpunosti, sa islamom kao religijom, ili s muslimanskim zajednicama i njihovim kulturama. Islamizam je ideologija do koje se dolazi izborom i svesnom odlukom. Islamizam obuhvata različite političke pokrete. On nije stanje stvari. Islamizam je sazrevao u otporu politici i vrednostima zapadnih liberalnih demokratija, a islamističko razumevanje teokratske države kao odgovor na dominaciju, pre svega u međunarodnim odnosima, i u samom muslimanskom svetu, zapadne nacije-države.

Mada ima poreklo u ranijim spisima i mišljenju, islamizam je u svemu savremena pojava. Pokrete koji su zahtevali uspostavljanje islamskih teokratija najavilo je Muslimansko bratstvo u Egiptu 1928, a umnožili su se i raširili nakon arapskog poraza u junskom ratu 1967. protiv Izraela, kad su se mogli osetiti počeci povlačenja arapskog sekularnog nacionalizma.

Islam možda obezbeđuje shemu društvene i verske interakcije, određujući odnose između ljudi i odnose ljudi i Boga, ali ne ukazuje na poželjne opipljive oblike tih odnosa niti na idealan oblik vladavine. Islamisti se zato kao na osnove islamske države pozivaju na korpus pravnih akata koje su formulisali rani juristi. Moderni koncept islamističke države razvio se iz odgovora na britansku okupaciju Egipta 1882. i raspuštanje Kalifata, na sve veći uticaj zapadnih kolonijalnih sila i pojavu cionističkog pokreta. Egipćani su imali potrebu da nacionalističkim ili religioznim porukama odgovore ne samo na britansku okupaciju, nego i na evropske ideje. Zapadnjački koncept države koji se razvijao od renesanse preko prosvetiteljstva i kapitalizma, isticao je individualizam, slobodu i pravo. U tom smislu država postaje garant individualnih sloboda. Islamistički koncept je odgovorio pojmom države kao garanta kolektivne pravde, obuhvatajući prostranstvo pitanja od političkih, vojnih i društvenih tumačenja pojmova pravde, do iskorenjivanja korupcije i oslobođenja Palestine. Pokretačka snaga u iranskoj Islamskoj revoluciji bila je upravo potreba za novim društvenim, ekonomskim i političkim poretkom koji bi isticao prvenstvo jednakosti.

Politički islam je krajem XIX i početkom XX veka postao poznat kao islamski modernizam koji je islam smatrao dovoljno prilagodljivom osnovicom svih oblika života. Pojam modernizma potiče od suočavanja sa zapadnom tehničkom nadmoći u talasu druge industrijske revolucije i zapadnom okupacijom muslimanskih zemalja. Taj susret otvorio je pitanje kompatibilnosti islama i modernosti, i muslimanskih odgovora na zapadne izazove. Islamski modernisti zahtevali su unutrašnje reforme, tako da su se nekad nazivali i reformistima, kako bi se muslimanske zajednice oslobodile tradicionalnih slabosti i razvijale se usvajanjem savremene tehnologije.

Modernistički islam se od svojih početaka nadmetao s onovremenim sekularnim nacionalnim ideologijama koje su prodirale u muslimanski svet. Tokom prve polovine XX veka nacionalizam je postao osnovna politička snaga u muslimanskom svetu. Tek pošto su sekularne nacionalističke ideologije, u vremenu koje je nastupalo, propuštale da ispunjavaju obećanja, politički islam dobio je prostor da se nametne kao verodostojna alternativa. Do Junskog rata 1967. Arapi su smatrali da će njihovi nacionalizmi biti osnova jedinstva, pre svega u odnosu na potrebu da oslobode Palestinu. To osećanje nije se zasnivalo na stvarnosti međunarodnih odnosa. Izrael je dobio rat i uvećao teritoriju gotovo četiri puta. Kritike koje su usledile obrušile su se na moralno bankrotstvo panarabizma. Narastalo je uverenje da su sekularizam i arapski nacionalizmi oponašanje tuđinskih ideologija, i da bi se trebalo vratiti na pravedan islamski put.

Neuspeh sekularnog nacionalizma odrazio se i na unutrašnje prilike. Mnoge od novih nezavisnih islamskih država (Egipat, Sirija, Alžir, Irak) opredelile su se za politiku arapskog socijalizma, obećavajući jednakost i napredak. Zbog toga su, do sedamdesetih, njihove komandne ekonomije, kao i u Istočnoj Evropi, počinjale da propadaju. Srozavao se životni standard i u nekim prilikama nedostatak hrane izazivao „hlebne pobune“. Okolnosti su se naročito poremetile u osamdesetim i devedesetim usled opadanja bogatstva u nafti, demografskog rasta i nezaposlenosti. Nesposobnost države da se stara o ekonomiji obezbedila je prazan prostor za islamiste. Politički islam postao je novi, alternativni model razvoja zasnovan na načelima jednakosti i pravde.

Danas, 06.10.2008 – 23.11.2008.

Peščanik.net, 30.11.2008.

Bujanje islamističkih pokreta

Talibani su došli na vlast u Avganistanu 1994. Na početku su bili prihvaćeni kao novo liderstvo koje će pre svega obezbediti političku stabilnost. Do 1998. su se učvrstili na vlasti.

