- Peščanik - https://pescanik.net -

Bogujevci

Radio emisija 20.12.2013, govore Biljana Srbljanović i Miodrag Zec

Svetlana Lukić: Verovatno je i do vas doprla vest da je u Beogradu ove nedelje otvorena izložba “Bogujevci, vizuelna istorija – omaž svim porodicama i žrtvama rata”. Na domaćim televizijama uglavnom smo mogli da vidimo policijske kordone, mladiće naoružane šubarama i poganim jezikom, i premijera Dačića koji je iskoristio još jednu priliku da obeća kako će, kao uostalom i do sada, raditi na tome da svi počinioci zločina budu procesuirani. U njihovoj senci ostalo je troje bledih, nemih, preostalih članova porodice Bogujevci – Jehona, Saranda i Fatos.

Danima uoči otvaranja ove izložbe, raspravljalo se – i to u takozvanim ‘normalnim medijima’, ovo drugo đubre neću ni da pominjem – raspravljalo se, dakle, o tome da li je izložba u stvari albanska propaganda i provokacija. Pa čak i da to jeste bila namera autora ove izložbe, koji su te 1999. bili deca, a nije, posle masakra 14 članova njihove porodice, među kojima su bili i bebe i starci, morali bismo, pognute glave, da ćutimo i da trpimo. Sve i svi. Na čelu sa premijerom.

Jedino što ga može opravdati što se nije potrudio da makar juče izgovori bolji tekst, njega i sve koji ne znaju šta se desilo Bogujevcima, jeste da nisu informisani. Zato idemo od početka. Iva Martinović je za Radio Slobodna Evropa razgovarala sa našim ovonedeljnim gostima, autorima izložbe. U sledećih 5 minuta će vas uratko obavestiti ili podsetiti šta se desilo tog proleća 1999. u jednom dvorištu u Podujevu.

Iva Martinović: Saranda, Jehona i Fatos Bogujevci troje su od petoro dece koji su 1999. godine preživeli masakr u Podujevu. Tada su pripadnici rezervne jedinice srpske policije Škorpioni ubili četrnaestoro članova njihove i porodice Durići, decu i žene. Najmlađe dete bilo je beba od 21 meseca. Najstarija žena imala je 72 godine.

Saranda Bogujevci: Policijski auto se zaustavio ispred naše kuće. Izašli smo napolje i premestili se dublje u baštu. Nešto kasnije, pojavili su se neki vojnici i odveli nas u susedno dvorište. Otac i stric u tom trenutku nisu bili sa nama. Moja rođaka Nora ih je molila da napuste kuću, jer smo znali da upadaju i odvode muškarce, i da bi bili ubijeni. Zato su se oni krili u gradu, nadajući se da ćemo mi biti bezbedni, jer su u kućama ostali samo žene i deca. Vojnici su nas ponovo poveli u drugu baštu. Sve vreme su nas psovali i vikali na nas. Na ulici, ispred policijske stanice, su nas postrojili. Sa nama je bio i otac Envera Durićija, koji je imao više od 70 godina. Tamo sam videla i majčinog ujaka.

Jehona Bogujevci: Onda su nas vratili u našu baštu, tada smo videli moju majku. Vikala je ‘oni su samo deca’, i molila ih da nam ništa ne učine. Prvo su pucali u nju, a onda su počeli da pucaju i na nas.

Iva Martinović: Njih 15 ili 16, naoružanih automatskim puškama, pucali su čitav minut. Od devetnaestoro ljudi postrojenih uz baštenski zid, ubijeno je 7 žena i isto toliko dece. Ubice su otišle, pretpostavljajući da nema svedoka. Dve devojčice, Saranda i Jehona, koje su tada imale 13 i 11 godina, preživele su masakr. Ranjene su sa više od 30 metaka. Preživelo je još troje dece iz porodice Bogujevci: 12-ogodišnji Fatos, osmogodišnja Lirija i Genc, koji je tada imao 6 godina. Njihove majke, dva brata, sestra, baka i sedmoro porodičnih prijatelja, nisu. U dvorištu je pronađeno 97 čaura. Po ulasku NATO snaga, uz pomoć britanskih lekara, ranjena deca evakuisana su u Mančester.

Saranda Bogujevci: Počeli smo sa oporavkom. Krenule smo u školu. Data nam je prilika da javno govorimo o onome što nam se dogodilo. Razvili smo se kao umetnici, i pružena nam je prilika da priču ispričamo na naš način. U našoj porodici postojala je tradicija da se kamerom snima naše odrastanje, proslave Novih godina i drugih praznika. Ostala je samo jedna traka, snimljena 1990. U dnevnoj sobi vidite film sa naše porodične proslave.

Iva Martinović: Ovo im nije prvi put da su u Beogradu. 2003. godine ušli su u istoriju kao prva deca koja su ikada svedočila na suđenju za ratne zločine, obezbeđujući dokaze u Beogradu protiv nekadašnjeg člana Škorpiona, Saše Cvjetana, koji je za ovaj zločin osuđen na 20 godina zatvora. 2003, u Kanadi, počinju kampanju za privođenje još jednog pripadnika Škorpiona. Novinar BBC-a Pareš Patel i drugi novinari kanadskog javnog servisa, 3 godine su pratili Dejana Demirovića i pokazali da je, kao član Škorpiona, učestvovao u ubistvu. 2006. Demirović je postao prvi ratni zločinac u istoriji Kanade koji je izručen drugoj zemlji. Poslali su ga iz Toronta u Srbiju. Preživela deca iz porodice Bogujevci, vratila su se u Beograd 2008. da bi svedočili protiv Demirovića i još četvorice Škorpiona. Ipak, u zamenu za povlačenje optužnice protiv njega, Demirović je postao svedok-saradnik u postupku protiv bivših saboraca. Tokom 2009. ostala četvorica su optužena i osuđena na po 20 godina zatvora.

Saranda Bogujevci: Bilo nam je veoma teško, morali smo da se vratimo u to vreme i da se suočimo sa ljudima koje smo videli u dvorištu. Bilo je teško i to što niste mogli videti nikakve emocije kod ljudi koji su to učinili. Ali kada smo počeli da razmišljamo o izložbi, osetili smo da je veoma važno da ispričamo našu priču i u Beogradu, u nadi da se neće zaboraviti ono što se dogodilo.

Iva Martinović: Nedavno su saznali da je moglo biti 15 ili 16 Škorpiona koji su učestvovali u podujevskom masakru. Zbog toga se, za porodicu Bogujevci, borba nastavlja. Put od njihove dnevne sobe, dvorišta u kome je izvršen masakr, do beogradskog suda za ratne zločine, gde su se još jednom suočili sa ubicama, prikazali su izložbom ’Bogujevci, vizuelna istorija – omaž svim porodicama i žrtvama rata’.

Svetlana Lukić: Na izložbi je, dok se nije pojavio Ivica Dačić i održao govor, bila i Biljana Srbljanović.

Biljana Srbljanović: Meni je ta izložba značajna pre svega umetnički, stvarno. Otišla sam na otvaranje zbog toga što su to organizovali ljudi iz Hartefakta i Kulturnog centra, koje volim i poštujem. Htela sam da im pružim podršku, pogotovo što je dva-tri dana pred otvaranje izložba prvo bila zabranjena, to jest, bilo je otkazano otvaranje. Onda su tu odluku poništili, bila je prava drama, pritisci na Kulturni centar. Bio je potreban ogroman napor te žene, Mie David, da to uopšte istera, pre svega da ti umetnici dođu u tu celu atmosferu gde se nadiže stravična gužva i frka na jedno ozbiljno umetničko delo.

Onda sam ustanovila da postoji nekoliko nivoa nerazumevanja između mene i ovog društva. Prvo, naravno, tu je najosnovniji taj narativ – ’šta oni nama o tim zločinima govore, kako smo mi ubijali Albance, kao da nisu oni nas’ – to je ona klasična priča, prebrojavanje belih kostiju. Neko je danas to dobro opisao kada je rekao kako treba da se uspostavi berza, i na njoj da jedna muslimanska kost vredi kao 0,75 srpskih kostiju, pa bar da znamo o čemu razgovaramo.

