- Peščanik - https://pescanik.net -

Escobar

 
Radio emisija 12.02.2010, govore: novinari Miloš Vasić i Miša Brkić, psiholog Žarko Korać

 
Svetlana Lukić: Ako su nam već namenili ulogu posluge koja im riba srebrne viljuške, glanca cipele i pridržava bunde i kapute, treba tražiti načina da se i u tome uživa, a kud ćeš lepše muzike za uši nego kada plemstvo počne da se svađa. Ovih dana loše ide i vladici Artemiju, i, po rečima njenog šefa, najboljoj ambasadorki Srbije u celom svetu, Zorici Tomić, i braći Šarić, i trećoj grani vlasti Nati Mesarović i svim po spisku ministrima koje ovih dana saslušavaju čike iz MMF-a.

Vladika raško-prizrenski Artemije je izgleda gotov, svilen gajtan su mu u Gračanicu nosili mitropolit Amfilohije i vladika Grigorije, ispitivali su ga zašto se odmetnuo od svoje braće iz Sinoda i ništa ih ne zarezuje, kojim atipičnim putevima gospodnjim je kružio novac koji mu je bio poveren, ko je sveti Rade neimar… Zanimljivo je da ga je o putevima novca ispitivao vladika zahumsko-hercegovački Grigorije, koji je prošle godine, prvi put u novijoj istoriji crkve, ekskomunicirao dvojicu svetovnih lica sa Trebinja, jer su javno govorili o njegovoj navodnoj umešanosti u nezakonite privatizacije. Amfilohije i Grigorije su se vratili u Beograd, a da nisu usput svratili do Mileševa, da upitaju vladiku Filareta odakle mu ideja i pare da gradi hidrocentralu u neposrednoj blizini manastira, tj. pilane, Belog anđela, ribnjaka i groba Svetog Save. Imamo sreće da Filaret mrzi muslimane, pa neće da posluje sa Ahmadinedžadom, inače bi gradio nuklearnu centralu sa bojevim glavama.

Loše su raspoloženi ovih dana i svi oni koji moraju da objašnjavaju predstavicima MMF-a zašto nisu poštovali dogovor, odnosno ugovor.

Navodno, postojalo je vreme kada su ljudi ugovarali poslove tako što su se na kraju rukovali i mirno odlazili dalje svojim poslom. Ali, već dugo su pisani ugovori neizostavni deo života na ovoj planeti. Oni možda jesu cinična potvrda da jedni drugima ne verujemo, ali mi smo živi dokaz da je ta pretpostavka tačna. Ugovore sa nama, svojim građanima, država ne mora da poštuje, ne možemo im ništa, kod njih su i nož i pogača, i sudstvo i policija, ali sa MMF-om, SB-om, Evropskom bankom, moraju da poštuju potpisano, ako ne pre, ono kasnije. Vole uglavnom kasnije, jer misle da tako kupuju vreme. Vreme možda ne košta ništa, ali čelik košta.

Upravo se sa sastanka sa predstavnicima Evropske banke vratio onaj Drobnjak koji duži Gazelu, možda će nam ipak dati kredit, ali problem je u tome što nam sada treba nekoliko miliona više, jer je u međuvremenu čelik na svetskom tržištu jako poskupeo. I ko sme da ih pita šta su do sada čekali, jesu li Đilas, Drobnjak i Mrkonjić potrošili to vreme na alhemijske eksperimente kojima su hteli da od rđe i soli naprave čelik.

I Svetska banka i MMF su nas upozorili da ne poštujemo obaveze koje smo preuzeli, obećali smo da ćemo smanjiti izdatke za plate budžetskih korisnika, a povećali smo ih za 120 miliona evra, obećali smo, a nismo ni počeli da smanjujemo broj državnih činovnika – za 8000. Hiljade ljudi mesečno gubi posao, ali država, tj. stranke se ne usuđuju da diraju svoje ljude koje su udomili u raznim državnim i lokalnim institucijama. Nadležni ministar Milan Marković nas je prošle godine ubeđivao kako je jako teško otpustiti nekoga iz državne administracije, jer je po zakonu mnogo teže otpustiti činovnika nego radnika. Za njih važi zakon o državnim službenicima, a za nas smrtnike zakon o radu. A nema, rekao je ministar Marković, ni novca za otpremnine tih ljudi, da bi se otpustili na iole human način. Humanost je, dakle, a ne najbedniji partijski interesi, kriva što i dalje imamo višak od nekoliko hiljada ljudi koji parazitiraju na ostacima sopstvene otadžbine, za koju bi dušu iz nedara dali, ali izmišljeno mesto u nekoj kancelariji ne bi – po cenu života.

Godinama smo se delili na patriote i izdajnike, ta podela je izgleda postala passe, patriote su postale pomalo i izdajnici a izdajnici pomalo i patriote – i eto nas u istom vagonu za Brisel. Sada se delimo na one koji su zaposleni kod države i one koji to nisu. To je veliki doprinos političkoj stabilnosti Srbije: nema sukoba, nema građanskog rata između ljudi koji se dele na one sa toplim obrokom i one bez njega.

Vladimir Putin je nedavno smenio 1000 direktora državnih preduzeća, jer radnicima nisu davali plate. Naš premijer je pre neki dan snažno izjavio da će biti smenjeni svi direktori javnih preduzeća koji ne budu poštovali preporuku vlade da sebi ne daju platu veću od 220.000 dinara.

Evo nekih brojki, tek toliko da vam malo skoči pritisak. Prošle godine prosečne zarade članova poslovodstava nekih javnih preduzeća bile su sledeće:

Srbijagas, prosečne neto zarade 207.000 (10 ljudi u poslovodstvu),

EPS 187.000, ali članova poslovodstva 172,

Čuvena Transnafta, prosečne plate poslovodstva, ponavljam neto, su 225.000,

Aerodrom 176.000, ali članova poslovodstva 84 komada,

Tu su i bogati Službeni glasnik i bogati Zavod za udžbenike, ali i preduzeće Stara planina, gde je prosek 140.000.

Ponekad nam, s razlogom, racionalni ljudi kažu da smo previše osetljivi na visoke plate tog sveta, da je glupo gledati u tanjir narodnih poslanika, mnogo je važnije to što javna preduzeća posluju sa ogromnim gubicima i što poslanici i državni činovnici ne rade dobro svoj posao. To je naravno potpuno tačno, ali ne bi bilo loše da nam malo manje guraju prst u oko svojom zoološkom pohlepom – ljudsko društvo se ipak ne može izjednačiti sa lancem ishrane, pogotovo ne sa lancem ishrane na čijem su vrhu pacovi.

I Putinov model države u kojoj šef preko noći smeni hiljade direktora, i ovaj gde vlada moli direktore koji rukovode državnim preduzećima da obuzdaju svoju pohlepu, posledica su, između ostalog, i činjenice da su i Rusija i Srbija nedemokratske države, jer u njima nema vladavine prava. I u jednoj i u drugoj državi su, na primer, berze osnivane a da nije bilo ni robe ni novca, ali je zato bilo sveštenika koji su ih osveštavali. A kada ima nešto novca i robe onda nema zakona koji bi štitili i one koji prodaju i one koji kupuju, inače to postaje uzajamno laganje i pljačkanje.

Tu dolazimo do pravosuđa. Ovih dana nam je u poseti i delegacija EK koja treba da ustanovi kakvu smo mi to reformu pravosuđa izveli; podpredsednik evropskog udruženja sudija i tužilaca je već rekao da takvu reformu u Evropi još nije video. Treća grana vlasti Nata Mesarević je uzvratila udarac svojim protivnicima, pa je nabrajala koje sve kafane, autoperionce i mehaničarske radnje imaju sudije i ko se sve od nereizabranih sudija bavi belom, a ko crnom magijom, a ko prostitucijom. Gospa Nata je ili toliko ljuta što joj se neko suprotstavio, pa paušalno blati sudije, ili zna nešto o tim ljudima što joj je dala BIA. Ombudsman Saša Janković kaže pre neki dan da je on NEPOBITNO utvrdio da BIA nije špijunirala sudije. Verovala bih ombudsmanu, samo da je izostavio reč NEPOBITNO – malo je preterana i sumnjiva.

Ono što je nesumnjivo jasno je da je, tek pošto su nam došli iz evropskog udruženja sudija, nereizabranim sudijama dozvoljeno da vide svoja dosijea, dakle naš bog pravde iz himne radi na pritisak. I nemoj posle da se čudimo što će nam sve arogantniji evropski činovnici dolaziti u posetu i nositi sa sobom ne štap i šargarepu, nego čekić i šargarepu. Kad se stalno predstavljamo glupima kao ekseri, onda je čekić adekvatno sredstvo pritiska.

Čuveni gazda Jezda, koji se tereti da je ukrao 56 miliona maraka građana Srbije koji su poverovali da je on bankar, uhapšen je pre skoro godinu dana u Holandiji. Postupak izručenja traje mesecima zato što je okružno javno tužilaštvo dostavilo Holanđanima pogrešnu optužnicu, odnosno optužnicu na osnovu koje oni ne mogu da ga izporuče.

Izgleda da nekima u sadašnjoj vlasti, čik pogodite kome, ne odgovara da Jezdimir Vasiljević dođe ovde i na suđenju progovori s kim je to organizovao pljačku građana.

A šta bi sa Arkanovom udovicom, istraga je završena pre mesec dana, tužilaštvo je dobilo sva tražena dokumenta iz Grčke, Francuske, Austrije, Turske, gde je sve Ceca prodavala fudbalere Obilića i milione stavljala na svoj račun… Sada je nastao muk, portparol tužilaštva Tomo Zorić nije dobio znak da progovori i krije se od novinara. Nesimpatično je to što je Ceca drugarica ministra policije i što Eleonora Cvijović, koja je u ime tužilaštva svojevremeno podnela zahtev za sprovođenje istrage protiv drugarice Cece, nije prošla reizbor, tačnije dobila je otkaz. Možda se gospođa Cvijović bavila belom i crnom magijom, možda je bila očajan tužilac i njen otkaz nema veze sa slučajem Arkanove udovice, ali kako ni sudijama ni tužiocima ni javnosti reformatori neće da kažu kako su to reformisali pravosuđe, onda imamo pravo da spekulišemo.

U međuvremenu saznajemo da je samo 10 odsto mostova u Srbiji u dobrom stanju, da je ocenu loši ili opasni dobilo 37 mostova na autoputevima, 287 mostova na magistralnim pravcima, da je 55 odsto koloseka na srpskim prugama postavljeno u XIX veku. Parna lokomotiva između Liverpula i Mančestera je 1829. jurila prosečnom brzinom od 56 km na čas; skoro 200 godina kasnije do Bara nam je potrebno 11 sati vozom.

Ministri se često žale da nemaju dovoljno stručnih kadrova. Pa koliko im još treba zaposlenih po ministarstvima, koliko gradskih četvrti da se smeste, koliko klima uređaja da ohlade glave usijane od rešavanja problema.