Zatim su pokrenuli ofanzivu protiv opozicione Severne alijanse u kojoj su uspostavili kontrolu nad dve trećine avganistanske teritorije. Pod liderstvom Mule Muhameda Omara, koji se proglasio kalifom, talibani su se zalagali za strog, konzervativan oblik sunitskog islama i antimodernu islamističku ideologiju. Izjašnjavali su se protiv šiita, Zapada, ženske ravnopravnosti i demokratije. Džihad su smatrali fizičkom borbom protiv jeretika. „Jeretici“ su bili i šiiti, koje su progonili kao nemuslimansku manjinu, kao i Indusi, Siki i Jevreji (koji su do 1992. imali značajnu ulogu u ekonomiji zemlje). Talibani su smatrali da su zastupnici i nosioci islamističke pravde, uključujući primenu najokrutnijih načela šerijata: odsecanje udova, kamenovanje do smrti, totalna segregacija žena. Pri tom su neavganistanski sunitski duhovnici osuđivali samo javno pogubljenje ubica, koje je obavljala rodbina žrtava kao sprovođenje paštunskog plemenskog zakona pretočenog u islamski jezik. Talibani su takođe odbacivali lično pravo na sumnju i svako neslaganje, a raspravu su takođe smatrali izrazom jeresi. Uništavali su svaki oblik umetnosti koji prenosi ljudski lik, uključujući lične fotografije. U februaru 2001. srušili su dve ogromne Budine statue u Bamijanu stare 1800 godina. Zabranili su sve sportove i igre. Fudbalski stadioni pretvoreni su u javna stratišta.

Talibanski islamizam razlikovao se od iranskog. Iran je uveo islamsko odevanje i standarde moralnosti, ali su žene nastavile da obavljaju svoje profesije, učestvuju na izborima, voze automobile i raspolažu privatnom imovinom. Žene u Avganistanu morale su da prestanu da rade, lišene su svakog obrazovanja osim osnovne škole, a kretanje im je ograničeno u uverenju da je njihovo javno prisustvo izvor nemorala. Iran je usvojio modernu tehnologiju kako bi širio revoluciju i unapređivao životni standard, dok su talibani odbacivali modernitet u celini, zabranili su televiziju, bioskope i muziku i dopustili da zemlja propada u gladovanju i bedi. Iako su doneli nešto političke stabilnosti, koja se od njih očekivala, cena talibanskog poretka bila je previsoka. Njihova početna pojava kao moralnih, pre nego političkih lidera, ubrzo je narušena okrutnim postupanjem i trgovinom narkoticima. Talibanski režim srušile su SAD nakon 11. septembra 2001.

Nepostojanost islamističkih režima poticala je iz neredovnih, revolucionarnih prilika u kojima su nastajali, i iz nedostataka institucionalnih kapaciteta. Veliki broj islamističkih pokreta pojavio se u kontekstu konflikta, ali njihova oružana borba nije bila obavezno usmerena protiv određenog režima, koji bi smatrali nelegitimnim. Oni su, pre, preuzimali ulogu zastupnika interesa ili bezbednosti određene zajednice. Upravo je, u tom smislu, arapsko-izraelski sukob podstakao pojavu najvećeg broja islamističkih pokreta, generišući, između ostalog, opšti islamistički antiizraelski i antiamerički kurs. Internacionalizaciju i globalizaciju bliskoistočnog pitanja prethodno je najavio palestinski terorizam.

Iz prve intifade 1987-1991, palestinske pobune protiv izraelske okupacije, nastao je Hamas, Islamski pokret otpora (harakat al-muqawama al.islamya). Potiče iz ogranka Muslimanskog bratstva iz Gaze koje je operisalo pod nazivom Islamsko udruženje (al-mujamma’ al-islami). Do 1987. Izrael je u pokušaju da podeli Palestince ohrabrivao Islamsko udruženje da radi na polju obrazovanja, zdravstvene i socijalne zaštite. Ali su događaji koji su usledili, izbijanje intifade i odgovor Izraela preobrazili Islamsko udruženje u političko-vojnu organizaciju.

Hamas je pozvao na nasilno uspostavljanje islamske palestinske države. Džihad je za Hamas samo rat, a ideja vodilja islamski nacionalizam. Hamas nije proglasio transnacionalne ciljeve poput stvaranja islamske države na čitavom Bliskom istoku. I dok je PLO dopuštao kompromis i koegzistenciju sa Izraelom, Hamas je podsećao da je zemlju čoveku uvakufio, podario, Bog, i on nema prava da se nje odriče. To načelo podrazumeva oružanu borbu, uključujući samoubilačke bombaške napade i uništenje Izraela zarad uspostavljanja Islamske Palestine. Bio je to takođe izazov sekularnom PLO.

Hamas je, ipak, prinuđen da svoje maksimalističke ciljeve prilagođava palestinskoj političkoj stvarnosti koja je nalagala saradnju s PLO, kao tokom prve i druge intifade. Druga palestinska pobuna izbila je u septembru 2000. U mirnim razdobljima, naročito tokom mirovnog procesa Izraela i PLO, Hamas je delovao samostalno, protiveći se uspostavljenim dogovorima. I bez obzira na saradnju, ili izostanak saradnje s PLO, Hamas nije prestajao da se bori za podršku Palestinaca, smatrajući da PLO nije sposoban da oslobodi Palestinu.

Preplitanje nacionalističkih i islamističkih ideja

Iz arapsko-izraelskog sukoba u južnom Libanu je nastao Hezbolah (Hizbalah, Partija Alaha), koji je s Hamasom delio nameru oslobađanja i islamizacije Palestine, ali se područje njegove borbe prostiralo na teritoriji pod izraelskom okupacijom, uključujući nameru oslobađanja i islamizacije Jerusalima. Islamizacija je trebalo da obuhvati i Liban.

