- Peščanik - https://pescanik.net -

Fobije

Foto: Predrag Trokicić

Povodom vladajuće homofobije – pomalo šokantan prikaz ljudske seksualnosti

Antropocentrični kakvi jesmo, egoistični u svom pogledu na svet, neznalice u razumevanju sopstvene uloge na ovoj planeti, predodredili smo sebi mnogobrojne zabrane i predrasude iz kojih kuljaju gejziri frustracija, mržnji i kažnjavanja. Ukratko, učinili smo ovaj svet skoro nepodnošljivim za normalan život, a nivo netolerancije podigli do tačke pucanja po svim šavovima. Ovakav početak teksta mogao bi voditi analizi bilo koje nepodopštine savremenog sveta, od međuetničkih i međureligijskih sukoba, do generalne mizantropije i fobije svih vrsta. Ja sam se opredelila za one izvore mržnje koji najviše veze imaju sa biologijom, naučnom disciplinom na koju se pozivaju neznalice kako bi opravdali svoje razorno rigidne svetonazore.

Seks spada u najvažnije elemente bitisanja svih živih bića; bez potomstva nema opstanka populacija i vrsta i to je nesporna biološka činjenica. Međutim, u živom svetu postoji neverovatna raznovrsnost strategija razmnožavanja, polnih odnosa i „svadbenih igara“, a kod nekih vrsta, kao što je naša, svrha seksa nije ekskluzivno reproduktivna, već spada i u domen emocija, psihologije, pa i socijalne organizacije grupe. Paradoksalno, iako znanja o tome imamo na pretek, savremene civilizacije pod uticajem vladajućih religijskih ideologija stavljaju na stub srama svaki oblik seksualnosti koji nema ulogu u razmnožavanju – homoseksualnost, masturbaciju, …, upotrebite maštu. Kao biolog, spremna sam da branim uslovno govoreći „nebiološki“, tj. nereproduktivni aspekt seksa. Jednostavno, evolucioni značaj seksualnosti u našoj vrsti daleko prevazilazi „produžetak vrste, nacije, plemena“.

Rekla bih da su razmere religijskog licemerja ogromne – Čovek se stavlja na duhovni pijedestal posebne božje kreacije i u ime toga mu je dozvoljeno skoro sve, ali u odnosu prema seksu više je nego čudna pozicija crkava, reklo bi se prevladavajuće animalna. Religijski stavovi o seksu suviše su prizemni, svedeni na reprodukciju, a premalo duhovni. Zamislimo kako bi jedan pas komentarisao seksualni život ljudske vrste, kada bi ga neko pitao ili kada bi uobrazio da je upravo njegova vrsta „najvažnija nadprirodna kreacija“:

„Ti odvratni ljudi svakog bogovetnog dana u mesecu vode ljubav! Barbara se nudi čak i kad sasvim dobro zna da nije plodna – na primer, odmah posle krvarenja. Džon je voljan stalno i uopšte se ne brine hoće li njegovi napori za rezultat imati bebu ili ne. Ali, sada ćeš čuti nešto zaista gadno – Barbara i Džon su čak nastavili da vode ljubav dok je ona bila trudna! … I Džonova majka, ona više ne može da ima decu, ali i dalje želi seks, a Džonov otac joj udovoljava. Kakav jalov trud! A evo i najblesavije stvari od svih: Barbara i Džon i Džonovi roditelji, zatvaraju vrata svojih spavaćih soba i tamo se kriju dok vode ljubav, umesto da to obavljaju pred prijateljima, kao i svaki pas koji drži do sebe!“ (Zašto je seks zabavan: evolucija ljudske seksualnosti, Džared Dajmond, Prsten, Beograd, 2004).

Emotivni značaj seksualnosti proteže se od formiranja čvrstih veza između pojedinaca, što je od presudne važnosti za opstanak nuklearnih familija, pa čak do pojačavanja kohezije čitave grupe. Začudo, podaci iz biologije različitih vrsta, pre svega majmuna koji žive u grupama sa složenom hijerarhijom socijalnih odnosa, ukazuju da za opstanak pojedinaca i jačanje čopora nisu značajni samo uobičajeni heteroseksualni odnosi već i homoseksualnost. Primera je zaista puno, a pomenućemo samo neke.

Bonobo šimpanze spadaju u najpromiskuitetnije životinjske vrste, čak i više od ljudi. Oni to neprekidno rade, uprkos činjenici da ženke imaju veoma jasan marketing svojih plodnih perioda, pa se, prema procenama, svega 1% seksualnih odnosa u čoporu završi začećem i bebama. Ovo kolosalno gubljenje energije i vremena na seks bez reproduktivnog rezultata, ima drugačiju biološku ulogu od čistog produžetka vrste. Veoma česti homo- i heteroseksualni odnosi imaju značaj za razmenu hrane, rešavanje konflikata i socijalnu koheziju. Neki babuni kroz formiranje čvrstih muških veza pojačavaju agresivnost u odbrani teritorije. Kod japanskih makakija utvrđene su ženske homoseksualne veze, dok česti odnosi između dominantnih mužjaka gorile i njihovih mlađih partnera, povećavaju međusobnu naklonost i zaštitu. Dakle, postoji jasna veza između različitih seksualnih odnosa i emotivnih veza u delu životinjskog sveta.