Rimsko cartvo je na svom vrhuncu vladalo polovinom sveta, ali to nije bilo, kao što bi se moglo pretpostaviti, vojničko društvo, gde je svaki drugi muškarac bio pod oružjem. Pretpostavlja se da je manje od jednog postotka stanovnika rimske imperije bilo u vojsci. Pa kako su osvajali i držali toliko teritorija – organizovanošću. Svaki legion morao je da ima arhitektu, stručnjaka za zemljane radove, stručnjaka za isušivanje močvara, geometre, drvoseče koji će vojsci krčiti put kroz šumu…

Ali ne može da ima organizacije tamo gde polupismeni političari odlučuju o svemu, zemlja im se raspada a oni ne ispuštaju iz ruku ni jednu polugu odlučivanja, bez njihovog blagoslova ne može se ni kafana u nekom selu otvoriti. Samo je Staljin bio toliko pedantan i posvećen svom poslu. U vreme dok je stotine hiljada ljudi slao u gulag, pisao je i depešu sledeće sadržine: Šivaću mašinu iz fabrike br. 7 prebaciti u fabriku br. 1.

I Tadić odlučuje o svemu, i niko mu ne veruje da on lično nije intervenisao da se njegovoj drugarici Zorici Tomić dozvoli da iznajmi stan od 7000 evra mesečno u Parizu. Jeremić je povodom pariskog dupleksa bliznakinje prevazišao samog sebe, praktično je pristao da štiteći svoga gospodara izigrava idiota, i da priča kako je ambasadorka Zorica najbolja ambasadorka na svetu, da joj treba veliki stan, jer je problem koji rešava veliki, a to je zaštita naših svetinja na Kosovu. Dakle, veličina stana ambasadora proporcionalna je veličini problema, da li to znači da bi nesrećni Haićani trebalo odmah da dobiju Jelisejsku palatu.

I opet da budemo racionalni, nema veze 7000 evra, ima veze to što je naša ambasadorka u UNESCO-u baš profesorka Zorica, koju je u jednom Peščaniku opevao Ivan Čolović.

Ivan Čolović: Deca Pireja

Svetlana Lukić: Sad vam je valjda jasno da je stvar mnogo ozbiljnija nego tih sedam hiljada evra mesečno za dupleks u Parizu. U nastavku emisije prvo ćete čuti Miloša Vasića. Miša je našao dobru formulu, živi na relaciji Beograd-Zagreb. Kad se umori od Beograda beži u Zagreb, kad se umori od Zagreba beži u Beograd, a u Hrvatskoj je prisustvovao početku suđenja za ubistvo vlasnika Nacionala Ive Pukanića. Kako kaže Miša, Srbija i Hrvatska su dobro sarađivale na tom slučaju. Ne zaboravite da u našim zatvorima imamo tri komada koji su izgleda odgovorni za ubistvo Ive Pukanića, a među njima je i čuveni Sreten Jocić, odnosno gospodin Amsterdam. Govori Miša Vasić.

Miloš Vasić: Smatra se da je ubistvo Pukanića, kako se to nekad govorilo, policijski i kriminalistički rasvetljeno. Dakle, znamo izvođače radova, znamo preduzimača, međutim ono što ne znamo je ko je investitor, što nismo do dana današnjeg sigurni ni kod ubistva Zorana Đinđića. Dakle, fali investitor, jer ljudi kao što su Joca Amsterdam, Boban-Kardinal Đurović i Željko Milovanović – rade za novce. Šta oni imaju protiv nekog Ive Pukanića? Kao i u slučaju braće Šarić, ima jedna zajednička crta, a to je da se niko nije bavio poreklom njihovog novca. Kako neko kao Ivo Pukanić kupi vilu na Ribnjaku, to je kao u Beogradu da je kupio na Kosančićevom vencu, i to viletinu koja košta nekoliko miliona evra, pa onda, kao što su pisale zagrebačke novine, na dan kad je ubijen u Kopru mu je sa broda iskrcan novi Bentli koji košta pola miliona evra. Jedan deo javnosti u Hrvatskoj, ne mogu to da nazovem političkom scenom, ali mogu recimo medijskim i polukriminalnim polusvetom, sve vreme insistira da je Pukanić stradao po nalogu nekakve duvanske mafije zbog onoga što je objavljivao 2001. i zbog svojih razgovora sa italijanskim tužiocem iz Barija Đuzepem Šelzijem u Trstu 2002. Ljudi koje oni sumnjiče su suviše racionalni da bi sedam ili osam godina kasnije ubijali nekoga zbog nečega što je objavio u svojim novinama. Uzgred budi rečeno, pročitao sam vrlo pažljivo taj razgovor sa Šelzijem u Trstu, ništa njemu ovaj nije ispričao što svi već nismo znali. Tu se javlja novi spin kod Hrvata. Ilustracije radi, ima nekakav portal koji se zove necenzurisano.com, koji drži Domagoj Margetić koji je hrvatski oblik Milovana Brkića. Domagoj Margetić je ranije bio predsednik mladeži HDZ-a u doba Tuđmana, on je invencija Markice Rebića, koji je bio Tuđmanov Fuše otprilike, maltene kao Jovica Stanišić. Oni sad optužuju Ratka Kneževića da je bio registrovana saradnička veza sa strane hrvatske UDBA-e, a današnje Sigurnosno-obaveštajne agencije, pošto su se i oni prekrštavali. Pa se iz toga izvodi zaključak da je protiv Kneževića navodno vođena nekakva istraga zbog toga što su on i Hrvoje Petrač, čuveni hrvatski gangster koji sedi u zatvoru, imali neku svoju podmrežu za švercovanje cigareta ’90-ih godina, pa ga je Tomislav Karamarko, sadašnji ministar unutrašnjih poslova, a bivši načelnik te njihove nove UDBA-e, izvukao, odnosno dao zaštititi kao svoju saradničku vezu. I onda se spinuje između ostalog i priča da srbijanska policija nije htela da sarađuje po pitanju Pukanića sve dok im nisu poturili lažnu priču da Sreten Jocić hoće da ubije Borisa Tadića, pa su se ovi kao naivni primili. Šta da vam kažem? Priča na nivou Tabloida ili Nedeljnog telegrafa. To se sve spinuje, ali to je sve neozbiljno. Ova stvar je kriminalistički dosta jasna.

Svetlana Lukić: Ova trojica koja su uhapšena i koji sede u zatvoru u Srbiji – najveća zvezda tu je Sreten Jocić, ali je i ovaj Milovanović u stvari dosta opasan igrač.

Miloš Vasić: Izgleda da je po onome što je hrvatska policija doznala, Milovanović bio tehnička inteligencija u celoj priči. On je konstruisao, dizajnirao i primenio eksplozivnu napravu sa daljinskim upravljanjem, to je potpuno očigledno iz spiska stvari zaplenjenih u njegovoj kući u Doboju gde je nađena najsavremenija elektronika. Joca Amsterdam tu prolazi nekako, ali budući da mi još uvek ne znamo kakav će biti sadržaj optužnice protiv njih, videćemo gde tačno spadaju. Ono što ja pozitivno znam s policijske strane u Hrvatskoj i s policijske strane u Srbiji, to je da su oni od samog početka sarađivali veoma kvalitetno. Ima u celoj priči jedan element panike, odnosno preterane žurbe – njima se iz nekog razloga jako žurilo da uklone Pukanića, ne znam zašto. Ja bih na njihovom mestu radije tragao po poreklu Pukanićevih para, ali kad smo kod para da se vratim na ove Šariće. Oni su baš upadljiv slučaj, dostojan serije Sopranosi – ceo Beograd već desetak godina zna ko je Darko Šarić. Imao sam divnu epizodu kad je ubijen Pukanić – sedeo sam u Zagrebu i prisećao se tih nekih Pukanićevih kontakata za Bilom Montgomerijem, kad mu je ovaj slao poverljive izveštaje CIA-e u Beogradu, da bi to ovaj objavljivao u Nacionalu da izbruka Mila Đukanovića i Zorana Đinđića. Sećam se da je kurir po kome su ti izveštaji išli bio neki Escobar, a da me ubiješ nisam mogao da se setim krštenog imena. Pošaljem SMS jednom mom vrlo jakom i dobrom izvoru koji sve zna, pitam: Molim te, kako se zove onaj naš beogradski Escobar? Dobijem natrag SMS, kaže: Pa Darko Šarić, budalo. Eto ti ilustracije! Sve se znalo, ali je problem u tome što je Darko Šarić čovek koji je svoje novce zapirao i propirao tako pažljivo i tako temeljito da nikom nije bilo sumnjivo kada su se ti novci pojavili preko čitavog niza raznih posrednika, to je išlo sve do Vilmingtona, gde svaki normalan ’kantroverzni’ biznismen, što bi rekao Čume, osniva svoje firme. Sa 76 dolara osnuješ firmu i miran si. Neko je otkrio da je šef kabineta Ivice Dačića sarađivao s nekim ko je rukovao Šarićevim parama. Ja se tu ne bih zaletao pošto kad se pare dobro operu, stvarno neko ko ulazi u poslove finansirane s takvim parama teško da može znati ili slutiti odakle potiču. Jednostavno, ljude navuku na tu priču, prema tome, sve se to da raščistiti. Tu opet dolazimo na pitanje prekogranične saradnje raznih policijskih agencija. Koliko god su naši sa Hrvatima dobro radili, tu su stvarno prevaziđene sve moguće priče. Oni su čak uspeli da slome otpor policije Republike Srbije, sa kojom su svojevremeno imali problema, ali kad je ovima prekipelo, kad je došlo do slučaja ekipe opakih gangstera, koji su radili malo Republika Srpska, malo Sarajevo, malo Srbija, čak su i tu uspeli da postignu zadovoljavajuću saradnju i jedini problem koji imaju je Crna Gora, što je sada praktično eksplodiralo. Sama okolnost da naš specijalni tužilac Radisavljević okleva da upozna crnogorske kolege sa dosadašnjim nalazima istrage protiv Šarića i ovih 24-oro ili 26-oro, koliko su ih do sada osumnjičili, je već dovoljno ilustrativan. Oni nemaju u njih poverenja, nemaju poverenja s punim pravom, i tu ću opet citirati jedan moj policijski izvor koji kaže: Čoveče, pa kod njih sedi nekoliko naših ljudi koji su ovde počinili najteža krivična dela, sede u Crnoj Gori i niko ih ne dira. Znaju tačno iz koje telefonske govornice u Prčnju i Herceg Novom se Maka Maksimović javlja svojim prijateljima. Ovi se prave blesavi, kao – nemoj ih, otkud znamo, ne znamo, a onda ovi naprave nekakav cirkus po Bijelom Polju sa specijalcima, kao traže Darka Šarića. Tako da, očito tu postoji jedno dno uzajamnog nepoverenja, gde su se i Crnogorci zainatili. To po svojoj prirodi postaje nastavak političkog problema sa osamostaljenjem Crne Gore, koje neki nikad nisu oprostili, a ovi su pak jako ponosni. Problem sa Crnom Gorom, kao i sa Bugarskom jeste u nečemu što ću teško prevaliti preko usta, a to je jedna dubinski uređena korupcija. Nisam pametan na šta će to da izađe, ali da se svojevremeno radilo kako treba, da se ispitivalo poreklo novca Joce Amsterdama, poreklo novca Ive Pukanića, poreklo novca braće Šarić sada ne bi bilo problema. Kanali tog novca koliko god bili dobro skriveni, svi se daju istražiti, ali ne, to nikom nije bilo čudno, nikom nije smetalo. Joci Amsterdamu njegov drug Hadži Struja Antić iznajmi Miloševićevu vilu Tolstoj, on tamo lepo čovek živi, a možda mu je dao i besplatno, nemam pojma, ali činjenica je da ima jedan životni stil koji nije u stanju da opravda svojim prihodima. E sad, sve dok ne dođemo na onaj američki sistem, ono IRS, zazvone na vrata – Dobar dan, Svetlana. Dobar dan. Znate, vi ste prošle godine prijavili toliku zaradu i platili toliko poreza, a u međuvremenu ste kupili Bentli od pola miliona. A onda ti kažeš – Pa umrla mi je tetka u Americi. A oni kažu – Možemo li da vidimo ostavinsku raspravu i da vidimo da li je plaćen porez na to? Pa ako može, može, ako ne, onda si u neprilici. E, dok ne budu počeli tako da rade kao američki IRS, dotle ćemo imati ’kantroverzne’ biznismene.