Hezbolah se pojavio 1982. kao odgovor na izraelsku invaziju Libana. Kao šiitski pokret, nastao je na talasu iranske Islamske revolucije, preuzimajući njenu univerzalističku, pre nego nacionalističku doktrinu. Pozivao je na prevazilaženje nepostojećih granica isto tako nepostojeće države Liban koji se, od 1975, podelio u razarajućem građanskom ratu, koji su, izazivajući dodatna stradanja, produbljivale intervencije suseda. U Liban su 1976. prodrle trupe iz Sirije, a izraelske 1978. i ponovo 1982.

Hezbolah se, sa osloncem na Iran, nadao islamskoj revoluciji koja bi obuhvatila prvo Bliski istok, a potom i ostatak islamskog sveta. Ali su, u sudarima sa stvarnošću, ciljevi Hezbolaha postajali umereniji, svodeći se na lokalni nacionalistički pokret, sve više reformistički nego revolucionarni. Okončanjem građanskog rata 1989. kojim je ponovo uspostavljena jedinstvena libanska država, Hezbolah se našao pred izborom da se tome prilagodi, ili da se neposredno suprotstavi novoj libanskoj vladi, koja je uživala podršku Sirije. Prilagođavanje je bilo privlačnije, jer nije podrazumevalo buduće sputavanje u socijalnim i političkim aktivnostima, niti u sukobima sa Izraelom. Štaviše, uključio se u izborni proces, dobio predstavnike u vladi, i time stvorio priliku da utiče na državnu politiku koristeći sredstva za sopstvene projekte koji su se odnosili na pomoćsocijalnim, zdravstvenim i obrazovnim ustanovama. I više od toga, Hezbolah se transformisao pod uticajem tranzicije Irana koji je, nakon smrti Homeinija, napuštao neposredno postrevolucionarno razdoblje. To je podrazumevalo da „izvoz revolucije“ više nije vrhunski prioritet iranske spoljne politike, i da se Hezbolah mora prilagoditi tekućem smirivanju. To ipak nije značilo da pokret napušta gerilsku borbu u južnom Libanu. Gubici od Hezbolaha činili su, za Izrael, tu okupaciju suviše skupom, u svakom smislu. Hezbolah je napadao ne samo na izraelske vojnike nego Južnolibansku armiju, kao izraelskog saveznika, a izraelska naselja sa one strane granice bombardovao raketama kratkog i srednjeg dometa. Udarao je i na izraelske i američke ciljeve u inostranstvu. Hezbolah je pri tom koristio svoje veze sa Iranom i Sirijom od kojih je nabavljao vojnu opremu, i vremenom se nametao Izraelu kao ozbiljan protivnik, tako da više nije bilo potrebe, kao nekad, za samoubilačkim bombaškim napadima. Izrael se privremeno povukao iz južnog Libana u maju 2000.

Hezbolah je ostao u Libanu. Nije pratio izraelske trupe u povlačenju preko granice, niti je nastavio do Jerusalima. Takođe nije napadao izraelske naseobine u severnoj Galileji.

Islamistički oružani otpor nije poticao samo iz bliskoistočnog sukoba. Indoneziju, najveću muslimansku zemlju na svetu, razjedali su unutrašnji sukobi od pada Sukarnovog autoritarnog Novog poretka u maju 1998. Na ostrvu začina Ambon pojavio se pokret Laskar Džihad (Trupe Svetog rata), zvanično formiran u januaru 2000. kao odgovor na neuspeh indonežanske vlade da zaustavi lokalni sukob između muslimana i hrišćana koji je izbio na ostrvu prethodne godine. Sukob je okončan u oktobru 2002, nedelju dana pre bombaškog napada na Baliju. Laskar Džihad bio je nacionalistički islamistički pokret koji je priznavao državne granice i zastupao jedinstvo i teritorijalni integritet Indonezije. Hrišćane u Ambonu Laskar Džihad je smatrao separatistima koji su nameravali da proteraju muslimane i južnomolučka ostrva pretvore u nezavisnu hrišćansku republiku. Ali je Laskar Džihad, bez obzira na svoj legitimistički prizvuk, bio paravojna organizacija, koja je u potpunosti oponašala strukturu zvanične indonežanske vojske. Strategija je bila određena prirodom sukoba koji se delom vodio tradicionalnim naoružanjem, a mahom se sprovodilo etničko čišćenje koje je imalo zvanični karakter verskog i političkog sukoba. Laskar Džihad je pokušavao više o toga, intervenišući na ostrvima Poso, Papua i Aceh. I nije se zaustavljao na zaštiti muslimana i indonežanskog jedinstva, nego je nastojao da islamizira društvo i državu. U tome se oslanjao pre na društvenu nego na političku strategiju. Sebe nije predstavljao kao političku partiju, inače smatrajući politiku u Indoneziji korumpiranom i nemoralnom: nove vrednosti se mogu ostvariti samo na osnovama političkog islama posredstvom obrazovanja, socijalne i zdravstvene politike. Uticaji Saudijske Arabije i Jemena na Laskar Džihad i njegovu transnacionalnu i moralističku platformu bili su pri tom smislu očigledni.

Danas, 06.10.2008 – 23.11.2008.

Peščanik.net, 30.11.2008.

Avganistanski rat radikalizovao islamiste

Transnacionalni islamizam, međunarodni džihadizam i globalni islamizam postali su strateški i ideološki okvir Al Kaide. Inače je islamsko shvatanje zajednice obeleženo pre verom nego teritorijom. Politička moć koja bi morala da štiti vernike i usmerava njihove odnose, u zajednici, nema teritorijalno određenje.

Islamistički koncept države je univerzalan i suprotstavljen svetskom poretku nezavisnih država i njihovih udruženja. I dok islamistički pokreti načelno podržavaju taj apstraktni politički ideal, oni su se jasno prilagođavali prilikama u kojima su opstajale nacionalne i državne granice, i u njihovim okvirima mahom delovali.

Prvi transnacionalni islamistički pokret je ponikao upravo u najstarijoj islamističkoj organizaciji. Muslimansko bratstvo je ustanovio Hasan al-Bana u Egiptu 1928, a danas se grana u 70 zemalja Bliskog istoka, centralne i jugoistočne Azije, Evrope i SAD. Ali je ideja islamističke hegemonije suprotstavila sunite i šiite, mada je njihovo sučeljavanje, u međunarodnim odnosima, dobilo i politički karakter. Iranski „izvoz revolucije“ izazvao je odgovor Saudijske Arabije. Dok se Iran usredsredio na šiitske manjine i podržavao revolucionarne pokrete u arapskim zemljama, Saudijska Arabija je krenula da uspostavlja široku mrežu džamija, škola i fondacija u kojima je propovedala „salafi“ islam. Saudijsko bogatstvo i podrška SAD, za koje je saudijska pobeda bila jednaka iranskom porazu, učinili su „izvoz obrazovanja“ uspešnijim od „izvoza revolucije“, time i najdestruktivnijim elementom u spoljnoj politici Saudijske Arabije. Dok se na to nije obraćala pažnja, promaljali su se efekti, dugoročni, pre svega u nearapskim muslimanskim društvima, koja su ne samo zaražena salafizmom, nego su i arabizirana. Indonezija je u tome bila najizrazitiji slučaj.

Međunarodni džihadizam pokrenut je sovjetskom invazijom na Avganistan. Muslimanski svet se solidarisao sa avganistanskim mudžahedinima, i prvi put je ta solidarnost bila pojava u muslimanskom svetu koja je uspela da prevaziđe politička opredeljenja. Muslimani s Bliskog istoka, jugoistočne Azije, i oni iz zapadne Evrope, svi su odlazili u oružanu borbu ili su slali pomoć. Spoljna dinamika muslimanske solidarnosti okupljala se oko napora SAD i Saudijske Arabije da regrutuju muslimanske dobrovoljce protiv Sovjeta, naročito u severnoj Africi. U Egiptu je CIA otvorila logore za obuku mudžahedina, koje je podržavala Saudijska Arabija, docnije i u samom Avganistanu.

Rat u Avganistanu ostavio je za sobom novu generaciju mladih muslimana ujedinjenih osećanjem svrhe, i vojno sposobne. Džihad je tu dobio jedno novo značenje. Sovjetsko povlačenje bilo je islamski trijumf nad jednom supersilom. Islamu je vratio počasno mesto u istoriji, a muslimanima samopouzdanje i samopoštovanje. Trijumf je naročito potvrdio uverenja da je oružana borba nadmoćnija od bilo koje politike. Vraćajući se odakle su otišli u Avganistan, dobrovoljci su sobom nosili i takve poruke. Avganistansko iskustvo je radikalizovalo islamističke pokrete. Avganistanski veterani su se borili protiv Kopta i stranih turista u Egiptu između 1992. i 1997, doprineli nakon 1991. podelama u Alžiru i militarizaciji islamističkog pokreta, ratovali u bivšoj Jugoslaviji, Čečeniji, Somaliji, Sudanu, Indoneziji i Palestini.

Upravo od devedesetih, u tokovima globalizacije, pojavio se globalni islamizam. Zahvaljujući novim tehnologijama i finansijskoj međuzavisnosti, vreme i prostor dobili su nove razmere i vrednosti. Svet se smanjio i iznutra povezao. Napredak komunikacija omogućio je bržu razmenu ideja. Ali je inercija dubinskih struktura doprinela uvećanim podelama između severa i juga, naglašene su razlike u prosperitetu između malog broja industrijalizovanih nacija i ostatka sveta, i ponovo su se otvarala, u svetlosti novog vremena, pitanja koja nisu uspela da postanu prevaziđena: o socijalnoj i ekonomskoj jednakosti i pravdi, o humanizmu i dignitetu. Nova politička demagogija rađala je nove kolektivizme. Nacionalizam, desekularizacija i socijalizam pronašli su novi politički okvir u debatama o kolektivističkim vrednostima i identitetu, u populizmu, autoritarnim ličnostima i pokretima, i političkom islamu. U nemuslimanskom svetu pojavili su se novi oblici nacionalizma i ksenofobije. Tragalo se i za opštim islamskim identitetom. Internet je dopustio pojavu novih „zamišljenih“ islamističkih zajednica, prevazilazeći granice nacija i država, u globalnoj mreži koju je nadgledala nevidljiva ulema.

Al Kaida je proizvod takvog razvoja. Ustanovljena je krajem avganistanskog rata i globalnom disperzijom međunarodnih džihadista. Osama bin Laden, koji se borio s mudžahedinima, vratio se iz Avganistana kući u Saudijsku Arabiju. Dotad je svojim novcem pomagao islamističkim ustanovama socijalne pomoći ustanovljenim kako bi usmeravale američke i saudijske fondacije operacijama u Avganistanu. Zatim je osnovao Al Kaidu koju je prvobitno prilagodio islamističkoj nacionalističkoj paradigmi.

Danas, 06.10.2008 – 23.11.2008.

