- Peščanik - https://pescanik.net -

Gde počinje istočna Evropa

Prag, foto: Filip Gurjanov

Iz knjige „Na drugi pogled. Prilog studijama nacionalizma“, deo iz 1. poglavlja: Na leđima bika: o simboličkoj geografiji evropskog prostora; Institut za filozofiju i društvenu teoriju I. P. „Filip Višnjić“, 2007.

Koncept „Srednje Evrope“ je osamdesetih godina imao političko-ideološku funkciju u eroziji sovjetske dominacije u graničnim zemljama „Istočnog bloka“. Negativan (a u nekim slučajevima i otvoreno rasistički) odnos prema „Istoku“ (Rusiji), opravdavan je statusom „žrtve“ u koji su, voljom velikog istočnog suseda i ravnodušnošću „Zapada“, stavljeni „mali narodi“ ovog regiona.1 Nakon iskustva više neuspešnih pokušaja oslobađanja od sovjetske dominacije, distinktivistički intoniran diskurs „srednje Evrope“ poslužio je kao pozadina za teorijsku artikulaciju teme „civilnog društva“, kao i za formulisanje političke strategije „novog evolucionizma“ (Mihnjik). U tom smislu, Šeflin je s pravom ocenio da je „oživljavanje ideje Centralne Evrope mnogo više od prolazne iluzije, nostalgije za Austro-Ugarskom monarhijom, pogleda unazad na Kakaniju, kažu sa šlagom i zaher tortom, tj. više od pokušaja da se pobegne od neprijatne realnosti u maglovitu i romantizovanu prošlost“ (Schöpflin, 1991: 27). Ipak, njegovu nadu da će se u diskusiji o „Srednjoj Evropi“ formulisati neki „autentični identitet“ koji će poslužiti kao „organizujući princip onima koji teže nečemu drugačijem od sovjetskog tipa realnosti“, možemo danas, kada sovjetski tip društva pripada prošlosti, okarakterisati samo kao utopijsku. Paradoksalno, politički trijumf ideje „Srednje Evrope“, oličen u padu Berlinskog zida i povlačenju ruskih trupa iz regiona, doveo je do smanjenja njenog značaja u teorijskom i političkom diskursu postkomunizma. Stoga je Aleksej Miler s pravom „krah komunizma“ proglasio „Pirovom pobedom koncepcije Srednje Evrope“: „Program centralnoevropskog diskursa je 1989. godine praktično ispunjen u svojom poštovanja vrednom ‘negativnom delu’, tj. u stremljenju oslobađanja od vlasti Moskve. Ali, u tom trenutku je postalo sasvim jasno da razmišljanja o Centralnoj Evropi ne sadrže nikakav pozitivan program… Političari postkomunističkih zemalja brzo su prihvatili pravila igre i, ćutke napustivši pokušaje pretvaranja Centralne Evrope u samostalnog političkog aktera, posvetili se obezbeđenju za svoje države prava prvenstva za stupanje u zapadne strukture“ (Miller, 2001: 25).2 Istina, nakon sloma komunizma, preživela je izolacionistička funkcija ove ideje koja se tokom devedesetih sve više premeštala sa Rusije na „Balkan“ kao region koji je svoje nepopravljivo „istočno“ biće spojio sa „južnjačkim“ siromaštvom i violentnim temperamentom. U odnosu na ovu negativnu, integrativno-pozitivna funkcija koncepta „Srednje Evrope“ pokazala se mnogo slabijom – uprkos Kunderinom određenju „Srednje Evrope“ kao oličenja „maksimuma različitosti na minimumu prostora“, njegova domovina je dugo očekivanu slobodu iskoristila da bi redukovala tu raznolikost i raspala se na Češku i Slovačku!3 Tokom osamdesetih snažno naglašavan kulturni aspekt „srednjoevropskog identiteta“, kao i kulturni primat u odnosu na „Zapad“, danas je gotovo zaboravljen ili se pominje samo u sklopu melanholičnih lamentiranja humanističke inteligencije suočene sa „pravilima igre“ tržišta i masovne kulture. U „klubu uspešnih“ postkomunističkih zemalja koje su postale deo Evropske unije, danas se podsećanje na njihov distinktivni „centralno-evropski identitet“ doživljava kao etiketa manje vrednosti ili se koristi samo kao argument od strane konzervativno-nacionalistički orijentisanih protivnika evropske integracije. Stoga se upotreba koncepta „Srednje Evrope“ sve više povlači ka istoku kontinenta, pa se danas u gradu Rahovu, u Ukrajini, nalazi tabla koja prolaznika obaveštava da je upravo tu središna tačka evropskog kontinenta (Péter, 1999: 101), dok jedan od uticajnijih intelektualaca Belorusije svoju zemlju određuje kao „tipičnu srednjoevropsku državu“ (Miller 2001: 31). Posledica ovog „pomeranja“ teritorije „Centralne Evrope“ u pravcu istoka, sve do današnjih zapadnih granica Rusije, je nestanak „Istočne Evrope“,4 ili njeno identifikovanje sa (douralskom) teritorijom Ruske Federacije. Ili, kako duhovito primećuje Marija Todorova: „Sad imamo zanimljivu situaciju – kontinent koji se zove Evropa koji ima središte koje nije baš skroz Evropa, pa se zato zove Srednja Evropa (kad smo već kod imena, mogli bismo ga zvati i Untereuropa, niža Evropa), njegov zapad je prava Evropa, a istoka nema“ (Todorova, 2005: 94). Na taj način, krug se zatvara: početna simbolička podela Evrope na „Istočnu“ i „Zapadnu“, uz instrumentalizaciju koncepta „Srednje Evrope“ kao posredujuće, prelazne karike, vodila bi faktičkom nestanku „Istočne Evrope“ ili njenom trajnom fiksiranju za teritoriju Rusije. Normativni koncept „Evrope“ koji je od vremena prosvetiteljstva identifikovan sa „Zapadom“, nakon dvovekovne istorije bi bio ostvaren okončanjem projekta „evropeizacije Istoka“ i njegovim nestankom kao „unutrašnjeg Drugog“.