Svetlana Lukić: U kom smislu pravi problem činjenica da recimo ova trojica, Sreten Jocić, Milovanović i ovaj treći, ne mogu da budu izručeni u Hrvatsku, jer im se sudi za isto krivično delo, posebno u Srbiji, a posebno u Hrvatskoj?

Miloš Vasić: To jeste jedan krivično-procesni problem, koji ja ne znam kako će biti rešen. Ne bi bio tehnički problem da se stave u vladin avion, da se odnesu tamo da svedoče šta imaju, pa da se lepo vrate. To je sad krivično-procesno pitanje, ne smem da u tu stvar ulazim, ali ćemo očigledno imati neviđenu situaciju do sada – da se za jedno krivično delo sudi u više država. Hrvati su sa Bosancima sklopili nekakav ugovor po kojem pravosnažno osuđena osoba koja je pobegla u drugu državu čiji je državljanin, pa ne može da bude izbačena, ima da odleži svoj zatvor tamo. Pa sad, ne znam, čuveni osiječki genije Branimir Glavaš može da bira hoće li da sedi u Zenici ili će da sedi u Lepoglavi. To su nekakve stotine ljudi koji su učinili krivična dela tamo pa pobegli ovamo i oslanjaju se na nemogućnost izručenja – to treba prevazići. Ako hrvatski sud bude sudio ovoj trojici beogradskih pritvorenika u odsustvu, takav sporazum između Srbije i Hrvatske bi verovatno pomogao. Oni te tamo osude na 40 godina, pa ti sedi u CZ-u, odnosno u Zabeli ili gde god već sediš, ali to su stvari koje moraju da se razreše. Možda bi bilo pametnije mimoići te naše blesave Ustave i omogućiti suđenje u onoj zemlji na čijoj teritoriji je počinjeno krivično delo.

Svetlana Lukić: Na to se poziva sada vlast koja kaže: Ne možemo da isporučimo naše građane.

Miloš Vasić: Naravno. Pa zašto Maka sedi u Crnoj Gori i još čitava gomila kojekakvih? Upravo stoga što em ih neće izručiti, em se ovi naši ne usuđuju da im daju detaljne podatke i nalaze istrage, u strahu da ovi ne budu upozoreni unapred pa da se izgube u pravcu treće zemlje.

Kaže se: Jedni muzu jarca, a drugi drže sito ispod. Tako i ovi naši sa svojim Kosovom. Ko je branio Borisu Tadiću da ode na inauguraciju Ive Josipovića? Pa ima tamo neki Fatmir Sejdiu, predsednik Kosova, koji je takođe pozvan, jer je Hrvatska priznala Kosovo. Pa kad ga pitaju ko je onaj tamo, onda bi Boris Tadić mogao vrlo lepo da kaže – onaj gospodin u ćošku misli da je predsednik Republike Kosovo, ali ja da mu pomognem ne mogu. Kao što kosovski ambasador i naš ambasador u Zagrebu vrlo pažljivo na protokolarnim diplomatskim događajima vode računa da budu u dijagonalno suprotnim krajevima sobe i da se ne primećuju. Jedan čeka da ode drugi pa tek onda odlazi, ili jedan čeka da dođe drugi pa tek onda dolazi, mislim da je to potpuno uobičajena stvar. Praviti neku Halštajnovu doktrinu, koja Nemcima nije smetala da održavaju vrlo dobre, tihe, diskretne odnose sa svim zemljama koje su priznale Istočnu Nemačku, pa su zbog toga morali da raskinu diplomatske odnose, to je sve moguće. Ta Halštajnova doktrina je na kraju ispala samo jedna protokolarna fikcija, ali da moramo da živimo zajedno – moramo. Tu se sad nešto kurobecati, inatiti se, tupkati nogama u ćošku kao deca, nema nikakvog smisla. To je takvo kakvo je, ako neko ima neko bolje rešenje, neka se javi. To njihovo užasavanje, pa peticija protiv ulaska u NATO, pa kad čovek vidi ko se sve potpisao, sve mu je jasno… I šta ćemo mi sada da radimo? Da sedimo u ćošku i durimo se kao deca? Mislim, ništa nam to ne pomaže. Ulazak u NATO je pak jedna sasvim druga priča, pitanje je racionalne odluke, procene, cene i koristi. Imam čitavu gomilu razloga protiv ulaska u NATO i samo jedan jedini razlog da uđemo u NATO pakt, a to je ono što bi rekao Lindon Džonson, moj omiljeni američki predsednik: Oni od nas hoće da budemo u šatoru, a da pišamo napolju, a ne da budemo napolju, a da pišamo u šatoru. Vrlo jednostavno. Kad jednom uđeš unutra, onda te nekakve revanšističko-resantimanske, ratničke ambicije više ne mogu doći do izražaja. Bolje je biti u šatoru pa pišati napolju. Da citiram Dubravku Stojanović iz tvoje špice, ono kad imate stalan problem, pa ga ne rešavate, ne rešavate, on se nekako ubuđa, istruli… Neko misli možda da će Srbija da povrati Kosovo u svoj administrativni, bezbednosni, vojni i ostali sastav? Neće, pa neće. Eto ih s milim Bogom, eto ih tamo, što kažu Bosanci, neka ih, pa neka vide sami između sebe kako će i šta će, ne bih im ja bio u koži.

Svetlana Lukić: Rezolucija o Srebrenici?

Miloš Vasić: To je ista ta priča. Ima to čuveno ’ali’. Alo, ljudi, nema ’ali’. Ćutite, pokrite se ušima, zavucite se u mišju rupu, budite tihi. Ugledajte se na Nemce posle Drugog svetskog rata, oni su celu stvar uspeli da počiste pod tepih i zabašure. Nedavno sam čitao ovu knjigu koju je izdao B92, o logorašima koji su falsifikovali novac za Treći Rajh i organizovali najveću falsifikatorsku operaciju ikad, zbog koje su Englezi morali negde ’44-’45. da zamene sve funte u opticaju. Ispostavlja se da je ogromna većina tih SS-ovaca koji su rukovodili projektom umrlo prirodnom smrću, onako u poznim godinama kao ozbiljna gospoda, ali je činjenica da su se oni pokrili ušima, ćutali, šta je bilo, bilo je. I ovi naši umesto da donesu tu jednu rezoluciju i da kažu – Jeste, sramota… A kako to raditi u sigurnoj kući Ratka Mladića koja se zove Narodna skupština Republike Srbije? Nemojte samo pominjati Jasenovac, ja bih molio, ta je stvar obavljena. Mi njih Jasenovcem, oni nas Blajburgom, pa smo kvit, bilo, gotovo, premda su oni na Blajburgu mogli bolje da se istaknu, ali dobro, to je sad moja pakosna primedba na celu priču. Sad će da mi se pojavi neko iz Zagreba i da kaže – ali, znate, u sedmom veku naš kralj Drpimir ili naš knez Zdipislav su već ratovali protiv Srba. Kakvih crnih Srba? Kakvih crnih Hrvata? Upravo sam pročitao sjajan esej Ivana Čolovića u Republici o Vidovdanu. Godinama su ljudi u katoličkoj Evropi verovali da su Srbi pobedili Turke na Kosovu, zvonila je Katedrala Notr Dam zbog velike hrišćanske pobede. Tako da ja apsolutno nemam razumevanja za tu blesavu mitologiju, u čiju motivaciju kad uđeš odjednom vidiš da je tu reč o protivpravnom prisvajanju tuđe pokretne stvari ili nekretnine. Sad ćemo se mi baviti nekim Jasenovcima, ovim ili onim. Svi se sećamo šta je bilo, niko ne može da kaže da nije bilo. Ako jednog čoveka ubiju samo zato što je bio druge vere ili druge nacije, to je za mene već gotov genocid. Jedan je dosta, ne treba mi osmina, a to sam gledao sve svojim očima.

Svi se ubiše od brige za Kosovom, pa niko ne brine o mostovima. U trenutku kad je ono Skupština grada Beograda, odnosno njen servis sprovodio nezapamćenu pljačku sa onim vaćarenjem za račune Info stana, šta radi Dragan Đilas? On ide na Kosovo da se druži po Gračanici. Ne, čoveče, nemoj to da nam radiš. Kao kad je Jočić rekao: Vi mene pitate za neke samoposluge, a Hilandar gori. Pri tom, niko ne pita – zašto dobri oci kaluđeri u Hilandaru nisu održavali svoje dimnjake kako treba? Ko im je branio da dovedu odžačare iz Grčke da im objasne da to treba da se čisti? To niko nije pitao. Zašto je izgoreo Hilandar? To niko nije pitao, ali je odlično da se Jočić ne pita šta bi sa onom pljačkom samoposluge od onomad. Kako nešto neko krene da pita sad kažu – nama otimaju Kosovo, a ti pitaš za Gazelu. Zato ne razumem DS, koja je, što oni vole da kažu, preuzela odgovornost. Hajde vi pričajte malo o Gazeli i železnicama, pustite me s Kosovom. Ko nije proveravao varove ispod tog mosta? Ko ne menja šine? Ko ne menja železničke pragove? Čitao sam reportažu pre neki dan, voz koji ide do Bara, za to vreme bi stigao do Pariza.

Svetlana Lukić: 11 sati do Bara.

Miloš Vasić: 11 sati, onako sve po 30 na sat, klaj-klaj. Američki gvozdeni konj je išao sa većom prosečnom brzinom od istočne do zapadne obale polovinom 19. veka. To je izbegavanje teškog posla zarad lakog posla. Ništa lakše nego naricati i kukati nad sudbinom Kosova, a neko treba da se pozabavi železnicama. To je zbog toga što smo na vlast doveli ovu hohštaplersku japi generaciju kojekakvih jeremića i ostalih, koji umeju samo da mnogo i brzo i lepo pričaju, mašu rukama i to je sve. Rukovoditi državom malo je ozbiljniji posao. Komunisti su bili dovoljno pametni nakon Drugog svetskog rata da sačuvaju najveći deo poslovne, finansijske i druge elite. To znam jer su mi i otac i majka posle Drugog svetskog rata radili u Ministarstvu finansija. Sećam se priča o toj nekoj finoj staroj gospodi i gospođama koji su se razumevali u stvari i koje su ovi sačuvali, nisu im dirali stanove i kuće, ostavili su ih da rade. Međutim, ovde ne, ovde svi sve znaju, ovde svi sve mogu, divota.