Peščanik.net, 30.11.2008.

Al Kaida stvara terorističku mrežu

Al Kaida je zahtevala unutrašnje reforme u Saudijskoj Arabiji, kritikovala kraljevsku porodicu zbog spoljne politike i korupcije, i nudila zaštitu muslimanskih svetih mesta i državnih granica kad je Irak napao Kuvajt 1990.

Postavljanje američkih snaga na arabijskoj teritoriji smatrao je „neverničkim“ skrnavljenjem „svete zemlje“, a za kraljevsku porodicu tvrdio da više ne zaslužuje da se smatra verujućom. Pod pritiskom vlasti 1991. se sklonio u Sudan.

Saudijska Arabija je 1994. Bin Ladenu oduzela državljanstvo i onemogućila mu pristup delu finansijskih izvora. Ali su Bin Laden i Al kaida umeli da prevaziđu državne granice stvarajući globalnu mrežu s promenljivim teritorijalnim ćelijama u velikom broju muslimanskih zemalja, i globalnu zajednicu podrške u rasponu od tehnofobičnih fundamentalističkih talibana do digitalizovanih, virtuelnih islamističkih zajednica okupljenih na internetu.

Isterivanje iz Sudijske Arabije doprinelo je evoluciji učenja Al kaide od islamističkog nacionalističkog izazova kraljevskom legitimitetu u Saudijskoj Arabiji, do globalnog izazova jedinoj preostaloj supersili. Ona, prema Bin Ladenu, namerava da uništi islam. Za Bin Ladena je američka politika na Bliskom istoku bila ništa manje nego objava rata protiv Alaha i proroka Muhameda.

Al kaida je počela da izvodi akcije širom sveta. Prvi put je pokušala 1993. da sruši World Trade Center u Njujorku, 1995. je postavila bombu u automobil u Rijadu, iste godine izvela neuspešan atentat na egipatskog predsednika Hosnija Mubaraka, izvela bombaške napade na američke ambasade u Keniji i Tanzaniji 1998, na američki razaračKoul u Jemenu 2000, da bi 11. septembra 2001. srušila Svetski trgovinski centar u Njujorku, a jedan od aviona obrušio se u zgradu Pentagona u Vašingtonu. Danas se procenjuje da Al Kaida broji između tri i pet hiljada članova, organizovanih u ćelije, za koje se veruje da su aktivne, u Avganistanu, Pakistanu, Saudijskoj Arabiji, Jemenu, Sudanu, Uzbekistanu, Egiptu, Siriji, Libanu, Jordanu, Palestini, Alžiru, Libiji, Eritreji, Somaliji, Bosni, Čečeniji, Indoneziji, Filipinima, Maleziji, Nemačkoj, Britaniji i samim SAD. Mreža veterana avganistanskog rata, međunarodnih džihadista i drugih islamista obučenih u Avganistanu, na koju može da se osloni, iznosi između 50.000 i 70.0000.

Tačne veze Al kaide i islamističkih grupa ostaju nejasne. Dok američka politika za njima traga, teoretičari političkog islama smatraju da se precenjuju Bin Ladenove veze s drugim islamističkim grupama, i da su one najviše posredne. Ideološki, Al kaida je zaklon džihadističkim grupama, i pretpostavlja se da može obezbediti obuku i finansije, ali većina islamističkih grupa, za razliku od Bin Ladenove, i dalje deluje u veoma određenom lokalnom kontekstu, s jasnim namerama i pod liderstvom za koje su politički kompromisi ponekad prihvatljivi. Al Kaida je sasvim nova pojava koja postavlja suštinski nove izazove, dok je njena populistička privlačnost po svojoj prirodi takođe globalna.

Islam nije jedina velika svetska religija koja, u tradicionalnim osnovama svoga učenja, opravdava upotrebu nasilja. Naprotiv, to čini većina svetih spisa. Gotovo svi sveti tekstovi dopuštaju tolerantna i netolerantna tumačenja. Sveti tekstovi čitaju se i u istorijskom, ne samo apstraktno religioznom kontekstu. Protok vremena je relativizovao poruke svetih knjiga sročene u davno prošlom društvenom stanju. U skladu s tim, i religiozna legitimizacija nasilja odigrava se u konkretnom trenutku. Većina sukoba koji su, u svetskoj politici, nastupili nakon posustajanja Hladnog rata, noseći u sebi versko obeležje, ređe i karakter, ukazivali su u kojoj meri problemi inherentni naciji-državi postaju potencijalna kontradikcija nacije i države koju su, novim kolektivističkim okvirom, nastojali da prevaziđu verski pokreti i njihovi lideri. Drugim rečima, nesposobnost, ili nepostojanje političkog konsenzusa neuspešnih, frustriranih političkih zajednica da se suoče sa sopstvenim strukturalnim prednostima i slabostima, i usvoje načela opštih sloboda i vladavine prava, ostavljali su otvoren prostor političkim tumačenjima tradicionalnih veroispovesti, naročito njihovim kolektivističkim porukama, upravo na osnovima sklonosti religija da neguju osećanja sopstvene superiornosti. Religija je dobijala političko tumačenje i time se vezivala za oružane sukobe upravo zbog svojih suštinski ekskluzivističkih tvrdnji, mada one pripadaju istorijski prevaziđenom, gotovo mitskom sistemu vrednosti. Stručnjak za Bliski istok i bivši visoki savetnik CIA Graham Fuler je na tu pojavu ukazao zaključujući da „ukoliko su društvo i njegova politika nasilni i nesrećni, njegov oblik verskog izražavanja će verovatno biti potpuno isti“.