Ja prva nisam bila informisana o događaju – ali ukratko, ovi umetnici su izložbu napravili po ličnom događaju; to je ta porodica Bogujevci, njih 14-oro je pobijeno, likvidirano, izrešetano 1999. u Podujevu, i to tako što su Škorpioni upali u tih nekoliko kuća, sve ih poterali u dvorište te jedne kuće, poređali uza zid, i pucali. To su stare žene, i to su neka deca – najveći broj su bila deca – ljudi koji su preživeli, preživeli su tako što su se pravili da su mrtvi. Ima baš jedan trenutak na izložbi, kad govori jedna od njih, da su one koji su se prevarili i krkljali da uhvate vazduh, ono, overili. A ta deca su nekako intuitivno shvatila da treba da se prave mrtvi, i tako su preživeli. I oni su napravili izložbu koja je zasnovana, ja bih rekla, na njihovoj ličnoj terapiji.

Svo troje se bave umetnošću – jedna je završila grafički dizajn, jedan se iz Mančestera vratio za Prištinu i tamo u marketingu radi veb dizajn, ova treća je umetnica i kustoskinja. Govore engleski sa mančesterskim akcentom, mnogo je smešno… kad je juče premijer došao na otvaranje izložbe, obratio im se na srpskom – a oni ljudi ne znaju srpski. Taj podrazumevajući ton, da svi Albanci sa Kosova znaju srpski, a mi ne znamo nijednu jedinu reč albanskog.

Izložba je postavljena u podrumu galerije Kulturnog centra koji su oni podelili u 4 dela. U jednom delu je dnevna soba njihove porodične kuće, onakva kakva je bila. Tu je pravi kauč na kome su oni odrasli, pod prekriven jambolijom, stočić sa miljeom, regal gde stoje poređane neke knjige, video-kasete, i razni suvenirčići. Pitala sam jednu umetnicu ’šta je ovo?’, ona kaže ’to je moja baba donela iz Londona’, ono, mali most na Temzi, znaš kako smo iz inostranstva donosili te neke razne suvenirčiće. I na tom nekom razdrndanom starom televizoru ide jedina video-kaseta koja je ostala sačuvana, kućni video, neka Nova godina 1990, gomila neke dece, od kojih su samo njih troje preživeli, igraju se nešto, našarani… neka najobičnija porodica, možda malo siromašnija, u nekoj provinciji bilo gde na jugu Balkana.

U sobi su bile neke silne video kasete, pitala sam ovog umetnika ’šta ti je bilo na ovim video kasetama’, a on kaže’Van Dam!’ On je gledao Žan Van Dama 1999. Tamo ima i raznih kompleta nekih knjiga, ono što se kupovalo, tipa Remark. Ima i jedna velika knjiga koja je očigledno stalno korišćena – ’Roditelj i dijete’ – znači na srpskohrvatskom. Sve zajedno, to je jedna kućna atmosfera, ali se vidi da je to jedna mrtva kućna atmosfera. Vidi se da te duše fale. I to moram da kažem, izložba te ničim ne udara u glavu, nijednog trenutka nije spomenuto ime Srbija, srpski vojnici, srpski Škorpioni, to ne postoji. Oni govore o jednom zločinu.

U drugom delu tog prostora je nešto što su napravili od fotografija, kao rodoslovno stablo, veliko rodoslovno stablo, crno-bele su fotografije svih koji nisu preživeli rat. Tu je gomila nekog sveta, i gomila sveta nije preživela, strašno je kad vidiš crno-bele fotografije dece, male dece.

Sledeći deo izložbe čine tri bolnička kreveta sa sve onim stalkom na koji se kači infuzija, e za to su zakačene slušalice. To su originalni bolnički kreveti u kojima su oni ležali nekih 11 nedelja. Bili su ozbiljno ranjeni, i nisu bili dobro tretirani od srpskih lekara, zaista nisu. Pred kamerama su bili dobro tretirani, ali su im zabranjivali da govore. Oni su bila istraumirana deca, na njihove oči su im ubili majku koja je pokušavala da ih zaštiti. I sad kad staviš na uši te slušalice, to zaista kao da ti neko kapa neku infuziju, da te održi u životu da čuješ njihve ispovesti, da čuješ kako im je bilo u toj bolnici.

I na kraju ide taj deo koji je potpuno dokumentaristički, sa suđenja Škorpionima, to je ono što je isterala Nataša Kandić, našavši dokaze protiv njih. Ovo troje umetnika opet govore te neke strašne stvari iz vremena kad su dolazili na suđenje Škorpionima. Prvi put kad su došli bili su klinci, dođu neke 2003. a advokati ih izmaltretiraju, niko im ništa ne veruje, deca zbunjena, a ’jesi li ti siguran da je to taj Škorpion?’. I znaš, to jako dobro, taj Fatos, dečko, govori ’ Znam dvojicu, sigurno ću ih prepoznati – ali šta ako nekog ne prepoznam, a on je bio tamo. Kako ću sa tim da živim?’ Postoji ceo jedan dokumentarni deo o tome kako je jedan od Škorpiona, koji je pobegao u Kanadu, pristao da izda te svoje paravojne saborce, da dobije imunitet, odnosno da svedoči protiv njih. Praktično su na taj način Cvijan i cela ta banda i osuđeni, ja opet moram da kažem, na samo dvadeset godina robije.

Inače, ja podsećam da su ti ljudi, pre svega Škorpioni, raskrinkani tako što su po video klubovima u Slavoniji nađene video kasete na kojima su bili snimci njihovih zločina. Znači, oni su bili dovoljno ponosni na taj čin koji vrše, da su to snimali, dovoljno neinteligentni da te kasete čuvaju, a onda je društvo bilo dovoljno obolelo da postoje video klubovi gde ti ideš i iznajmljuješ snaf video i gledaš kući kasetu na kojoj ljudi ubijaju neke druge ljude. Na osnovu toga su oni pali, iz neke duboke patologije, ne samo njihove lične, nego i celog društva.

I sad, juče, ti dolaziš na tu izložbu, a sve je izložba: i to kako se ja probijam tim Trgom Republike, uopšte se nisam obukla za kombat, a nailazim na kordone policije, neki policajci me prepoznaju i puštaju me da prođem – ali oni me ne prepoznaju po dobrom, nego kažu ’evo ova ide kod Šiptara’; tačno znam šta je u toj glavi. A opet, s druge strane, pošto je Ivica Dačić rekao da dolazi, oni sada umesto da nas zaustavljaju k’o što su nas ranije zaustavljali, sad nas propuštaju. Znam dosta ljudi koji nisu uspeli da uđu jer nisu dovoljno ozloglašena lica, kao izdajnici srpskog naroda.

I sad, tamo je bila velika gužva, onog trenutka kada je ušao Ivica Dačić ja stvarno više nisam mislila da mi je mesto da tu stojim. Mislim da je vrlo u redu što je došao, neću na bilo koji način to da umanjujem, ali meni je to nedovoljno. Meni je to lično nedovoljno kao građanki i kao umetnici. Nije mi dovoljan taj gest, nije mi dovoljno da dođe Ivica Dačić i da ih pita ’odakle ste vi?’ On je njih pitao ’odakle ste?’ Kao, mi smo iz Podujeva, tamo gde ste nam sve pobili. Odatle smo.

Mene su čak i neki moji prijatelji pitali ’pa je l’ to neka propaganda, ili je to stvarno neko umetničko delo?’ Ono što je meni značajno nije samo istina o tom stravičnom zločinu, nego što je to jedan jako dobar rad. Dovede te u situaciju da pomisliš, čekaj, kad smo bili mali, igrali smo se partizana i Nemaca, ja sam stalno zamišljala, ono, kad sam sanjala rat, spasava se onaj ko se pravi da je mrtav. I ja sam se po tom Žan Klod Van Damu, po ’Roditelj i dijete’, i po tome što su se oni kao deca pravili mrtvi, dok su svi okolo njih stvarno bili mrtvi, potpuno identifikovala sa time. Ja bih se isto ponašala.

I kada su se svi okupili oko Dačića, ja sam izašla, ali sam napravila glupost i izašla u trenutku kada je sva pažnja bila usmerena na premijera, i onda – tras! – naletiš na ove što svi imaju iste šubare i ćirilične transparente. To nisu oni huligani što idu da šibaju prajd, znači nisu plaćeni, nisu dobili dnevnicu, ali su očigledno organizovani. Prvo su krenuli da mi se unose u lice, da me vređaju, da me prate, da me guraju. Okrenem se policajcima i kažem ‘je l’ možte da me zaštitite?’, a oni ništa. Jer oni u stvari neće da budu tu. I na kraju smo pobegli. Na kraju ubrzaš korak i bežiš odatle.

Cela ta priča, pa je l’ bi ovo moglo u Prištini, a što da može u Beogradu – za mene je užasno značajna utoliko što ljudi treba da znaju: ne može ni u Beogradu. Jer u suštini, da nije bilo te policije, i da nije bilo nas 200 unutra, toga ne bi bilo. Ja sam danas ponovo išla da pogledam izložbu, i bila sam sama. Ne znam da li bi takva vrsta izložbe moga da se održi u Prištini, o zločinu protiv neke srpske porodice, a ako ne bi mogla, tim gore po Prištinu, i tim bolje po Beograd što ova izložba ipak može da se održi.

S druge strane, ono što sam zaboravila da kažem, ljudi ne razumeju osnovno i pitaju: kakva je to izložba sa nekim kaučem, televizorom, krevetom. Šta je tu izložba? Znači nije slika, nije ulje na platnu, Paja Jovanović. I sad ti treba ljudima da objašnjavaš zašto je to umetničko delo. Jer kod nas je još uvek rasprava na nivou – da li je pisoar umetničko delo ili nije, to je na tom nivou. Oni to diskvalifikuju kao propagandu, a s druge strane, ja sam danas bila na razgovoru – umetnici s umetnicima. Mi sedimo i pričamo sa njima na engleskom, a oni sve vreme izbegavaju da kažu bilo šta što bi nas moglo da uvredi, povredi, na bilo koji način da nas osramoti.

I onda se digao Vladimir Arsenijević i rekao ‘hajde da se ne pravimo, videli ste ono što je bilo juče, pa niste vi ovde baš tako dobrodošli, pa je l’ vi to osećate, je l’ imate neki odnos?’ Oni i dalje neće da kažu ništa loše, nego kao ‘ne, mi nismo ovde došli da dajemo odgovore, mi samo kažemo našu umetničku viziju’ i tako dalje. Onda se digne novinar Koha ditore i kaže ‘ali vi treba da kritikujete Ivicu Dačića, sve je to bila samo predstava’. Oni neće ni to. I onda ti vidiš neke ljude koji su u dubokom nerazumevanju sa svima.

Ja sam sigurna da će ih posle ovoga gaziti i u Prištini, zato što su došli ovde, reći će da su na neki način izmanipulisani od Ivice Dačića, jer je on pokazao kako, eto, u Beogradu to može. Mislim, sve je to toliko kompleksno i pokvareno, toliko je pokvareno, a svodi se na to da su neki Škorpioni ušli, u naše ime, pucali u decu i u te ljude, pobili ih; da su ovi jedva preživeli, i da oni ne mogu sa tim traumama da izađu na kraj. Ova mala priča kako 7 nedelja ništa nije htela da jede jer to nije kuvala njena mama, a mama je bila ubijena na njene oči. Mislim, to nije nikakva originalna stvar – u ratovima, i mimo ratova, dešavaju se neka traumatična ubista. Međutim, ovaj konkretan dogadjaj se tiče konkretno nas. Mene se tiče.

Pa sad vrtim po glavi, ‘čekaj, gde sam ja bila tog dana?’. Pa kao, bombardovanje Srbije, oni su nas ne znam koliko dana bombardovali – ali ti ni jednog trenutka nisi imao ni primisao sumnje da će neko da ti uleti u stan, u tvom soliteru, i da puca na sve vas, na celu tvoju familiju, i da se ti praviš da si mrtav ispod tvoje mrtve majke, da bi preživeo. Je l’ iko od nas imao tu sumnju? Pa ne možemo da se merimo. To jednostavno nije postojalo. To je postojalo isključivo na Kosovu, i u Bosni. U ovom našem gradu, gde su naša dupeta, to nije bilo. Pobili su im celu porodicu, od suvenira je ostao samo mesingani most na Temzi, nemaju nikog svoga, nemaju svoju istoriju, nemaju sliku iz detinjstva. Da se to desilo i u Ruandi, ja bih bila potrešena, ali nije se desilo u Ruandi, taj Cvijan koji je vodio te Škorpione je to ipak radio zato što ga je naoružala ova država, zato što je razne zadatke dobijao od ove države.

Za posetu Dačića ovi umetnici su rekli ‘Nama je užasno stalo do toga, jer je on nas prepoznao kao žrtve’. Ali on je rekao ‘Žao mi je svih žrtava’. A njima je bilo dovoljno da on kaže uopšte ‘žao mi je’ – da je rekao ‘ja sam za mir u svetu’, njima je to već dovoljno. Ali mi ne možemo da zaboravimo njegove intervjue iz 1999, 2000, 2001, 2002: ‘nije bilo zločina protiv Albanaca na Kosovu, to je šiptarska propaganda, dajte mi jedan dokaz’. I ja, dokle god ne čujem tu rečenicu, u kome se priznaje ‘jeste’, nek slaže, nek kaže ‘nisam znao’, nek slaže! ‘Sada znam. Sada vidim, povlačim sve što sam rekao do sada’. E dok to ne osetim i ne vidim, meni taj gest dolaska na izložbu neće apsolutno ništa značiti.

I nervira me što je sve u senci toga, to je jedno opšte uhićenje, svi na društvenim mrežama raspravljaju samo o tome da li je Dačić veliki heroj, umazali su celu tu stvar. Mislim da važno da se on pojavio, ali isto tako bi bilo mnogo važno da je stajao negde diskretno, i da ih nije pitao ‘odakle ste?’

Da ne kažem da sam otvorila knjigu utisaka sa izložbe da vidim šta su ljudi pisali. Neko je došao na otvaranje i napisao ‘Dobar Šiptar – mrtav Šiptar’. Onda je neko drugi uzeo pa žvrljao, žvrljao, žvrljao, i napisao ‘Sorry, sorry, sorry’ – hiljadu ‘sorry’. Znači da se mi, građani jednog grada, međusobno svađamo preko knjige utisaka izložbe tih ljudi, koji nekako malo stoje iznad toga. Opšti utisak mi je jedna velika inferiornost društva, ljude ne zanima o čemu se tu tačno radi, niko nije imao potrebu da stavi to na svoju televiziju – idi, brate, snimi tu izložbu, nemoj da snimaš Dačića, snimi šta je to.

Jao, nešto se zlo napravilo u gradu i svi su koncentrisani samo na golo preživljavanje. Ne zanima ih više ništa što se tiče ozdravljenja društva, nečega što bi bilo za opšte dobro. Tiče ih se samo drž’te lopova, da uhapse lovatore, vode se priče o milionima, kamionima, opet raspravljamo o geostrateškim položajima, pa da l’ smo mi k’o oni mučeni Ukrajinci, da li si ti za Ruse, ili si ti za NATO. Ja ne mogu da shvatim da iz toga još nismo izašli. Kako je to jedna inferiorna sredina, kako je to jedno inferiorno društvo! Mene to strašno boli i prosto vidim kako ljude sa kojima sam imala o mnogo čemu da razgovaram, sada više ništa ne zanima, nemamo šta jedan drugom da kažemo, jer je sve toliko usitnjeno, svaki otpor je usitnjen. I gde god da se okupiš, koliko god da te ima, može da te nema preko noći.

Dovoljno je bilo da, na primer, Dačić nije pristao da se održi izložba, i ona se ne bi održala. Toliko smo izmučeni tim blatom, tom njihovom kombinatorikom, euforičnim ponašanjem cele jedne kaste, a i ovim ljudima koji se lepe uz tu novu vlast, i taj manjak novca, za sve; i ta beda u kulturi, kad se uopšte i proizvede neka predstava, to je već jedan veliki incident. Došlo je do toga da nikog više nije briga što nema novca za kulturu, napravili su jednu vrstu omraze, uništili obrazovanje, uništili svaku građansku svest, ponizili intelektualce. Umetnike tretiraju kao maloumne – ti si malouman ako se baviš nečim što nema neku direktnu korist, istog trenutka. Ti si ili malouman, ili nesposoban. Ta strašna atmosfera jedne primitivizacije društva odraziće se na generaciju koja dolazi.

Juče, kad sam gledala te huligane, tu nije bilo ljudi starijih od 25 godina. Koliko su godina oni imali 1999? Kao kad sretneš nekoga klinca sa Pala koji ti kaže ‘tamo žive Turci’. Koje Turke, keve ti mrziš? Koje Turke, majke ti?

Imam osećaj da se to sad nekako zakucava, nisi video izložbu, znaš šta se tim ljudima dogodilo, i nećeš je tu, a ne bi smela da bude ni u Prištini. Znači tebi je ideja da nikada ništa ne bude. Nije to nikakva izložba istine i pomirenja, ne radi se o tome – to je jedna fuckin’ izložba. Idi brate vidi to, pa onda da razgovaramo. Ne znam, imam neki utisak da ne ide na dobro, nikako. Uopšte ne govorim o ovim dnevnopolitičkim stvarima, boli me uvo, majke mi. Toliko me baš briga ko je dobio izbore na Voždovcu, neka su dobili i 80%.

Ne zanima me niko od njih, ni demokrati koji su dobili 10%. Ako imaju minimum neke obične logike, oni će iz toga nešto da zaključe. Ali vidim da nisu, sad se opet pojavljuje Tadić, to je stvarno mamuzanje mrtvaca. Sad se on vraća, obračunava sa svima, to je stvarno od zlog oca i još gore majke. A jedina misao cele opozicije je o tome kako će da sklopi neki dogovor i koaliciju sa ovima na vlasti, kao što se recimo LDP na neki način sama poziva da uđe u koaliciju sa SNS; ali mene to na tom nivou više uopšte ne zanima. Znaš, svi se bave time zašto, kao, nema slobode u medijima, jer nisu objavili informaciju o Vučićevom venčanju, i fotografiju koja kruži internetom.

Boli me bre uvo za njegovo venčanje. Mene se to ne tiče. Prvo, postoji jedna malograđanska norma u tome – što se on ženi drugi put. Neka se ženi i 100 puta, to je njegova stvar. Ja želim jednu normu po kojoj niko neće objavljivati privatne fotografije sa nečijeg venčanja, pa ni najmoćnijeg čoveka u državi. Jer to nije moja stvar. A s druge strane, niko ne pita ‘čekaj, a što nisu objavili neku fotografiju sa ove izložbe’. Znači, ovo je kao neka nesloboda medija, a ovo im nije nesloboda medija. Mene pljuju i razvlače po tabloidima na najprimitivniji način, izvlače mi privatne podatke, pa ja i dalje smatram da o Vučiću ne treba objavljivati nikakve privatne informacije. Hoćemo li jednom da uspostavimo neku normu?

To je glavna tema ove nedelje, čoveče, venčanje Aleksandra Vučića. Pa koga boli uvo šta radi odrasli čovek sa svojim životom i svojim brakovima, pa kako ste toliko nenormalni, da vam to bude tema. Pa čega je to pokazatelj? I onda, šta ja znam, uhvatila me neka depra.

Svetlana Lukić: Da se još malo vratimo na Dačićevu posetu izložbi. Čitala sam šta je rekao, znaš šta, ima nekog strašnog cinizma u toj izjavi, ne samo što je govorio o ‘svim žrtvama’, nego je rekao kako taj masakr nije uradila ni naredila država. Mislim, posle one rasprave na početku njihovog mandata, o tome kako svako ima pravo da se promeni, kako je neumesno govoriti o njihovoj odgovornosti za rat, dosta su se osokolili. Ali ovo je previše, malo smo preterali. Da ti imaš toliko drskosti da ođeš pred te ljude i da govoriš “o svim žrtvama“ a ne o njihovoj, da se ponašaš kao da s tim nemaš apsolutno nikakve veze.

Pa Škorpioni su bili rezervne jedinice policije. Dokle ćemo da govorimo o paravojnim formacijama koje su nekim čudom dospele na front, tamo niko nije mogao da ode bez odobrenja policije ili vojske. Kosovo, Podujevo, to je bila teritorija koju je tada potpuno kontrolisala država Srbija, državom Srbijom je vladao SPS, a on, Ivica Dačić, bio je njen portparol. Ne možeš da se ponašaš kao da s tim nemaš nikakve veze, a pogotovu da se ponašaš kao čovek koji samo što nije dobiio Nobelovu nagradu za mir zbog pregovora sa Prištinom.

Rekao je nešto kao ‘pa šta hoćete, da pucam po tome?’ Za početak, ti jesi pucao po tome, i ovo je situacija kada ne možeš da se kriješ iza Briselskog sprazuma, ti si ONAJ Ivica Dačić, ti si iz njihovog prošlog života, ti si iz 1999.

Biljana Srbljanović: Tačno. Sve je to potpuno tačno. Ja polažem duboku nadu u ljudsku promenu, i smatram da je to u ljudskoj prirodi. I jako bih volela da je taj čovek zaista doživeo preobražaj, i ne samo on – nego ti ljudi, to što simbolizuje Ivica Dačić, da su doživeli preobražaj. I ako su doživeli preobražaj, želim to da čujem. Jer to je terapija, ovim ljudima je ta izložba terapija, da izbace iz sebe tu traumu. A terapija ovog društva bi bila kad bi oni prestali da govore o tome ‘nećemo se više osvrtati na prošlost, evo mi smo se promenili’. Objasnite nam koji je to trenutak u kome je došla ta tvoja promena? Kaži ti taj trenutak, da ovo društvo proživi tu katarzu sa tobom.

Danas sam pričala sa studentima o katarzi. Ima ta neka reč, ‘pathemata katharsis’, ne znaš kako na srpskom to da objasniš, dobar je engleski prevod, u pasivu ‘things suffered’ – neotpaćene stvari. Moram da vidim koje su to otpaćene stvari. Šta je to što si ti pročistio, taj preobražaj mora nečemu da vodi, jer u suprotnom, nikakve katarze nije bilo, i to će da se dogodi ponovo. Ne govorim o tome da će sutra ponovo da se zarati, ja ne znam ništa o tome. Samo znam da kad ti nešto ne priznaješ, zatrpavaš, gledaš na drugu stranu – to neće nestati, to je i dalje tu, prati te, uješće te za dupe na samrtnom ropcu. Znači, ti si ili doživeo tu patemata katarzis, ili nisi.

Ali mi kao društvo treba da vidimo taj tvoj trenutak: kad si ti shvatio da treba da dođeš i da vidiš izložbu? Zašto si ih pitao odakle su? Šta znaš o Podujevu? Šta tačno znaš o tom zločinu? Da li se on suočio sa tim podacima, papirima, da li dođe i kaže ‘ispričaj mi u 3 reči, evo, na premotavanje mi ispričaj šta se tačno desilo, da znam, da ono, vizualizujem gde sam ja bio tog trenutka, i da kažem ‘jebote, čoveče!”

Svetlana Lukić: Pa ta izložba je za njega mogla biti taj trenutak.

Biljana Srbljanović: Pa da. Ali nema tu ljudske iskrenosti. Kad nema iskrenosti, nema ničeg. A ne može da bude iskrenosti kada ti stalno igraš na dve strane, kada govoriš ‘mi to moramo zbog nekoga’ – ne moraš ti ništa ni zbog koga. Ti moraš samo nešto zbog sebe. Ja sam to stavila u svoj poslednji komad – znaš ono, ti neki ljudi koji pljuju na plafon – pa pada sve na njih. Znači, samo da prestanemo da pljujemo na taj plafon.

Ne znam, mi smo stalno govorili za prethodnu vlast – sve je to marketing, pa i ovo je sve marketing, samo je prijemčiviji za malo primitivniju sredinu. Znači ono, nije ‘idemo da milujemo salate i krave’, nego kao ‘ja sam domaćin, otac, ja se žrtvujem, ja vučem na svojoj grbači, ja radim, ja sam miran, ja nisam ostrašćen’ – ‘ajde bre, ostrašćen budi. Moje ekstremno uverenje je da se gadim ljudi koji su saučestvovali u zločinima. Ja gledam bre onu jebenu jamboliju, zamišljam tu decu koja se valjaju tu po patosu, a ona kaže ‘pa sedite’, kao da smo kod nje kući. Mi sednemo u taj kauč, moram to da proživim, moram da vidim da je taj čovek nešto doživeo, da mu poverujem bilo šta.

Nikad mu neću poverovati, nikad neću glasati za njega; ali da bi bilo koji njihov gest mogao imati neki legitimitet, ti ljudi moraju da povedu ovo društvo u trenutak u kome se kaže ‘čekaj bre, čekaj, stani, čoveče, bebu od 2 godine smo ubili! Ej bre! Zašto, zašto? Evo krivo mi je, bre!’ Moraš da imaš nešto ljudsko u sebi, nije sve samo najobičniji gest. Tako da je to premalo. S druge strane, ja razumem da je to ipak doprinelo tome da juče barem nismo bili kamenovani. A s treće strane, ne vidim da će to da pogura nešto dalje.

Sve zajedno, neka čudna atmosfera je u celom gradu. Ljudi su užasno narogušeni jedni na druge, naježeni jedni na druge, zagađena neka atmosfera. I sad idu kao praznici, pa te slave, pa svi poste. Svi poste, čoveče! Ej bre! Ceo grad na postu. Pa idi, brate, pa se pričesti, gledaj izložbu, pa se pričesti. Nekako, užasna količina neiskrenosti, i užasno se osećam usamljeno. Tri neka čoveka tu uhvatiš, pa se držiš sa njima za rukice. Pa ja sebe hvatam, jer me toliko maltretiraju po tabloidima, kako sama sebe cenzurišem, da nešto ne izvuku iz konteksta i da počnu da me maltretiraju. To me nikada nije pogađalo, ni u najgore vreme. Ali ja fizički više to ne mogu da podnesem. Dovedu te u situaciju da se potpuno povučeš, i da ovo više nije tvoje. Oni tebi, zapravo, govore istinu: nije ti ovde bre mesto, odjebi!

Svetlana Lukić: U nastavku današnjeg Peščanika govori profesor ekonomije na Filozofskom fakultetu u Beogradu, Miodrag Zec.

Miodrag Zac: Prvo i bazično pitanje koje ovde nije rešeno je kakva se to država želi. Mi smo imali neko kratko iskustvo sa građanskom državom između dva svetska rata. Ta država je pokazala svoj sadržaj i svoju snagu 1941, kad se raspala za 9 dana. Potom je uspostavljena revolucionarna država: da se jedni kazne i da im se nešto uzme, a da se drugi nagrade i da im se nešto da. I mi manje-više i 2000. i 2012-13. imamo koncept revolucionarne države – država se smatra batinom u rukama jedne grupe ljudi naspram druge grupe ljudi. Koncept države nije stvaranje i konstituisanje nečega, već preraspodele, kako ekonomskih efekata, tako i političkih, statusnih, moralnih, i sve je stalno na dnevnom redu.

Mi ne možemo da se otrgnemo od tog državnog provizorijuma, ne možemo da napravimo jednu državu duboko ukopanu na nekim principima, i da onda promene vlasti budu normalne. Ovde se sa svakim izborima raspravlja o smeru – da l’ ćemo istok, da l’ ćemo zapad, da l’ ovako, da l’ onako, da l’ brzim vozom, da l’ kamionom, da l’ peške – stalno se raspravlja o istim pitanjima. U nekim drugim državama postoje pitanja koja su zauvek zatvorena, a kod nas su ključna pitanja zauvek otvorena.

I onda kad sve to svedete na bilo koji društveni dogadjaj, na bilo koju konkretnu meru, onda vi ne možete imati pouzdani orijentir, čime, u stvari, vi merite. Znate, kad je u Sevru napravljen metrički sistem, reklo se ‘ovo je metar’ i time merimo. A ovde svako ima svoj metar, svaka vlast ima svoj metar. Neki je dugačak 110 cm, neki 90, i to se vidi u svakoj situaciji – čovek nikada ne može da postavi ta najvažnija bazična pitanja, jer se uvek govori samo o tekućim problemima.

Evo, primera radi, nekoliko ilustracija iz sadašnjeg budžeta. Prvo pitanje, na levoj strani budžeta: ko plaća državu. Da li je svi plaćaju podjednako i da li oni koji plaćaju državu imaju utisak da nešto od te države dobijaju. 99% onih koji plaćaju ne misle da za taj novac išta dobijaju. Nije stvoreno uverenje, a ono se stvara kroz vreme, kroz istoriju, kroz školu, da je država naš saveznik. Ovde svi smatraju da im je država neprijatelj, i bogati i siromašni, i ćoravi i sakati, i lepi i glupi – svi smatraju da je ona protiv njh. To je prva indikacija da nešto nije u redu, jer neki drugi ljudi kažu – država je naš saveznik, ona je naš slobodan izbor. Ako ja nemam uverenje da je to u moju korist, onda nemam ni instinkt poštivanja bilo kakvih pravila – ma kakva da su – nego imam potrebu da ih rušim.

I sad imamo ovaj tekući budžet gde se svi bore za to da nešto ne plate, a da sve naplate. Ovde je glavna ideja da se nešto ne plati, al’ da se naplati. Evo uzmimo za primer ovu ekonomsku krizu: Francuzi kažu ‘treba da plate oni koji imaju najviše’, jer oni baštine tradicije revolucije. Mi baštinimo komunističko revolucionarno iskustvo, kod nas najmanje treba da plati onaj ko najviše ima. Znači to je bazično poremećeno. Ovaj što ga popularno zovu Vladimir Vladimirovič, koji je vidim uzor našim političarima, on kaže da bogati treba da plate. Neke tajkune je oporezovao, neke pritvorio, nekima dozvolio da rade dalje, al’ kaže ‘oni treba da plate’. Šta je još rekao Vladimir Vladimirovič koji ovde izaziva strahopoštovanje, rekao je ‘nikakva ograničenja u platama neće postojati za lekare i nastavnike, vidim da ću popiti batine ako ne budem imao jednu kreativnu klasu koju dobijam kroz školu i kroz narodno zdravlje. Neće više niko hteti da mi pravi rakete koje su bolje od američkih ako rasteram svoju tehničku inteligenciju i ako ne obnovim one čuvene zavode i institute koji su sve to smišljali. Ja sam propao’.

On kaže – nastavnik, znači onaj koji proizvodi čoveka, i lekar, onaj koji ga leči – taj je društveni target. Šta kaže naša vlada? Naša vlada je našla da oporezuje ostatke, uslovno rečeno, nacionalne elite. To su lekari, pogotovo ako su profesori univerziteta, oni padaju u oporezivanje od 25%. E sad je naša vlada našla baš njih da oporezuje, da uzme profesoru matematike od 80 hiljada 20%, a da profesoru univerziteta od 150 hiljada uzme 25%. To je našla ona da uradi da bi skupila nekih 30-40 miliona, a to Bajatoviću nije dovoljno ni za zajutrak, on to može da potroši do podne.

Kad gledaš prihodnu stranu budžeta, znači, one koji treba da plaćaju, oni plaćaju mnogo manje ili ništa u odnosu na, recimo, Hrvatsku. Tamo je porez na dobit 35%, ovde 10-15%. Sve je na of šor, niko ništa ne plaća. Ovde prosto vlada dominacija dužnika. Ovde postoje ogromni gubici, recimo, u Srbijagasu. Ja sad pitam sebe, druge, i javnost, kakve ja veze imam sa gasom? Niti gas trošim, nit’ me se gas tiče, nit’ proizvodim bilo kakve gubitke. Onaj ko kupuje gas, neka ga plati. Ili nek’ mu ovaj Bajatović zatvori gas.

Šta se još drugo plaća? Plaća se zato što je neko upropastio 3 državne banke. Tajkuni su uzeli pare iz Agrobanke, Razvojne banke Vojvodine i Privredne banke Beograd. I to je sve skupa oko 600 miliona evra. Kakve veze građani Srbije imaju s tim što je urađeno, i može li se to naplatiti od tih dužnika, a tačno se zna koji su to dužnici. Pa onda imaš gubitke EPS-a. Ljudi ne plaćaju struju, imaš dugove od po 5-6-miliona, i onda oni, da ih namole da plate, kažu ‘platite bar 40%. Penzioner, običan građanin, ako plati račun pre roka ima 5% popusta, a ako nikako ne plaća ima 60%. To su ludila koja proizvode jedno potpuno patološko stanje.

Idemo dalje, imamo direktora poreske uprave koji nekoj Mari koja ne plaća porez za kiosk sa pljeskavicama piše sramežljivo pismo, kao da piše devojčica, i moli je da plati porez. Neplaćanje poreza je ovde jedna visokocenjena delatnost koja se ničim ne kažnjava, postalo je najnormalnije da niko neće da plaća porez. Ako imate takav sistem da država amnestira neplatiše, plaćaće sve manje i manje ljudi, na kraju će ostati samo jedan u zgradi koji plaća i kiriju i struju, i sistem će se raspasti.

Na stranu to što je stotine hiljada ljudi zaposleno u EPS-u, kažu da sad imaju 15 novih PR-ova. Ovaj slučaj sa 100 hiljada ljudi za koje se nije znalo da su zaposleni kod države, pa oni su zaposleni u zadnja 3 izborna kruga, nisu pre nove ere. Prvo su oni pre zapošljavali svoje ljude, pa onda i oni i ovi, i onda se čude odakle toliko ljudi na budžetu. I onda je mudro odlučeno: ‘sledeće dve godine nikoga nećemo zapošljavati. Mi smo se zaposlili i nema više zapošljavanja’. I šta će biti za dve godine? Za dve godine administracija će biti samo starija, nefunkcionalnija, verovatno neće moći da sprovede ove evropske integracije. Trebaće novi koji to znaju da rade. Znači mi čekamo da ovi što su unutra pomru i da se ta stvar reši.

Država nastaje onoga momenta kad se izgradi dostojanstvo državnog činovnika. U državama kao što su Austrija, Nemačka, imaš dostojanstvo državnog činovnika i njegovu kompetenciju. Ne! Ti si razvalio državnu upravu, razvalio si državno zdravstvo, ograničio si plate lekarima – gde oni da odu? Pa u Sloveniju, tamo će otići najbolji, a nama će ostati ovi koji svakodnevno dobijaju doktorate na poznatom univerzitetu iz Donje Nedođije, tamo, da sad ne kažem koje je to mesto, doktorira više ljudi nego na Beogradskom univerzitetu. Znači, to što smo uradili od zdravstva, od školstva, to je ambrozija koje se nećemo moći rešiti, ona će potopiti ovu državu.

To su najopasnije stvari koje su rađene dugi niz godina. To čak ni komunisti nisu radili. Komunisti su stalno jurišali na Beogradski univerzitet, međutim, univerzitet je imao snagu da se nekako odupre, pa nisu mogli da provale. Ni Mira Marković nije postala profesor Beogradskog univerziteta, nego se zaobilaznim putem nekako ufunjala na Geografiju. Međutim, naši sadašnji političari imaju tu patolološku želju da budu doktori nauka, kao da politika to zahteva. Ne. Ako je Knjaz Miloš bio nepismen, pa stvorio srpsku državu, ako je Broz bio bravar, pa napravio megadržavu kojoj se sad svi kao dive, ne vidim zašto je Toma Nikolić išao u školu u 60. godini, mogao je ostati građevinski tehničar, to je sasvim regularna stvar.

Neverovatna je ta patološka potreba da razvalimo ovaj sistem, a pošto ga ne možemo razvaliti, formiraćemo alternativni sistem. I da predsednik skupštine izjavi, posle svega što se desilo na Kosovu, da treba ojačati Univerzitet u Kosovskoj Mitrovici jer na njemu studiraju ljudi iz Srbije. Pa što ljudi iz Srbije ne studiraju u Kragujevcu, Beogradu, Novom Sadu? Što bi neko iz Subotice išao da studira u Kosovsku Mitrovicu, i da nam se odatle vrate kao menadžeri opšte prakse.To je besmisleno, ama baš potpuno besmisleno. Sretno je društvo u kome je svako, ma šta radio, zadovoljan. Ovde niko nije zadovoljan, ovi koji su na selu mrze ove u gradu, ovi u gradu preziru ove na selu, ovi koji su na vlasti mrze ove iz opozicije, ovi iz pozicije hoće da pobiju ove na vlasti.

Ovde vlada jedna opšta nesreća, nema zadovoljnog čoveka odavde do Vranja. Kako je to moguće? To znači da je kontekst, da je društveni metabolizam potpuno maligan, i on proizvodi strahovite distorzije. Ne zna se kome je gore – bogati plaču, sirotinja plače, nova vlast ganja staru vlast, a oni se samo spremaju, oštre nož, da kad dođu na vlast podave ove koji su trenutno na njoj. Ovo je, znači, jedno potpuno odsustvo koncepta, liči na vašarište.

Znate, ja sam više puta pričao kako Srbin pravi kuću. Kad pravi svoju kuću loše, onda i državnu napravi još lošije. Pa kako pravi? Ni govora da nekoliko hiljada dinara da za plan. To se sastane, tu je pivo, tu se prase okreće, odmah počinje svađa – kopaj vamo, kopaj tamo; ujna i strina nešto viču, deca galame. Svako ima svoju ideju. Napiju se, nekako ozidaju i na kraju kuća pukne posle godinu dana. Pa zašto je sve ovo oko nas toliko ruglo? Čujem da se Gugl izgubio u Kaluđerici. Pazi kad se Gugl izgubio. Tražili pomoć od NATO pakta, ovi iz Avijana morali da vade taj autobus iz Kaluđerice! Mi smo se totalno raspametili.

Pa zašto neko ne bi mogao da se operiše u Beogradu? Hoćemo sad, kada god se nekome nešto desi, skupljti pomoć i slati ga u Austriju. Ovde više ne možeš zub izvaditi. Kako ćeš to raditi kad svaki ministar misli da će se lečiti u Ženevi, a nas će ovde kasapiti ko stigne. Tomica je išao na lečenje u inostranstvo. Kojih su to 100 najboljih srpskih dečaka i devojčica koji završe medicinu? Kupimo spravu, pošaljemo u dom zdravlja u Donje Stepojevce, a lekari oko toga hodaju kao Indijanci oko vatre. Besmisleno. Pa 100 najboljih sudija – ako zatreba pravda, pa 100 najboljih profesora, pa 100 najboljih vatrogasaca, policajaca i tako, malo po malo, ti stvoriš jedan korpus koji se zove ‘javne službe’, on društvu daje snagu.

Zašto je jedno društvo uspešno? Pa zato što pruža mogućnost da se jave neke ideje; pa da se te ideje pretvore u neke inovacije; pa da se te inovacije pretvore u neka tehnička rešenja, pa se na kraju dobije industrija. Pa koliko je kilo Ajpoda, a koliko je kilo krompira? Pa ne možeš ti nikada sa izvozom krompira stići ove koji proizvode vrhunsku tehnologiju. Pa koliko je kilo ogrevnog drveta, a koliko je kilo Tomahavk rakete? Prosto, struktura društvenog proizvoda definiše nivo društvenog razvoja. Može se desiti izuzetak, kao kod Arapa, njima je Alah dao naftu, Rusi imaju gas, pa pumpaj, pumpaj i dobiješ visok društveni proizvod per capita. Svi ostali narodi na koje Alah nije usmerio svoj značajni pogled, žive od rada.

Ne možeš biti nikada razvijen ako proizvodiš samo trupce i krompir. Ovo je potpuno ludilo. I neko bi trebalo da se pozabavi tim pitanjima. Al’ ovde se pravljenjem države bave oni koji nemaju drugo zanimanje. Zašto kad dođeš u bilo koji grad u Francuskoj odnah znaš da je to država – čim vidiš hotel de ville, opštinu. I tako je u Italiji, Holandiji, tačno se zna. Ne moraš ti čitati adrese. Ovde Gugl ne može naći razna ministarstva! To se sakrilo po ćoškovima, po iznajmljenim prostorima. Država treba da impresionira, to su znali ovi što su gradili državne zgrade 1939, pa to su još uvek najlepše zgrade u Beogradu.

Ovde svi smatraju da se samo u metežu možeš dobro snaći. To je taj hajdučki mentalitet, to je osveta ruralnih ljudi koji čim dođu u grad hoće da ga razvale. I onda naravno – PISA test ne valja, i tako dalje. Jedino što se još nešto drži, to je Beogradski univerzitet, ipak je u tih 300-400 najboljih univerziteta. Sa malim naporom, mogao bi da bude među 200. Međutim, i to samo hoće da razvale. Znači, revolucionarna država, država kao batina, država kao preraspodela, država kao nasilje. Ovde vlada ta percepcija države. Dok se to ne promeni, ti možes samo da vapiješ, nedostaje jedan algoritam koji ti daje šansu da nešto uspeš. To je metabolizam društva koji kaže ‘ove resurse – ove višnje, ove trešnje – ubacujemo u sistem i iz njih izlazi vrhunski pekmez. Izalazi neki proizvod! A mi ličimo na nekog ko ima pantljičaru, šta god ubaciš u taj organizam, on to pojede, ostaje mršav, a jede kao mećava. Naša država je takva. Dok se to ne reši, mi ne možemo ići korak dalje, jer prosto nemamo sistem.

Sistem je saveznik, i on se bazira na nekoliko tačaka. Prva tačka – dug se mora platiti. Ovde se to smatra glupošću. Druga tačka – ne isplati se krasti. Zašto oni nose pare u Švajcarsku il’ u Englesku? Pa tamo još od srednjeg veka ima alkica za koju vezuju one koji su prevarili. Ovde ovi koji varaju, koji ništa neće da uče, visoko dižu zastavu Bolonjske deklaracije. Proizvodino samo PR-ove, pa što ih ne izvezemo, brate? Evo, došli su naša braća Arapi, samo traže elektroinžinjere.

Drugi veliki problem su ova dva bloka – Kosovo i Evropska unija. I na jednom i na drugom planu se ne zna šta se hoće, od EU se očekuje nešto što se tamo ne može dobiti. Ovde svi zamišljaju da je sad kad smo ušli u taj voz koji se zove Evropska unija, sve rešeno, i ne moramo da platimo kartu. Al’ ide onaj tamo kondukter, nosi makazice, ‘Dobar dan – dobar dan’. Ja ne tvrdim da tamo ne treba ići, daleko od toga. Ali tvrdim da ono što mi tražimo – toga tamo nema. Tamo ne raste ta voćka. Mi hoćemo da stignemo u rajsko naselje u kome ne treba sejati, zaprašivati biljke, samo treba brati narandže.

Evropa je klub, u njemu se znaju pravila igre, i moraš nešto da doneseš toj Evropi. Ne verujem da će se u Evropi zaposliti ovi koje mi sada školujemo. Ti neće, al’ ovi sa PMF-a i Biologije hoće. I oni su veliki zato što kod njih dolaze takvi, a kod nas ostaje trošak. I mi ćemo potpuno iskrvoliptati. Portfolio je potpuno pogrešan. E to je taj metabolizam – šta god da uradiš, ti si na gubitku. I onda ti kažeš: sad ćemo oporezovati ove stanove u kojima žive penzioneri, al’ vile koje su u vlasništvu kompanija nećemo. Ti naši bogati ljudi nemaju potrebe da plaćaju nikakve poreze. Njima je vila kupljena na preduzeće, jahta na preduzeće, žena na preduzeće, ljubavnica na preduzeće, dobit im je na Kipru, oni nisu nikakvi poreski obveznici.

Umesto da se kaže – sve te poreze ćemo u jednu korpu, pa progresivno oporezovati. Onda je to socijalna država, ako već tvrdiš da hoćeš socijalnu državu. Nije to nešto nepoznato, to ima u knjigama. Mislim, od Evrope se ne može dobiti to što se misli da će se dobiti. Ona nije zato ni napravljena. Mi znači idemo tamo da bismo dobili nešto čega tamo nema. Da li tamo treba ići – treba. Da li treba drugu robu nositi – treba. Ne ovu. Ovo će samo dobijati ćuške. Ja mislim da je Evropi sada samo cilj pacifikacija ovog prostora, da se završi ovaj naš raspad. Nije njima cilj da nas uvedu u neki normalni režim. Mi nismo veliko tržište, i kad smo razoružani, pacifikovani, možemo mi tako godinama. Ja se bojim da mi u tom procesu prelaznog režima možemo biti narednih 50 godina.

Oni neće sad da diraju Ukrajinu, a Ukrajina je kapitalno važna država – stub gde se lomi istok i zapad. Mi se tu našli da mislimo da možemo nešto dobiti! Možemo dobiti onoliko koliko smo značajni, a značajni smo onoliko koliko smo obrazovani, koliko smo civilizovani, šta i koliko možemo proizvesti. Mi nismo u stanju proizvesti stolicu na kojoj mi sedimo. Kako ćemo onda proizvesti stolicu na kojoj sede Englezi? A mi mislimo da ćemo spavati na Ikeinim krevetima, da ćemo jesti meso iz Holandije, i pasulj iz Azerbejdžana, i pametovati po Evropi. Što njima to treba? Ne treba im to, i to nam je doslovno rečeno.

Druga jedna još veća zabluda je ova oko Kosova. Sad ti imaš jednu potpuno suludu situaciju. Ovi koji su nekada grmili da su najveći patrioti, sad su postali najveći mondijalisti. U redu, mogu ljudi da se promene, ja nemam ništa protiv toga. Al’ ti kad si se promenio, kad si potpisao Briselski sporazum, ne možeš da pričaš ovo što pričaš. Njima ili nije jasno šta su potpisali, ili im nije jasno koje su posledice toga. Ti si, de fakto, priznao kosovsku državu, i to je u redu. Ti si ljude uterao da uđu u kosovski izborni sistem, a istovremeno tvrdiš da će sve ostati po starom. Prvo, to je nelogično, drugo to je nemoguće, a treće, to je prevara. Šta je cilj? Ako je cilj da ljudi ostanu na Kosovu, njima treba obezbediti zanimanja koja su vezana za Kosovo, a to je da budu mehaničari, bravari.

Nemaju oni tamo teatar u svakom selu, da treba toliko glumaca. Ako je cilj da se školuju, pa mogu da se školuju u Srbiji, nek’ studiraju filozofiju, sociologiju, ako su talentovani, ako su dobri. A ne, ti ćeš tamo osnivati neke bezvezne fakultete, i sad, predsednik skupštine kaže ‘ne, ne, to treba još ojačati’ – jer svi koji smo u partiji još uvek nismo doktorirali. Ne znam šta je koncept ovog gospo’n Vulina, koji ide dole. Znači, ta dva bloka, evropski blok i kosovski blok, moraju se ozbiljno redefinisati, mora se tačno znati šta se od toga očekuje, koliko za to treba para, i kakva je makar mala izvesnost da se ti ciljevi ostvare.

Ovako će se ostvariti potpuno suprotni ciljevi. Dobićeš od Evrope ukidanje carine, a nećeš dobiti podsticaj. Nećeš moći ništa da trguješ. Na Kosovu ćeš dobiti rashode, a ljudi će ti se iseljavati. I ti ćeš na Medicinskom fakultetu na kraju dobiti invalidne stručnjake. Ti ni ovde nemaš uslove – što svako drugo dete šaljemo u inostranstvo? Što ministri idu na lečenje u inostranstvo? Pa prvo bih ja njih poslao u Kosovsku Mitrovicu, nek idu tamo da se operišu, kod tih kojima su dali da budu doktori. Zašto francuski predsednik ne sme da se vozi Mercedesom nego Sitroenom ili Pežoom? Ako sedne u Mercedes, šta će mu onda fabrika Pežoa? Šta misliš da sad Obamu dovedemo da se operiše u Bukureštu? Ili da englesku kraljicu dovedemo na oporavak u Vrnjačku Banju? Ne može ona to, ne može to tako! Tu je Royal Hospital, ona se tu leči, pa šta joj bude. I zato ona misli da ta bolnica mora biti dobra. I to je država.

Znači, sad se misli da se sa Kosovom i Evropom nešto rešilo, u stvari ne zna se koji je to koncept. I onda na kraju, sve izgubiš. Gubiš, gubiš, gubiš, a istovremeno nemaš prihoda. Srbija živi od implozije, od urušavanja, porodice se smanjuju, ostaju neke nekretnine, prodaju se, iznajmljuju. Svi misle, imam veliki stan u centru grada, prodaću ga za 500 hiljada evra, hoće đavola. Ako dobiju 100 hiljada, biće dosta, pa će sutra biti 50, i na kraju umru. Od velikih familija ostaje jedan, dva, tri, iseljavaju se ljudi, Srbija živi od urušavanja. Od urušavanja živi Srbija. Kaže Dinkić, ‘ja ću praviti 5 hiljada stanova’. Za koga? Za koga? Svake godine 30 hiljada ljudi manje. Pa ne mogu postojati gradovi bez industrije. Grad jeste industrija. Ako nemaš industriju, nemaju ljudi razloga da žive u gradu.

Zato ja kažem da je država ključ. Bez tog rama nema slike. Pa Rim kad je pravio državu, znalo se tačno kako ulice moraju da izgledaju, kako da se prostiru, da ima provetravanja, da ne smrdi. Vi i sad kad pogledate Pompeju – pa to je urbanizovanije nego danas bilo koji grad u Evropi. Zašto? Pa zato što je Rim nosio emancipatorsku državotvornu ideju – ovo je sud, ovo je pravo, ovo je novac, vojska. Država mora da ima neku ideju. Ja ne vidim koja je ideja ove države, sem ‘sjaši Kurta da uzjaše Murta’, i tako dok svi ne prođu kroz poniženje. Jer što se više dižu, poniženje će biti veće. Umesto toga može se reći: rađam se, idem u školu, učim, napredujem, postajem predsednik države, silazim, hodam po parku, ‘dobar dan, gospo’n predsedniče, kako ste, šta ste danas ručali’, i tako dalje.

Može se civilizovano popeti na vlast, i civilizovano sići. Mora li svako da se penje kao uz lijanu, i odozgo da ga zbace, kao onaj kokosov orah kad otpadne, pa bubne odozgo. I sve ovo liči na onu igra u kojoj ide ona kuglica, onako nasumice udara – ko koga zakači, i šta bude; i taj model raspada, taj model preraspodele ne može da funkcioniše, jer više nema viška. Revolucionarna država traži nove resurse. Francuska je bila tipična revolucionarna država. Kad je napravljena Francuska buržoaska revolucija, narod se naoružao i počeo da upada gde stigne. Pa na kraju su se svi međusobno pobili, 200 hiljada ljudi je završilo na giljotini. Narod se toliko bio oteo kontroli da je došao Napoleon, pa je morao da ih povede da osvajaju, da ruše druge, pa Italija, Portugalija, Španija, pa udri, udri, udri – dok se nisu smrzli u Rusiji i dok nisu popili batine. Tada se taj revolucionarni talas ispraznio.

To su opasne stvari. Trebalo bi to proučavati, a ti stalno zaigravaš sistem redistribucije, i na kraju on dođe i do tebe. Nema on kud dalje ići. On je došao do Miškovića, jer mi revolucionarnu masu ne možemo povesti na Berlin. Stalno im govorim, dajte ljudi, bre, napravite institucije, napravite da 100 najboljih studenata prava budu sudije. Pa ako vam bude trebala pravda, negde je možeš potražiti. Ma ne, nama treba presuda, a presudu ćemo dobiti tako što ćemo staviti svoje sudije. Pa čoveče, neće vam jednog dana oni suditi, pa neće Miškoviću suditi njegovi ljudi, nego neki drugi. Zašto se ovde svaki pad sa vlasti završava opštim poniženjem? Zar treba da vas provlače, ne kroz veš-mašinu, nego kroz blato. Pa je l’ vredno to toga?

A ključ je u sistemu koji se mora revolucionarno završavati. I demokratija je, ako nema prosvećenosti, državotvornog elementa, često karikaturalna. Pa imaš izbore, glasa 20% ljudi, od toga ti dobiješ 10% i onda kinjiš sve ove druge. Pa nema države koja je uspela ako njeni ljudi žele da iz nje pobegnu. Ti moraš da stvoriš uslove da čovek može da kaže ‘ja želim da živim u Srbiji’. Zato ona deca u Americi pevaju ‘Bože hvala ti što smo u Americi’, i šta ja znam. A ti ovde imaš situaciju da, gde se god ko našao, on je nesretan, i regionalno i statusno. Šta je problem živeti u Novoj Varoši? Kad onaj tamo što jodluje kaže ‘e lepo je živeti na Alpima’. Njegova porodica se ne seli sa one čuke u Austriji već 400 godina. Ako neko poželi, onda on dogura do Beča, pa do klinike da radi operacije srca – ali ne svi! Ovde ima ono jedno brdo, i sad svi ćemo živeti na Dedinju.

Sve ovo što ja pričam uči se u kontinuitetu u nekim društvima dugo, dugo. Pa onaj tamo Rokfeler kaže ‘ne dam ja da ti mažeš maslac duplo na hleb. Imam ja pare, al’ ne dam’. Pa Voren Bafet kaže ‘ja imam 50 milijardi, al’ neću to ostaviti svojoj deci, već ću vratiti humanitarno’. Ne! Ovde svako misli da će svoje čukununuke obezbediti, pa dođe revolucija, sve mu uzmu i još ga ubiju. Ovo je zemlja u kojoj retko ko živi u kući svoga dede. Retko! Još u školi sam video da niko u razredu nema živog dedu. Kad je učiteljica rekla ‘nacrtajte svoga dedu’ – ni dede, ni slike. I onda ti nemaš kontinuitet.

A onaj tamo slaže, slaže, slaže i za 300 godina kaže ‘sad smo trg napravili’. ‘Sad smo Duomo završili’. Mi bismo na katedrali u Milanu napravili 17 vrsti nadgradnje. Tako bi to bilo. On je sad na vlasti pa bi na mestu oltara otvorio ćevabdžinicu. A onaj tamo kaže ‘odluku smo doneli u 13. veku, tim pravcem smo gurali, gurali i to smo dogurali’. To je država. Država je složen, vrlo komplikovan proizvod ljudskog društva. Napraviti državu je najteže. To se pravi mnogo godina, a ovde se misli da to se može sklepati za 3 dana, i kako je napraviš, odmah je počneš razvaljivati. I svako novi ko dođe na vlast najviše se bavi razvaljivanjem.

Nemamo mi dogovor sa sobom šta hoćemo, to je najvažnije pitanje, sve ostalo su detalji. Iz toga proističe sve ovo. Vi ne možete biti sretni u nesretnom društvu. Mi smo mala i siromašna država, a ovde se ljudi ponašaju kao imperatori. Mala država mora biti satkana na sasvim drugim principima da bi bila funkcionalna, da bi bila uspešna, da bi bila udobna. A Srbin ne zna napraviti ni kuću koja je udobna. Napravi veću nego što mu treba, pa ne može da zagreje, pa ne može da zastakli, pa ne može da stavi krov, pa ne stavi fasadu, pa na kraju umre – smrz’o se. Tako i državu ne možemo napraviti. Malu, funkcionalnu, udobnu državu, i da onda možemo da kažemo ‘ja volim Srbiju! Evo, baš i kad bih mogao, ja ne bih otišao’. A ovde deca čim se rode, čuju da treba bežati. To je put koji vodi samo u jednom pravcu.

Svetlana Lukić: Bio je ovo poslednji Peščanik u ovoj godini. Sledeća emisija je 24. januara, a u međuvremenu, pokušaćemo da stvorimo uslove da nekako preživimo i 2014. Sve posle toga je daleka budućnost za koju nema indicija da uopšte postoji. Sajt Peščanika će raditi kao da je sve u najboljem redu. Do sledeće godine, pozdravljaju vas Svetlana Vuković i Svetlana Lukić. A vi budite dobro koliko god možete.

Peščanik.net, 26.12.2013.

KOSOVO