Velja nije zaboravljen, on je nezaboravljen, ali ta scena u Knez Mihajlovoj je bila fenomenalna. Taj neki komad govedine koji je prolazio, zaleti se i udari ga među rogove, na šta je Velja Ilić odreagovao po sistemu „drž’ te me, ubiću ga“. Jadna policija je intervenisala, čak je nekakav nesrećeni policajac bio povređen kad je masa navalila. Čoveka lepo i uredno uhapsili, zadržali, predali istražnom sudiji, dobio je pritvor, sad će da mu sude. Ali, sad Velja Ilić priča: Kad sam pričao da imam pištolj i da ga nosim okolo, onda su mi se svi podsmevali. Pa onda kaže ovako: Ubiti takvog huligana, pa je l’ to neki greh?

Šta bi bilo da je, ne dao bog, Velja Ilić imao nekakav pištolj pri sebi? On u principu voli 99-ku, to je 15 metaka. Da je u onoj gunguli došlo do neke pucnjave, to bi bilo krvoproliće, Čukur česma. I još posle kažu ovako: Pa znate, on ima dozvolu za nošenje. Mislim, alo, ljudi, vi znate čoveka. Da je tvoj komšija tražio dozvolu za nošenje, kao prvo načelnik beogradske policijske uprave, koji je jedini nadležan da izda dozvolu, iz principa kaže – ne dajemo civilima dozvolu za nošenje, tačka, gotovo. Ako bi pak, ne znam, po nekakvoj osnovi izuzetka neki čovek dobio dozvolu, pa kompletna stanica milicije Stari grad bi intervjuisala ceo komšiluk o njemu. To rade kad neko kupi lovačku pušku. Izvinite, da nije on možda svadljiv čovek? Zamislite tu neku scenu gde ide Velja Ilić s punim pištoljem u ruci, bog će nas sačuvati toga, i još pri tom čovek koji je otvoreno izjavio da takve treba ubiti kao psa. Umesto da mu se kaže ovako – Gospodine Iliću, Nova Srbija ima dovoljno para da unajmi neke ozbiljne zaštitare koji će vas čuvati puno bolje nego bilo kakav pištolj koji imate. Alo, pa Ivo Pukanić je stalno nosio pištolj, pa je l’ mu pomoglo? Imamo još čitav niz beogradskih umetnika koji su pobijeni i na njihovim leševima su nađeni pištolji. Izuzetno su mi odvratni ljudi koji aludiraju i mašu oružjem, kurče se sa oružjem, imamo takvih čitavu galeriju. Pisao sam jednu priču u Vremenu o toj galeriji političara koji mašu oružjem, to se zvalo Naoružani i opasni. Mislim o onom Mirku Joviću, o Arkanu da ne govorimo, pa sve neki bože me sačuvaj, Milan Paroški, pa Voja Šešelj, da ne pominjem dalje. To je skaredno. Oružje služi za ubijanje ljudi. Mene je strah da izađem na ulicu, hoću reći – obilaziću u širokom luku skupove i mesta gde se pojavljuje Velja Ilić.

Moja omiljena zabava je da stalno pišem neke uporedne analize na datu temu između Srbije i Hrvatske, pošto pišem za nekakav hrvatski portal, i onda vidim po reakcijama na forumu portala da uvek ima jedna trećina koja se užasnuta javlja – kako on sme da nas uopšte poredi, đubre četničko? Dve trećine kažu – pa da, to je nekako tako. Nema tu nikakve velike razlike između Srbije i Hrvatske. Uvek se setim Krležine definicije Srba i Hrvata: To je ista pogača kravlje balege preko kojih su prešla kola pa je razdvojila na dve polovine. I što bi rekao moj najomiljeniji grafit u Zagrebu negde u Palmotićevoj ulici: Malo nas je, ali smo govna.

Svetlana Lukić: Pokušavam ovih dana da svarim tezu koju sve češće čujem, da se ne treba mnogo zgražavati nad ovima koji se cenjkaju da li je u Srebrenici bio zločin, veliki zločin ili genocid, da je najvažnije da se usvoji kakva takva rezolucija, da nije baš toliko važno to što sada manje nego ikada građana Srbije veruje da se tamo dogodilo nešto strašno. A šta je onda važno? To je nešto s čim ćemo se svi složiti, važno je da napravimo koliko-toliko funkcionalnu državu, da prestanemo da jadni i gladni snevamo o moćnoj Srbiji od koje se svi tresu. Recimo da je usahao taj, hajde da ga nazovem, spoljni patriotizam, želja da okupimo svu svoju braću pod jednu krunu i jednu tijaru. Prilično smo se smorili svi od svoje prekodrinske, doibarske i prekoibarske braće. Međutim, problem nastaje sa tzv. unutrašnjim patriotizmom, odnosno željom da od zemlje koja nam je preostala napravimo pristojno stanište. Naravno da nema ni unutrašnjeg patriotizma gde se svi osećaju loše, gde su svi nezadovoljni, gde svi smatraju da zaslužuju više para, više poštovanja, gde svi misle da ostatak zemlje radi baš protiv njih i da prvi do nas diše vazduh koji baš nama pripada. Zato manje-više svi gde god i kako god možemo podvaljujemo, i tako smo došli do toga da u zemlji koja je puna patriota patriotizam postaje kao ona izanđala novčanica od 10 milijardi koju smo bacili za vreme hiperinflacije. Kad smo kod hiperinflacije, fasciniralo me je jedan intervju koji je napravljen sa prvim postkomunističkim premijerom Estonije Martom Varom. Posle raspada Sovjetskog saveza Estonija je bukvalno doživela kolaps, inflacija je bila 1000%, cena goriva je skočila 10.000%, a danas je to četvrta ekonomski najslobodnija zemlja u svetu, inflacija je oko 3-4%, pri čemu su Estonci za 15 godina promenili 13 vlada. Šta je recept, kaže Mart Var – vladavina prava i ono što je najvažnije, promena u glavama ljudi. O tome najčešće govori i naš današnji sagovornik, urednik ekonomske rubrike Politike Miša Brkić.

Miša Brkić: Kad ti godina počne polemikom da li u Srbiji treba uvesti evro, a baciti dinar onda kažeš – pa, stvarno je loše. Tako i dinar, ništa on nije bolji nego što smo svi mi loši kao radnici i kao političari i kao država. Nisam video zemlju sa toliko štrajkova na početku godine kao što je Srbija, što je loš signal za sve one koje zoveš da dođu ovde i da ulože novac. Političari kažu – bez 3 milijarde evra teško da ćemo preživeti ovu godinu, mislim, preživećemo, ali nećemo imati planirani ekonomski rast od 1,5%, a ako u vremenima krize ne rasteš, ti u stvari umireš. Počeo je da se primenjuje jedan od ključnih, važnijih reformskih zakona, Zakon o planiranju i izgradnji koji je potpuno demotivisao investitore. Možda nama ništa ne znači, ali Wall street journal, vodeći ekonomski svetski list zajedno sa Hevendiš fondacijom je napravio rang listu zemalja čiji je naslov Ekonomske slobode – Srbija je ispod proseka ekonomskih sloboda u svetu. Sve to kad skupiš i staviš se u ulogu nekog ko ima da uloži milijardu dolara pitaš se, a što bih ja uložio u takvu zemlju kakva je, na primer, Srbija. Nije važno kako je njeno ime, dakle, meni svi ti indikatori govore da moj novac koji uložim ne može da se oplodi, pritom ministar policije te zemlje s vremena na vreme kaže – ma, ovi tajkuni, nisam ja siguran kako oni posluju u Srbiji, mi ćemo to da počnemo da ‘apsimo. Mnogo je nagoveštaja da ovo neće biti ekonomski laka godina i ne znam šta pre treba rekonstruisati, Gazelu ili vladu, ili vlada mora nešto da rekonstruiše u svojoj glavi. Kako će to da urade ne znam. Ove godine nemamo ništa za prodaju od porodične srebrnine. Rekli smo da nećemo da prodajemo Telekom i EPS. Vidim iz medija da ljudi ne primaju plate u nekoj firmi čija je privatizacija neuspela, u pitanju je tekstilna fabrika koja je propala i nestala sa tržišta i sa lica zemlje. Tamo sad bivši radnici štrajkuju i kažu državi – mi imamo perspektivu i država bi mogla da organizuje proizvodnju. Moje prvo pitanje je – ako verujete da vaša fabrika ima perspektivu, pa što je onda sami ne kupite? Kažite, dajte nam start-up kredite, mi ćemo da ih udružimo i ponovo pokrenemo proizvodnju. Oni u to ne veruju, ali veruju u nešto drugo – u moć države, jer je država već poslala dovoljno uverljivih signala da je ona spasilac u vremenu krize, odnosno u vremenu tranzicije. Čak i da nije bilo globalne krize naša država glumi spasioca u tranziciji na dva načina, jedan je tako što šalje signal ljudima iz propalih firmi – ništa se vi ne sekirajte, mi smo tu. Onda se povezuje staž, gleda se kroz prste da li se plaća ili se ne plaća struja. U medijima je bio primer čoveka iz Gornjeg Milanovca koji ima dug od 250.000 dinara za grejanje, kad se preračuna ispada da on 15 godina nije plaćao grejanje. To je jedan signal koji šalje država. Drugi signal – ja sam radio u propaloj tekstilnoj fabrici na jugu Srbije, moj komšija radi u državnom preduzeću, Elektroprivredi, i živi kao bubreg u loju. Imali smo vest da će od najavljenog poskupljenja struje biti podignute zarade zaposlenih u državnom preduzeću. Onaj nesrećnik iz tekstilne fabrike koja je nestala i u kojoj je izgubio posao, kaže – pa, čekaj, pa najbolje je raditi za državu, i onda pokušava da imaginarno oživi tu tekstilnu fabriku koja je nestala s lica zemlje pre tri godine, i kaže državi – hajde ti sad nju uzmi i organizuj proizvodnju i daj i meni platu kao onome u EPS-u.