Danas, 06.10.2008 – 23.11.2008.

Peščanik.net, 30.11.2008.

Neslobodne zajednice protiv slobodnog društva

Islamizam je u SAD pojava vezana za talase novih imigranata.

Očigledna je kulturna razlika između muslimana rođenih u SAD i stranih imama, skorašnjih doseljenika, koji su preuzeli većinu džamija, izuzev afroameričkih. Islamisti računaju na osećanja imigranata koje nostalgija i uverenja vezuju za postojbinu. Porodica i etnička zajednica utiču i na prvu narednu generaciju koja, pod pritiskom da se drži tradicionalnih ili kvazitradicionalnih pogleda na svet, ne uspeva da uspostavi dobre odnose i sa ostatkom američkog društva i sa onim delom muslimanske zajednice koja je uspela da se integriše i asimiluje.

Nimalo slučajno, 11. septembar je imao traumatsko dejstvo i duboko podelio američke muslimane. FBI je nakon 11. septembra počeo da dobija obaveštenja upravo od muslimana o neobičnim ličnostima i događajima u svojim zajednicama, ili su na sumnjive dobrovoljno motrili. Ispostavilo se da je veliki broj američkih muslimana koji podržavaju antiamerički terorizam nedavni imigranti, legalni ili ilegalni. Postale su očigledne nesuglasice među američkim muslimanima koje su ih potresale čitavu deceniju unazad, od vremena Zalivskog rata.

Mada su koreni islamizma duboko razgranati u istoriji odnosa islama i hrišćanstva, naročito kolonijalizma, potom i nastanka svetskih sistema koji su marginalizovali islamski svet, islamizam se neposredno vezuje za američku spoljnu politiku i karakter i vrednosti američkog društva čiji su visoki individualistički standardi postali globalni izazov tradicionalnim, zatvorenim i neslobodnim zajednicama. Istraživanje koje je sproveo Newsweek 4. i 5. oktobra 2001. otkrilo je da 58 odsto Amerikanaca veruje da su odnosi sa Izraelom „važan razlog terorističkog napada na SAD“. Sam Bin Laden je istakao palestinsko pitanje, pošto su američke i britanske snage napale talibansku vladu u Avganistanu (7. oktobra 2001). Osnovni podsticaj Bin Ladenu i njegovom globalnom terorizmu je uverenje da su „SAD okupirale islamske zemlje na najsvetijim mestima, Arabijskom poluostrvu, pljačkajući njegova bogatstva, diktirajući njegovim vladarima, ponižavajući njegov narod, terorišući susede“. Zatim je, po važnosti, usledio prvi američki napad na Irak. I Bernard Luis je primetio da je ključna islamistička teritorija Arabijsko polustrvo, gde je rođen prorok Muhamed, gde je Medina, gde je ustanovljena prva muslimanska država, i gde se odlazi na hidžru. U „objavi rata protiv Amerikanaca koji su okupirali Zemlju dva sveta mesta“, misleći na Meku i Medinu, Bin Laden je 1996. istakao da je prvi od prioriteta proterivanje Amerikanaca i svih nevernika sa Arabijskog poluostrva.

Nakon kolapsa Sovjetskog Saveza poraz SAD postalo je naredno i logično usmerenje na osnovu univerzalne, globalističke prirode Bin Ladenove organizacije. Nastavljena je i borba protiv Rusije, uprkos sovjetskom porazu u Avganistanu, kao nastavak podrške islamističkim pokretima u nezavisnim centralnoazijskim državama bivšeg Sovjetskog Saveza, i separatističkim oslobodilačkim pokretima, pre svega Čečeniji. Islamisti su zapretili i Dagestanu koji obuhvata dve trećine ruske obale Kaspijskog mora (1999).

Islamizam u tom smislu potire ustaljene granice koje sve manje uspevaju da definišu i rasporede karakter međunarodnih odnosa i pojedinačnih društvenih zajednica. Islamizam je postao saputnik američke i evropske stvarnosti i svakodnevice. Izvođači 11. septembra bili su nacionalnosti zemalja za koje se smatra da su američke saveznice, Egipta, Saudijske Arabije i Emirata. Proces kojim je arapsko-izraelski sukob relativizovan da bi vremenom postao simbol sukoba islama sa celim zapadnim svetom dopustio je islamizmu, na osnovu slične matrice, da idejno i prostorno metastazira postajući, sam po sebi, globalna pojava usredsređena na podrivanje osnova globalne civilizacije. Iako je pretrpela udarce nakon 11. septembra, izgubivši, između ostalog, sopstvenu državu unutar Avganistana, i ubistvom nekolicine važnih operativaca, Al Kaida je postala manje vidljiva, i time opasnija, a njene akcije teže predvidljive. Ako nije uspela da zbaci vlade u Egiptu, Jordanu u Saudijskoj Arabiji, zahvaljujući američkom napadu i dubokoj dezintegraciji Iraka koja je usledila (2003), pronašla je nova polazišta za svoje operacije upravo u zapadnom Iraku i nedođijama Pakistana. Raširila se po celom muslimanskom svetu, a u SAD i Evropi nastavila da privlači pripadnike muslimanske dijaspore. Uspesi Al Kaide omogućili su talibanima da se, do 2006, dovoljno oporave i pokrenu ofanzivu na Avganistan, gde je uvezena savremena teroristička taktika iz Iraka. Premeštanje Al Kaide u Pakistan dopustilo je širenje u zapadnoj Evropi, pre svega u Velikoj Britaniji. Zahvaljujući pakistanskoj dijaspori predmet nove regrutacije postale su velike zajednice imigranata iz Pakistana i Bangladeša i neki nezadovoljni muslimanski britanski građani.