A kako stoje stvari u našoj vrsti? Antropologija je zabeležila da je u najmanje 60% ljudskih društava na svim kontinentima, normativ homoseksualnih odnosa bio široko prihvaćen, a često su takve veze bile veoma cenjene i predstavljale su stvar prestiža. Postoji veliki broj hipoteza o evolucionom opstanku homoseksualnosti uprkos suprotnosti biološkom produžetku vrste. One se kreću od genetičkih i razvojnih u biološkom smislu, do čisto socijalnih i psiholoških. Sigurno je da ni jedna od njih nije u koliziji sa ostalima, već je jedino pitanje dominantnijih uticaja. Bilo koja osobina u živom svetu, uključujući i seksualno ponašanje, predstavlja složenu karakteristiku koja je nastala kombinovanim uticajima nasleđa i sredinskog konteksta u kome organizmi žive.

Biologija i psihologija su pokazale da ne postoji jasna podela na heteroseksualce i homoseksualce. Postoji čitava paleta veoma različitih aspekata ličnosti koja je povezana sa seksualnim ponašanjem. Davne 1948. godine, Kinsi je napravio grubu podelu na šest kategorija – od ekskluzivnih homoseksualaca do ekstremnih heteroseksualaca. Podaci govore da je oko 37% procenata ljudi tokom adolescencije imalo neki oblik homoseksualnog iskustva, 20% nakon perioda odrastanja, a 3 – 10% se u zrelom dobu izjašnjavaju kao homoseksualci. Ove procene nisu se bitno menjale tokom najmanje 70 godina istraživanja, što nam može govoriti da značaj seksualnih emocija prevazilazi opšteprihvaćene društvene norme.

Izgleda da je duhovni aspekt seksualnih emocija (homo- ili hetero- ljubavi) više cenjen u biologiji nego u religiji. Verovatan razlog za ovaj paradoks je sama priroda nauke – ona je najmanje opterećena predrasudama. Kod ljudi, a možemo reći i kod drugih organizama sa složenim interakcijama života u čoporu, socijalni aspekt života, ili kultura u širem smislu, jeste jedna od najvažnijih determinanti opstanka pojedinaca i grupe. Sopstveno društveno okruženje kreiraju same jedinke i ono predstavlja „prošireni fenotip“ (extended phenotype, Dokins) neophodan za siguran, uspešan i ugodan život. Kao što nam brojni primeri iz antropologije i biologije govore, emocije u tome imaju neprocenjivu ulogu. Seks nema isključivu ulogu u reprodukciji, već se njegov značaj ogleda i kroz opstanak pojedinaca i ljudskih društava.

Moram priznati da me u sagledavanju problema homoseksualnosti, gde crkve drže ogromnu giljotinu osude, najviše nervira zloupotreba biologije. Ne mogu crkvena lica govoriti o negrehu i grehu uz korišćenje znaka jednakosti sa „prirodnim“ i „neprirodnim“, jer o biologiji ne znaju ama baš ništa. I ne sme im se dozvoliti da koriste probrane biološke principe kao oružje za svoje hrišćansko, islamsko ili bilo koje drugo moralisanje.

Paradoks je više nego očigledan i ponoviću ga još jednom – Religije se valjda bave dušom, trebalo bi da glorifikuju ljubav i dobrotu među ljudima bez obzira na rod, naciju, veru i da pod svoje skute primaju svako čeljade koje donosi sreću drugima. Umesto brige o duši (a šta je to osim emocija i empatije?), svoju mržnju i licemerje pravdaju nekim biološkim mehanizmima opstanka i produžetka vrste, što bi spadalo isključivo u telesni (životinjski) domen našeg postojanja.

Kako ja to sažeto vidim – u očima crkve malo si čovek, a pomalo si i pas.

Peščanik.net, 03.07.2008.

LGBTQIA+

The following two tabs change content below.
Biljana Stojković, rođena 6. oktobra 1972. u Beogradu, profesorka na Katedri za genetiku i evoluciju Biološkog fakulteta u Beogradu. Magistrirala je i doktorirala na istom fakultetu. Od 1996. učestvuje u naučnim projektima u oblasti evolucione biologije. Autorka je većeg broja publikacija u vodećim međunarodnim naučnim časopisima, kao i poglavlja i knjiga iz oblasti evolucione biologije. Objavila je knjige „Darvinijana: vodič kroz evolucionu biologiju” (2009) i „Od molekula do organizma: molekularna i fenotipska evolucija” (2012). Religiju i misticizam svake vrste smatra najvećim preprekama za razvijanje inteligencije, kritike autoriteta i humanog i slobodnog društva. Svetliju budućnost vidi u sekularnom humanizmu, u čemu posebno važnu ulogu imaju popularizacija nauke, borba protiv klerikalizacije, ksenofobije i nacionalizma. Izvori najveće ljubavi, inspiracije i istrajavanja u Srbiji su joj suprug Oliver i sin Paja.

Latest posts by Biljana Stojković (see all)