Kad sam video da će Gazela pasti, moja prva asocijacija je bila – prekida se put Srbije ka Evropi. U evropskim državama zbog takvog propusta ne pita se čija je nadležnost i ko mora da podnese ostavku, ceo lanac odgovornosti se sklanja sa posla koji je radio. Ne sa funkcije, ne sa mesta ministra, nego – vi ste, ljudi, bili u državnoj hijerarhiji zaduženi za vitalno važan objekat, taj objekat je doveden do stanja potpune devastacije, nemate više šta da tražite tu. Hajde da proširimo temu, Kinezi će graditi novi most između Zemuna i Borče. Je l’ mi znamo nešto o tom ugovoru? Zamisli kad se za nekoliko godina ponovo zapitamo – ljudi, šta se ovo dešava, šta je pisalo u tom ugovoru? Ništa nije tajno u ugovoru sa Evropskom bankom za obnovu i razvoj koja je dala kredit za Gazelu, a zašto to nije urađeno kako je ugovorom dogovoreno, ne znam. Da li zato što prema Romima imamo poseban odnos, pa mislimo da im je dovoljno dati kontejner? Ako je u ugovoru zapisano da oni neće biti u kontejnerima nego u stanovima čvrste gradnje, onda to moramo da ispunimo. Ako smo mislili da nam Evropska banka za obnovu i razvoj ne može diktirati uslove kad nam daje kredit, pošto to nije donacija, nego komercijalni kredit, trebalo je da kažemo – gospodo, mi nećemo kredit pod tim uslovima, jer se mi prema Romima odnosimo kao da su građani drugog reda. Onda kažemo – nismo uzeli kredit, Gazelu ćemo popraviti našim parama iz budžeta ili nekim drugim kreditom koji će nam dati neko ko ga neće uslovljavati problemom Roma. Ako smo uzeli i potpisali – onda o tome ne treba više diskutovati, onda ne postoji problem Roma, on je rešen potpisivanjem ugovora. Gazelu vidim kao još jednu lošu vest koja nam se desila na početku 2010, i da smo mogli 31. januara ove godine da pređemo u 2011. bilo bi super. Ne govorim uopšte o političkim aspektima, govorim o ekonomskim aspektima početka 2010. godine. Malo je zemalja u kojima ima toliko loših signala kad počne godina. Kad se to nekome desi privatno ili u porodici kaže – ma, prespavaću ovu godinu, samo da je ne vidim više.

Imaš seriju štrajkova, jedan ministar ti kaže – nemamo para da namirimo vaše štrajkačke zahteve, a onda imaš drugog ministra i lidera Socijalističke partije koji kaže – mi podržavamo štrajkače i mislimo da treba poništiti privatizaciju i pohapsiti sve koji su kupili firme. To ti kaže ministar policije. Onda posle toga vidiš gotovo razrađen scenario u kome su EPS i Telekom u štrajku. Zna se kojoj političkoj opciji su naklonjeni sindikati u Kolubari, kome su naklonjeni sindikati u Petrohemiji u Pančevu, a kome su naklonjeni štrajkači u Kuršumliji. Dakle, gde god počne da bukti neki štrajk, odmah vidiš nekog političkog aktivistu. Mene je začudilo kad sam u jednoj varoši koja se digla na štrajk video advokata koji je branio Legiju, koji je otišao da pruži podršku štrajkačima. Kad sve to staviš na gomilu, ministra policije i lidera Socijalističke partije koji kaže – ma, dosta više privatizacije, mi ćemo poništiti privatizaciju. Kad vidiš sve češće zahteve za preispitivanje, kad vidiš jednu organizovanu hajku na Agenciju za privatizaciju, meni se čini da je sve to zajedno ponovni atentat na Zorana Đinđića, čiji je krucijalni, reformski potez 2001. bio Zakon o privatizaciji, odnosno proces privatizacije. To je bila kičma srpske tranzicije. Velike privatizovane firme danas nemaju nikakvih problema, kažemo da smo u bescenje prodali cementare, pivare… Ima li štrajka u smederevskoj železari? Gde god je ušao strani investitor nema te vrste radničkog nezadovoljstva kojih ima u firmama koji su kupili kontroverzni biznismeni, ali na aukcijama za privatizaciju nisu se pojavljivala braća Šarić i Joca Amsterdam, nego konsilijeri. Stilizovani, lepo obučeni advokati koji su dizali ruku i licitirali, nisu pitali za cenu i kupovali. Njima nije bila cilj proizvodnja, nego da operu pare. Ima firmi koje su u Kuršumliji kupili ovi koji sad štrajkuju, jednu od tih firmi kupili su direktor i konzorcijum radnika. Šta je tu kriva država, Agencija, šta je tu kriv proces privatizacije? Sad se ispostavlja da je ova narkohobotnica koja je zagrlila Srbiju toliko da pucaju rebra, nastajala u vreme kad je politička elita na vlasti tvrdila da su Čeda Jovanović i Zoran Đinđić glavni narkodileri, a braća Šarić i Joca Amsterdam su nastajali pod okriljem te vlasti. Danas po novinama možeš da vidiš da Šarići imaju nekoga bliskog policijskim službama, ko je taster i ko im je omogućavao da u nekom periodu srpske tranzicije nastanu to što jesu. Hajde da pogledamo te vremenske periode kad su kupovali hotele i firme, pa ćemo videti i kako su oni bili vezani sa političkom elitom. Mene plaši taj pokušaj ponovnog ubijanja Zorana Đinđića preko ideje da se preispita i prekine proces privatizacije. Taj proces sada jeste bolan iz prostog razloga što je za privatizaciju ostalo skoro ono najgore. Ostalo je nekoliko velikih javnih preduzeća koje država ljubomorno čuva, verovatno za neku izbornu kampanju. Ovo što je ostalo to niko nije hteo da kupi, pogledajte, imamo preduzeća za koja se pet puta raspisuje tender. Pančevčka staklara, peti tender, niko neće da kupi, i takvih ima mnogo više nego što ima raskinutih privatizacija. Najnoviji primer, Zoran Drakulić je odustao da kupi Jugoslovensko rečno brodarstvo, ne može da plati prvu ratu i odustao je. Vidim da u JRB-u likuju – super, nećemo da prodamo Drakuliću, neće doći tajkun kod nas. Sad ide novi tender, to će biti treći po redu, ali šta ako ne uspe i treći tender, šta ako propadne i peti tender? Hoće li radnici JRB-a doći pred Vladu i reći – pa, što nam država ne organizuje rečni transport? Ili je onda krajnja mogućnost stečaj, gotovo je, nema više JRB-a?

Imali smo olako obećanu brzinu, sad imamo olako data obećanja o ekonomskom prosperitetu i blagostanju usred globalnog i ekonomskog cunamija. To traje celu prošlu godinu i nastavlja se u ovoj godini. Kad širiš tu vrstu optimizma i ljudima nudiš nerealnu nadu, digao si visoko lestvicu i ne možeš da je preskočiš. Sociološki gledano time stvaraš prostor za srpskog Uga Čaveza i takvi već hodaju po Srbiji – samo potpišite za nove izbore, da oteramo ovu vlast, mi dolazimo, kao što je u Venecueli – sve ćemo da nacionalizujemo, proteraćemo tajkune i onda ćemo da živimo u srećnom socijalizmu godinu dana, dok sve ne pojedemo. I onda kao u Venecueli – stampedo na prodavnice, spuštaju se roletne, prodavnice su prazne, nema ničega. Venecuela, zemlja koja je treći ili peti globalni proizvođač nafte ovih dana ima problema sa nestašicama struje, jer je tamo velika suša, pa su presušile reke i ne rade hidroelektrane. Pritom, imaju toliko nafte da mogu da naprave elektrane na mazut. A naši magarci, antiglobalisti i nostalgičari socijalisti misle da je socijalizam najbolji sistem. Dakle, u vreme kad se svi trezne mi se opijamo, mi smo mamurni. Ako su devedesete godine bile vera naroda u naciju, druga polovina prve decenije XXI veka obeležava vera u državu, ali ne zato što se država pokazala kao dobra majka nego zato što su ljudi koji vode državu poslali taj signal građanima da se ne sekiraju mnogo. Bilo bi fantastično da se izračuna koliko košta nesekiracija – koliko smo potrošili kredita i novca od privatizacije. U zemlju je od početka tranzicije ušlo preko, neko kaže 10, neko 40 milijardi. Mi smo te pare spiskali, a nismo napravili evropsku državu, od Srbije nismo napravili Slovačku, Poljsku ili Sloveniju. U Nišu ima, ako je podatak tačan, 43.000 zaposlenih, od toga 38.000 radi u državnoj službi. Ti imaš samo širenje državnog vlasništva u kompanijama. Kad imaš problem u Fabrici stakla u Paraćinu – nema problema, državna firma Srbijagas će dugove za gas pretvoriti u vlasništvo, pa Srbijagas postaje vlasnik srpske Fabrike stakla. Pa se onda pojavi Petrohemija i Azotara u Pančevu, nema problema, Srbijagas, drug Bajatović ide pa će da postane suvlasnik. Pa onda treća firma, pa četvrta firma, pa mu onda gradonačelnik Beograda kaže – izvini, ti se baviš kupovinom firmi što ti nije posao, ne baviš se trgovinom i prodajom gasa, što ti je posao, pa onda imamo problem sa nestašicom gasa u toplanama. Kad će država da izađe iz Petrohemije i Fabrike stakla – ne znam, kad će da izađe iz Bora. Taj kombinat duguje ogromne pare za struju i pošto nema da plati onda je država rekla Elektroprivredi – konvertujte im dug u akcije, pa sad od ničega imaš ništa.

Imaš zaposlene u Elektroprivredi koji su radili na Kosovu, a koji sad žive u Srbiji, pritom primaju plate kao da rade na Kosovu. Imaš univerzitet iz Prištine preseljen u Blace. To puno košta. Kad je Britanija htela da ostavi utisak imperije ona je u Londonu držala sve institucije. Tako i Srbija, mi hoćemo da kupimo Luku Bar da bismo najzad izašli na toplo more. Nemamo para, a previše mislimo da smo veliki i važni u regionu. Da, Srbija u potencijalu jeste najveća država u regionu, i umesto da se okrenemo tome da ostvarimo te mogućnosti, ne, naše mogućnosti ostaju neostvarene, a naše ambicije rastu i sve su nepokrivenije. Ne pokrivamo ih time što realizujemo svoje mogućnosti, nego tako što se zajmimo. To razvija razne vrste frustracija do toga da si ti danas posvađan sa svim državama u susedstvu. Bila je ovde pre neki dan visoka nemačka privredna delegacija, to je ovde prošlo prilično nezapaženo s tezom – evo, nemačka privreda je propala pa došla u Srbiju da se spašava. Ti ljudi koji su došli teški su stotine milijardi evra, ali njihova ključna rečenica je – nas ne interesuje tržište Srbije sa 7,5 miliona stanovnika, ako vi stvarno možete da ostvarite to liderstvo u regionu, odnosno da integrišete region, onda će Nemačka imati interes, drugačije ne. Tu je odgovor na pitanje – zašto nema nijedne velike grinfild investicije u regionu od 2-3 milijarde evra? Zato što je region i dalje nestabilan. Nije da Srbija nije faktor destabilizacije regiona. Sad je Evropska unija odmrzla sporazum i rekla – organizujte se bez carine, možete da nam prodajete šta god hoćete, evo vam široko polje. Ti kažeš – hvala, a šta mi s tim da radimo? Država ne treba građanima da šalje signal da će im biti poslodavac, nego da stvori ambijent, dakle, da svi ugovori sa Svetskom bankom funkcionišu, da imamo zakonsku regulativu koja omogućava investitorima da u Srbiji žive isto kao u Holandiji, da imamo sposobnu radnu snagu. Da ne dođemo u situaciju da kad Fiat dođe u Kragujevac, da mora da se namuči kako bi našao radnike, jer u Kragujevcu nema škole koja je u poslednjih 15 godina školovala kadar za automobilsku industriju. Zamisli da dođe, ne znam, neka druga velika industrija negde u Srbiju i da kaže – ulažemo 2 milijarde u proizvodnju za koju ovde nema radnika. Naš radnik je radnik s početka XX veka, čast izuzecima, i kako možeš da očekuješ da ta radna snaga ima platu 200.000 evra godišnje?