Koreni nezadovoljstva evropskih muslimana

Rastuće  veze Al kaide s Evropom učinile su SAD dodatno osetljivijim i ranjivijim. Zahvaljujući masovnoj imigraciji politički islam je razvio svoju mrežu na prostoru od Portugala do Poljske. Imigranti muslimani su zahvaljujući podršci pravosuđa i rastućoj toleranciji evropske politike dobili priliku da steknu državljanstvo i nastavljaju mirnu egzistenciju ostavljajući potomke. 

U većini evropskih zemalja muslimani su danas dominanta verska grupa. Njihov broj se procenjuje na između 15 i 20 miliona. Muslimani čine oko pet odsto ukupnog evropskog stanovništva. U Francuskoj ih ima sedam do 10 odsto. Procenjuje se da će se do 2025. njihov ukupan broj verovatno udvostručiti. Muslimani su se u zapadnoj Evropi pretvorili u male, kulturno homogene nacije. Za razliku od američkih muslimana koji su geografski difuzni i etnički fragmentisani, u Evropi su oni očuvali nacionalne identitete, kao Alžirci u Francuskoj, Marokanci u Španiji, Turci u Nemačkoj ili Pakistanci u Britaniji.

Nezadovoljstva evropskih muslimana zasnivaju se na traumi integracije i socijalnim frustracijama. Neka od tih nezadovoljstava približila su se ili poistovetila s vizurama „globalizovanog islama“. Tek nakon suočavanja s posledicama evropske vlade počele su da se otvorenije bave svojim građanima koji to nisu postali u društvenom i kulturnom smislu. Od političkog saveza nekadašnjih kolonijalnih sila Evropa se preobrazila u prostor koji je dobio svoje interne kolonije čiji su pripadnici spremni da se integrišu i napreduju na društvenoj lestvici, ne računajući, međutim, mnoge mlađe muslimane koji odbacuju status manjine koji su njihovi roditelji prihvatili. Ta generacijska raselina ukazuje na ozbiljne izazove društvenom konsenzusu ili nekoj vrsti nacionalne kohezije. Takvi uslovi stvoreni su do poslednjih godina XX veka, tako da su i liberalni segmenti evropskog mnjenja počeli da usvajaju predrasude prema imigraciji i izvesnosti društvenog i kulturnog pomirenja. Vlade suviše često nisu uspevale da otkriju izvore ugrožavanja bezbednosti. Iako su se u međuvremenu pokazale sposobnim da nadziru priliv emigranata, društvo je ostajalo neraspoloženo da ih prihvati i integriše. Imigrantsko pitanje je nakon 11. septembra zaoštrilo unutrašnju politiku u Austriji, Belgiji, Danskoj, Francuskoj i Holandiji. Ubistvo Pima Fortajna, predvodnika holandske desničarske koalicije koja se zalagala za obustavljanje imigracije, doprinelo je da mnoge političke partije prihvate delove njegovog programa. Zatim je, početkom 2006, ponovo iz islamističkih pobuda, ubijen i reditelj i kolumnista Teo van Gog, nakon televizijskog prikazivanja filma „Potčinjenost“ koji je dočarao sudbinu jedne muslimanske žene koju su silom naterali na brak, da bi je silovao rođak, i na kraju je brutalno kažnjena zbog preljube. Islamska zajednica je tvrdila da je film uvredljiva provokacija. U Holandiji se zaoštrila unutrašnja politička debata. Teo van Gog je bio potomak čuvenog slikara i simbol slobode mišljenja i javnog diskursa, a njegov ubica, na drugoj strani, uobičajen potomak prve generacije doseljenika. Bilo je mišljenja da je Holandija dovoljno činila za muslimane imigrante i da bi trebalo da ostane ponosna na svoju gotovo legendarnu toleranciju manjina. Imigranti su dobijali velikodušnu socijalnu pomoći odobrena je pozitivna diskriminacija prilikom zapošljavanja uključujući besplatne tečajeve jezika. Holandski poreski obveznici izdržavali su verske škole i džamije, a državna televizija uvela programe na marokanskom arapskom. U Britaniji su torijevci 2005. podržali laburističke imigracione restrikcije poput strožih procedura prilikom odobravanja azila i spajanja porodica, i kompjuterizovan je nadzor nad prelaskom granica. U Francuskoj je izbila kontroverza oko zabrađivanja. U raspravi o imigraciji podelila se i Belgija.

I odgovori novog terorizma, na evropskom tlu, dopirali su iz samog evropskog društva. Ćeliju u Hamburgu koja je bila povezana s napadima 11. septembra sačinjavali su gostujući studenti. Voz u Madridu digli su 2004. u vazduh imigranti Marokanci. Ubica van Goga u Holandiji je sin marokanskih imigranata koji su se doselili tokom sedamdesetih i nikad nisu naučili jezik.

Evropski muslimani mogu biti autsajderi i insajderi. Među autsajderima, koji su stranci, privremeno nastanjeni, ima azilanata koji su potražili utočište od islamista u liberalnoj Evropi, ali i radikalnih imama, često na stipendiji Saudijske Arabije, koji iz džamija regrutuju teroriste i služe kao glasnici ili duhovnici terorističkim mrežama. Čim jednom uđu u EU, oni se slobodno kreću i mogu im pomagati legalni ili ilegalni rezidenti. Na taj način su izvedeni bombaški napadi u Madridu. Administrativno objedinjen evropski prostor je za njih višestruka prednost i nadahnuće.