Skicirana radikalna promena „mentalne mape“ Kontinenta kojom se „Istočna Evropa“ i „Srednja Evropa“ pretvaraju u istoriografske koncepte koji gube svoje predmetno značenje, nailazi na otpore formulisane sa različitih stanovišta. Svakako najuticajniji savremeni primer reafirmacije podele Evrope je onaj koji je, koristeći staru religijsku podelu Kontinenta i pretvarajući njene istočne i zapadne polovine (sa malim „islamskim klinom“) u večito suprotstavljene kulturno-civilizacijske celine, formulisao Semjuel Hantington. Ali, i brojni nekadašnji „srednjoevropljani“ su, takođe, skloni da svoje istočne (kao i jugo-istočne) susede sa njihovim pravoslavljem i ćirilicom, isključe iz „Evrope“, te da preuzmu „graničarsku ulogu“ u odbrani „Zapada“ od pretenzija „istočnjaka“ na punopravno članstvo u procesima evropskih integracija.5 U ovoj novoj funkciji oni često ispoljavaju crte borbenog „krajiškog mentaliteta“ (tako različitog od nekadašnjeg ideala tolerantnog „srednjoevropejstva“), te pretenduju da u očima Amerike postanu jezgro „nove Evrope“ koja je „zapadnija“ i od same stare (Zapadne) Evrope. Ovi (ne)svesni pokušaji reprodukcije i supstancijalizacije starih podela, koje su decenijama (istina, selektivno) dovođene u pitanje od strane nekadašnjih „Istočnjaka“, svedoče o kompleksu niže vrednosti koji se teško prevazilazi. Tako, na primer, Adam Mihnjik u nedavnoj polemici sa Danijelom Kon-Benditom povodom intervencije u Iraku, priznaje: „Razmišljamo blisko i sistem vrednosti nam je sličan, ali ipak mi se u nečemu razlikujemo. Ti si sto odsto Evropljanin, a ja deset odsto. Još uvek sam sa jednom nogom u komunizmu, u Aziji. Slama još uvek ispada iz mojih cipela. Nemac si, zasedaš u Strazburu, izabrali su te (u Evropski parlament – M. S.) Francuzi, predstavljaš model Evropljanina, dok sam ja provincijalac, u Evropi sam nalik Rastinjaku u Parizu, iz Balzakovog Čiča Goria…. U Evropskoj uniji vi raspravljate kako da opremite voz, kakve će biti fotelje, toaleti. Moja jedina briga je da uđem u taj voz…“ (Danas, 10-11. maj, 2003). Putnicima zaboravljenim na zapuštenim stanicama komunističkog Istoka6 nekada je karta sa žigom „Srednje Evrope“ za ulazak u „taj voz“ bila prava dragocenost, ali je sada njen „srednjoevropski pečat“ vredan samo u odnosu na karte potencijalnih putnika sa (jugo-istočne) trase nekadašnjeg Orijent-ekspresa. Utemeljenje srednjoevropske samospoznaje na figuri žrtve (Minhena, Jalte, Moskve…) i osećanju napuštenosti, korisno u prošlosti za traženje kompenzacija za stare „istorijske nepravde“,7 sada je u koliziji sa potrebom samo-predstavljanja bivše „Srednje Evrope“ kao punopravnog stanara jedinstvenog „evropskog doma“.

Peščanik.net, 07.11.2019.

PAD BERLINSKOG ZIDA

________________

  1. „Jasno je da je osnovna ideološka tenzija u političkom diskursu Centralne Evrope bila koncentrisana na njen odnos prema Istoku. Sve dok je Istok značio komunističku Moskvu, centar supersile koja kontroliše region, izolacionistički motivi su opravdavani željom za slobodom. Ali, to osećanje nije iscrpljivalo emocionalnu pozadinu izolacionističkog aspekta ovog diskursa“ (Miller, 1999: 87).
  2. Sličnu ocenu daje Marija Todorova: „Emancipatorska ideologija koja stoji iza pojma Srednja Evropa, i oko koje su ispisane stranice i stranice, sve jedna učenija od druge, posle 1989. godine postala je propusnica za određene privilegije: pristup NATO-u i mesta u prvim redovima Evropske unije. I dok će konačna presuda istorije možda glasiti da je ovakva strategija za neke u stvari bila politički uspešan nastup s dobrim rezultatima, nehotična posledica jeste to što je u ovom trenutku Srednja Evropa, kao ideja – mrtva“ (Todorova, 2005: 95).
  3. Nakon toga, tokom vladavine V. Mečijara, Slovačka više nije smatrana „srednjoevropskom zemljom“ što svedoči o primatu političkog sadržaja i normativnoj upotrebi koncepta „Srednje Evrope“. Zalažući se za sporazumni, „plišani razvod“ Češke i Slovačke, Vaclav Klaus je naglašavao da Češka stoji pred izborom: „Sami u Evropu, ili sa Slovačkom na Balkan“ (cit. prema Bojm, 2005: 343). Senka „Balkana“ se tako nadvila nad Bratislavom – gotovo do bečke Landštrase!
  4. Takvom koncepcijom „Centralne Evrope“ (koju Miler naziva „Jagjelonskom“ jer se oslanja na tradiciju Reči Pospolite koja je, pored Poljske, obuhvatala Litvu, Belorusiju i Ukrajinu), „Centralna Evropa se u suštini pretvara u ‘krajnju Evropu’, Istočna Evropa iščezava, a Rusija se kvalifikuje kao Evroazija ili Zapadna Azija, što u potpunosti odgovara trajno preovlađujućoj tradiciji poljske misli o Rusiji“ (Miller, 2001: 30). Ovo „iščezavanje“ Istočne Evrope bilo je implicirano još u debatama o „Srednjoj Evropi“ iz 80-ih godina: „U stvari, kada Mađari, Poljaci i Česi koji pišu na engleskom za sebe zahtevaju centralno-evropski status i istovremeno poriču evropski identitet Rusije, onda to za rezultat ima čudnu situaciju da postoji zapad i centar kontinenta, ali ne i njegov istok“ (Okey, 1992: 104).
  5. Jer, prema Rišardu Kapušćinskom, „limes koji se obično povlači u Istočnoj Evropi jeste granica između latiničnog i ćiriličnog pisma“ (cit. prema: Todorova, 1999: 270).
  6. U eseju o „Srednjoj Evropi“ iz 1990. godine Zoran Đinđić je u „psihologiji napuštenosti i ugroženosti“ video jednu od najupadljivijih karakteristika „srednjoevropskog mentaliteta“, a u „izdaji“ njegov eminentni motiv (vid. Đinđić, 1990: 2).
  7. Oslanjajući se na ocenu češkog filozofa Vaclava Belohradskog da je „u našoj istoriji politika uvek bila posao ‘tih stranaca’“, Jaroslav Šimov ističe da se nakon stišavanja euforije prvih godina posle pada komunizma, „Srednja Evropa“ ponovo osećala napuštenom“, te da su zato „Mađarska, Poljska i Češka počeli tako očajnički lupati na vrata NATO i EU – kao deca koja su se zaigrala na ulici i odjednom primetila da pada noć, a da odrasli, zaboravivši na njih, sede u udobnoj toploj sobi pred kaminom i piju čaj“ (Shimov, 2002).