Tranzicija i moderan svet jeste raslojavanje, ali ne na 1% bogate elite i 99% siromašnih, nego da od ovih 1% elite bude 20%, da u toj grupaciji bogatih ljudi imaš nameštenike, dakle, radnike koji zarađuju dobro zato što vrede puno, jer je to vrednosna lestvica za 100.000 klinaca koji počinju studije i kojima je to cilj. Dakle, ne da se pojave u kupaćem kostimu u nekom reality show-u i da prave gluposti, nego da teže za tim da njihova godišnja zarada bude pola miliona evra. Ježim se kad vidim grafite onih mamlaza koji su ispisali fakultete na Studentskom trgu – znanje nije roba. Jok, nije, nego šta je, da učim i da sedim, da me izdržavaju roditelji, babe i dede i država? Splavovi na beogradskim rekama su i dalje puni do 5 ujutru, omladina tamo uživa sa raznim javnim ličnostima, uključujući i političare. Tako da, ne možeš da sve karikiraš i istovremeno zahtevaš da živiš dobro. Čujem da je Srbija lider u regionu, da smo najbolji – po čemu? Plate u Srbiji su najmanje u regionu, izvini, to je egzaktan podatak i mera tvog uspeha. Znaš šta me najviše uplašilo? Predsednik države je na nekom okruglom stolu rekao da Srbija nije prešla granicu posle koje ne može da se vrati na staro. To saznanje predsednika države da smo mi još uvek sa ove strane kad je moguć povratak na staro, kad je moguć Ugo Čavez, e, to je, u stvari, veliko priznanje poraza.

Svetlana Lukić: Slušate Žarka Koraća.

Žarko Korać: Kada gledate našu stvarnost imate utisak da ono što je pozitivno urađeno i ono što vodi evropskim integracijama, hajde da upotrebimo možda još pravilniju reč za nas, jednoj demokratizaciji zemlje, uspostavljanju civilizacijskih standarda, da je to uvek slučajno, a da je društvo još uvek razapeto između toga da li mu te integracije trebaju ili ne. Ta odluka, zapravo, još nije donesena. Stalno imate utisak da tu postoji neko lukavstvo, da ćete nekako izvući korist iz toga, a što manje se promeniti. Kao psiholog znam da se ljudi teško menjaju na individualnom planu, ali nekada im je jasno da moraju. Recimo jedan moj rođak je bio veslač i jednoga dana, kada je prestao da vesla, a postigao je uspeh u četvercu na Olimpijadi, rekao mi je, Žarko, ja više ne mogu, moram svako pre podne i popodne da idem na težak trening. Prvi put pomislio, čega se sve ovaj mladić mora odreći u životu, ali on to zna. Vi hoćete sve to da postignete bez strukturalnih promena u društvu, a najtragičnije je da kad god se pojavi test o tome da li si spreman za promenu, ti na tom testu padneš. Trenutni test stanja ovog društva je rezolucija o Srebrenici. Evo samo nekoliko reči kako je to išlo. Iako je ranijih godina bilo sličnih inicijativa, nikada to nije došlo na dnevni red skupštine, a za desetogodišnjicu Srebrenice tadašnji predsednik Skupštine Predrag Marković je terao sprdnju samnom i sa Natašom Mićić i čak izjavio da tadašnji predlog rezolucije nije ni podnesena. Znači, Tadić da inicijativu, to bude pozdravljeno. I sada imate ovaj fenomen. Svi su se o toj rezoluciji izjasnili. Protiv su, potpuno otvoreno, Demokratska stranka Srbije, Nova Srbija i Jedinstvena Srbija, nešto su čak promrsili i ovi novopečeni evropejci iz stranke Tome Nikolića i Aleksandra Vučića. Jedina stranka, koja ništa ni o čemu nije rekla je Demokratska stranka. Niko danas ne može da kaže šta je o tome da li će biti reči genocid ili neće rekla Demokratska stranka. Naravno, došlo je do neke evolucije kada gledate javnu raspravu, samo još to da kažem, imate jednog advokata, Miloševićevog branioca i prijatelja Željka Ražnatovića-Arkana, koji je na moje iznenađenje u jednoj televizijskoj emisiji, pre nekoliko dana rekao da Srebrenica nije nešto čime se možemo ponositi. Za njega je to krupna izjava. Koštunica je izneo sada zvaničan stav Demokratske stranke Srbije, da je to ratni zločin, a kao predsednik Jugoslavije je štitio Ratka Mladića, čoveka koji je najodgovorniji za Srebrenicu. I vi sada imate tu senku Ratka Mladića. Karl Gustav Jung je imao teoriju ličnosti, on je imao taj jedan izraz, senka – sve ono negativno čovekovo, koje je uvek sa nama – mi u negativnom obrisu – a naša senka su ti zločini i Ratko Mladić. Kaže se, uslov je da se uhapsi Ratko Mladić. A što da se uhapsi Ratko Mladić? Zato što to traži zapad. Zašto televizija ne pokaže snimak ulaska trupa bosanskih Srba u Srebrenicu gde on priča onoj okupljenoj deci, posle će naravno, da im strelja očeve, stričeve, ujake pa i stariju braću. Kaže, ne bojte se vi, ja sam Ratko Mladić, čuli ste o meni loše, pa im da čokolade. Stranka koja je nosilac predloga rezolucije, ništa nije rekla. Naravno, to je njena politika. Da vidimo mi kako će javnost da reaguje, pa ćemo da se predamo. Umesto da ona prva kaže šta je njen stav o tome – je li to bio genocid ili nije. Na svaku raskrsnicu kada dođete, stanete i čekate da vidite šta ćemo da se dogovorimo. To je ono što me jako brine. Ne mogu reći da vladajuća politička elita ne želi evropske integracije. Međutim, sada se postavlja kao pitanje – da li ti daješ tempo? Da li ti si svestan šta su najveće teškoće – recimo korupcija, koja se ovde još nije ni otvorila kao tema. Neko je unapred znao da kada počneš da sečeš gnojavo tkivo, onda je veliko pitanje koliko će duboko morati da isečeš jer to naravno, ide duboko u vlast. Sada imate jednu aferu koja je gotovo fascinantna, a to je takozvana afera Šarić. Ovde imamo tri fenomena koji još nisu viđeni u Srbiji. Prvo – razmera te priče. Imate ljude o kojima mediji nisu nikada pisali, koji su stotine miliona ili bar desetine miliona uložili, a da niko nije postavio pitanje odakle taj novac? Ko su ti ljudi? Kako oni kupuju zemlju? Odakle to bogatstvo? Drugo, vi to niste mogli da uradite a da niste imali svoje ljude u svakoj strukturi vlasti. To je prosto nemoguće. Da idem ulicom i da pitam prolaznike? I treće, što je najfascinantnije, sada se otkrilo da oni čak nemaju ni običan policijski dosije. Znači, nema nigde ništa. Nemojte mi reći da je to slučajnost. Drugim rečima, imali su svuda podršku. Sada kada se to otvorilo, vlast u suštini, ćuti. Ovo rade samo mediji. Imate zabezeknute građane, koji u čudu gledaju, oni koji su odgovorni u vlasti izgovaraju, kažu – na tome rade institucije sistema. Ovde se političari oglašavaju oko svega i oko toga gde treba da bude parking zona i oko dve tone narkotika. To je slika našeg društva. Umesto da se sada iskoristi prilika i otvori tema korupcije. Hajde da vidimo, ko je u policiji štitio ove ljude, hajde da vidimo gde se u institucijama registruju firme. Hajde da vidimo gde se radila privatizacija, hajde da vidimo kada su bile aukcije. Ko je to sve radio? Ko je za njih to činio? Valda jedan ili dva advokata. Ne, svi ćute i sada u stvari imate pokušaj da se ovo marginalizuje. Ko je dao državljanstvo, recimo, tom čoveku? Niko ne usuđuje se da govori da je tada ministar bio Dragan Jočić, a Koštunica premijer. To je primer, da onda kada imate priliku da zaista nešto uradite u vezi sa korupcijom, vi to ne činite.

Pravili ste jednu personalnu izmenu u pravosuđu, koja je dugo najavljivana, jer naše pravosuđe ne valja. Dovoljno je da gledate Vrhovni sud i presude koje je on rušio, sem Đinđićeve presude, koju se valda nisu usudili da ospore, i vidite kako su se svi izmakli i ostavili samo predsednicu suda i ministarku pravde da o tome govore. Da sada one odgovaraju za ono što su uradile, ali nije valda da su one same to uradile. Iza toga valda stoji i vlada, konačno, vlada je tu reformu podržala. Reforme u Srbiji liče na vanbračno dete. Rodilo se neko dete, pa sada raste na ulici, pa neko prođe pa ga onako pomilki, pa kaže, dobar si ti mali, neko ga šutne, kaže šta nam ovo treba, ali niko neće da ga usvoji. Znači, ako podržavate rat u Bosni i Hercegovini, pa podržite i Srebrenicu koja je posledica toga. Izvinite, Biljana Plavšić je rekla da su muslimani genetski otpad srpskog naroda. Onda nije nelogično da neko na kraju ubija te iste Bošnjake. Znači, preuzmi odgovornost. A i taj heroj, Ratko Mladić, kome su hteli da daju bulevar se krije, ni on kao Georgi Dimitrov, neće na sud, ali drugo je bio revolucionar Georgi Dimitrov. Izvoli, ceo svet te gleda. Hajde, demonstriraj da si u pravu. Objasni svetu koji je, kako ovde često pišu ovi takozvani analitičari islama, antiislamski raspoložen, objasni da su to Turci od kojih smo mi preuzeli nazad srpski grad, kao što je Srebrenica. Veliki problem Srbije je to što su naše reforme kao neželjeno dete. Mi nismo prihvatili ni postulate Francuske revolucije. Slušam ljude ovde, koji ni ne misle da su ljudi jednaki i mislim da ovi ljudi misle da se jednakost može ukinuti, suspendovati. Jednom čoveku sam rekao, pa idi brate pred francusku ambasadu, pa pogledaj one tri gracije što stoje na pročelju gore, na vrhu zgrade. Pa da li ti znaš šta one simbolizuju? Pa znaš šta znači reč jednakost? Onda imate Vuka Jeremića, čiji je zadatak da nas svađa, pa onda kada recimo istog čoveka koga je odbio za ambasadora BiH prihvati, onda se to tretira kao veliko postignuće. Pritom je ta odluka donesena na pritisak Turske, što je po meni jedno veliko poniženje. Znači, imate tu podelu – jedni su nacionalisti, jedni su ovo, drugi ono, jedni su ozloglašeni, a mi smo čisti, mi smo to sve skupili, ovo je Srbija. To ništa ne valja jer više nemamo taj opšteunutrašnji dijalog. To je sada sve potpuno zatvoreno, prvo su politički pokušali da to urade Zakonom o političkim strankama, ali nisu uspeli jer će biti registrovano 80 stranaka. Sada to pokušavaju da urade medijski – zatvorili su medijski prostor do kraja i Srbija je zemlja koja vapije za unutrašnjim dijalogom koji je njen najveći problem u ovom trenutku. Gledajte kako besne rasprave u Americi oko reforme zdravstvenog sistema ili oko rata u Avganistanu. Kod nas nema nikakve rasprave. Završilo se Đinđićevo suđenje, obećano da će se dalje nastaviti, i to je zatvoreno da slučajno ne bi otkrili nešto što ne valja. Ni jedna stvar se ovde ne dovede do kraja, a aktuelni procesi ne identifikuju svoje aktere. Ovo je kao rat, gde svako puca u svakoga, svaki dan se udružuju neki, bez ikakve logike. Dačić je najaktivniji u spoljnopolitičkom smislu. Kako bih vam rekao, imali smo svakoga dana vesti koga je Dačić video u Americi. Ja se čudim da nismo imali vesti šta je ručao, šta je večerao, da li je dobro spavao, kakvo mu je bilo ćebe, kakva je bila perina, pa to je komedija. Znači, svako sa svakim može da se udruži. Uopšte me ne bi iznenadilo da sutradan na primer, Dragan Marković Palma dođe u Peščanik i kaže, slušajte, pa ja već 10 godina smatram da je ste vi najbolji, vama bi bilo čudno, ali njemu ne bi. Kao što je postao najveći evropejac, a protiv je rezolucije o Srebrenici. Pa kako si onda evropejac? Dačić je kaže odbacio Miloševića, ali kada nam je to rekao? Zašto ga je odbacio? Predsednica Skupštine Slavica Đukić-Dejanović kaže – istorija će o tome reći svoje. Pa istorija je rekla. Milošević je umro u zatvoru.