Zbog terorista sumnjivi svi doseljenici

U islamističkoj ideologiji migracija je arhetipski vezana za osvajanje. Danas je Bliski istok za veliki broj muslimana ona simbolična Meka iz koje se Muhamed povukao 622, pošto je nekoliko vlada u tom regionu ugušilo islamističke prevrate tokom devedesetih. U istoj perspektivi Evropa se smatra Medinom, gde se trupe regrutuju radi osvajanja svetih zemalja.

U poređenju s američkim iskustvom, i kod evropskih muslimana je najopasnije otelotvorenje krize identiteta i nezadovoljstva u narednim generacijama doseljenika. Insajderi mogu biti druga ili treća generacija otuđene dece imigranata, rođeni i sazreli u evropskom liberalizmu. Često nezaposleni, oni životare po prostranim predgrađima velikih gradova. U njima se odvija neobičan proces „antizapadne vesternizacije“. Zakarijas Musauji, tzv. dvadeseti otmičar 11. septembra, univerzitetski je obrazovan. Njujork tajms je 2003. objavio intervju s njegovom majkom, očajnom i dezorijentisanom. Omar Kijam je student informatike iz Saseksa u Engleskoj, koji je sanjao da igra u engleskoj fudbalskoj reprezentaciji, ali je u aprilu 2004. uhapšen zbog posedovanja, sa osam saučesnika, pola tone eksploziva namenjenog Londonu. U napadima 11. septembra obrazovani aktivisti imali su vodeću ulogu. Nakon 11. septembra regrutacija potencijalnih terorista među insajderima postala je sistematičnija i strateška, usredsređena na univerzitetske kampuse, nekad i srednje škole.

Odgovori i postupanje evropskih vlada neposredno suočenih s terorističkim mrežama i zaverama otvorili su potrebu postepenog prilagođavanja koje je podrazumevalo poštovanje ljudskih prava i reakcije muslimanskih zajednica u celini. Francuska je odbila da se pridruži napadu na Irak 2003, ali je i u vremenu koje je prethodilo 11. septembru, nakon prve ozbilje terorističke akcije 1986, koristila oštre antiterorističke postupke i u tom smislu bila evropski izuzetak. I dok je irski terorizam odvraćao pažnju Britanije od islamističkog, kao i baskijski u Španiji, islamistički terorizam je Francusku primoravao na obazrivost u kontinuitetu. Kako bi predupredila islamistički prozelitizam u svojoj severnoafričkoj zajednici, Francuska je tokom devedesetih energično odbijala azil radikalnim islamistima. Osumnjičene su držali u pritvoru do četiri dana bez prava na kontakt s advokatom. Svaka džamija bila je pod nadzorom policije. Govor mržnje kažnjavao se posetama policije i ispitivanjem, stavljanjem na crne liste, i izgledima za deportaciju. Ti postupci bili su konzistentni i usklađeni sa strogim asimilacionističkim modelom koji ne dopušta izražavanje religioznosti u javnoj sferi.

Britanski multikulturalizam je nudio više prostora za delovanje radikalnim arapskim islamistima, uključujući mogućnost da javno i otvoreno propovedaju. Veći deo evropskih vlada prihvatio je britanski pristup, s manje policijskog nadzora. Oštriju liniju evropske vlade su usvojile tek nakon bombaških napada u Madridu i ubistva Van Goga u Amsterdamu.

Načelna obazrivost bila je odgovor na nastojanja islamista da osluškuju odjeke tradicionalnih protivterorističkih postupaka, i iskušavaju mentalitet evropskih političkih kultura koje su se odricale nacističkog i kolonijalističkog nasleđa preobraćajući svoja osećanja u smislu saosećanja sa etničkim i verskim manjinama. Strani radnici muslimani prihvatali su se s dobrodošlicom kao žrtve kojima nedostaju prava, uključujući istorijsko i socijalno zadovoljenje. Holandija i Britanija razvile su nove oblike multikulturalizma. Multikulturalizam je bio dvostruko privlačan, dopuštao im je da razvijaju toleranciju i davao manjinama posebna prava, ali su one ostale izdvojene usled neuspeha da budu asimilovane. Frustracije i nezadovoljstvo počeli su da ispunjavaju i domicilna evropska društva i njihove muslimanske zajednice. Usledili su odjeci, u Holandiji, na ubistvo Van Goga, reakcije u Britaniji na zloupotrebu političkog azila i u Francuskoj na javno ispoljavanje religioznosti (zabrađivanje).

Evropski multikulturalizam počeo je da dolazi u koliziju s liberalizmom, a pravo na privatnost da se dovodi u vezu s nacionalnom bezbednošću. Multikulturalizam, u Britaniji ili zemljama Beneluksa, bio je važan sastojak evropskog kulturnog liberalizma, ali se ispostavljalo da su mesta za molitvu postajala regrutni sabirni centri i predikaonice ratne propagande. Takođe se pokazao neuspešnim francuski asimilacionizam koji se, između ostalog, zasnivao na slojevima francuske kulture, uključujući frankofoniju, uvreženim pre svega u nekadašnjim severnoafičkim kolonijama. Postala je neizvesna budućnost segregacije u Nemačkoj. Otvorila su se demografska i ekonomska pitanja, vezana za trendove starenja domicilnog stanovništva i rasta muslimanskih zajednica.

Danas, 06.10.2008 – 23.11.2008.

Peščanik.net, 30.11.2008.

NAŠ TERORIZAM