- Peščanik - https://pescanik.net -

Dve pretnje liberalnoj demokratiji

Foto: Iva Kežić

Svi govore o krizi liberalne demokratije. Trumpova pobeda u Americi, brexit u Britaniji, uspon populista na izborima u Evropi – primeri su pretnji koje donosi „ne-liberalna demokratija“, oblik autoritarne politike koja dozvoljava glasanje na izborima, ali ne poštuje vladavinu prava i prava manjina.

Ne-liberalna demokratija – ili populizam – nije naš jedini problem. Liberalna demokratija je ugrožena i naglašavanjem „liberalnog“ na račun „demokratskog“. U takvoj vrsti politike ljudi na vlasti su zaštićeni od demokratske odgovornosti mnoštvom ograničenja koja sužavaju opseg sprovodivih politika. Njihove politike unapred definišu birokratska tela, autonomni regulatorni organi i nezavisni sudovi, ili ih nameću pritisci globalne ekonomije.

U svojoj novoj i važnoj knjizi Narod protiv demokratije, takvu vrstu režima – po analogiji sa ne-liberalnom demokratijom – politikolog Yasha Mounk naziva „nedemokratskim liberalizmom“. On tu primećuje da naši politički sistemi prestaju da budu liberalne demokratije i da su sve bliži nedemokratskom liberalizmu.

Evropska unija je možda najbolji primer takve tendencije. Uspostavljanje jedinstvenog tržišta i monetarne unije bez političke integracije doveli su do delegiranja razvojnih politika na tehnokratska tela kao što su Evropska komisija, Evropska centralna banka i Evropski sud pravde. Odluke se tu donose daleko od suda javnosti. Britanija nije bila članica evrozone, ali su zagovornici brexita u svojoj kampanji iskoristili ovu frustriranost mnogih glasača u Evropi.

U SAD nije bilo promena uporedivih razmera, ali isti trendovi i tamo kod mnogih ljudi izazivaju osećaj obespravljenosti. Kao što primećuje Mounk, kreiranje politika je ekskluzivni domen regulatornih tela skrivenih iza troslovnih skraćenica – od Agencije za zaštitu životne sredine (EPA) do Uprave za hranu i lekove (FDA). Nezavisni sudovi koriste pravo pravosudne kontrole i revizije za promovisanje građanskih prava, širenje reproduktivnih sloboda i uvođenje drugih društvenih reformi koje nailaze na otpor znatnog dela stanovništva. Takođe, pravila globalne ekonomije koja se sprovode posredstvom međunarodnih institucija kao što su Svetska trgovinska organizacija (WTO) i Severnoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA) mnogi vide kao štetna za radnike.

Vrednost Mounkove knjige je u ukazivanju na značaj oba konstitutivna elementa liberalne demokratije. Potrebna su nam ograničenja u vršenju vlasti koja će sprečiti da većina (ili oni koji su na vlasti) gaze prava manjina (ili onih koji nisu na vlasti). Ali takođe je potrebno da javne politike reaguju na preferencije biračkog tela i polažu mu račune.

Liberalna demokratija je krhka konstrukcija, jer izmirenje njenih elemenata ne proizvodi prirodni politički ekvilibrijum. Kada elite steknu dovoljnu moć, njihov interes za uvažavanje preferencija najšire javnosti gubi snagu. Kada se mase mobilišu i zahtevaju učešće u vlasti, kompromis koji otuda proističe retko uspeva da uspostavi održive mehanizme zaštite prava onih koji nisu bili zastupljeni za pregovaračkim stolom. Otuda tendencija liberalne demokratije da završi u jednoj od svoje dve pervertirane verzije – ne-liberalnoj demokratiju ili nedemokratskom liberalizmu.

U svom radu „Politička ekonomija liberalne demokratije“ Sharum Mukand i ja smo ispitali osnove liberalne demokratije na sličan način kao Mounk. Mi tu naglašavamo da društva mogu biti podeljena duž dve linije razdvajanja. To su: identitetska podela koja deli manjinu od etničke, verske ili ideološke većine, i jaz u bogatstvu koji bogate suprotstavlja ostatku društva.

Dubina i orijentacija ovih podela određuje verovatnoću nastajanja različitih političkih režima. Verovatnoća nastajanja liberalne demokratije uvek je ugrožena ne-liberalnom demokratijom sa jedne, i onim što nazivamo „liberalnom autokratijom“ sa druge strane, u zavisnosti od toga da li dominantnu poziciju ima većina ili elita.

Naš okvir ukazuje na slučajni sklop okolnosti u kojima nastaje liberalna demokratija. Na zapadu, liberalizam prethodi demokratiji: podela vlasti, sloboda izražavanja i vladavina prava bili su u opticaju pre nego što su elite pristale da prošire demokratska prava i prihvate vladavinu naroda. Najveća briga elita je opasnost od „tiranije većine“, što je u Americi regulisano složenim sistemom mehanizama uzajamne kontrole koji često parališe izvršnu vlast.

U drugim delovima razvijenog sveta, u odsustvu liberalne tradicije ili liberalnih praksi dolazilo je do mobilizacije masa. Retki su slučajevi u kojima je liberalna demokratija bila održivi ishod takvih procesa. Izuzetak su relativno egalitarne i visoko homogene nacionalne države kao što je Južna Koreja, gde nema uočljivih društvenih, ideoloških, etničkih ili jezičkih podela koje autokrati bilo koje vrste – ne-liberalni ili nedemokratski – mogu iskoristiti.

Aktuelni događaji u Evropi i Americi ukazuju na uznemiravajuću mogućnost da je i liberalna demokratija samo prolazna faza u razvoju društva. Dok oplakujemo njenu krizu, treba znati da manjak liberalizma nije jedino što nam preti. Treba tragati i za rešenjem problema nedovoljne demokratičnosti.

Project Syndicate, 13.02.2018.

Social Europe, 19.02.2018.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 03.03.2018.

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU