- Peščanik - https://pescanik.net -

Fašizam, Rusija i Ukrajina

Foto: Efrem Lukatsky, AP

Protiv režima predsednika Viktora Janukoviča prvo su se pobunili studenti prošlog novembra na Majdanu, centralnom gradskom trgu u Kijevu. To su Ukrajinci koji imaju najviše da izgube, mladi ljudi koji sebe bez puno razmišljanja smatraju Evropljanima, koji za sebe žele evropski život u evropskoj ukrajinskoj domovini. Mnogi od njih su levičarskih uverenja, neki od njih su čak i radikalni levičari. Posle godina pregovora i meseci obećanja, ukrajinske vlasti pod predsednikom Janukovičem u poslednjem trenutku odustale su od potpisivanja jednog od glavnih trgovinskih sporazuma sa Evropskom unijom.

Kada je na trg izašla policija i pretukla studente, na Majdan je došla još jedna grupa – veterani iz avganistanskog rata. Muškarci srednjih godina, bivši vojnici i oficiri Crvene armije, mnogi od njih s ožiljcima iz rata, došli su, kako su rekli, da zaštite „svoju decu“.Nisu mislili samo na svoje sopstvene kćeri i sinove: mislili su na ukrajinsku omladinu, ponos i budućnost zemlje. Za veteranima avganistanskog rata došli su i mnogi drugi, desetine hiljada njih, a onda i stotine hiljada, više i ne toliko u ime Evrope koliko za odbranu dostojanstva.

Šta znači doći na Majdan? Trg se nalazi u blizini nekih od glavnih institucija vlasti i sada je već tradicionalno mesto protestnih okupljanja. Zanimljivo, reč majdan postoji u ukrajinskom ali ne i u ruskom jeziku, mada je zbog njenog posebnog značenja odavno koriste i oni koji govore ruski. Poreklo reči je arapsko i znači „trg“, javni prostor. Ali u ukrajinskom jeziku majdan sada ima ono značenje koje grčka agora nosi u engleskom: nije to samo tržnica gde se ljudi sreću, već mesto na kojem se sreću s namerom, upravo da bi se posavetovali, razgovarali i stvarali političku zajednicu. Tokom protesta reč majdan je stekla značenje samog čina javne politike, pa se sada na primer ljudi koji koriste svoja kola da organizuju javne akcije ili da zaštite druge demonstrante zovu – automajdan.

Među demonstrantima su zastupljeni svi slojevi: oni koji govore ruski i oni koji govore ukrajinski (mada je većina Ukrajinaca bilingvalna), ljudi iz grada i oni sa sela, ljudi iz svih krajeva zemlje, članovi svih političkih partija, mladi i stari, hrišćani, muslimani i Jevreji. Svaka veća hrišćanska crkva ima svoje vernike na Majdanu, a uz većinu njih stoji i sveštenstvo. Krimski Tatari marširaju u impresivnim vrstama; jevrejski lideri otvoreno su podržali pokret. Raznolikost Majdana je upečatljiva: grupu koja nadzire bolnice kako režim ne bi otimao i hapsio ranjenike, vode mlade feministkinje. Važnu telefonsku liniju na usluzi demonstrantima kojima je potrebna pomoć – održavaju LGBT aktivisti.

Ukrajinske vlasti, na čelu sa predsednikom Janukovičem, 16. januara su pokušale da ukinu ukrajinsko građansko društvo. Niz zakona usvojenih na brzinu i mimo uobičajene procedure, likvidiralo je slobodu govora i okupljanja, i uklonilo ono malo preostalih mehanizama za nadzor izvršne vlasti. To je Ukrajinu trebalo da odvede u diktaturu a da sve učesnike na Majdanu, kojih je do tada verovatno već nekoliko miliona, pretvori u kriminalce. Umesto toga, protesti koji su do tada bili potpuno mirni, postali su nasilni. Janukovič je izgubio podršku, čak i u sopstvenoj političkoj bazi na jugoistoku, prema ruskoj granici.

Pošto su nedeljama mirno trpeli hapšenja i prebijanja, mnogim Ukrajincima je prekipelo. Grupa demonstranata, među kojima je bilo i članova političke desnice pa i onih sa krajnje desnice, odlučila je da uzvrati specijalnoj policiji. Bilo je tu članova ultra-desne partije Svoboda i nove mešavine nacionalista nazvane Desni sektor (Pravyi Sektor). Mladići, neki iz desničarskih grupa a neki ne, pokušali su na silu da okupiraju javne prostore pod kontrolom policijskih snaga. Mladi Jevreji formirali su sopstvenu borbenu grupu, ili satniju, kako bi se uključili u borbu protiv vlasti.

Iako je Janukovič potom ukinuo većinu diktatorskih zakona, nasilno bezakonje režima započeto u novembru nastavilo se do februara. Na članove opozicije je pucano, neki su ubijeni, drugi su polivani vodom po ledenoj hladnoći da umru od smrzavanja. Neki su mučeni i ostavljeni u šumi da umru.

Tokom prve dve sedmice februara, Janukovičev režim pokušao je da vrati neke diktatorske odredbe kroz dekrete, birokratske prečice i nove zakone. Parlamentarna debata o ustavnoj reformi zakazana za 18. februar iznenada je otkazana. Vlasti su poslale na hiljade policajaca za razbijanje demonstracija na protestante u Kijevu. Više stotina ljudi ranjeno je gumenim mecima, suzavcem i pendrecima. Na desetine je ubijeno.

O budućnosti pokreta odlučiće Ukrajinci. Počeo je u nadi da će se Ukrajina jednog dana pridružiti Evropskoj uniji, što je težnja koja za mnoge Ukrajince podrazumeva vladavinu zakona, odsustvo straha, zaustavljanje korupcije, državu blagostanja i slobodnog tržišta bez zastrašivanja iz sindikata koje kontroliše predsednik.

Na tok protesta u velikoj meri utiče rivalski projekat čija je baza u Moskvi, a koji se zove Evroazijska unija. To je međunarodna trgovinska i politička unija koja još ne postoji ali koja bi trebalo da se formira u januaru 2015. Za razliku od Evropske unije, Evroazijska unija nije zasnovana na principima jednakosti i demokratije država članica, vladavini zakona ili ljudskim pravima.

Naprotiv, reč je o hijerarhijskoj organizaciji čija će priroda teško trpeti demokratske članice u kojima vlada zakon i poštuju se ljudska prava. Bilo kakva demokratija unutar Evroazijske unije predstavljala bi pretnju po Putinovu vlast u Rusiji. Putin želi Ukrajinu u svojoj Evroazijskoj uniji, što znači da Ukrajina mora biti autoritarna – a to znači da Majdan mora biti slomljen.

Diktatorski zakoni doneti 16. januara očigledno su pisani po ruskim uzorima, a promovisali su ih ukrajinski zakonopisci bliskih veza sa Moskvom. Izgleda da su ti zakoni bili ruski uslov za finansijsku podršku Janukovičevom režimu. Pre nego što su objavljeni, Putin je Ukrajini ponudio velikodušan zajam i obećao pojeftinjenje ruskog gasa. Ali očekivana kapitulacija pred Rusijom nije se desila u januaru. Ljudi sa Majdana su se branili i protesti su nastavljeni. Niko ne zna gde će to voditi; samo je Kremlj ubeđen da zna šta sve to znači.

Ruska propaganda i prijatelji Kremlja u Ukrajini uporno tvrde da protesti na Majdanu znače povratak nacional-socijalizma u Evropu. Ruski ministar inostranih poslova u Minhenu je održao predavanje Nemcima zbog podrške ljudima koji salutiraju Hitleru. Ruski mediji naprestano ponavljaju da su Ukrajinci na Majdanu nacisti. Naravno, važno je voditi računa o krajnjoj desnici u ukrajinskoj politici i istoriji. Ta ideologija je još uvek ozbiljno prisutna, iako ne sa tolikim značajem kakav krajnja desnica ima u Francuskoj, Austriji ili Holandiji. Antisemitizmu pribegava ukrajinski režim, više nego njegovi protivnici, govoreći svojoj policiji da opoziciju vode Jevreji. Drugim rečima, ukrajinska vlada sebi govori da su joj protivnici Jevreji a nama da su to nacisti.

Tvrdnje koje se čuju iz Moskve posebno neobičnim čini politička ideologija glavnih zastupnika. Evroazijska unija je neprijatelj Evropske unije, ne samo strateški već ideološki. Evropska unija je zasnovana na istorijskoj lekciji da su ratovi dvadesetog veka bili izazvani pogrešnim i opasnim idejama nacional-socijalizma i staljinizma, koje moraju biti odbačene i prevaziđene u sistemu koji garantuje slobodno tržište, slobodan protok ljudi i državu blagostanja. Evroazijanizam, sa druge strane, njegovi zastupnici predstavljaju kao suprotnost liberalnoj demokratiji.

Evroazijska ideologija zasniva se na sasvim drugačijoj lekciji dvadesetog veka. Začetnik joj je ruski politički teoretičar Aleksandar Dugin, i predstavlja predlog za ostvarenje nacional-boljševizma. Umesto da odbaci totalitarne ideologije, Evroazijanizam političarima 21. veka nudi da iz fašizma i staljinizma izaberu ono što im može biti korisno. Duginovo glavno delo „Osnove geopolitike“, objavljeno 1997, prati ideje Karla Šmita, vodećeg političkog teoretičara nacizma. Evroazijanizam nije samo ideološki izvor Evroazijske unije, već i kredo značajnog broja ljudi u Putinovoj administraciji, i pokretačka snaga prilično aktivnog ultradesničarskog pokreta ruske omladine. Dugin je godinama otvoreno podržavao podelu i kolonizaciju Ukrajine.

Izvidnica evroazijske i ukrajinske politike Kremlja je Sergej Glazjev, ekonomista koji je kao i Dugin sklon kombinaciji radikalnog nacionalizma sa boljševičkom nostalgijom. Bio je član Komunističke partije i poslanik u ruskom parlamentu pre nego što je učestvovao u osnivanju ultradesne partije Rodina. Neki od njenih poslanika potpisali su 2005. peticiju ruskom državnom tužiocu tražeći zabranu svih jevrejskih organizacija u Rusiji.

Kasnije te godine Rodini je zabranjeno da učestvuje na izborima posle žalbi da reklame iz njene predizborne kampanje izazivaju rasnu mržnju. Jedna od posebno zloglasnih prikazivala je tamnopute ljude kako jedu lubenicu i bacaju kore po ulici, da bi zatim pozivala Ruse da očiste svoje gradove. Glazejev je napisao knjigu Genocid: Rusija i novi svetski poredak u kojoj tvrdi da su se 90-tih opake sile „novog svetskog poretka“ zaverile protiv Rusije kako bi sprovele ekonomsku politiku koja je dovela do „genocida“. Knjigu je na engleskom štampao magazin Executive Intelligence Review notornog američkog konspirologa Lindona Laruša, koji je napisao i predgovor. Danas Executive Intelligence Review prenosi propagandu Kremlja, šireći na engleskom vesti da su ukrajinski demonstranti pokušali nacistički državni udar i izazvali građanski rat.

Populistička medijska kampanja za Evroazijsku uniju danas je u rukama Dmitrija Kiseljova, voditelja najuticajnijeg televizijskog programa u Rusiji, a koji je od decembra i direktor novog medijskog konglomerata pod kontrolom države, namenjenog oblikovanju nacionalnog javnog mnenja. Najpoznatiji po izjavi da gejevima koji poginu u saobraćajnim nesrećama treba izvaditi srce i spaliti ga, Kiseljov je preuzeo Putinovu kampanju protiv LGBT prava i pretvorio je u oružje protiv evropskih integracija. Kada je nemački ministar inostranih poslova, deklarisani gej, u decembru posetio Kijev i susreo se sa Vitalijem Kličkom, bokserskim šampionom i opozicionim političarem, Kiseljov je Klička prikazao kao gej ikonu. Prema ruskom ministru inostranih poslova, upotreba politike seksualnosti sada se otvoreno koristi kao oružje u borbi protiv „dekadencije“ Evropske unije.

Na tragu iste strategije Janukovičeva vlada je tvrdila, potpuno neistinito, da je uslov za približavanje Evropskoj uniji priznanje gej brakova u Ukrajini. Kiseljov je vrlo otvoren kad je reč o ruskoj medijskoj strategiji prema Majdanu: „primeniti odgovarajuću političku strategiju“, zatim „dovesti do tačke usijanja“ pa iskoristiti „uveličavajuće staklo televizije i interneta“.

Kako je moguće da ljudi takvih stavova bilo koga mogu nazivati fašistom? I zašto ih iko sa levice na Zapadu uzima za ozbiljno? Jedan argument izgleda da zvuči ovako: Rusi su pobedili u Drugom svetskom ratu i prema tome, može im se verovati da znaju kako da uoče nacistu. Mnogo je tu grešaka. Drugi svetski rat je na istočnom frontu vođen pretežno u ondašnjoj sovjetskoj Ukrajini i sovjetskoj Belorusiji, više nego u sovjetskoj Rusiji. Nemci su pod okupacijom držali pet posto teritorije Rusije i čitavu Ukrajinu. Osim Jevreja čije je stradanje bilo daleko najteže, najveće žrtve nacističke politike nisu bili Rusi već Ukrajinci i Belorusi. U Drugom svetskom ratu nije se borila Ruska armija već sovjetska Crvena armija. Njeni vojnici su u neproporcionalnoj meri bili Ukrajinci, budući da je trpela velike gubitke baš u Ukrajini odakle je i regrutovala nove vojnike. Vojni odred koji je oslobodio Aušvic pripadao je Prvom ukrajinskom frontu.

Još jedan argument u prilog navodno moralne legitimnosti Evroazije čini se da je ovaj: budući da su se predstavnici Putinovog režima samo selektivno distancirali od staljinizma, to ih čini legalnim naslednicima sovjetske istorije pa ih već unapred treba posmatrati kao protivnike nacista, pa im prema tome treba verovati da su i protiv ekstremne desnice.

I tu je mnogo pogrešnih premisa. Drugi svetski rat je počeo u savezu Hitlera i Staljina 1939. U završnici rata Sovjetski savez je preživele Jevreje proterao u Poljsku. Posle osnivanja države Izrael, Staljin je sovjetske Jevreje počeo da povezuje sa svetskom kapitalističkom zaverom i pokrenuo kampanju hapšenja, deportacija i ubijanja vodećih jevrejskih pisaca. Smrt ga je 1953. sprečila da sprovede još širu kampanju protiv Jevreja.

Posle Staljinove smrti, obnovu slave komunizma preduzeli su ljudi koji su smatrali da su ga Jevreji iskvarili. Etnička purifikacija komunističkog nasleđa upravo je logika nacional-boljševizma, a koji je temeljna ideologija današnjeg Evroazijanizma. Sam Putin je veliki poštovalac filozofa Ivana Iljina, koji je želeo da Rusija bude nacionalistička diktatura.

Šta znači kada vuk upozorava na vukove? Sasvim očigledno, propagandisti u Moskvi i Kijevu misle da smo budale – što je po nekim indicijama izgleda opravdano.

Suptilinijim rečima, namera ove kampanje je da socijalne tenzije u jednoj složenoj zemlji svede na obračun simbola iz prošlosti. Ukrajina nije pozorišna scena za tuđu istorijsku propagandu ni slagalica iz koje se po volji mogu vaditi delovi. To je velika evropska zemlja čiji građani imaju važne kulturne i ekonomske veze i sa Evropskom unijom i sa Rusijom. Da bi zauzela sopstveni kurs, Ukrajini je potrebna normalna javna debata, obnova parlamentarne demokratije i funkcionalni odnosi sa svim susedima. Ukrajina je puna obrazovanih i ambicioznih ljudi. Ako javnost na Zapadu dozvoli da se zaplete u dilemu jesu li Ukrajinci većinom nacisti ili ne, mogla bi da propusti ključna pitanja aktuelne krize.

Kako stvari stoje, Ukrajinci se bore i protiv koncentracije bogatstva i protiv koncentracije oružanih snaga u rukama Viktora Janukoviča i njegovih bliskih saradnika. Demonstrante sa Majdana možemo videti kao primer hrabrosti za Amerikance i sa levice i sa desnice. Ukrajinci podnose stvarne žrtve u težnji da se pridruže Evropskoj uniji. Mogu li evroskeptici u Londonu naučiti nešto iz toga? Taj dijalog, međutim, izostaje.

Istorija holokausta deo je našeg javnog diskursa, naše agore ili majdana. Pokušaj Rusije da manipuliše pamćenjem holokausta toliko je bahat i ciničan da će svi koji su dovoljno budalasti jednog dana morati da se pitaju kako su, i u ime čega, naseli. Ako fašisti preuzmu plašt antifašizma, izmeniće se i samo pamćenje holokausta. Biće teško pozvati se na holokaust u ime bilo kojeg dobrog povoda, bez obzira da li je reč o jevrejskoj istoriji ili univerzalnim ljudskim pravima.

The New York Review of Books, 19.02.2014.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 21.02.2014.

UKRAJINA