Zatim imate te male grupe koje su vrlo veštom manipulacijom velikih stranaka gurnute na marginu – ili ćeš da budeš sa nama, ili ćeš da nestaneš. Kod nas je najveća mržnja prema nekoliko žena, kao što su Nataša Kandić ili Sonja Biserko. Strašna je stvar kad odete u Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Crnu Goru ili na Kosovo, onda ljudi uvek kažu ovako – ma dobro, znam ja da u Srbiji ne mislite svi isto, imate eto nekoga kao što je Nataša Kandić. One se ovde tretiraju kao paradigmatski izdajnici, jer kao osobe čuvaju svest ljudi o tome da postoji jedna druga Srbija. Zamislite strašnije inverzije uloga koje su dobili ti ljudi, pa i vaša emisija i sagovornici. Vas često napadaju, kažu – ti brukaš svoj narod, a obratno, ovi drugi kažu – a ti si mi mali svetionik, ti mi pokazuješ da u tvom narodu nisu baš svi isti. Nema identifikacije aktera, svi su pomešani. Ako ćemo najpoštenije, Vojislav Koštunica je sada jedini koji je jasan, on je čovek protiv reformi i protiv NATO pakta, protiv integracije u Evropu, čak mu Toma Nikolić kaže, ne mogu ja sa tobom da pravim savez, pošto si ti protivnik evropskih integracija. Pa to su sve komedije, to je kao da se Hilari Klinton jedno jutro probudi, kaže građanima Amerike, ja sam mnogo razmislila o pravu žena na abortus i zaključila da su ovi konzervativci sa juga u pravu. Sada je Toma Nikolić za evropske integracije, a evo i Vučić kaže da je u Srebrenici učinjen zločin. Pa čekaj, nosio si poster Ratka Mladića. Rekao si u skupštini – ovo je sigurna kuća za Ratka Mladića. Čekaj sad, da li je Ratko Mladić zločinac ili nije. Ako jeste, kada si i na osnovu čega to zaključio? Bilo je pre rata jedno društvo za pomoć siročadi. Zvalo se „kako ćemo“, odnosno „lako ćemo“. To je to, kako ćemo – lako ćemo, kao prodaja paprika. Hajde da vidimo ko ima cenu i kolika je. To je neverovatno i ne mogu da verujem svojim ušima šta ti ljudi izgovaraju. Nekada se pitam imaju li oni ikakve političke stavove. Ispada da su jedini dosledni u Srbiji – Obraz, Naši i Vojislav Koštunica. A svi ostali, će se dogovorimo.

Posledice su očigledne – tempo naših reformi je spor. On je inače spor zbog velikih otpora, zbog bede ljudi, jer teško je praviti reforme u bedi. Ljudi se plaše i zatvaraju, a za mene postaje veliki problem to šta ljudi uopšte misle. Pazite, alternativa Tadiću je Nikolić. Kakva je to alternativa? Alternativa reforme je šta? Da se vratimo na Miloševićev sistem izolacije? Dakle, ljudi su ovako depresivni zato što u životu uvek želite alternativu. Alternativa je neubedljiva i Srbija danas odaje utisak jednog društva koje se tetura kroz reforme, ne zbog objektivnih teškoća, nego zato što nema nikoga da preuzme odgovornost. Svi beže. Zamisli da Nemačka hoće da uđe u Evropsku uniju, a na primer koketira sa Hitlerovim nasleđem. Pa ne može. Halo, ako je reč o deklaraciji o Srebrenici, ako Evropski parlament koristi reč genocid, ti moraš to isto da uradiš. Ili mi jasno reci zašto nije genocid. Reci. Ili smatraš da je neophodno da kad god se pomene Srebrenica, treba pomenuti sve zločine nad srpskim narodom, da se praviš da u Jasenovcu nema onaj ogroman spomenik. Za mene je ovo jedan mučan trenutak. Nikada ne znaš kakva će grupa da se skupi oko nečeg. Verujte mi, meni ovo liči na jedan od naših najboljih filmova – Ko to tamo peva, na Krstića i sinove i onaj autobus. Taj autobus u koji smo se svi nagurali ima daleku inspiraciju u romanu Ketrin En Porter Brod ludaka, koji pokazuje brod gde nacisti treba da dele kabinu sa Jevrejima. Danas na vlasti u Srbiji imamo sitne, male ljude, a njihov problem je nedostatak bilo kakve strategije. Ne može ulazak u Evropsku uniju biti sam po sebi strategija. Strategija su koraci koje treba da napraviš. Možeš da uđeš tako što reformišeš zemlju i možeš da uđeš tako što je jedva reformišeš. To je ono na šta Srbija računa i ona kupuje vreme iz dva razloga. Prvo što ovi na vlasti ne žele da povuku radikalne poteze i tako obezbede ostanak na vlasti, a drugo, Evropa nema drugu alternativu. To je jedna užasno cinična politika. Naši političari su razgovorima u inostranstvu uspeli da kažu da je gubitak Kosova najstrašnija trauma za srpski narod, da oni to moraju da razumeju. Oni stalno računaju na tu dobru volju, na benevolentnost, koju nekada imate a nekada nemate. Vlast odaje utisak da će na taj cilj stići bez mnogo truda, jer je to prosto cajtgajst. Tu ima neke istine. Ali znate šta je cena? Da ćete se vi najsporije menjati i da će ova generacija ljudi koji žive u Srbiji morati da plati najstrašniju cenu. Cena je zaostajanje i slika koju stičemo o samima sebi. Sebe počinjemo da vidimo kao jedno nesposobno, inertno društvo, kao jedno društvo koje ne može da se menja. Zamislite recimo da naš gradonačelnik kaže – dobro, Beograd ima strašne probleme, ali mi smo recimo uzeli projekat da invalidima koji se kreću Beogradom, na glavnim raskrsnicama postavimo zvučne signale i svuda smo napravili takozvane rampe. To možeš da uradiš. To je to takmičenje – šta si učinio u zaštiti osnovnih ljudskih prava. Slika koju o sebi gradimo ne valja, ona je posledica taktiziranja, kalkulantskih poteza onih koji su na vlasti. Upravo su rekli, pa mi hoćemo ceo mandat da budemo na vlasti. Pa znam, bilo bi lepo još 4 godine, pa još 4, pa kao Nikola Pašić, jedno 30-40 godina na vlasti. Bojim se da tako neće ići, ali kao u vremenu Pašića oni hoće da očiste svaku mogućnost da postoji neka alternativa. Ne znam koliko su ljudi u Srbiji svesni koliko je to opasno za pluralizam? Demokratska stranka je sada nosilac te ideje sabornosti. Ono što je Koštunica hteo, na kraju je uradila Demokratska stranka. Nolens, volens, moraš da budeš sa nama. Pa što ti mi, brale, smetamo? Da li si zadovoljan? Reci šta ti treba. Da li ti smeta neki ministar, pa smeta i nama, ali ne možemo ništa. Da li ovaj ministar ne radi? Ma razgovaraćemo mi o tome jednog dana. Srbiju ubija princip – svi mogu, sve može, hajde da se dogovorimo oko bilo čega, svi smo mi za Evropu. Zato su ljudi ovako neraspoloženi. Došla mi je drugarica iz inostranstva koja mi kaže da nije skoro videla ovako destruktivnu atmosferu među ljudima, svi se žale, čak i ljudi koji rade posao koji vole, a mediji pišu gluposti. Vozač se pozvao na imunitet, pa to svi pišu. Umesto da kažu, vidi ovog lažova, pa kako vozač može da ima poslanički imunitet. To je sve jedna komedija. Ovo je kao teatar gde pristojni ljudi više ne mogu da veruju šta se zbiva. U jednom trenutku bi živi ljudi trebalo da izađu na pozornicu i kažu e, ja se za ovo zalažem, ako se ovo ne dogodi više neću biti na vlasti. Ne, sada je princip – uhvati se vlasti i iscedi to što možeš, zaposli rodbinu, stranačke prijatelje i begaj sa te vlasti, pa onda piši memoare u kojima lažeš. To nesrećni građani Srbije vide i osećaju se loše. Zato moraju da imaju nekoga sa kim će se identifikovati, ali ne može biti jedan teniser jedino sa čime se identifikujemo. Političari obično nisu takvi, ali da bar postoji jedan ili dva političara, neka politička ideja iza koje će građani moći da stanu. Ne vidim da će se to skoro promeniti jer izgleda da je ovako sve usaglašeno. Svako ko ljulja, ili ga ubiju, ili ga oteraju. Nemoj da ljuljaš, doći ćemo mi do te Evrope, prevarićemo mi njih, inače su to đubrad koja nam stalno otimaju zemlju i bombarduju nas, pa red je i da nas prime ovakve kakvi smo. Kada čitate Dobricu Ćosića imate stalno osećanje da oni nama nešto strašno duguju, da je ta Evropa nešto grozno, ma kome trebaju oni, briga njih za nas. Da li su sebični? Pa naravno da su sebični. Da li gledaju sebe, pa naravno da gledaju. Da li otimaju, pa otimaju, samo su civilizacijski stigli do tačke da moraju malo da paze, da to ne mogu baš tako direktno da rade. Sada se napravilo neko mnjenje da nam Evropa nešto duguje. Mi ih mrzimo, a oni nam duguju, oni nisu svesni tog duga, a mi smo u stvari bolji od njih, u stvari – oni nam ni ne trebaju. Pa hajde, preseci to već jednom. Kada bi se neko ovako ponašao udvarajući se nekoj ženi ili nekom muškarcu, pa ljudi bi se smejali. Rekli bi šta ti u stvari hoćeš. Jedino što bih uradio, ja bih onako sve po redu pitao naše političare – čekaj bre, šta hoćeš ti? Reci mi brate pa da znam. Nećeš u Evropu, pa tako mi reci. Može i to. Ne moraš brate, eto Mira Marković, zovite je iz Moskve, ona je ionako glavni ideolog toga da se sunce rađa na Istoku, znači Kina, Indija. Dovešćemo Marka, inače se nakrao, ima mnogo miliona, zovimo Marka Miloševića za ministra privrede, Mira da bude glavni ideolog i napravićemo spomenik naciji u Požarevcu kao Linkoln memorijal, tamo u bašti njene kuće i tako lepo da idemo kroz istoriju, a ne da se mučimo da kao hoćemo da se reformišemo, a to u stvari niko neće.

Svetlana Vuković (čita): Berza smrti Ljubomira Živkova: Kad god se povede razgovor o kolektivnoj odgovornosti, čiji sam ja neshvaćeni i dosadni zagovornik, sa svima se zakačim, svi bi da mi otvore oči, da mi na licu mesta operišu kataraktu: „Ne pos-to-ji kolektivna odgovornost, to će ti reći svaki pravnik!“ – Ne treba mi pravnik za to, ni pravni fakultet!

Ne idem dotle da kažem kako sam kriv koliko i Slobodan Milošević, ali ne mogu biti baš ni izuzet kao da sam najstariji Aboridžin koji štavi kožu u nekoj zemunici i ne hvata ni RTS ni HRT! Ne znam koliki je bio moj udeo u nacionalnom dohotku (ili u društvenom bruto proizvodu, šta god to bilo) moje zemlje u vreme kad tobože nije ratovala, ali verujem da je i taj moj deo, makar bio i 1700 dinara, trošen na razaranje gradova, proterivanje stanovništva pa i na ubijanje, sa čim se malo je reći ne slažem, imam i crno na belo da sam se tome protivio, pa ipak sam bio poražen! I zato sam, između ostalog, ja odgovorniji za Srebrenicu nego neki Eskim ili onaj Rus koji živi sam sa kerom na ostrvu Vrangel.

Ni u trenutku izricanja presude glavnookrivljenom za Srebrenicu neće njegova kazna biti vanish koji u potpunosti čisti i abolira mene: u građevinskim mašinama pomoću kojih su žrtve zatrpavane ima i mog rada, zločin je izvršen oružjem u čijoj sam kupovini i ja participirao, makar onoliko koliko participiram kupujući aspirin.

Ma samo neka neko još koji put pisne da smo sad i mi uprljali ruke! Tužiš me za Vukovar, Dubrovnik, Srebrenicu i šta ti ja znam, pa ne znaš s kim se kačiš, sabiraj mrtve Hrvate sa pobijenim Bošnjacima i Albancima, udarićeš glavom o Jasenovac, mi smo nenadmašni, nedostižni, neiskusurivi! Mi smo milijarder koji je zaseo u jeftinom svratištu i ne može ostati švorc koliko god tu jeo, pio, koliko god gubio na ajncu, koliko god čašćavao mužikaše i devojke za pratnju, ma koliko ga gostioničar bestidno potkradao!… Srbija se prema sadašnjim susedima drži nadmeno, kao većinski vlasnik ogromnog kapitala na berzi smrti: sve i da naši jesu ubili osam hiljada civila, šta je to naspram naših zaliha, naspram naših ratnih rezervi iz Jasenovca!

Ubijanje i zaoravanje nekoliko hiljada ljudi je posao, ako je trajao nekoliko dana, onda je u njemu učestvovao priličan broj naših: porodice znaju da su im hranioci bili u Srebrenici, imamo dakle pet puta više pristalica zataškavanja, dodaj vojne odseke, rodbinu, kumove, prijatelje (koji su bili na drugim ratištima, mnogi od njih), dometni nacionaliste, kojekakve zajapurene romantičare, četnike, orlove, gardiste – zainteresovani za zaborav imaju u Srbiji stabilnu većinu.

Pismo iz Australije, Hariza Halilovića: Dragi Ljubomire, zahvaljujem ti se na rođendanskom poklonu, tekstu koji si baš na moj rođendan, 15.01.2010. godine, objavio na Peščaniku! Tvoj tekst mi je pomogao da lakše prihvatim činjenicu da ne samo da sam napunio četrdeset ljeta (zima nešto manje, jer ovamo gdje živim zima baš i nema), nego i da sam dočekao još petnaest rođendana „viška“ – punih petnaest godina mimo onih koliko mi je zbog geografije, etnije, vjere, generacije i nacije bilo presuđeno od Karadžića, Mladića, Ćosića i inih „tvojih“ oko tebe, protiv kojih si se ti, kažeš (a ja znam da jesi), uzaludno bunio (ali ništa nije zalud, dragi Ljubo!). Znaš, Ljubomire (imao sam nekad davno jednog učitelja koji se tako zvao), nije lako dočekati četrdeseti rođendan, na kraju svijeta, u Australiji, znajući da mnogi ljudi koji su mi bili bliski nisu dočekali ni petnaesti – poput mog malog rođaka Dine (na rukama mi prohodao), koji je 11. jula 1995. otet iz majčinih ruku u Potočarima, odveden u koloni bošnjačkih civila i strijeljan od strane Srpske vojske Republike Srpke i raznih specijalaca za ubijanje iz sastava MUP-a Republike Srbije, a sve isključivo u ime Srpstva i srpskih država, srpskih šuma i ko-zna-čega-sve srpskog. Dino je pronađen 2006. u masovnoj grobnici kod Zvornika, pa smo ga ja i još jedan mi preživjeli rođak 11. jula 2007. pokopali u Potočarima. Rođak je za tu priliku došao iz Njemačke, a ja iz Australije. Dinin zeleni lijes (tabut), numeriran brojem 362, je bio lagan kao pero, jer dječije kosti – to nisam ni ja znao, Ljubo – nakon dvanaest godina pod zemljom, ne vagaju skoro ništa. Bilo mi je krivo što je ovaj dječak iz sjećanja i uzdaha moje preživjele rodbine uguran u odrasle kategorije i statistike i što su svi lijesovi bili iste veličine, jer Dino je još bio dijete kad su ga ubili i njegove kosti su trebale biti položene u odgovarajući, dječiji lijes. Nek se jasno vidi da je bio dijete i da nije mogao posthumno odrasti. Nišandžija koji je pucao u Dinu („višestruki prostrijeli grudi“) je morao oboriti puščanu cijev puno niže od ostalih kolega-ubica, jer bi ga inače bar „za glavu“ promašio.

U zadnjih nekoliko godina, pored Dine, u Potočarima je pokopano još nekih pedesetak članova moje rodbine, a ubijeno nas je preko stotinu Halilovića. A reći ću ti i ovo: skroz je čudan osjećaj stajati u Potočarima, nijemo iščitavati uklesana imena, stotine imena, svoje skoro cijele rodbine, i nesvjesno, a uporno, tražiti svoje ime među njima. Znaš da bi „logično“ i ti tu negdje trebao biti, negdje odmah između Hamdije i Hasana, po abecednom redu. I onda te obuzme neka sramota što si živ, stid te što si nadživio neke svoje starije rođake i što oni mlađi nikad nisu stigli skupiti ni pola od tvojih godina. Zastidiš se zbog i-poda u džepu i nekih obaveza, termina i neplaćenih računa koji te čekaju negdje u tuđem svijetu gdje imaš adresu.

Ja, Ljubo, prihvaćam tvoju kolektivnu odgovornost. I zato te iz cuga, Ljubo, oslobađam svake krivice za moju spaljenu kuću i pobijenu rodbinu, jer je ti garant nisi zapalio, niti si koga ubio – ali, kao što i ti reče, jeste tvoja država, tj. vrlo konkretni ljudi u vrlo konkretnim uniformama, s jasnim naređenjima i izvršenjima.

I još nešto Ljubo, zemljače bivši, poruči tim svojima tamo oko sebe, tim što su čvrsto odlučili „nevjerovati u Srebrenicu“, da u toj Srebrenici nije ubijen niti jedan jedini Turčin (što ne bi mijenjalo zločin), ali jesu mnogi srpski zetovi, beogradski i novosadski studenti, radnici onih građevinskih firmi što su gradile Beograd i Srbiju. Jedan takav ubijeni je muž moje snahe Nade, Nesib (Sejdalija) Halilović, veteran studentskih domova iz Beograda, sociolog. Rođen kasnih pedesetih, Nesib je bio poput izmišljenih junaka Mome Kapora (dok je Kapor još bio pisac), a kad se, nakon desetak godina „studiranja po Beogradu“, odlučio vratiti u svoju srebrenu provinciju, Nesib je sa sobom poveo i Nadu, svoju beogradsku ljubav iz Studenjaka. Nekoliko godina pred rat su dobili i sina Omera. Pred rat je Nada otišla s malim Omerom u Beograd, dok se „situacija ne smiri“, a Nesib je ostao u Srebrenici. Jula 1995, Nesib je, zajedno sa svojim mlađim (i jedinim) bratom Sabitom i ocem Mehmedom, strijeljan.

Tako, Ljubo, slobodno potvrdi tim svojima oko sebe koji „nisu sigurni“: genocid u Srebrenici je ama baš odrađen k’o po knjizi. Valjda i zato što je u njemu, od početka do kraja, učestvovao najškolovaniji srpski kadar, od onih u SANU, preko generala, doktora i ostalih stručnjaka za razvalačenje pameti i „sve pobiti“-politike. Povedi jednom te svoje što još „ne vjeruju u Srebrenicu“ u Potočare! Slobodno im reci da ih vodiš kod rodbine jednog svoga prijatelja, prijatelju. Jer, moji mrtvi neće (p)ostati nikakva berza smrti za nacionalno i međudržavno potkusurivanje, niti izgovor za planiranje kako da vam što brže i temeljitije vratimo milo za drago. Međutim, dok je mene živog, neće ih se ni negirati, niti ignorirati kao da ih nije ni bilo, bez obzira na (ne)postojanje neke nazor rezolucije o Srebrenici, (ne)izglasane od strane onih koji legitimno predstavljaju tvoju državu! Ja za svoje žrtve genocida samo tražim poštovanje, da se ne zaboravi ko su bili – ne brojevima, nego imenima, datumima rođenja, zanimanjima, vrlinama i manama i svemu onome što ih je činilo ljudima – i da tvoja država nađe sve one logističare, nišandžije i specijalce (za ubijanje) i procesuira ih za ono sto su radili 1990-tih. Za početak, neka krenu odozgo i nađu Mladića!

Sve im ovo, Ljubo, tamo prenesi!

Srdačno te pozdravljam!

Hariz Halilović

 

Svetlana Lukić: Hvala što ste slušali i ovaj Peščanik, doviđenja do idućeg petka.

 
Emisija Peščanik, 12.02.2010.

Peščanik.net, 12.02.2010.